Odnosi Srbije i Rusije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Odnosi Srbija-Rusija
Map indicating locations of Rusija and Srbija

Rusija

Srbija

Odnosi Srbije i Rusije su inostrani odnosi Republike Srbije i Ruske Federacije.

U moderno doba, Srbija i Rusija uspostavljaju zvanične diplomatske odnose 1838. godine.[1] Ruska Federacija ima ambasadu u Beogradu, a Republika Srbija ima ambasadu u Moskvi.

Istorija odnosa[uredi | uredi izvor]

Poštanska markica Srbije za 185. godišnjicu diplomatskih odnosa Srbije i Rusije (2023)

Odnosi srednjovekovnih država[uredi | uredi izvor]

Veze između srednjovekovne Srbije i Rusije su, pre svega, bile verske i kulturološke prirode.

Iako, za prilike svog doba, srazmerno dosta udaljene, one su održavale kontakte od svojih najranijih dana. Za to su bile najzaslužnije dve komponente: staroslovenski jezik koji je u obe zemlje bio zvaničan, kao i zajednička zvanična vera, pravoslavno hrišćanstvo.

U tom domenu, Srbija je bila u pozicija snabdevača Rusije crkvenim knjigama, kao i svetovnom literaturom (enciklopedijama, romanima, gramatičkim reformama i naprednim tendencijama u pesništvu). To je takozvani Drugi uticaj sa Juga (nakon Prvog kojim se smatra širenje staroslovenskog jezika u Rusiji, koji je takođe potekao sa slovenskog juga). Srbija je u kulturološkom aspektu bila naprednija jer je bila bliža Vizantiji, svetioniku prosvećenosti tadašnje Evrope. Sa druge strane, osim što je bila udaljenija od sredozemne Evrope, Rusija je bila opterećena mongolskim najezdama i ropstvom.

U vreme pada Srpske despotovine, Rusija je bila slaba i zaostala država na periferiji tadašnje Evrope. Ona se oporavljala od mongolskog ropstva i pokušavala da uspostavi efikasnu i jaku središnju vlast nad celim prostorom svoje zemlje.

Osmanski period[uredi | uredi izvor]

Ivan IV Grozni, potomak srpske vlastelinske porodice Jakšića (t.j. od babe i vaspitačice Ane Glinske)

Do jačih političkih kontakata nije došlo iz dva razloga: srazmerno velike udaljenosti i zato što kada je Srbija padala pod tursko ropstvo, Rusija se oslobađala od mongolskog. Ipak, postojalo je i par političkih brakova između srpskog i ruskog plemstva. Svakako najznačajniji, bio je brak između srpske plemkinje, iz vlastelinske beogradske porodice Jakšića i dede prvog cara Rusije, Ivana Groznog.

U ovom periodu monasi manastira: Papraće, Gomirja, Lepavine, Šemljuga, Studenice, Šišatovca, Hopova, Remete, Krušedola, Rakovca, Kovilja, Grgetega, Lesnova, Dečana, Ravanice, Hilandara i Pećke patrijaršije odlaze u Moskvu da mole ruskog cara i vlast za pomoć.[2]

Sava Vladislavić Raguzinski srpski savetnik ruskog cara Petra Velikog, diplomata u službi Ruske Imperije.

Prvi kontakti, u novim prilikama, opet su bili kulturološke prirode. Posle Bečkog rata i Velike seobe Srba, nastala je velika potreba za učenim ljudima. Ovaj nedostatak je dopunjen učiteljima iz Rusije. Na taj način, od 17. veka do sredine 19. veka, nastaje i upotrebljava se slavenosrpski jezik, kao kombinacija vojvođanskih dijalekata srpskog jezika, ruske redakcije staroslovenskog jezika i ruskog jezika.

Ruske vlasti radile su na lobiranju kod Srba da nasele puste krajeve Rusije, obećavajući im privilegije. U 18. stoleću značajnu kulturnu vezu predstavljali su trgovci knjigama poznati kao „Moskovi“ ili „Moskalji“. Zbog straha od unijaćenja, Srbi su kupovali knjige od ruskih trgovaca smatrajući njihovo poreklo kao garanciju teološke ispravnosti, što je doprinelo rusifikaciji srpske kulture.[2]

Sa porastom moći Rusije, počevši od Petra Velikog, a naročito za vreme Katarine Velike, raste ruski interes za Balkan. Rusija je želela svim silama da izađe na topla mora, a i da se nametne kao naslednica Vizantije. U skladu sa tim, Katarina Velika sklapa sa Austrijom tajni dogovor o podeli Balkana: Bugarska i sve istočno i južno od nje bi pripali Rusiji, a Srbija i sve zapadno od nje Austriji. To je izazivalo serije rusko-turskih ratova. Nakon šestogodišnjeg rata, 1774. Rusija i Turska su potpisale Kučukkajnardžijski mir, kojim Rusija dobija Krim, ostvaruje uticaj na Vlašku i Moldaviju i dobija status zaštitnice hrišćanstva u Osmanskom carstvu.

Odnosi Karađorđeve Srbije i Ruske Carevine[uredi | uredi izvor]

Karađorđe je posle pada prvog srpskog ustanka politički emigrirao u Rusiju

Sa izbijanjem Srpske revolucije, Karađorđe traži pomoć od Austrije, Francuske i Rusije. Vođe Prvog srpskog ustanka su bile svesne da je za ustanike potrebna međunarodna podrška. Zato šalju diplomatsku delegaciju u Rusiju 1804. u sastavu: prota Matija Nenadović (bio prvi predsednik vlade – Praviteljstvujućeg sovjeta), Petar Čardaklija, Jovan Protić. To je prva diplomatska misija moderne Srbije. Delegaciju je primio ministar inostranih poslova Carske Rusije Adam Čartorijski. Delegacija je izdejstvovala veliku finansijsku pomoć. Rusija je ušla u rat sa Turskom 1806. Car je pritekao u pomoć srpskim ustanicima 1806. i uputio je ruski odred u Srbiju. Jedini istinski saveznik Srba u Prvom srpskom ustanku je bila Rusija, uz čiju pomoć Srbi su oslobodili ceo Beogradski pašaluk, neke delove Bosne i Novopazarskog sandžaka. Prvi diplomatski predstavnik u modernoj Srbiji iz neke države je bio iz Rusije – Konstantin Rodofinikin, koji kao ovlašćeni predstavnik Rusije stiže u Beograd 1807.

Rusija je morala 1812. da sa Turskom prekine rat zbog invazije Napoleona na Rusiju, iako je u ratu 1806-1812 pobeđivala Tursku na svim frontovima. Zaključila je Bukureški mir 1812.. Tim sporazumom, Rusija je izdejstvovala određenu samoupravu za Srbe. Prema odredbama 8. tačke Bukureštanskog sporazuma trebalo je da ustanici dobiju opštu amnestiju i određenu samoupravu, uz vraćanje gradova Turskoj s pravom da ona u njima drži vojne garnizone. Dakle, odredbe mira su bile povoljne za srpske ustanike, ali Karađorđe je odbio mir i 8. tačku, što je bilo potpuno politički neprihvatljivo. Karađorđe nije shvatao situaciju u Evropi, nije razumeo da je oslanjanje na Rusiju potrebno ne samo u oslobađanju Srbije, nego i kada je sila zaštitnica primorana da deluje i drugačije. Nije to razumeo i na neshvatljiv način napustio je ustanike i otišao u Zemun. Odlazak Karađorđa je demoralisalo narod i sve ustanike. To dovodi do sloma Prvog srpskog ustanka 1813, ali nije slomljena ideja borbe – diplomatske.

Bukureštanski sporazum je prvi međunarodni ugovor u srpskoj istoriji u kome se moderna Srbija kao subjekt pominje, čime je Srbija uvedena u međunarodnu u zajednicu. Sve što je posle njega došlo, iako je Srpski ustanak vojnički propao, predstavlja razradu i realizaciju Bukureštanskom sporazuma. Sva prava koja su Srbi kasnije postepeno dobijali nalaze se u ovom ugovoru. Ustanak 1804. i član 8. Ugovora, kao što će istorija kasnije potvrditi, su temelj srpske državnosti. Da nije bilo Bukureštanskog ugovora 1812. ne bi Srbi dobili samoupravu posle Drugog srpskog ustanka 1815, niti bi došlo do autonomije 1829. na Jedrenskom miru, i kasnije, nezavisnosti Srbije 1878. godine.

Odnosi Srbije i Ruske Carevine od 1815. do 1830. godine[uredi | uredi izvor]

Drugi srpski ustanak dovodi do uspostavljanja samouprave Srba pod vođstvom Miloša Obrenovića. Borbe su počele na praznik Cveti u aprilu, a završene do jeseni te godine (oktobar 1815) Rusija je vršila pritisak na Tursku, tokom novog ustanka, da se ispunjavaju odredbe Bukureštanskog sporazuma za davanje samouprave. Turskoj nije odgovarao neki novi rat na Balkanu u koji bi se ponovo uključila Rusija, pa je sa Milošem Obrenovićem postigla sporazum o davanju samouprave. Ni narod nije bio za dalje ratovanje za nezavisnost. Kasnije, 1817. godine Milošu Obrenoviću je data i dozvola da se proglasi za naslednog kneza, tj. da se formira srpska nasledna dinastija.

Drugi srpski ustanak je kratko trajao - jer, uspostavljena je samouprava. Međutim, prekinuta oružana borba Srba nije prekinula diplomatsku borbu za ostvarenje ciljeva postavljenih 1804. i 1815. godine. Turska je sporazum sa ustanicima u oktobru 1815. shvatila kao konačni prekid oružanog ustanka, ali za Miloša Obrenovića i ustanike sporazum je predstavljao osnovu za dalje proširenje povlastica i polaznu tačku u daljoj borbi za ostvarivanje konačnih ciljeva ustanka - rušenje turske feudalne vladavine i uspostavljanje sopstvene vlasti. Povlastice koje su dobijene sporazumom (skupljanje poreza od strane Srba, obezbeđenje od zloupotrebe spahija i drugih turskih činovnika, postavljanje knezova po nahijama, osnivanje Narodne kancelarije u Beogradu...) davale su Srbima samoupravu, koja je omogućavala dalji ekonomsko-društveni i politički razvoj. Borba dobija samo nove oblike koji odgovaraju novonastaloj situaciji - dugotrajni diplomatski pregovori uz pomoć Rusije.

Dobijanje samouprave je bio prvi korak ka autonomiji. Diplomatska borba, da se dobijena samouprava pretvori u autonomiju, predvođena je carskom Rusijom. Od završetka ustanka 1815. do 1830. teku dugotrajni diplomatski pregovori kneza Miloša, uz pomoć Rusije. U diplomatskoj borbi veoma značajna je Akermanska konvencija, tj. ugovor između Rusije i Osmanskog carstva 1826. godine u tvrđavi Akerman u Besarabiji. Odredbama Akermanske konvencije je predviđeno:

  • članom 5 je Srbiji (sa samoupravom u okviru Osmanskog carstva) data autonomija i vraćene su joj teritorije (6 nahija) koje su joj oduzete 1813. godine;
  • zajednička uprava Rusije i Turske u Moldaviji i Vlaškoj;

Međutim, kršenjem Akermanske konvencije, koje je počinjeno po nalogu sultana Mahmuda II, je dovelo do kratkog Rusko-turskog rata (1828–1829). Posle pobede Rusije nad Turskom, u tom ratu, i Jedrenskim sporazumom 1829. godine, rešeno je i srpsko pitanje. Turska je pod pritiskom Rusije prethodnu samoupravu konačno pretvorila u autonomiju Srbije. To je član 6. Jedrenskog ugovora. Dakle, Srbija je dobila autonomiju diplomatskom borbom Rusije na Akermanksoj konvenciji 1826. i oružanom borbom/ratom Rusije protiv Turske koji je završen Jedrenskim mirom 1829. godine. Naravno, temelj srpskoj diplomatskoj borbi za dobijanje autonomije i samo dobijanje autonomiji je Bukureštanski mir iz 1812. godine.

Autonomija Kneževini Srbiji (u okviru Osmanskog carstva), koja je dobijena Akermanskom konvencijom i Jedrenskim mirom, potvrđena je izdavanjem dva naročita sultanova dokumenta - hatišerifi 1830. i 1833. godine. Na dokumentima su radili predstavnici Rusije, Srbije u predstavnik sultana. Feudalne obaveze su uračunate u godišnji danak (porez) koji je Srbija plaćala Porti. Ovim formalno je bilo rešeno agrarno pitanje i uništeni su feudalni odnosi i turska vlast u Srbiji.

Odnosi Kneževine Srbije i Ruske Carevine[uredi | uredi izvor]

Diplomatski odnosi Srbije i Rusije su uspostavljeni 1838. godine otvarnjem ruskog konzulata u Beogradu.[3]

Nakon neuspešnog Srpsko-turskog rata 1876—1877, Srbija se uključuje u Rusko-turski rat (1877—1878). Ovaj rat se završio pobedom saveznika nad Turskom i potpisivanjem San-Stefanskog mira 1878. Ovaj mir je bio veliko razočarenje za Srbiji: umesto da dobije očekivana i osvojena područja na istoku i jugu, Rusija je rešila da ove oblasti pripoji novoproglašenoj Velikoj Bugarskoj. Ovo je izazvalo veliki šok u Srbiji i uslovilo okretanjem ka Austrougarskoj. S druge strane, Rusija je sve više nada polagala na Bugarsku.

Berlinski kongres 1878.

Berlinskim kongresom 1878. je ispravljen San-Stefanski mir, Kneževina Srbija je dobila teritorijalna proširenja i priznanje svoje nezavisnosti, a Austrougarska pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu

Odnosi Kraljevine Srbije i Ruske Carevine[uredi | uredi izvor]

Tako je 1882. sklopljena Tajna konvencija između Srbije i Austrougarske, u kojem se, između ostalog, Srbija obavezuje da neće preduzimati nikakve akcije bez saglasnosti sa Austrougarskom, a Austrougarska da će štiti interese Srbije i da će priznati Srbiji rang kraljevine. Do prvog konzumiranja ovog sporazuma došlo je već 1885. pri Srpsko-bugarskom ratu. Usled srpskog poraza i opasnosti od prodiranja bugarskih snaga u Srbiju, Austrougarska je morala brzo da reaguje. U kontaktu sa ruskim dvorom, Beč je zahtevao povlačenje bugarskih snaga i zadržavanje teritorijalnog stanja na status-u quo od pre 1885.

U međuvremenu, tenzije između Srbije i Austro-Ugarske sve više rastu. Pre svega zbog nesmanjenih srpskih pretenzija ka stvaranju velike južnoslovenske države, kao i zbog straha da bi to moglo biti potpuno razarajuće za Austro-Ugarsku. S druge strane, Rusija se sve više razočarava Bugarskom u kojoj kneževi iz nemačke dinastije, sve više vode zamerajuću politiku: kako prema svojim susedima, tako i prema samoj Rusiji. Do ponovnog jačanja srpsko-ruskih odnosa dolazi za vreme Carinskog rata. Srbija je želela da se privredno i politički emancipuje, a Rusija je želela da ponovo nađe svoj čvrsti oslonac na Balkanu.

Za vreme Aneksione krize, kao i za vreme Balkanskih ratova, Rusija ostaje manje-više po strani, ne želeći da kvari odnose sa Nemačkom i Austrougarskom.

Vojna savezništva u Evropi 1914.

Prvi svetski rat[uredi | uredi izvor]

U kraju Julske krize Austrougarska objavljuje rat Srbiji 28. jul 1914. U to vreme Rusija je bila mobilisana unutar svojih granica što Nemačkoj daje povod objave rata Rusiji 1. avgusta, a Austrougarska objavljuje rat Rusiji 6. avgusta. Sa tim Srbija i Rusija ulaze u Prvi svetski rat 1914. godine kao dve napadnute zemlje.

Postoji Spomenik ruskim vojnicima u Petrovaradinu.

Odnosi Jugoslavije i Sovjetskog Saveza[uredi | uredi izvor]

Između dva svetska rata[uredi | uredi izvor]

Antonije Hrapovicki i Petar Vrangel u emigraciji u Kraljevini SHS 1927.

Oktobarskom revolucijom 1917, Rusija iz korena menja svoj karakter. Tadašnja kapitalistička Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) i pravoslavna srpska kraljevska dinastija, prema sovjetskoj Rusiji gaje dubok otklon. Kraljevina Jugoslavija ju nije priznala sve do neposredne opasnosti od nacističke Nemačke 1940. godine.

S druge strane, Kraljevina Jugoslavija je pod velikim uticajem ruske bele emigracije. U to vreme, Beograd, Pariz i Sofija postaju najveći centri odbegle ruske intelektualne elite i plemstva. S obzirom da je reč o visokoobrazovanim ljudima, oni su dali neprocenjivi doprinos razvoju tadašnje jugoslovenske nauke, umetnosti i arhitekture. U tom periodu, otvara se i prvi Ruski dom u Beogradu.[4]

Odnosi Kraljevine Jugoslavije i sovjetske Rusije ostaju hladni sve do početka Drugog svetskog rata, kada jugoslovenska vlada priznaje sovjetsku vlast u Rusiji.

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Sovjetska nota od 3. avgusta 1942. predstavljala je za Jugoslaviju događaj od prvorazredne važnosti. Bila je dvostruko značajna: kao znak promene u zvaničnom držanju Sovjeta i kao početak njihovog otvorenog istupanja protiv Mihailovića na međunarodnom planu. Do polovine jula 1942. je za komunističku propagandnu mašinu Mihailović sa svojim četnicima bio predvodnik demokratskih snaga Jugoslavije u borbi protiv zavojevača.[5]

Molotov, Staljin i Tito u Moskvi
Pripadnici Crvene armije u tek oslobođenom Beogradu, 20. oktobra 1944.

U noći između 18. i 19. septembra 1944. godine, avion u kome je bio vođa jugoslovenske revolucije Josip Broz Tito poleteo je sa ostrva Vis i priključio se „konvoju“ od 12 istovetnih sovjetskih letelica koje su se zaputile prema Rumuniji, odakle je 21. septembra 1944. otputovao u Moskvu. Tito je u Moskvi boravio od 21. do 28. septembra 1944. U razgovorima sa Staljinom sklopljen je sporazum o načinu ulaska Crvene armije u granične predele Jugoslavije. Taj dogovor je dodatno operacionalizovan u Krajovi 5. oktobra 1944. Iz naredbi koje je Tito uputio iz Krajove vojnim komandantima bilo je jasno da su operacije Crvene armije i NOVJ u Srbiji bile usaglašene. Poziv Crvenoj armiji da zakorači i na prostor Jugoslavije iz međunarodnih razloga definisan je kao sovjetska „molba“.[6]

Podrškom koju je SSSR davao Komunističkoj partiji Jugoslavije i pobedom partizana nad fašistima u Drugom svetskom ratu, sovjetski uticaj jača. Crvena armija je u svim okolnim zemljama bila ključna snaga u pobedi protiv fašizma, a u Jugoslaviji je pomagala partizanima. Ova istorijska činjenica je umnogome opredelila dalje jugoslovensko-sovjetske odnose.[traži se izvor]

Tito se u proleće 1945. ponovo obreo u Moskvi. Tom prilikom potpisao je 11. aprila 1945. Ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i posleratnoj saradnji između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Navedeni ugovor je predstavljao temelj jugoslovenske spoljnopolitičke orijentacije. Počivao je na principima koje je afirmisala saveznička antifašistička koalicija i bio osnova na kojoj su SSSR i zemlje „narodne demokratije“ temeljile svoju bezbednost u posleratnoj Evropi.[6]

Razdoblje odnosa Tito-Staljin[uredi | uredi izvor]

Portreti Staljina i Tita na prvomajskoj proslavi u Beogradu 1946.

S obzirom da je u Jugoslaviji pobedio komunizam, Sovjetski Savez postaje prirodni i najbliži saveznik i saradnik jugoslovenskih vlasti. U ovom periodu dolazi do značajne saradnje na svim oblastima. Ekonomski sistem se reformiše po ugledu na sovjetski, slede masovne kolektivizacije i podruštvljavanja privatne imovine. Sovjetski stručnjaci dolaze u Jugoslaviji kako bi joj pomogli u njenim reformama.[traži se izvor]

Krajem maja 1946. Tito se ponovo obreo u Moskvi. Bio je to njegovo poslednje viđenje sa J. V. Staljinom.[6]

Sovjetski Savez odlučuje da sa drugim komunističkim zemljama osnuje Informbiro septembra 1947, telo za koordinaciju delovanja i obaveštavanje svih socijalističkih zemalja. Centrala Informbiroa je bila u Beogradu.[traži se izvor]

Rezolucija Informbiroa 1948. i kriza u odnosima[uredi | uredi izvor]

Kriza Informbiroa 1948. nastaje kao kulminacija brojnih neusklađenosti u jugoslovensko-sovjetskim odnosima. Jugoslavija, za razliku od ostalih komunističkih zemalja, je imala svoje velike žrtve i zasluge u antifašističkoj borbi. Time, ona je želela da vodi slobodniju spoljnu i unutrašnju politiku, nasuprot Staljinovoj težnji da ceo Istočni blok bude pod njegovom kontrolom.

  • Prva neusklađenost je bila jugoslovenski stav i delovanje u Tršćanskoj krizi. Oborivši nekoliko američkih aviona i zalazeći u sve veće konfrontacije sa Zapadom, Jugoslavija je rizikovala da ceo Istočni blok uvuče u novi rat za koji SSSR nikako nije bio spreman.
  • Drugu neusklađenost predstavlja jugoslovenska aktivna pomoć grčkim partizanima u Grčkom građanskom ratu. Staljin se protivio ovome, jer je u ranijem dogovoru sa Čerčilom obećao da se neće mešati u unutrašnje stvari Grčke.
  • Treću neusklađenost predstavlja jugoslovenska težnja za stvaranjem Balkanije. Ovo je trebalo da bude federacija Jugoslavije, Bugarske i Albanije. Iako je Staljin javno podržavao ovu ideju, u suštini joj se duboko protivio. Tako jedna velika i strateški važna tvorevina bila bi još teža za kontrolu iz Moskve.

Kao posledica svih ovih događaja, iz Moskve stiže prekor Komunističkoj partiji Jugoslavije da je previše gorda, da preuveličava svoje ratne zasluge i da flertuje sa nacionalizmom i kapitalizmom. KPJ odlučno odbija ove kritike. To dovodi do drastičnog pogoršanja odnosa, izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa i premeštanja njegovog sedišta u Bukurešt. Ceo Istočni blok odbija saradnju sa Jugoslavijom, prestaju da joj isplaćuju ratne reparacije, zavode prema njoj ekonomske sankcije bloka i vrše stalne vojne provokacije duž jugoslovenskih granica. (Vidi: Kriza Informbiroa)

Jugoslovenska situacija postaje prilično beznadežna i ona je prinuđena da partnere traži na Zapadu. To dovodi do preispitivanja staljinističkog tipa komunizma u Jugoslaviji i dolazi do novih reformi, kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu.

Pomirenje 1955. do pada komunizma[uredi | uredi izvor]

Nakon Staljinove smrti 1953, u Sovjetskom Savezu dolazi do procesa destaljinizacije. Dolazi do preispitivanja ukupne sovjetske politike pod Staljinovim režimom i do osude te politike.

U tom duhu, 1955. Nikita Hruščov dolazi u posetu Titu (26. maj – 3. jun). On se izvinjava Jugoslaviji za nepravdu koja joj je učinjena i njih dvojca potpisuju Beogradski sporazum. Godinu dana nakon toga, leta 1956. Tito uzvraća posetu Moskvi. Tu potpisuju Moskovski sporazum.[7] Isti dan kada je Tito ušao u Sovjetski Savez Hruščov je odstavio vanjskog ministra Vjačeslava Molotova, koji je bio velik kritičar Titove politike. [7] Molotova je nasledio direktor časopisa Pravda Dimitrij Šepilov.

Septembarski susreti Tita i Hruščova 1956. godine održani su u atmosferi zaoštravanja krize u Mađarskoj. Posete Hruščova Jugoslaviji i Tita Sovjetskom Savezu (Krimu) označene su kao privatne i imale su formu godišnjih odmora.

Četvrti susret Tita i Hruščova u 1956. godini razgovore na Brionima iznudili su burni događaji u Mađarskoj.[6]

Tito sa Hruščovom
u Kopru, 1963.
Brežnjev i Tito
u Beogradu 1966.
Brežnjev i Tito
u Kievu 1973.
Brežnjev i Tito,
Beograd 1976.

Ovi događaji dovode do odmrzavanja jugoslovensko-sovjetskih odnosa. Međutim, ni od tada, ovi odnosi nisu bili bez smetnji. Razlozi se nalaze u redefinisanoj spoljnoj politici Jugoslavije (vidi: Pokret nesvrstanih), kao i u međunarodnim krizama u kojima su Jugoslavija i SSSR zauzimali različita tumačenja događaja (vidi: Mađarska revolucija 1956. i kasnije Praško proleće 1968).[traži se izvor]

Došlo je do posete Gromika (april 1962), a zatim i Brežnjeva (24. septembar – 4. oktobar 1962) Jugoslaviji.

Početkom decembra 1962, posle godina sukoba i „raznoglasja“, jugoslovensko državno rukovodstvo predvođeno Josipom Brozom Titom ponovo se obrelo u Moskvi. Do novog susreta na vrhu Jugoslavije i Sovjetskog Saveza došlo je u drugoj polovini avgusta 1963. Poslednji susret Hruščova i Tita je bio u Moskvi 8. juna 1964.[6]

Leonid Brežnjev i Andrej Gromiko su prisustvovali sahrani Josipa Broza Tita 1980.

Mihail Gorbačov je boravio u poseti Jugoslaviji 1988.

Ipak, jugoslovensko-sovjetski odnosi, sve do kraja postojanja ove dve federacije, su ostali korektni.

Raspadi SFRJ i SSSR i Tranzicije odnosa[uredi | uredi izvor]

Nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma u Evropi, obe federacije ulaze u duboku krizu.

Rusija, koja je preokupirana raspadom Sovjetskog Saveza i galopirajućim krahom svog privrednog sistema, je bila nemoćna za bilo kakve međunarodne akcije i intervencije. Ovaj period se poklopio sa krizom i raspadom SFRJ. Iako je ruska vlada bila za očuvanje jugoslovenske zajednice, ona je ipak među prvima priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije i s njima uspostavila diplomatske odnose već 25. maja 1992. godine.

Tokom celog perioda jugoslovenskih ratova, Rusija se zalagala za mirno rešenje konflikta. