Ništa
Ništa ili ništavilo (lat. nihil), pojam je koji opisuje odsustvo ili nepostojanje bilo čega. Ima svoju primenu u raznim naukama, između ostalog matematici, fizici, računarstvu. U filozofiji, ništa kao nebiće je pojmovno negiranje bića. Pojam ničega ima primenu i u matematici, gde se označava nulom ili ništicom. Filozofski i matematički pojam ništice formulisan je u drevnoj Indiji, pod nazivom šunja (sanskrit: śūnya).[1]
„Ništa”, korišteno kao zamenica, označava odsustvo nečega ili određene stvari koju bi neko mogao očekivati ili želeti da bude prisutna („Nismo našli ništa”, „Ništa nije bilo tamo”) ili neaktivnost jedne ili više stvari koje su obično ili mogu biti aktivne („Ništa se nije pomerilo”, „Ništa se nije dogodilo”). Kao predikat ili dopuna „ništa” označava odsustvo značenja, veličine, vrednosti, relevantnosti, stajanja ili značaja („To je priča/ Idiotovo kazivanje, puno zvuka i besa,/ Označava ništa”; „Afera nije značila ništa”; „Ja nisam ništa u njihovim očima”).[2] „Ništavilo” je filozofski pojam koji označava opšte stanje nepostojanja, ponekad popredmećeno kao domen ili dimenzija u koju stvari prelaze kada prestanu da postoje ili iz kojeg mogu nastati, npr. smatra se da je Bog stvorio svemir ex nihilo, „iz ničega”.[2][3]
Ništa u filozofiji[uredi | uredi izvor]
U filozofskom smislu, pojam „ništa” se prvi put javlja u Parmenidovoj izreci: „Biće jeste, a nebiće nije“. Za atomiste ništa označava prazninu. U Platonovom učenju o najvišim rodovima bića dokazuje se nužnost postojanja nebića (me on) kao suprotnosti obuhvaćene samim pojmom bitka (Sofist, 258a — 259d). Tako za Platona, ništa kao nebiće, naznačuje različitost. Aristotel određuje nebitak kao pojmovnu suprotnost bitku tvrdeći: „bitak nije nebitak“ (Met. IV, 3, 1105 b). Kao puka mogućnost, prvobitna materija se kod Platona i Plotina takođe javlja kao relativno ništa.[4]
Za Avgustina i hrišćansku teologiju ništavilo je znak konačnosti uzete u sebi, bez odnosa sa principom stvaranja i dobra. Duns Skot je prvi uveo razlikovanje apsolutnog ništa (ništavilo) i relativnog ništa, kako bi pomirio iskaz „od ničega nastaje ništa“ (lat. ex nihilo nihil fit) s teološkim shvatanjem da je Bog stvorio svet iz ničega (lat. creatio ex nihilo). U Hegelovoj dijalektičkoj logici čisti bitak je usled svoje apstrakcije i neodređenosti identičan s čistim ništa. Pojam ništa ima značajnu ulogu u filozofiji egzistencije. Kod Hajdegera se ništa javlja kao „ništa bića“, dok je kod Sartra ništa istovetno s bitkom-za-sebe čoveka u pukoj egzistenciji svoje bačenosti u svet sebe.[4]
Kineski č'an filozof Šenhui upitan: »Što je ništavilo?» odgovara: »Ako kažeš da postoji onda sigurno pretpostavljaš obeležja čvrstoće i otpornosti, a ako kažeš da je to nešto što ne postoji, kakvu onda tražiš pomoć od tog pojma?«
Ništa u matematici[uredi | uredi izvor]
Prihvatanje i odbacivanje, poznavanje i nepoznavanje nule, praznine i beskonačnosti seže duboko u istoriju. Primitivna nula se prvi put pojavila u starom Vavilonu, ali samo kao vrsta pokazivača mesta u brojevima.[5]
Veruje se da je u 4. veku p. n. e. prilikom Aleksandrovih osvajanja vavilonska nula preneta u Indiju. Nula je u Indiji dobila brojnu vrednost i mesto na osi. Bilo je prilično neuobičajeno da nešto što broji ništa, nešto bez količine postane broj. Stari indijski matematičari su pokušali i da dele nulom, utvrdivši da kada se doda ili oduzima bilo šta od razlomka 1/0, ništa se ne dešava jer je broj 1/0 nepromenljiv (to je, zapravo, jednako beskonačno).[5]
Posle 7. veka, u prodoru islama na daleki Istok, Arapi su saznali za indijske brojeve, pa se njihova matematika razvijala uz nulu.
