More Skoša

Koordinate: 57° 30′ J; 40° 00′ Z / 57.5° J; 40° Z / -57.5; -40
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
More Skoša
Tabularni ledeni breg u moru Skoša, 1996
LokacijaJužni Atlantik i Južni okean
Koordinate57° 30′ J; 40° 00′ Z / 57.5° J; 40° Z / -57.5; -40
Površina900.000 km2 (347.500 sq mi) km2
Pros. dubinaoko 5.000 m
Maks. dubina6.022 m (19.757 ft) m
Salinitet34‰
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi
Približna oblast mora na južnoj hemisferi.

Skoša (engl. Scotia Sea, rus. Мо́ре Ско́ша) je ivično more između Folklandskih ostrva, Južne Džordžije i Južnih Sendvičkih ostrva i Južnih Orknijskih ostrva. Naziv potiče iz 1932. po imenu broda Scotia (Škotska) škotske antarktičke ekspedicije pod komandom Vilijama S. Brusa. Mnoštvo ledenih bregova se otapa tamo.[1]

Veći deo mora leži u Atlantskom okeanu, a manji u Južnom okeanu. Na zapadu je Drejkov prolaz koji povezuje Atlantski sa Tihim okeanom. Površina mora je preko 1,3 miliona km². Prosečna dubina je veća od 5.000 metara, što je više od prosečnih dubina mora u svetu. Maksimalna dubina je 6.022 m.

Prosečna temperatura na površini je od 6 °C do -1 °C. Salinitet vode je oko 34‰. More se uglavnom nalazi u subpolarnim geografskim širinama. Severne vode prevladavaju samo na severozapadu, dok u sredini dominiraju južne polarne vode. Nad morem dominiraju jaki vetrovi sa zapada, te su česte oluje. To je jedan od glavnih razloga nastanka mnogih ledenih santi prema Antarktiku, tako da su njihove pojave ovde vrlo česte.

Na moru se pojavljuje ogromna količina račića koja predstavlja hranu za mnoge ribe, morske ptice i kitove. Tu su povoljni uslovi za razvoj ribarstva.

Lokacija i opis[uredi | uredi izvor]

Karta mora Skoša. Toponimi: Podmorski reljef, obližnja zemljišta, države i gradovi. Izobatni interval: 2000 m

More Skoša je vodeno područje između Drejkovog prolaza, Ognjene zemlje, Južne Džordžije, Južnih Sendvičskih ostrva, Južnih Orknijskih ostrva i Antarktičkog poluostrva. Ove grupe ostrva se nalaze na vrhu Škotskog luka, koji uokviruje more na severu, istoku i jugu. More Skotija pokriva površinu od oko 900.000 km2 (347.500 sq mi). Otprilike polovina mora se nalazi iznad epikontinentalnog pojasa.

Istorija[uredi | uredi izvor]

More je dobilo ime oko 1932. po Skoši, ekspedicijskom brodu koji je u ovim vodama koristila Škotska nacionalna antarktička ekspedicija (1902–04) pod Vilijamom S. Brusom. Najpoznatiji prelazak ovog hladnog mora napravili su pri kraju Imperijalne transantarktičke ekspedicije 1916. godine ser Ernest Šeklton i pet drugih u prilagođenom čamcu za spasavanje Džejms Kerd.[2][3] Oni su napustili su ostrvo Elefant, nedaleko od vrha Antarktičkog poluostrva i stigli na ostrvo Južna Džordžija dve nedelje kasnije. Bila je to udaljenost od skoro 900 milja i sunce je viđeno samo četiri puta tokom čitavog putovanja.

U Argentini, more Skoša se smatra delom oblasti poznate kao Mar Argentino, a nekoliko teritorija na koje polaže pravo, ali nisu okupirane od strane Argentine, kao što su Južna Džordžija i Foklandska ostrva, leže unutar ovog regiona.

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Ostrva koja se graniče sa morem Skoša su kamenita i delimično prekrivena ledom i snegom tokom cele godine; uprkos ovim teškim uslovima, međutim, ostrva podržavaju vegetaciju i opisana su kao ekoregija tundre ostrva mora Skoša,[4][5][6][7][8] koja uključuje Južnu Džordžiju, vulkanska ostrva Južni Sendvič, i Južni Orkni u moru Skoša, kao i udaljena Južna Šetlandska ostrva u blizini Antarktičkog poluostrva i mali izolovani vulkan zvan ostrvo Buve. Sva ova ostrva leže u hladnim morima ispod antarktičke konvergencije.[9][10] Ova područja podržavaju vegetaciju tundre koju čine mahovine, lišajevi i alge, dok se morske ptice, pingvini i foke hrane okolnim vodama.

