Miting u Kosovu Polju

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Miting u Kosovu Polju je održan 24. aprila 1987. povodom dolaska Slobodana Miloševića u Kosovo Polje na sastanak sa lokalnim Srbima koji su se žalili na represiju od većinskih Albanaca na Kosovu i Metohiji. Dok je trajao sastanak Miloševića i delegacije kosovskih Srba, ispred zgrade se dogodio sukob između lokalnih Srba i većinski albanske milicije. Obavešten da se izvan zgrade nešto dešava, Milošević je izašao iz zgrade, ušao među okupljene Srbe pokušavši da ih umiri. Neko se požalio Miloševiću da ih je milicija tukla, posle čega je Milošević pred novinarima izjavio: „Niko ne sme da vas bije!“. Ova rečenica će kasnije postati jedna od najpoznatijih Miloševićevih izjava.[1]

Uvod u istoriju sukoba na Kosovu i Metohiji[uredi | uredi izvor]

Početkom šezdesetih godina 20. veka, albanska populacija činila je dve trećine stanovništva na Kosovu i Metohiji. Tada, posebno za vreme pobune 1968. godine (kao i za vreme pobune iz 1981), počelo je i prvo javno iznošenje zahteva za nezavisnošću Kosmeta. Narod je bio zabrinut zbog silovanja, ubistava, pretnji i uništavanja imovine, a zbog toga što su i sudstvo i policija bili pod albanskim rukovodstvom, država nije mogla bilo koga da zaštiti.

Pozadina incidenta na Kosovu i Metohiji 1987. godine[uredi | uredi izvor]

Slobodan Milošević je početkom 1987. godine bio predsednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije i pomoćnik predsednika Predsedništva Srbije Ivana Stambolića. Trebalo je da predsednik Stambolić sam ode na Kosmet 20. aprila 1987. godine radi razgovora sa lokalnim liderima, ali je on poslao Miloševića da ode na Kosmet da razgovara sa pripadnicima tamošnje srpske manjine. Milošević je održao govor kojim je osudio nacionalizam, ali lokalni Srbi nisu bili zadovoljni, pa su tražili novi sastanak 24. aprila u kome bi razgovarali direktno sa Miloševićem.[1]

Kosmetski Srbi su već neko vreme bili nezadovoljni, iz razloga stalne represije albanskih separatista na Srbe koje su živeli u srpskim selima koja su bila isturena ka albanskim. Pri tome policija, koja je u to vreme bila većinom albanska, se ograđivala od bilo kakvog dejstva kojim bi zaštitila Srbe. Drugim rečima, Srbi su želeli ograničiti političku moć većinskih kosmetskih Albanaca. S obzirom da su svi oblici institucionalnih inicijativa prolazili kroz filter albanski majorizovanog aparata (i državnog i partijskog) pojavio se oblik autentičnog samoorganizovanja Srba sa Kosmeta koji su morali samoinicijativno da štite svoje kuće od sad već čestih ekstremističkih pretnji i napada, bez formalnih funkcija u bilo kakvoj strukturi vlasti. Najpoznatiji je bio Miroslav Šolević, televizijski mehaničar iz Kosova Polja.

Niko ne sme da vas bije![uredi | uredi izvor]

Srbi su čekali svaku mogućnost da se obrate direktno srpskom kadru u Beogradu bez albanskih posrednika. Naelektrisani saznanjem da je Beograd konačno obratio pažnju na njihove nevolje, na hiljade Srba se guralo napred, pokušavajući da stisne ruku partijskog lidera na ulazu u sumorni Dom kulture na Kosovu Polju. Dok je Milošević razgovarao sa srpskim predstavnicima, policija je (pretežno albanskog etničkog sastava), plašeći se nasilja, upotrebila palice da udalji masu. Demonstranti su izvikivali: „Ubice!” i „Mi smo Titovi, Tito je naš.”

