Nova Gradiška

Koordinate: 45° 15′ 36″ S; 17° 22′ 53″ I / 45.2599882° S; 17.3814656° I / 45.2599882; 17.3814656
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nova Gradiška
Centar Nove Gradiške
Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Hrvatska
ŽupanijaBrodsko-posavska
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2011.Pad 11.821
Aglomeracija (2011.)Pad 14.229
Geografske karakteristike
Koordinate45° 15′ 36″ S; 17° 22′ 53″ I / 45.2599882° S; 17.3814656° I / 45.2599882; 17.3814656
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Površina35,75 km2
Nova Gradiška na karti Hrvatske
Nova Gradiška
Nova Gradiška
Nova Gradiška na karti Hrvatske
Ostali podaci
GradonačelnikVinko Grgić (SDP)
Poštanski broj35400
Pozivni broj+385 35
Registarska oznakaNG
Veb-sajt
www.novagradiska.hr

Nova Gradiška je grad u Hrvatskoj, u Brodsko-posavskoj županiji. Prema rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živelo 14.229 stanovnika, a u samom naselju je živelo 11.821 stanovnika.[1]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Nova Gradiška je smeštena u jugozapadnom delu istočne Hrvatske, nalazi se uz vrlo važne saobraćajnice: autoput ZagrebBeograd, železnička pruga Zagreb — Vinkovci, u dodiru je i sa starim krajiškim putem ("Starom cestom"), a kroz grad prolazi i državni put prema Požegi i Našicama.

  • Stanovništvo: 14.229 (2011)
  • Geografska širina: 45°16´15˝
  • Geografska dužina: 17°22´41˝
  • Nadmorska visina: 129 m
  • Površina: 49,58 km²
  • Srednja godišnja temperatura: 11,2°C
Razglednica iz 1906. godine

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Grad Nova Gradiška[uredi | uredi izvor]

Broj stanovnika po popisima[uredi | uredi izvor]

Nacionalnost[2] 2001. 1991. 1981. 1971. 1961. 1953. 1948. 1931. 1921. 1910. 1900. 1890. 1880. 1869. 1857.
br. stanovnika 15.833 17.071 16.351 14.581 12.081 10.181 8.808 7.110 6.246 6.390 5.369 4.611 4.265 3.756 3.039
  • napomena:

Nastao iz stare opštine Nova Gradiška.

Nova Gradiška (naseljeno mesto)[uredi | uredi izvor]

Broj stanovnika po popisima[uredi | uredi izvor]

Nacionalnost[2] 2001. 1991. 1981. 1971. 1961. 1953. 1948. 1931. 1921. 1910. 1900. 1890. 1880. 1869. 1857.
br. stanovnika 13.264 14.044 13.293 11.580 9.229 7.548 6.340 4.905 4.279 4.275 3.592 3.045 3.000 2.529 1.852
  • napomena:

Sadrži podatke za bivša naselja Cernička Mala od 1857. do 1931. i Mala od 1857. do 1948. koja su tih godina bila odvojeno iskazana.

Popis 1991.[uredi | uredi izvor]

Na popisu stanovništva 1991. godine, naseljeno mesto Nova Gradiška je imalo 14.044 stanovnika, sledećeg nacionalnog sastava:

Popis 1991.‍
Hrvati
  
10.140 72,20%
Srbi
  
2.263 16,11%
Jugosloveni
  
900 6,40%
Albanci
  
51 0,36%
Muslimani
  
30 0,21%
Česi
  
28 0,19%
Slovenci
  
25 0,17%
Italijani
  
22 0,15%
Crnogorci
  
12 0,08%
Makedonci
  
11 0,07%
Ukrajinci
  
10 0,07%
Mađari
  
9 0,06%
Poljaci
  
9 0,06%
Nemci
  
7 0,04%
Rusini
  
4 0,02%
Slovaci
  
3 0,02%
Bugari
  
1 0,00%
Romi
  
1 0,00%
Rusi
  
1 0,00%
ostali
  
5 0,03%
neopredeljeni
  
245 1,74%
region. opr.
  
