Mutimir

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mutimir
Stilizovano znamenje sa pečata kneza Strojimira iz 9. veka
Lični podaci
Puno imeMutimir Vlastimirović
Datum rođenjaoko 830.
Mesto rođenjaSrbija
Datum smrti891.
Mesto smrtiSrbija
Porodica
PotomstvoPribislav, Bran, Stefan
RoditeljiVlastimir
DinastijaVlastimirovići
Knez Srbije
Period851891.
PrethodnikVlastimir
NaslednikPribislav Mutimirović

Mutimir je bio knez Srbije (851—891) iz dinastije Vlastimirovića i najstariji sin kneza Vlastimira, koji je izgleda vladao do oko 851. Podaci o njegovoj vladavini su oskudni i praktično se svode na delo O upravljanju Carstvom vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita (913—959), nastalo sredinom 10. veka, uz par pomena u pismima, koji se povezuju sa njim. Oskudnost podataka o njemu, otvorila su prostor istoričarima za iznošenje hipoteza, koje su često oprečne, tako da je teško sa sigurnošću stvoriti celovitu sliku o Mutimirovoj vladavini.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Srpske kneževine 8. i 9. vek.

Dolazak na vlast i rat sa Bugarima[uredi | uredi izvor]

Prema pisanju Porfirogenita arhonta Vlastimira nasledila su njegova tri sina Mutimir, Strojimir i Gojnik, koji su podelili vlast u Srbiji. Dalje on piše: „U njihovo vreme pojavi se arhont Bugara Mihailo Boris, želeći da osveti poraz svoga oca Presijama i otpočne rat”.[1] Bugarski knez Boris, verovatno od pokrštavanja oko 864. sa imenom Boris Mihailo, od 852. godine nasledio je oca bugarskog hana Presijama (832—852).[2] Zato se obično misli da je Vlastimir umro pre pojavljivanja Borisa Mihajla (852—889) kao vladara u Bugarskoj. Prema toj zamisli Vlastimir je umro verovatno 851. godine, jer je njegov najstariji sin Mutimir vladao sigurno do oko 891. godine, i teško je zamisliti da je počeo vladati znatno pre 851. ili 852. Mutimiru je kao najstarijem verovatno pripala vrhovna vlast i najvažnija oblast u državi, dok su mlađa braća upravljala zasebnim oblastima kao udeoni knezovi.

Vizantijski car Porfirogenit u svom delu navodi da je Mihailo Boris napao Srbe u želji da osveti poraz svoga oca Presijama, ali to može biti samo delimično istina.[1] Bugarski vladari su tokom IX i početkom X veka napadali susede i širili svoju vlast, ne iz želje da se svete, nego sa namerom da stvore veću i moćniju državu. Ni Boris nije imao sreće u ratu sa Srbima. Bugarski napad su Vlastimirovi sinovi združenim snagama odbili, a u borbama je zarobljen Borisov najstariji sin Vladimir (kasnije bugarski knez od 889. do 893) sa 12 najuglednijih bojara, što je bugarskog kana nateralo da zaključi mir sa Srbijom. Nakon toga su zarobljeni Bugari vraćeni nazad, a na njihovo traženje radi sigurnosti u njihovoj pratnji su se našli i Mutimirovi sinovi Bran i Stefan.[3] Na istočnoj granici Srbije, u Rasi (Rasu), zarobljenici su predati kanu i došlo je do razmene poklona. On je Srbima dao velike darove,[3] a od njih je dobio:

  • 2 roba
  • 2 hrta (lovačka psa)
  • 2 sokola
  • 80 krznenih haljetaka

što Bugari smatraju da predstavlja sklopljeno prijateljstvo,[4], odnosno što Bugari smatraju dankom.[5]

Tačno datiranje ovog srpsko-bugarskog sukoba, kao i tačan prevod, a samim tim i tumačenje, poslednje Porfirogenitove konstatacije u vezi sa srpskim poklonom Borisu Mihajlu i dalje predstavljaju nerešenu misteriju srpske istoriografije.

