More Skoša
More Skoša | |
---|---|
Lokacija | Južni Atlantik i Južni okean |
Koordinate | 57° 30′ J; 40° 00′ Z / 57.5° J; 40° Z |
Površina | 900.000 km2 (347.500 sq mi) km2 |
Pros. dubina | oko 5.000 m |
Maks. dubina | 6.022 m (19.757 ft) m |
Salinitet | 34‰ |
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi |
Skoša (engl. Scotia Sea, rus. Мо́ре Ско́ша) je ivično more između Folklandskih ostrva, Južne Džordžije i Južnih Sendvičkih ostrva i Južnih Orknijskih ostrva. Naziv potiče iz 1932. po imenu broda Scotia (Škotska) škotske antarktičke ekspedicije pod komandom Vilijama S. Brusa. Mnoštvo ledenih bregova se otapa tamo.[1]
Veći deo mora leži u Atlantskom okeanu, a manji u Južnom okeanu. Na zapadu je Drejkov prolaz koji povezuje Atlantski sa Tihim okeanom. Površina mora je preko 1,3 miliona km². Prosečna dubina je veća od 5.000 metara, što je više od prosečnih dubina mora u svetu. Maksimalna dubina je 6.022 m.
Prosečna temperatura na površini je od 6 °C do -1 °C. Salinitet vode je oko 34‰. More se uglavnom nalazi u subpolarnim geografskim širinama. Severne vode prevladavaju samo na severozapadu, dok u sredini dominiraju južne polarne vode. Nad morem dominiraju jaki vetrovi sa zapada, te su česte oluje. To je jedan od glavnih razloga nastanka mnogih ledenih santi prema Antarktiku, tako da su njihove pojave ovde vrlo česte.
Na moru se pojavljuje ogromna količina račića koja predstavlja hranu za mnoge ribe, morske ptice i kitove. Tu su povoljni uslovi za razvoj ribarstva.
Lokacija i opis[uredi | uredi izvor]
More Skoša je vodeno područje između Drejkovog prolaza, Ognjene zemlje, Južne Džordžije, Južnih Sendvičskih ostrva, Južnih Orknijskih ostrva i Antarktičkog poluostrva. Ove grupe ostrva se nalaze na vrhu Škotskog luka, koji uokviruje more na severu, istoku i jugu. More Skotija pokriva površinu od oko 900.000 km2 (347.500 sq mi). Otprilike polovina mora se nalazi iznad epikontinentalnog pojasa.
Istorija[uredi | uredi izvor]
More je dobilo ime oko 1932. po Skoši, ekspedicijskom brodu koji je u ovim vodama koristila Škotska nacionalna antarktička ekspedicija (1902–04) pod Vilijamom S. Brusom. Najpoznatiji prelazak ovog hladnog mora napravili su pri kraju Imperijalne transantarktičke ekspedicije 1916. godine ser Ernest Šeklton i pet drugih u prilagođenom čamcu za spasavanje Džejms Kerd.[2][3] Oni su napustili su ostrvo Elefant, nedaleko od vrha Antarktičkog poluostrva i stigli na ostrvo Južna Džordžija dve nedelje kasnije. Bila je to udaljenost od skoro 900 milja i sunce je viđeno samo četiri puta tokom čitavog putovanja.
U Argentini, more Skoša se smatra delom oblasti poznate kao Mar Argentino, a nekoliko teritorija na koje polaže pravo, ali nisu okupirane od strane Argentine, kao što su Južna Džordžija i Foklandska ostrva, leže unutar ovog regiona.
Flora i fauna[uredi | uredi izvor]
Ostrva koja se graniče sa morem Skoša su kamenita i delimično prekrivena ledom i snegom tokom cele godine; uprkos ovim teškim uslovima, međutim, ostrva podržavaju vegetaciju i opisana su kao ekoregija tundre ostrva mora Skoša,[4][5][6][7][8] koja uključuje Južnu Džordžiju, vulkanska ostrva Južni Sendvič, i Južni Orkni u moru Skoša, kao i udaljena Južna Šetlandska ostrva u blizini Antarktičkog poluostrva i mali izolovani vulkan zvan ostrvo Buve. Sva ova ostrva leže u hladnim morima ispod antarktičke konvergencije.[9][10] Ova područja podržavaju vegetaciju tundre koju čine mahovine, lišajevi i alge, dok se morske ptice, pingvini i foke hrane okolnim vodama.
Morske ptice uključuju četiri vrste albatrosa: crnobri albatros (Thalassarche melanophris), sivoglavi albatros (Thalassarche chrysostoma), albatros sa svetlim plaštem (Phoebetria palpebrata) i lutajući albatros (Diomedea exulans). Samo pet vrsta ptica je ostalo na kopnu na ostrvima, a među njima su endemska rasa žutokljune patke šiljare (Anas georgica) i endemska patka iz Južne Džordžije (Anthus antarcticus). Ostale ptice uključuju južnu džinovsku burevicu, sa značajnim kolonijama na Pričijem ostrvu.
