Novosadski dogovor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Novosadski dogovor sklopljen je 10. decembra 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te delom bosanskohercegovačkih i crnogorskih lingvista radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika. Zaključeno da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik s dva izgovora, da su oba pisma, ćirilica i latinica, ravnopravna i da jezik ima zajednički pravopis. Ovaj dogovor prestao je da važi nakon što su hrvatski i srpski jezik postali dva posebna jezika, te danas hrvatski ne priznaje ravnopravnost oba pisma, dok ni srpski takođe ne poznaje oba pisma što je istaknuto u reviziji Novosadskog dogovora između srpskih lingvista prilikom 60 godina Novosadskog dogovora 2014. godine.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Godine 1850. književnim dogovorom u Beču započet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan srpskohrvatski jezik. Kao osnova za zajednički književni jezik je uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[1] Pod uticajem ovih ideja, i srpski i hrvatski jezik su reformisani u pravcu međusobnog približavanja. U međunarodnoj nauci se narednih decenija govorilo se o srpskohrvatskome kao jednom jeziku.[2]

Ustaše su u aprilu 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući zaseban hrvatski jezik.[2] Takvo stanje ostaje i posle završetka rata. Nakon rata, prvi se jugoslovenski Ustav piše i hrvatskim i srpskim jezikom zasebno. U nastojanju za zbližavanjem dvaju jezika, srpska je strana preko Letopisa Matice srpske raspisala anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do septembra 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak saučesnika. Posle završene ankete, održan je trodnevni skup 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu.

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Nakon nekoliko dana većanja učesnici skupa u Novom Sadu su doneli sledećih 10 zaključaka[3]:

  1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[4] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
  2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela (i hrvatski i srpski).
  3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.
  4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takođe su u svemu ravnopravna.
  5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.
  6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takođe je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.
  8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
  9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.
  10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Ham, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[3] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Na temelju ovih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rečnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Reakcije[uredi | uredi izvor]

Objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Neki srpski autori su kritikovali ovaj dogovor na osnovu toga što je navodno potiskivao ćirilicu u korist latinice.[5][6] Slični argumenti o favorizovanju ćirilice i potiskivanju latinice čuli su se i sa hrvatske strane.

Novosadski dogovor nije bio po volji delu hrvatskih lingvista, pa čak i nekih potpisnika, koji su bili nezadovoljni objavljenim rečnicima i pravopisima u kojima se jezik nazivao hrvatskosrpskim. 1967. godine je devetnaest najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojom se distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza njega krije namera da se Hrvatima nametne srpski književni jezik.[7] Potpisnici su tražili da se ustavom garantuje ravnopravnost hrvatskog, srpskog, slovenačkog i makedonskog jezika i da se u zvaničnu upotrebu vrati naziv hrvatski ili srpski jezik.[8] Ovo je u jugoslovenskoj javnosti proglašeno ispoljavanjem „hrvatskog nacionalizma“. Godine 1971, izlazi popularno nazvani „Londonac”, odnosno Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je u fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U zemlji nije objavljen, deleći tako sudbinu Hrvatskoga proleća. Nakon republičkih ustavnih amandmana iz 1972. u Hrvatskoj su đaci počeli da uče hrvatski ili srpski umesto hrvatskosrpskog jezika.[8]

Neki bosanski pisci, poput Alije Isakovića, su takođe kritikovali novosadski dogovor koji kaže da je zajednički jezik — jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, a Bošnjaci-muslimani se ne spominju. Isaković je podsećeo da je Bosna i Hercegovina učestvovala u izgradnji zajedničkog jezika i da je to trebalo uvažiti.[9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
  2. ^ a b Hrvatski i srpski jedan jezik? Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. maj 2011), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  3. ^ a b Tekst Novosadskog dogovora Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. april 2011), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  4. ^ U tekstu se ne pominju Bošnjaci, odnosno Muslimani, jer tada nisu bili priznati kao posebna nacija.
  5. ^ Zvati se Vuk Karađić Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. mart 2016), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  6. ^ KAKO JE SISTEMATSKI UNIŠTAVANO SRPSKO PISMO, Pristupljeno 17. 4. 2013.
  7. ^ Novi jezici: Govorite li našili, Pristupljeno 17. 4. 2013.
  8. ^ a b Pričaj srpskohrvatski da te ceo svet razume Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. jul 2011), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  9. ^ Varijante na popravnom ispitu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. septembar 2011), Pristupljeno 17. 4. 2013.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]