Sukoba se verovatno dogodio između od 852. i 873. godine,[6] Ferjančić u svojim komentarima Porfirogenitovog dela, piše da je sukob bio između 852. (početak Borisove vladavine) i 867. godine (početak vladavine Vasilija I Makedonca (867—886)), Živković se opredeljuje za 853/854. godinu, Stanojević je zamislio da se odigrao posle 864. godine, Zlatarski je procenio da je do sukoba došlo na samom početku Borisove vladavine, dok je Ransiman boravak bugarskog poslanstva u Carigradu 860. godine povezao sa ovim sukobom. Procene koje sukob smeštaju posle 873. godine, kao ona Veselinovića da je bio oko 880. godine manje su pouzdane. Izvesno je da je u vreme sukoba:

  • Vladimir bio vojno sposoban, tj. imao je najmanje 14 ili 15 godina, (Boris je imao još tri mlađa sina Gavrila, Simeona , koji je rođen oko 864, a vladao Bugarskom od 893. do 927. godine, i Jakova)
  • Bran i Stefan su bili deca, ali nije jasno koliko su godina imali

Porfirogenitov navod o srpskom poklonu deo istoričara ne pominje ili ne tumači (Veselinović, Stanojević), Živković, na osnovu prevoda koji navodi, izvodi zaključak da je Mutimir zapravo priznao vrhovnu vlast Borisa Mihajla, ali opet, ova ideja je pobijena unutar samog dokumenta, u kome se paragraf o Vlastimiru završava sa tvrdnjom da "arhont Srbije nikad ne beše potčinjen arhontu Bugarske.[3] Takođe, Mutimir je pobedio Borisa u boju, tako da je iracionalno pretpostaviti da je pobednik priznao vlast pobeđenog. Verovatnije je da je između Srbije i Bugarske uspostavljen savez nego vazalni odnos. Ferjančić smatra da nema osnova smatrati da je sam poklon bio unapred ugovoren i tumači ga kao potvrdu prijateljstva sklopljenog prilikom zaključivanja mira.[3]

Sukob sa braćom[uredi | uredi izvor]

Srpska delegacija u poseti caru Vasiliju I.

Izgleda da je ubrzo posle sklapanja mira sa Bugarskom, došlo je, do sukoba među braćom, a iz sukoba je Mutimir izašao kao pobednik. Mlađu braću je zarobio i poslao bugarskom vladaru na čuvanje, dok je kod sebe zadržao Gojnikovog sina Petra, koji je tada još uvek bio dete.[4]

Porfirogenit, kao razloge sukoba, navodi Mutimirovu želju da ima celokupnu vlast za sebe. Istoričari se, uglavnom, nisu bavili dubljim razlozima ovog sukoba, već su samo prenosili carevo pisanje. Tibor Živković međutim, smatra da razlog koji Porfirogenit navodi nije tačan, pošto su se uvek udeoni knezovi bunili i pokušavali da se domognu vlasti (Desa (1153—1155, 11621165), Nemanja ((1165/11661196)), a nikad to nije činio vrhovni vladar. On ovaj sukob tumači kao sukob vizantijskog i bugarskog uticaja u Srbiji, poput onog koji će uslediti nakon svrgavanja Petra Gojnikovića 917. godine. Mutimir je mirovnim ugovorom postao saveznik bugarskog hana Borisa, umesto vlasti vizantijskog cara koju je priznavao ranije. Ova promena je negativno dočekana u Carigradu, tako da je Vizantija pokušala da preko njegove mlađe braće izvrši promenu državne politike u Srbiji i to je moglo dovesti do rata među braćom.

Zadržavanje Petra u Srbiji je sigurno imalo za cilj da osigura Mutimira od eventualnih novih napada Strojimira i Gojnika. Činjenica da kraj sebe nije zadržao Strojimirovog sina Klonimira, može se tumačiti samo činjenicom da on tada još uvek nije bio rođen, već da se rodio u Bugarskoj. Njega je kasnije Boris Mihajlo oženio jednom bugarskom princezom, sa kojom je on dobio sina Časlava (933—oko 960).[7]

Boris Mihajlo oko 864. godine prihvata hrišćanstvo iz Vizantije, ali teškoće za Vizantiju sa Bugarima nisu prestale. Bugari su se obratili papi 866. godine tražeći da on imenuje crkvenog starešinu za Bugarsku. Vizantija je morala 870. pristati da se za Bugarsku imenuje poseban arhiepiskop i da on bude prvi u rangu među vizantijskim arhiepiskopima.[8] Privremeno opadanje bugarske moći i uspon Vizantije, doveli su toga da je Mutimir možda potpao pod zaštitu vizantijskog cara, možda još 864. godine, ali svakako najkasnije 867. ili 868. Kada su Arabljani opsedali Dubrovnik i neke druge gradove na obali Jadranskog mora 867. godine, Dubrovčani su zatražili zaštitu od cara. Vasilije I (867—886) je poslao veliku flotu koja je proterala Arabljane, ali i ubedila vladare Srba da je razumnije biti saveznik vizantijskog cara, nego biti u sukobu sa njim.[9]

Romantičarska predstava kneza Mutimira (19. vek)