U 13. veku, Italiji i zapadnom svetu nulu je predstavio matematičar Leonardo Fibonači, ali bez mnogo uspeha. Leonardo je putovao u Afriku gde se školovao u arapskim školama. Po povratku u Italiju napisao je više knjiga o matematici u kojima je između ostalog prikazao prednosti arapskih brojeva i nule.[5]
U 17. veku francuski matematičar i filozof Rene Dekart načinio je koordinatni sistem u koji je uveo nulu. U tom sistemu uvideo je vezu između oblika i jednačina i time zasnovao analitičku geometriju.[5]
Ništa u fizici[uredi | uredi izvor]
Moderna fizika je nauka koja je u svom svetu pronašla primenjenu nulu. Fizičari su otkrili da nule na neki način postoje u univerzumu, razbacane unaokolo, a nazvane su crne rupe.[5] Crna rupa na neki način "guta" prostor i vreme, a opšta teorija relativnosti je opisuje kao mesto u kome je prostor-vreme beskonačno zakrivljeno.
Računarstvo[uredi | uredi izvor]
U računarstvu, „ništa” može da bude rezervisana reč (u VB.Net) koja se koristi umesto umesto neimenovanog, apstrakcije podatka.[6][7] Iako računarski hardver za skladištenje uvek sadrži brojeve, „ništa” simbolizuje broj koji sistem preskače kada programer to želi. Mnogi sistemi imaju slične mogućnosti, ali različite ključne reči, kao što su „null” (e.g. SQL), „NUL”, „nil”, i „None” (Pajton).[8]
Da bi se dala instrukcija procesoru računara da ne radi ništa, ključna reč kao što je „NOP” može da bude distupna. Ovo je kontrolna apstrakcija; procesor koji izvršava NOP će se ponašati identično kao i procesor koji ne obrađuje ovu direktivu.[9]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „THE CONCEPT OF ŚŪNYA”. Arhivirano iz originala 11. 9. 2013. g. Pristupljeno 22. 8. 2015.
- ^ a b "Nothing", Merriam-Webster Dictionary
- ^ definition of suffix "-ness" - "the state of being", Yourdictionary.com, [www.yourdictionary.com/ness-suffix]
- ^ a b Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.
- ^ a b v g d B92 Broj sa najviše muka
- ^ Kraus, Laslo (2016). Programski jezik S++ sa rešenim zadacima. Beograd: Akademska misao. ISBN 978-86-7466-582-4.
- ^ „Summary Of Object-Oriented Programming (OOP) Concepts In Java”. Javajee. 12. 9. 2012. Pristupljeno 28. 1. 2018.
- ^ „The None Object — Python v2.7.1 documentation”. Docs.python.org. Pristupljeno 30. 11. 2010.
- ^ NOP - ARM Software Developer Toolkit Reference Guide.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Bertrand Russell. History of Western Philosophy, Routledge. . 1995. ISBN 978-0-415-07854-2. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć). - Pieper, Josef (2006). For the Love of Wisdom: Essays on the Nature of Philosophy. Prevod: Roger Wasserman. Ignatius Press. ISBN 978-1-58617-087-5.
- Hsu, Jong-Ping, Einstein's Relativity and Beyond: New Symmetry Approaches, World Scientific, 2000 ISBN 9812813489.
- Milonni, Peter W., The Quantum Vacuum: An Introduction to Quantum Electrodynamics, Academic Press, 2013 ISBN 0080571492.
- Schaffner, Kenneth F., Nineteenth-Century Aether Theories, Elsevier, 2016 ISBN 1483158284.
- Whittaker, Edmund Taylor, A History of the Theories of Aether and Electricity from the age of Descrates to the Close of the Ninenteenth Century, London: Longmans Green & Co, 1910 OCLC 940279834.
- „Lawrence Krauss :In Search of Nothing”. 52-insights.com. 12. 1. 2016.
