Nikita Mihalkov

Nikita Mihalkov
Nikita Mihalkov
Lični podaci
Datum rođenja	(1945-10-21)21. oktobar 1945.
Mesto rođenja	Moskva, SSSR
Religija	Pravoslavlje
Zanimanje	filmski autor i glumac
Porodica
Supružnik	Anastasiva Vertinskja (1966—1971) Tatijana Mihalkova  (v. 1973)
Deca	4
Roditelji	Sergej Mihalkov Natalija Končalovska
Veza do IMDb-a

Nikita Sergejevič Mihalkov (rus. Никита Сергеевич Михалков; Moskva, 21. oktobar 1945) ruski je filmski autor i glumac. Mihalkov je trostruki laureat Državne nagrade Ruske Federacije (1993, 1995, 1999) i primalac ordena „Za zasluge prema otadžbini“.

Nikita Mihalkov je osvojio Zlatnog lava Venecijanskog filmskog festivala (1991) i bio je nominovan za Oskara (1993) u kategoriji najbolji međunarodni igrani film za film Blizu raja. On je dobitnik je Oskara (1995) za najbolji film na stranom jeziku i Velike nagrade Filmskog festivala u Kanu (1994) za film Spaljeni od sunca. Mihalkov je dobio „Posebnog lava” Venecijanskog filmskog festivala (2007) za doprinos kinematografiji i nominovan za Oskara za film 12 (2007). U januaru 2023. godine, Ukrajina je uvela sankcije Nikiti zbog njegove podrške Ruskoj invaziji na Ukrajinu 2022.

Mihalkovljeva porodica

Mihalkov je rođen u uglednoj umjetničkoj porodici. Njegov pradjed bio je carski upravnik Jaroslavlja, čija je majka bila princeza iz porodice Galicin (rus. Голицыны). Nikitin otac, Sergej Mihalkov, je najpoznatiji kao pisac dječje literature i autor teksta himne Sovjetskog Saveza i teksta himne Rusije. Nikita majka, pjesnikinja Natalija Petrovna Končalovski, ćerka je avangardnog umjetnika Pjetra Končalovskog i unuka još jednog izvanrednog slikara Vasilija Surikova. Nikitin stariji brat je filmski radnik Andrej Končalovski, poznat po svojoj saradnji sa Andrejom Tarkovskim i svojim holivudskim akcionim filmovima, kao što je Runaway Train.

Biografija

Rana glumačka karijera

Mihalkov je učio glumu u dječjem studiju Moskovskog umjetničkog teatra i kasnije u Šukinovoj školi Vahtangovog pozorišta. Još kao student pojavio se u filmu Đorđa Danelija Я шагаю по Москве (1964) i filmu njegovog brata Andreja Končalovskog Дворянское гнездо (1969). Bio je na putu da postane zvijezda Sovjetskog pozorišta i bioskopa.

Nikita Mihalkov u filmu Я шагаю по Москве iz 1964. godine.

Počeci režiranja

Uz nastavak glumačke karijere, upisao se u Svesovjetski državni institut kinematografije (sada poznat kao Gerasimov institut kinematografije), gdje je studirao režiju kod Mihaila Roma, koji je bio profesor i njegovom bratu i Andreju Tarkovskom. Režirao je svoj prvi kratki film 1968. godine ... А я уезжаю домой, i svoj diplomski С покойный день в конце войны 1970. godine. Mihalkov se pojavio, kao glumac, u preko dvadeset filmova, uključujući film svog brata Ujka Vanja (1972), prije nego se pojavio kao koscenarista, režiser i glumac u svom prvom većem ostvarenju Свой среди чужих, чужой среди своих iz 1974. godine, „crvenom vesternu“ smještenom u period posle građanskog rata u Rusiji.

Sticanje međunarodne reputacije

Mihalkov je stekao međunarodnu reputaciju svojim drugim ostvarenjem Раба любви (1976). Smješten u 1917. godinu, film prati pokušaje filmske ekipe da snimi nijemu melodramu u odmaralištu dok su okruženi Revolucijom. Film, baziran na posljednjim danima zvijezde nijemog filma Vere Kolodnaje, bio je visoko rangiran nakon izdavanja u SAD.