Očigledno potresen vikom spolja, Milošević je rekao da hoće da vidi šta se dešava. Posmatrao je okupljenu masu sa balkona pre nego što je sišao i održao govor koji je postao jedan od najznačajnijih u njegovoj karijeri. Kasnije su često citirane i emitovane reči

...Treba da ostanete i zbog predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, a potomke razočarali...

Nakon što se Milošević obratio masi, situacija je krenula nagore. Demonstranti su želeli da priđu bliže, a milicija je želela da ih potisne. U sveopštem guranju se Milošević našao u komešanju i na njegove reči umirenja upućene okupljenima, jedan mu demonstrant dovikuje: „Ali, biju nas. Biju nas.” (misleći na postupak milicije prema demonstrantima). Milošević se tada okreće ka tom delu gomile i prilično jasno i glasno izgovara rečenicu

Niko ne sme da vas bije!”.

Pored toga što se video napor neprospavane noći i stres konstantnog prikrivenog i otvorenog konfliktnog stanja u kojoj je bila cela administracija državnog i partijskog aparata Kosmeta, demonstranti su dobili i više nego što su očekivali. Ispred njih je bio čovek kome je, u jednom trenutku, pala partijska maska i nestale su partijske floskule.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Vreme će pokazati da Miloševića nije prošlo raspoloženje koje ga je zahvatilo tog dana u Kosovu Polju i da je ozbiljno shvatio tada dato obećanje. Ove reči nisu samo obećanje okupljenim Srbima da ih neće tući policija, već i obećanje da Srbija preuzima neposredno komandovanje silom na Kosmetu. Obzirom da većina srpskog partijskog rukovodstva nije bila u takvom raspoloženju, Milošević rešava da izmeni to stanje. Tadašnji rečnik partijskog kadra je podrazumevao što više opštih mesta i što manje konkretnog, pogotovo posle smrti Josipa Broza.

Njegovi kritičari tvrde da su reči „Niko ne sme da vas bije“, koje je rekao na Kosovu 1987. godine, bile nacionalističke, ali su zato njegove pristalice tvrdile da je time pokušavao narodu staviti do znanja da neće trpeti kršenje ljudskih prava u toj pokrajini. Ivan Stambolić je kasnije rekao da je taj dan označio kraj Jugoslavije.

Ovih nekoliko reči su predstavljale potpunu nepoznanicu za tadašnju upravu. Beogradska partijska elita komentariše nastup mladog i nervoznog „druga“ kao „olako obećanu brzinu“ i „Strastvene reči mogu doneti samo vatru“. Milošević ovakvu vrstu intelektualnog lamentiranja ne poznaje i ne podnosi. Stoga kreće u akciju i počinje niz događaja koji rezultuje uklanjanjem Dragiše Pavlovića, Živane Olbine i dobrog dela komunističkog vrha u Beogradu. Poslednji korak ovog pohoda je i uklanjanje Ivana Stambolića, mentora, prijatelja i kuma, tada predsednika Predsedništva SR Srbije i nespornog lidera.

Analize o incidentu[uredi | uredi izvor]

Mnogi balkanski stručnjaci su ocenili da je ta rečenica Slobodana Miloševića katapultirala u prvu ligu srpske politike. Te reči, sa kojima je on zapravo uzimao kontrolu, emitovane su na televiziji široj javnosti što je Miloševiću pomoglo u usponu na vrh vlasti.

Reči koje su, u jednom trenutku, zvučale kao: „Mi preuzimamo vlast“ su se ubrzo pretvorile u: „Ja preuzimam vlast“. Mnogi će se setiti ovih njegovih reči i na kontramitingu 24. decembra 1996. godine na Terazijama kada Milošević izgovara (takođe poznate) reči "Volim i ja vas!" koje označavaju kraj njegove vlasti na isti način na koji su prethodne označile njegov uspon.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Jović 2009, str. 258.

Literatura[uredi | uredi izvor]