Nacionalboljševizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Nacionalboljševizam je politički pokret koji kombinuje elemente fašizma i boljševizma.[1] Često se označava kao antikapitalistička ideologija koja ima simpatija prema određenim formama komunizma i socijalizma. Poznati su po tome da brane istorijske forme staljinizma iako u sadašnjim uslovima ne žele u potpunosti da prihvate ponovno kreiranje ovakvih sistema.

Ideologija je direktno povezana sa učenjem Hegela, koja ga prezentuje kao oca idealizma. Karakteriše je visok stepen tradicionalizma koji je oblikovao Julius Evola. Između ostalog na ovaj pokret su uticala i učenja Georgesa Sorela i Jose Ortega u Gasseta (ovaj poslednji uticaj je najveći iz prostog razloga što odbacuje klasičnu političku podelu na levicu i desnicu, što je takođe osobenost nacionalboljševizma). Moderno krilo Limonove NBP u Rusiji stoji iza ove ideje protiveći se ksenofobiji i rasizmu, ali u isto vreme podržava teritorijalni (ne rasni) ruski nacionalizam.

Danas se smatra da je Rusija centar nacionalboljševizma i da su skoro sve svetske nacionalboljševičke partije i organizacije povezane sa njom. Među vodećim teoretičarima nacionalboljševizma su Aleksandar Dugin i Eduard Limonov, koji vodi neregistrovanu i zabranjenu Nacionalboljševičku partiju u Rusiji.[2] Nacionalboljševici su participarali na demonstracijama protiv G8 u Sankt Peterburgu. S obzirom na uticaj geopolitičke ideje, aktuelni ruski nacionalboljševički pokreti se zalažu za ujedinjenje Rusije i ostatka Evrope u uniju poznatiju kao Evroazija.

Nacionalboljševičke grupe u bivšim delovima Sovjetskog Saveza, čvrsto su povezane sa ruskom Nacionalboljševičkom partijom. Ostale grupacije poput francusko-belgijske Parti Communautaire National European takođe dele NB viziju kreiranja ujedinjene Evrope (kao i mnoge stavke iz njenog ekonomskog programa). Treba pomenuti i francuskog političara Christiana Boucheta na koga su poprilično uticale ove ideje.

Nemačka[uredi | uredi izvor]

Boljševička demokratija je oblik upravljanja u kojem vrhovna vlast kompletno pripada narodu pod slobodnim izbornim sistemom. Smatra se da nacionalboljševizam vuče korene iz nemačke tokom perioda I svetskog rata, gde su nacionalistički pisci poput Ernsta Niekicha i Ernsta Jungera bili spremni da tolerišu širenje komunizma sve dok on poprima oblike nacionalizma, odričući se u isto vreme internacionalističke misije.[3]

Ta ideja je bila naročito aktuelna u Nemačkoj komunističkoj partiji oko Hajnriha Laufenberga i Fridriha Volfajma, kada su se 1919. u Hamburgu vodile prepirke u vezi saradnje radničkih organizacija i gazdi radi proterivanja francuske armije sa područja okupiranog Rura. Njih dvojica su posetili Karla Radeka u zatvoru 1920. godine. Ruski boljševik Radek se usprotivio Lenjinovoj podršci Brest-litovskom i Versajskom sporazumu. Ovaj događaj je uticao na stvaranje opozicije u okviru KPD-a, bez obzira na zvaničan poziv od strane partije koja je smatrala da treba odložiti oružje. Na avgustovskom kongresu Komunističke radničke partije Nemačke (KAPD) prva tema debate bio je odnos nacije i klase.[4]

Artur Goldštajn odbacio je stanovište revolucionarnog rata naroda, zajedno sa ujedinjenjem nemačkog proletarijata i buržoazije protiv Antante. On je smatrao da bi takve ratove trebalo voditi ne zbog nacionalne pobede, već zbog obaranja buržoazije u okviru Antante, uvodeći komunizam u te države. Dalje je raspravljao o tome kako su nacionalboljševici tokom rata opisivali politiku spartakovaca o pozivanju vojnika da napuste front. Nacionalboljševici su to nazivali zabijanjem noža u leđa. Goldštajn je ustanovio u tekstu Komunizam protiv spartakizma da je u Hamburgu otvoreno naglašeno da je nacija izdignuta sa startne političke pozicije, pa se zbog toga koncept nacije smatra najvažnijim i to bi trebalo da bude mera nemačke politike i internacionalnog proletarijata.