Mihalkov sljedeći film, Неоконченная пьеса для механического пианино (1977. godina) je njegova adaptacija Čehovog ranog dijela Platonov, i osvojio je prvu nagradu na Filmskom festivalu u San Sabestijanu. U 1978. godini, dok je glumio u bratovljevom epskom filmu Сибириада, režirao je i film Пять вечеров, ljubavnu priču o paru rastavljenom zbog Drugog svjetskog rata, koji se sreće poslije osamnaest godina. Njegov sledeći film Oblomov, sa Olekom Tabakovim u glavnoj ulozi, baziran je na klasičnoj noveli Ivana Gončareva o mladom lijenom plemiću koji odbija da ustane iz kreveta. Film Rodnя iz 1981. godine je komedija o provincijalki u Moskvi koja se bavi komplikovanim odnosima među njenom rodbinom. Без свидетелей, film iz 1983. godine, prati dug noćni razgovor između žene (glumi je Irina Kupčenko) i njenog bivšeg supruga (Mihail Uljanov) kada se slučajno zadese zaključani u sobi.

U ranim 80-ima, Mihalkov je nastavio svoju glumačku karijeru pojavivši se u izuzetno popularnim filmovima Eldara Rizanova Вокзал для двоих (1982. godina) i Жестокий романс (1985. godina). U tom periodu, pojavio se u ulozi Henrija Baskervila u Sovjetskoj ekranizaciji Baskervilskog psa.

Glumio je i u mnogim svojim filmovima, uključujući: Свой среди чужих, чужой среди своих, Раба любви, Неоконченная пьеса для механического пианино i Утомлённые солнцем (Varljivo sunce).

Međunarodni uspjeh

Kombinujući nekoliko kratkih Čehovljevih priča, 1987. godine režira film Очи чёрные, u kome glumi Marčelo Mastrojani kao starac koji priča priču o romansi koju je imao kada je bio mlađi, o ženi koju nikad nije mogao da zaboravi. Film je doživio uspjeh i bio je hvaljen, a Mastrojani je dobio nagradu za najboljeg glumca na Kanskom filmskom festivalu i nominovan je za Oskara za svoju ulogu.

Festival na Paliću
Emir Kusturica, Radoslav Zelenović, Mihalkov

Mihalkov sljedeći film Urga (1992. godina), smješten je u malo poznati svijet Mongola koji žive na granici Rusije i Kine, osvojio je Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji i bio je nominovan za Oskara za najbolji strani film. Mihalkov film Анна: от 6 до 18 (1993. godina) dokumentuje odrastanje njegove kćerke Ane, od djetinjstva do zrelosti.

Mihalkov najpoznatiji film do danas Утомлённые солнцем (Varljivo sunce) iz 1994. godine, obrađuje napetu atmosferu za vrijeme Staljinovih čistki. Film je dobio Glavnu nagradu na Kanskom festivalu i Oskara za najbolji strani film, kao i još drugih nagrada. Do 2000. godine, Varljivo sunce je bio film sa najvećom zaradom koji je snimljen u istočnoj Evropi.

U maju 2016. godine dobio je orden Svetog despota Stefana Lazarevića od Srpske pravoslavne crkve.

Karijera

Nikita Mihalkov u filmu Sibirski berberin iz 1998. godine.

Mihalkov je iskoristio dobre kritike i finansijski trijumf filma Varljivo sunce, da sklopi budžet od 25 miliona dolara za svoj epski poduhvat, film Sibirski berberin (Сибирский цирюльник) iz 1998. godine. U ovom filmu, koji je otvorio Kanski filmski festival 1998. godine, u glavnim ulogama se pojavljuju Džulija Ormond i Oleg Menjšikov (čest glumac u Mihalkovim filmovima), dok se reditelj pojavljuje u ulozi cara Aleksandra Trećeg.