21 0,14%
nepoznato
  
246 1,75%
ukupno: 14.044

Istorija[uredi | uredi izvor]

Grad Nova Gradiška utemeljen je 1748. godine. Nastao je i izrastao u okrilju Vojne krajine. Antun Matija Reljković u napomenama uz tekst "Satira", podrobno i iz prve ruke opisuje naseljavanje Gradiške. Obrslajtant Bek je tu prešao iz Bogičevaca (Stara Gradiška) i podigao zdanja: prvu gostionicu, oberštarske kuće, kasarne, "veliku stražu" i tamnicu - sve od drveta. On je postao novi komandant nove regimente u Novoj Gradiški. Zatim je po zamisli Bekovoj, uređena okolina, opravljeni putevi i mostovi. Nemac krčmar Mejš je otvorio gostionicu i dve pekare. Nemački kovač Franc Gašek je podigao prvu kuću. Iz Bosne se onda doselio Srbin knez Jovan Todorović sa trideset porodica, koji su činili prvo jezgro novog mesta Gradiške. Godine 1779. u Novoj Gradiški je 39 vojničkih i 70 varoških kuća i 11 bolti (radnji). Sada su već drvene zgrade zamenile one od čvrstog materijala. Pored kapele Sv. Terezije su dva štabsoficirska stana i parohijski dom. Oko varoške pijace su se poređale naokolo, "Velika straža (Komanda) i četiri kasarne. U Novoj Gradiški tada su dve crkve: katolička i pravoslavna, dve škole i dvospratna kuća trgovca Đorđa Mandrovića.[3]

Gradu je 1787. godine oduzet status vojnog komuniteta. Srbi su na Temišvarskom saboru tražili da se to vrati na pređašnje stanje.[4]

Nova Gradiška je naselje sedište istoimenog izbornog sreza za srpski crkveno-narodni sabor u Karlovcima. U mestu je tada popisan 1081 pravoslavni Srbin.[5]

Službovao je 1829. godine u Novoj Gradiški, graničarski kapetan Stanislav ot Šumarski, docniji vojni istoričar i pisac.[6] Za romantičnu pripovest "Ljuba Milanova" našlo se nekoliko Srba pretplatnika 1830. godine. Pisali su se meštani tadašnji od skupljača trgovca Atanasa Rajlića: Gavril Reljković kapetan, Marko Skvorčević kapral, Ana ot Šumarski (kapetanica), Angelina Manduović, Julijana Radosavević, Atanasije Dimović trgovac, Stefan Mitrović kovač, Nikola Vukdragović poručnik i Sava Gostimirović.[7] Knjigu Vukovu o običajima Srba, naručio je 1867. godine tamošnji trgovac Andrija Šeatović.[8] Od popisa 1847. godine kada je evidentirano 1024 Srbina, za dve decenije 1867. godine njihov broj se povećao na 1081.[9]

Već 1754. godine počinje gradnja prve katoličke crkve sv. Terezije, koja po svojim graditeljskim karakteristikama pripada značajnijim spomenicima sakralnog graditeljstva kasnog baroka u Slavoniji. Staro urbano jezgro čine: crkva sv. Terezije, stari sud i zatvor iz 18. veka. U gradu se do ratnih događaja 1990—ih godina nalazila i pravoslavna crkva. Stara crkva Svete Trojice, inače, izgrađena je davne 1738. godine, mnogo pre katoličke. Obnavljana je 1824. i 1885. godine i svedočila je koliko dugo srpski narod živi i postoji u ovom delu Slavonije. Srušile su je do temelja ustaše na Petrovdan, 7. jula 1941. godine. Tom prilikom stradao je i ikonostas iz 1814. godine, vredni bogoslužbeni predmeti i crkvene knjige. Na tom mestu podignuta je nova Pravoslavna crkva Svete Trojice, izgrađena 1982. godine, koja je u to vreme bila najveća crkva podignuta u Srpskoj Patrijaršiji posle Drugog svetskog rata. Ovaj monumentalni hram minirale su van ratnih dejstava ustaše devet puta. Zbog čvrstine gradnje i lokacije (nalazila se u strogom centru grada) poslednje miniranje obavili su stručnjaci iz Zagreba. Ruševine su uklonjene, a crkvište je popločano. Danas je tu „zelena površina“ za odmor i razonodu. U Novoj Gradiški srušen je i pravoslavni hram posvećen Prenosu moštiju Svetog Nikole, podignut davne 1818. godine koji se nalazio na pravoslavnom groblju. Ova crkva inače, obnovljena je 1866. godine. Srušena je1992. godine, izvan ratnih operacija. Dva parohijska stana u gradu provaljena su i nasilno useljena u periodu 1992—1995. godine.

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

U Novoj Gradiški je već sutradan po proglasu NDH 11. aprila 1941. godine uhapšeno oko 50 uglednih Srba.

U Novoj Gradiški još prvih dana ustaške vladavine ubijeni su u zatvoru Gavrilo Bogdanović predsednik iz Kovačevca, Nikola Protić, posednik iz Nove Gradiške i Nikola Popović, seljak iz Nove Poljane. Pošto su ih ubili, ustaše su ih obesili u zatvoru, kao da su tobože oni sami izvršili samoubistvo.[10]

Pravoslavna crkva u Novoj Gradiški zapaljena je već 8. maja 1941, da bi bila srušena početkom 1942. godine.

U julu 1941. godine iz Nove Gradiške iseljeno je 50 srpskih porodica. One su prvo oterane u logor Caprag, a odatle prebačene u Srbiju.[11]

Pokatoličavanje pravoslavnih hrišćana[uredi | uredi izvor]

Franjo Matica župnik iz Nove Gradiške i istaknuti saradnik ustaša, zahtevao je od Srba da svake večeri dolaze u crkvu, gde im je držao časove iz veronauke i propovedi "u kojima je napadao pravoslavnu veru, a hvalio rimokatoličku". Jednom na času veronauke oštro zapitao prisutne: "Hoćete li se pokrstiti ili ne, ako nećete, naročito naglasivši, Bog je na nebu, ustaše su na zemlji, a Jasenovac po srijedi, i sada hoćete ili nećete"? Prilikom pokatoličavanja Matica je novim katolicima govorio da moraju "zauvjek zaboraviti srpsku vjeru, jer to nije vjera, jer je poglavnik rekao da priznaje samo katoličku vjeru, a svi oni koji nju ne priznaju, koji se još drže srpske vjere da će ih istrijebiti iz svoje zemlje". Za ovaj rad dobijao je od ustaške države specijalni honorar od 4.000 kuna mesečno.[12]

Ekonomija[uredi | uredi izvor]

U Novoj Gradišci razvijena je drvna, tekstilna, prehrambena i metalna industrija kao i privatno preduzetništvo.

Partnerski gradovi[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Popis stanovništva 2011.”. Državni zavod za statistiku RH. Pristupljeno 27. 3. 2016. 
  2. ^ a b Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ: Popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
  3. ^ Antun Matija Relković: "Djela A.M. Relkovića", Vinkovci 1875.
  4. ^ "Akta sabora naroda Srbskog u Temišvaru godine 1790. držanog i carska rešenja", Zemun 1861. godine
  5. ^ "Zastava", Novi Sad 1885. godine
  6. ^ Georgije Lazarević: "Cveće", Budim 1829. godine
  7. ^ Atanasije Nikolić: "Ljuba Milanova", Budim 1830. godine
  8. ^ Vuk St. Karadžić: "Život i običaji naroda srbskoga", Beč 1867. godine
  9. ^ "Glasnik društva srpske slovesnosti", Beograd 1872. godine
  10. ^ Najveći zločini sadašnjice: patnje i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945, Dr. Dragoslav Stranjaković, Gornji Milanovac, Dečje novine (1991), str. 91
  11. ^ Najveći zločini sadašnjice: patnje i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945, Dr. Dragoslav Stranjaković, Gornji Milanovac, Dečje novine (1991), str. 119
  12. ^ Najveći zločini sadašnjice: patnje i stradanje srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941-1945, Dr. Dragoslav Stranjaković, Gornji Milanovac, Dečje novine (1991), str. 366

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gelo, Jakov (1998). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. ISBN 978-953-6667-07-9. 
  • CD-rom: „Naselja i stanovništvo RH od 1857—2001. godine“, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2005.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]