Verovatno je u vezi sa tim novim odnosom, jedno vizantijsko poslanstvo upućeno Srbima oko 870. godine. Izveštaj o njemu se nalazi u žitiju svetog Germana, koji je u to doba privodio kraju radove na završetku manastira posvećenog Bogorodici (manastir Kušnica na istoku Makedonije). On je ostao bez sredstava da isplati radnike, ali su ih, umesto njega, isplatili carevi poslanici Neofit i Nikola, koji su bili na povratku iz poslanstva među Srbima. Ne zna se šta su radili kod Srba, ali Žitije tvrde da su se kretali kroz istočnu Makedoniju i Trakiju i da su boravili u kontinentalnoj Srbiji ili kod primorskih kneževina. Najverovatnije je zbog njih Mutimir najkasnije do 870. bio potvrđen od vizantijskog cara kao legitimni vladar Srbije. Ima šanse da se nisu obraćali Mutimiru, već nekom knezu Panonije sa istim imenom.[5]

Poslednji podatak o knezu Mutimiru, zabeležen je 873. godine u jednom pismu koje papa Jovan VIII (872—882) upućuje slovenskom knezu Mutimiru, koji se danas identifikuje sa Mutimirom Vlastimirovićem.[5] Početni uspeh Moravsko-panonske misije Ćirila i Metodija i dobijanje papinog blagoslova za njen nastavak, doveli su do obnavljanja Panonske arhiepiskopije, čije sedište je ranije bilo u Sirmijumu, a njen arhiepiskop je postao Metodije. U pismu iz 873. papa od Mutimira traži da se potčini episkopu Metodiju. Izvesno je da je papa Mutimira 873. smatrao hrišćanskim vladarem, tj. pokrštenim. Tako je jasno da je u vreme kneza Mutimira, pre 873. izvršeno Pokrštavanje Srba.[10] Sa druge strane crkvena sedišta u Mutimirovom okruženju si bila Kotor, Dubrovnik, Split i Zadar - bili su 873. pod Carigradskom patrijaršijom i izvan crkvene vlasti Rima. Crkveno sedište najbliže Mutimiru je bilo najverovatnije u Sirmijumu. Nije poznato šta je Mutimir odlučio, ali je izvesno da su Moravsko-panonska misija i slovensko bogosluženje u srednjoj Evropi propali 885. godine sa Metodijevom smrću.[5]

Ako je tačna pretpostavka da je počeo vladati oko 851. godine poslednji mnogobožački i prvi hrišćanski vladar balkanskih Srba Mutimir vladao je oko četiri decenije. Izvesno je da je umro oko 891. godine, a nasledio ga je najstariji sin Pribislav (891—892). Pored njega, Mutimir je imao dva mlađa, a prethodno spomenuta, sina Brana i Stefana.

Hristijanizacija[uredi | uredi izvor]

Pravci misionarskog delovanja

Srbe su krstili carigradski misionari, koje je poslao Vasilije I, posle čega je Mutimir priznao vizantijsko sizerenstvo.[11] Najverovatnije je da je u vreme vladavine Kocelja (861—872/4), postojala veza između Srbije i Moravske. Postoji verovatnoća, da su neki Ćirilovi i Metodijevi učenici stigli do Srbije u 870-oj godini, zbog čeka je došlo do upotrebljavanja hrišćanskih imena.

Srbi primaju Hrišćanstvo.

Prva srpska crkva je bila zasnovana u centru Rasa, u blizini današnjeg grada Novog Pazara na reci Ibar. Crkva svetih apostola Petra i Pavla u Rasu, može da datira iz 9.–10. veka. Episkop je ustanovljen ubrzo nakon 871. u periodu vladavine Mutimira, i bio je deo opšteg plana osnivanja biskupije u slovenskim zemljama, koji su potvrdili carigradski katedrali u 879-880. godini.

Mutimir je i dalje održavao komunikaciju sa istočnom crkvom, kada je papa Jovan VIII predložio da mu se prizna nadležnost biskupije iz Sirmijumske županije, u pismu iz maja 873. godine.[3]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Ferjančić 1959, str. 51.
  2. ^ Logos 2017, str. 80 sa napomenama 383 i 386.
  3. ^ a b v g d Ferjančić 1959.
  4. ^ a b Ferjančić 1959, str. 52.
  5. ^ a b v g Živković 2006.
  6. ^ Logos 2017, str. 80-81.
  7. ^ Logos 2017, str. 100-103.
  8. ^ Logos 2017, str. 90-91.
  9. ^ Logos 2017, str. 92.
  10. ^ Logos 2017, str. 91-93.
  11. ^ Pokrštavanje Južnih Slovena, Vladimir Ćorović

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vikizvornik[uredi | uredi izvor]


Knez Srbije
851891.