Film je osvojio Rusku državnu nagradu i proširio je tračeve o Mihalkovim predsjedničkim ambicijama. Režiser je, naprotiv, odabrao da upravlja ruskom filmskog industrijom. Uprkos velikoj opoziciji od strane rivalskih režisera, izabran je za predsjednika Ruskog društva kinematografa i rukovodi Moskovskim filmskim festivalom od 2000. godine. Ustanovio je i nagradu Ruske akademije Zlatni orao, kao suprotnost Nika nagradi.

Godine 2005. Mihalkov je nastavio svoju glumačku karijeru, glumeći u tri nova filma: Статский советник, Жмурки, Persona non grata. Sljedeće godine glumio je u filmu Мне не больно.

Godine 2007. režira film „12“, koji je 2008. godine dobio nagradu publike na festivalu u Karlovim Varima, a iste godine je bio nominovan za nagradu Oskar, u kategoriji film godine van engleskog govornog područja, dok je 2007. godine bio nominovan za Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.

Nastavak filma „Varljivo sunce“, „Egzodus: Varljivo sunce 2“ (Утомлённые солнцем 2: Предстояние), režira 2010. godine. Od samog pojavljivanja film izaziva značajne reakcije filmske i društvene javnosti, a na zapadu ga kritičari prozivaju proputinovskim i prostaljinovskim filmom.

Posetio je Beograd gde je 3. oktobra 2014. u Sava centru bila svetska premijera njegovog filma Sunčanica.

Privatni život

Mihalkov sa Vladimirom Putinom, na ceremoniji dodele nagrade „za usluge u Otadžbina I stepena" 10. decembar 2015

Mihalkov privatni život šarolik je kao i njegova filmska karijera.

Njegova prva žena bila je slavna ruska glumica Anastasija Vertinskaja, kojom se oženio 6. marta 1967. godine. Iz ovog braka ima sina Stepana Mihalkova, rođenog septembra 1966. godine.

Sa svojom drugom ženom, bivšom manekenkom Tatjanom ima sina Artema (rođenog decembra 1975. godine) i kćerke Anu (rođena 1974. godine) i Nađu (rođenu septembra 1986. godine).

Vidi još

• Nagrada Zlatni pečat

Literatura

• Volodarskiй Э. Я.; Mihalkov N. S. (1979). Svoй sredi čužih, čužoй sredi svoih. M.: Voennoe izdatelьstvo Ministerstva oboronы SSSR. 
• Adabašьяn A. A.; Mihalkov N. S. (1981). Transsibirskiй эkspress. M.: Voennoe izdatelьstvo Ministerstva oboronы SSSR. 
• Lipkov A. I. (1981). Nikita Mihalkov. M.: Bюro propagandы sovetskogo kinoiskusstva. 
• Mihalkov N. S. (1989). Nikita Mihalkov. Sbornik. M.: Iskusstvo. 
• Mihalkov N. S. (2002). Gerbы zemelь Rossiйskih. M.: Sibirskiй cirюlьnik. ISBN 5-88852-038-1. 
• Ibragimbekov R. M.; Mihalkov N. S. (2004). Sibirskiй cirюlьnikъ. M.: Эksmo. ISBN 5-699-06425-7. 
• Razzakov F. I. (2005). Nikita Mihalkov: čužoй sredi svoih. M.: Эksmo. ISBN 5-699-13228-7. 
• Mihalkov N. S. Predislovie k knige: Raš Kavad. Vremя oficerov. Pisьma k russkomu oficeru. — M.: Rossiйskiй fond kulьturы, 2007. — 728 s.
• Mihalkov N. S. (2011). Prяmaя rečь. M.: Sibirskiй cirюlьnik. ISBN 978-5-88149-445-2. 
• Mihalkov N. S. (2014). Publičnoe odinočestvo. M.: Эksmo. ISBN 978-5-699-70838-3. 
• Mihalkov N. S. (2015). Territoriя moeй lюbvi. M.: Эksmo. ISBN 978-5-699-68930-9. 

Spoljašnje veze

• Nikita Mihalkov na sajtu IMDb (jezik: engleski) 
• Studio „Trite“ Nikite Mihalkova.
• Intervju: Nikita Mihalkov („Politika“, 30. maj 2010)
• Evropa - intelektualni „Mekdonalds“ („Politika“, 13. jul 2013)