Vrste pingvina koje se ovde nalaze uključuju veliki broj kraljevskih pingvina, posebno u Južnoj Džordžiji, kao i ogrličasti pingvin, makaronski pingvin, papuanski pingvin, adelijski pingvin i žutouvi pingvin (Eudyptes chrysocome).
Foke uključuju antarktičku medvedicu (Arctocephalus gazella) i subantarktičku medvedicu (Arctocephalus tropicalis) u velikom broju, leopardsku foku (Hydrurga leptonyx), vodenu medvedicu (Leptonychotes weddellii), ogromnu južnu slonovsku foku (Mirounga leonina), i foku rakojeda (Lobodon carcinophagus).[11]
Pretnje i očuvanje[uredi | uredi izvor]
Iako ostrva Škotskog luka imaju oštru klimu i nikada nisu bila trajno nastanjena,[12] ona su dugo korišćena kao baza za pecanje i lov na foke. Divlji život na ovim udaljenim ostrvima ugrožavaju uvedene vrste, posebno u Južnoj Džordžiji, gde su čak i velike životinje, uključujući (sada uklonjene) irvase, donete na ostrva. Dalja šteta po ekosisteme je rezultat prekomernog ribolova. Južna Džordžija, ostrva Južnog Sendviča i ostrvo Buve su zaštićeni kao rezervati prirode, pri čemu je Ptičije ostrvo, Južna Džordžija, lokacija od posebnog naučnog interesa. Foke su dodatno zaštićene međunarodnim sporazumima, a populacije krznenih foka se oporavljaju.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Antarctica's iceberg graveyard could reveal the ice sheet's future”. Science News (na jeziku: engleski). 2019-04-09. Pristupljeno 2020-02-28.
- ^ Alexw (9. 3. 2022). „Endurance is Found”. Endurance22. Pristupljeno 9. 3. 2022.
- ^ Fountain, Henry (9. 3. 2022). „At the Bottom of an Icy Sea, One of History's Great Wrecks Is Found”. The New York Times.
- ^ Dinerstein, Eric; Olson, David; et al. (jun 2017). „An Ecoregion-Based Approach to Protecting Half the Terrestrial Realm”. BioScience. 67 (6): 534—545. PMC 5451287 . PMID 28608869. doi:10.1093/biosci/bix014 . Supplemental material 2 table S1b.
- ^ Eric Dinerstein, David Olson, et al. (2017). An Ecoregion-Based Approach to Protecting Half the Terrestrial Realm, BioScience, Volume 67, Issue 6, June 2017, Pages 534–545, https://doi.org/10.1093/biosci/bix014
- ^ „Map of Ecoregions 2017” (na jeziku: engleski). Resolve, using WWF data. Pristupljeno 20. 6. 2021.
- ^ „Scotia Sea Islands tundra” (na jeziku: engleski). Digital Observatory for Protected Areas. Pristupljeno 20. 6. 2021.
- ^ „Scotia Sea Islands tundra” (na jeziku: engleski). The Encyclopedia of Earth. Pristupljeno 20. 6. 2021.
- ^ R.K. Headland, The Island of South Georgia, Cambridge University Press, 1984.
- ^ Alan Gurney, Below the Convergence: Voyages Toward Antarctica, 1699–1839, Penguin Books, New York, 1998.
- ^ „Marielandia Antarctic tundra”. Terrestrial Ecoregions. World Wildlife Fund.
- ^ Barker 2001, Fig. 1, p. 3
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Chisholm, Hugh, ur. (1911), „Great Southern Ocean”, Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski), 12 (11 izd.), Cambridge University Press, str. 422
- Brindley, David, ur. (2014), „Antarctic Ocean, Austral Ocean, Southern Ocean”, Style Manual, Washington: National Geographic Society, Pristupljeno 31. 7. 2015 .
- Arndt, JE et al.: The International Bathymetric Chart of the Southern Ocean Version 1.0 – A new bathymetric compilation covering circum-Antarctic waters. Geophysical Research Letters, 40(9), 1–7, 2013. doi:10.1002/grl.50413
- Gille, Sarah T.: Warming of the Southern Ocean since the 1950s. Science: Vol. 295 (no. 5558), 1275–1277, 2002. doi:10.1126/science.1065863
- Descriptive Regional Oceanography, P. Tchernia, Pergamon Press, 1980, ISBN 978-0080209197.
- Matthias Tomczak and J. Stuart Godfrey. 2003. Regional Oceanography: an Introduction. (see the site)
- Cook, James (1821). „March 1775”. Three Voyages of Captain James Cook Round the World. Longman. str. 244. Pristupljeno 1. 11. 2015. „These voyages of the French, though undertaken by private adventurers, have contributed something towards exploring the Southern Ocean. That of Captain Surville, clears up a mistake, which I was led into, in imagining the shoals off the west end of New Caledonia was to extend to the west, but as far as New Holland.”
- A Compendious Geographical Dictionary, Containing, a Concise Description of the Most Remarkable Places, Ancient and Modern, in Europe, Asia, Africa, & America, ... (2nd izd.). London: W. Peacock. 1795. str. 29.