Radek je želeo neke desne nacionaliste koje je upoznao u zatvoru da ujedini sa boljševicima, pod imenom nacionalboljševizma. On je u nacionalboljševizmu video način za prevazilaženje kapitalističke izolacije Sovjetskog Saveza.

Paul Elcbaher i Karl Haushofer teoretisali su u vezi saradnje između nacionalističkih snaga u Nemačkoj i Sovjetskog Saveza, mada nisu koristili termin nacionalboljševizam.

U vreme pred početak Drugog svetskog rata mnogi članovi Nemačke komunističke partije smatrajući sebe nacionalboljševicima bili su ideološki prevaspitavani u radnim logorima i tokom vremena su pristupili Nacionalsocijalističkoj nemačkoj radničkoj partiji. Takvi "prevaspitani" članovi Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije čiji je vođa bio Adolf Hitler radili su strategije i planove protiv komunističkog pokreta ili kao agenti unutar komunističkog pokreta otpora; ili pak kao vojno-politički stratezi u slamanju komunista tokom rata. Tadašnji režim Trećeg rajha je pridobio njihovo poverenje, jer su znali na koji način funkcioniše komunistička vojna strategija ratnog delovanja radi lakšeg slamanja komunističkog pokreta otpora u Evropi.

Rusija[uredi | uredi izvor]

Kako je Ruski građanski rat odmicao, veliki broj istaknutih belogardejaca se priključio boljševičkoj strani. Oni su u njoj videli jedinu nadu za obnavljanje velike Rusije. Među njima je bio i profesor Nikolai Ustrialov, prvobitno antikomunista, koji je verovao da boljševizam može biti modifikovan kako bi poslužio nacionalističkim ciljevima. Njegovi sledbenici Smenovekhovtsi (koji su dobili takav naziv nakon serije članaka publikovanih 1921) videli su sebe kao nacionalboljševike pozajmljujući termin od Niekicha. Slične ideje bile su izražene od strane Evraziitsi partije i promonarhističke Mladorossi. Staljinove ideje socijalizma u jednoj državi bile su tumačene kao pobeda nacionalboljševika. Vladimir Iljič Lenjin nije koristio termin nacionalboljševizam, mada je poistovetio ideje Smenovekhovtsi sa tendencijama stare Ustavotvorno-demokratske partije, koja je videla ruski komunizam kao evolucioni proces u ponovnoj izgradnji moćne države. On je kasnije dodao da su pristalice te partije bili u stvari klasni neprijatelji i upozorio je komuniste da ne smeju verovati u savezništvo sa takvima.[5][6]

Nacionalboljševička partija[uredi | uredi izvor]

Zastava Nacionalboljševičke partije

Nacionalboljševička partija (NBP) danas zvanično promoviše slobodno socijalističko društvo kombinovano sa agresivnom spoljnom politikom kako bi odbranila ruski narod. Takve promene u programu partije su verovatno rezultat represije, hapšenja i kontroverznih zatvorskih kazni njenih članova u Rusiji. Kao žrtve agresivnog programa članovi NBP su odlučili da liberalizuju svoju ideologiju. U ekonomskom smislu nacionalboljševici podržavaju nove ekonomske politike Vladimira Iljiča Lenjina. Objašnjenja u vezi sa tim mogu se naći na njihovoj njeb stranici gde se kaže da je njihova ideja — nacionalizacija krupnog biznisa i industrije — dok u isto vreme podržavaju razvoj privatnih malih i srednjih preduzeća. Ovo je u skladu sa stavovima NBP-a koji poriče bilo kakvu vezu sa naglašavajući, ksenofobija i rasizam nemaju apsolutno nikave veze sa principima nacionalboljševizma.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Von Klemperer, Klemens Towards a Fourth Reich? The History of National Bolshevism in Germany
  2. ^ Court Upholds Registration Ban Against National Bolshevik Party, Pristupljeno 15. 4. 2013.
  3. ^ Lee, Martin A. (1998). The Beast Reawakens. Warner Books. str. 315. 
  4. ^ Broué et al. 2006, str. 325–326
  5. ^ Lee 1998, str. 316. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFLee1998 (help)
  6. ^ Speech by V.I. Lenin on March 22, 1922 in V. Lenin, On the Intelligentsia, Moscow: Progress Publishers. (1983). str. 269–9.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Lee, Martin A. (1998). The Beast Reawakens. Warner Books. str. 315. 
  • Broué, Pierre; Birchall, Ian; Weitz, Eric D.; Archer, John (2006). The German Revolution, 1917-1923. Haymarket Books. str. 325—326. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]