- Øyvind, Grøn; Sigbjørn, Hervik (2007). Einstein's General Theory of Relativity With Modern Applications in Cosmology. Springer-Verlag New York. str. 211-215. ISBN 978-0-387-69199-2.
- Ferguson, Kitty (1991). Black Holes in Space-Time. Watts Franklin. ISBN 978-0-531-12524-3.
- Hawking, Stephen (1988). A Brief History of Time. Bantam Books, Inc. ISBN 978-0-553-38016-3.
- Stephen Hawking; Penrose, Roger (1996). The Nature of Space and Time. Princeton University Press. ISBN 0691050848.
- Melia, Fulvio (2003). The Black Hole at the Center of Our Galaxy. Princeton U Press. ISBN 978-0-691-09505-9.
- Melia, Fulvio (2003). The Edge of Infinity. Supermassive Black Holes in the Universe. Cambridge U Press. ISBN 978-0-521-81405-8.
- Pickover, Clifford (1998). Black Holes: A Traveler's Guide. Wiley, John & Sons, Inc. ISBN 978-0-471-19704-1.
- Stern, B. (2008). „Blackhole”. Arhivirano iz originala 27. 7. 2011. g. Pristupljeno 24. 7. 2011., poem.
- Craig, Wheeler J. (2007). Cosmic Catastrophes (2nd izd.). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-85714-7.
- Thorne, Kip S. (1994). Black Holes and Time Warps. Norton, W. W. & Company, Inc. ISBN 978-0-393-31276-8.
- Carroll, Sean M. (2004). Spacetime and Geometry. Addison Wesley. ISBN 978-0-8053-8732-2., the lecture notes on which the book was based are available for free from Sean Carroll's website.
- Carter, B. (1973). „Black hole equilibrium states”. Ur.: DeWitt, B.S.; DeWitt, C. Black Holes.
- Chandrasekhar, Subrahmanyan (1999). Mathematical Theory of Black Holes. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-850370-5.
- Frolov, V.P.; Novikov, I.D. (1998). „Black hole physics”.
- Hawking, S.W.; Ellis, G.F.R. (1973). Large Scale Structure of space time. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-09906-6.
- Melia, Fulvio (2007). The Galactic Supermassive Black Hole. Princeton U Press. ISBN 978-0-691-13129-0.
- Taylor, Edwin F.; Wheeler, John Archibald (2000). Exploring Black Holes. Addison Wesley Longman. ISBN 978-0-201-38423-9.
- Thorne, Kip S.; Misner, Charles; Wheeler, John (1973). Gravitation. W. H. Freeman and Company. ISBN 978-0-7167-0344-0.
- Wald, Robert M. (1984). General Relativity. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-87033-5.
- Wald, Robert M. (1992). Space, Time, and Gravity: The Theory of the Big Bang and Black Holes. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-87029-8.
- Logos, Aleksandar A. (2017). Putovanje misli : uvod u potragu za istinom. Beograd.
- Gallo, Elena; Marolf, Donald (2009). „Resource Letter BH-2: Black Holes”. American Journal of Physics. 77 (4): 294. Bibcode:2009AmJPh..77..294G. S2CID 118494056. arXiv:0806.2316 . doi:10.1119/1.3056569.
- Hughes Scott A. (2005). „Trust but verify: The case for astrophysical black holes, Lecture notes from 2005, SLAC - Summer Institute.”. arXiv:hep-ph/0511217 .
- Herbert B. Callen (1960). „Chapter 10”. Thermodynamics. New York: John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-13035-2. OCLC 535083.
- Herbert B. Callen (1985). Thermodynamics and an Introduction to Thermostatistics (Second izd.). New York: John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-86256-7.
- E.A. Guggenheim (1967). Thermodynamics: An Advanced Treatment for Chemists and Physicists (Fifth izd.). Amsterdam: North Holland Publishing. ISBN 978-0-444-86951-7. OCLC 324553.
- George Stanley Rushbrooke (1949). Introduction to Statistical Mechanics. Oxford: Clarendon Press. OCLC 531928.
- BIPM Mise en pratique - Kelvin - Appendix 2 - SI Brochure
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Oliver, Simon. „Creation and Science”. Bibledex Verses. Brady Haran for the University of Nottingham.