- Payne, John (1796). Geographical extracts, forming a general view of earth and nature... illustrated with maps. London: G.G. and J. Robinson. str. 80. Pristupljeno 1. 11. 2015.
- The Edinburgh Gazetteer: Or, Geographical Dictionary: Containing a Description of the Various Countries, Kingdoms, States, Cities, Towns, Mountains, &c. of the World; an Account of the Government, Customs, and Religion of the Inhabitants; the Boundaries and Natural Productions of Each Country, &c. &c. Forming a Complete Body of Geography, Physical, Political, Statistical, and Commercial with Addenda, Containing the Present State of the New Governments in South America... 1. London: Longman, Rees, Orme, Brown, and Green. 1827. str. lix.
- „Physical Geography”. Family Magazine: Or Monthly Abstract of General Knowledge. New York: Redfield & Lindsay. 3 (1): 16. jun 1835.
- Michael L., Van Woert; et al. (2003). „The Ross Sea Circulation During the 1990s”. Ur.: DiTullio, Giacomo R.; Dunbar, Robert B. Biogeochemistry of the Ross Sea. American Geophysical Union. str. 4—34. ISBN 0-87590-972-8.
- Florindo, Fabio; Siegert, Martin J. (2008). Antarctic Climate Evolution. Elsevier. str. 106. ISBN 978-0-444-52847-6.
- Rintoul, S. R.; Meredith, M. P.; Schofield, O.; Newman, L. (2012). „The southern ocean observing system”. Oceanography. 25 (3): 68—69. S2CID 129434229. doi:10.5670/oceanog.2012.76 .
- Constable, A. J.; Costa, D. P.; Schofield, O.; Newman, L.; Urban Jr, E. R.; Fulton, E. A.; Melbourne-Thomas, J.; Ballerini, T.; Boyd, P. W.; Brandt, A; Willaim, K. (2016). „Developing priority variables ("ecosystem Essential Ocean Variables"—eEOVs) for observing dynamics and change in Southern Ocean ecosystems”. Journal of Marine Systems. 161: 26—41. Bibcode:2016JMS...161...26C. S2CID 3530105. doi:10.1016/j.jmarsys.2016.05.003 .
- Trathan, P.n; Forcada, J; Murphy, E.j (2007-12-29). „Environmental forcing and Southern Ocean marine predator populations: effects of climate change and variability”. Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences. 362 (1488): 2351—2365. PMC 2443178 . PMID 17553770. doi:10.1098/rstb.2006.1953.
- Havermans, C.; G. Sonet; C. d'Udekem d'Acoz; Z. T. Nagy; P. Martin; S. Brix; T. Riehl; S. Agrawal; C. Held (2013). „Genetic and Morphological Divergences in the Cosmopolitan Deep-Sea Amphipod Eurythenes gryllus Reveal a Diverse Abyss and a Bipolar Species”. PLOS ONE. 8 (9): e74218. Bibcode:2013PLoSO...874218H. PMC 3783426 . PMID 24086322. doi:10.1371/journal.pone.0074218 .
- Hunt, B.; J. Strugnell; N. Bednarsek; K. Linse; R.J. Nelson; E. Pakhomov; B. Seibel; D. Steinke; L. Würzberg (2010). „Poles Apart: The "Bipolar" Pteropod Species Limacina helicina is Genetically Distinct Between the Arctic and Antarctic Oceans”. PLOS ONE. 5 (3): e9835. Bibcode:2010PLoSO...5.9835H. PMC 2847597 . PMID 20360985. doi:10.1371/journal.pone.0009835 .
- Uriz, M.J.; J.M. Gili; C. Orejas; A.R. Perez-Porro (2011). „Do bipolar distributions exist in marine sponges? Stylocordyla chupachups sp.nv. (Porifera: Hadromerida) from the Weddell Sea (Antarctic), previously reported as S. borealis (Lovén, 1868)”. Polar Biol. 34 (2): 243—255. S2CID 25074505. doi:10.1007/s00300-010-0876-y.
- Alvarez, W. (1982). „Geological evidence for the geographical pattern of mantle return flow and the driving mechanism of plate tectonics” (PDF). Journal of Geophysical Research. 87 (B8): 6697—6710. doi:10.1029/jb087ib08p06697. Arhivirano iz originala (PDF) 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2015.
- Barker, P. F. (2001). „Scotia Sea regional tectonic evolution: implications for mantle flow and palaeocirculation” (PDF). Earth-Science Reviews. 55 (1–2): 1—39. doi:10.1016/s0012-8252(01)00055-1. Pristupljeno 1. 7. 2015.
- Dalziel, I. W. D.; Lawver, L. A.; Norton, I. O.; Gahagan, L. M. (2013). „The Scotia Arc: Genesis, Evolution, Global Significance”. Annual Review of Earth and Planetary Sciences. 41: 767—793. doi:10.1146/annurev-earth-050212-124155.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Baynes, T.S., ur. (1878). „Antarctic Ocean”. Encyclopaedia Britannica. 2 (9th izd.). str. 100.