Morske ptice uključuju četiri vrste albatrosa: crnobri albatros (Thalassarche melanophris), sivoglavi albatros (Thalassarche chrysostoma), albatros sa svetlim plaštem (Phoebetria palpebrata) i lutajući albatros (Diomedea exulans). Samo pet vrsta ptica je ostalo na kopnu na ostrvima, a među njima su endemska rasa žutokljune patke šiljare (Anas georgica) i endemska patka iz Južne Džordžije (Anthus antarcticus). Ostale ptice uključuju južnu džinovsku burevicu, sa značajnim kolonijama na Pričijem ostrvu.

Vrste pingvina koje se ovde nalaze uključuju veliki broj kraljevskih pingvina, posebno u Južnoj Džordžiji, kao i ogrličasti pingvin, makaronski pingvin, papuanski pingvin, adelijski pingvin i žutouvi pingvin (Eudyptes chrysocome).

Foke uključuju antarktičku medvedicu (Arctocephalus gazella) i subantarktičku medvedicu (Arctocephalus tropicalis) u velikom broju, leopardsku foku (Hydrurga leptonyx), vodenu medvedicu (Leptonychotes weddellii), ogromnu južnu slonovsku foku (Mirounga leonina), i foku rakojeda (Lobodon carcinophagus).[11]

Pretnje i očuvanje[uredi | uredi izvor]

Iako ostrva Škotskog luka imaju oštru klimu i nikada nisu bila trajno nastanjena,[12] ona su dugo korišćena kao baza za pecanje i lov na foke. Divlji život na ovim udaljenim ostrvima ugrožavaju uvedene vrste, posebno u Južnoj Džordžiji, gde su čak i velike životinje, uključujući (sada uklonjene) irvase, donete na ostrva. Dalja šteta po ekosisteme je rezultat prekomernog ribolova. Južna Džordžija, ostrva Južnog Sendviča i ostrvo Buve su zaštićeni kao rezervati prirode, pri čemu je Ptičije ostrvo, Južna Džordžija, lokacija od posebnog naučnog interesa. Foke su dodatno zaštićene međunarodnim sporazumima, a populacije krznenih foka se oporavljaju.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Antarctica's iceberg graveyard could reveal the ice sheet's future”. Science News (na jeziku: engleski). 2019-04-09. Pristupljeno 2020-02-28. 
  2. ^ Alexw (9. 3. 2022). „Endurance is Found”. Endurance22. Pristupljeno 9. 3. 2022. 
  3. ^ Fountain, Henry (9. 3. 2022). „At the Bottom of an Icy Sea, One of History's Great Wrecks Is Found”. The New York Times. 
  4. ^ Dinerstein, Eric; Olson, David; et al. (jun 2017). „An Ecoregion-Based Approach to Protecting Half the Terrestrial Realm”. BioScience. 67 (6): 534—545. PMC 5451287Slobodan pristup. PMID 28608869. doi:10.1093/biosci/bix014Slobodan pristup.  Supplemental material 2 table S1b.
  5. ^ Eric Dinerstein, David Olson, et al. (2017). An Ecoregion-Based Approach to Protecting Half the Terrestrial Realm, BioScience, Volume 67, Issue 6, June 2017, Pages 534–545, https://doi.org/10.1093/biosci/bix014
  6. ^ „Map of Ecoregions 2017” (na jeziku: engleski). Resolve, using WWF data. Pristupljeno 20. 6. 2021. 
  7. ^ „Scotia Sea Islands tundra” (na jeziku: engleski). Digital Observatory for Protected Areas. Pristupljeno 20. 6. 2021. 
  8. ^ „Scotia Sea Islands tundra” (na jeziku: engleski). The Encyclopedia of Earth. Pristupljeno 20. 6. 2021. 
  9. ^ R.K. Headland, The Island of South Georgia, Cambridge University Press, 1984.
  10. ^ Alan Gurney, Below the Convergence: Voyages Toward Antarctica, 1699–1839, Penguin Books, New York, 1998.
  11. ^ „Marielandia Antarctic tundra”. Terrestrial Ecoregions. World Wildlife Fund. 
  12. ^ Barker 2001, Fig. 1, p. 3

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]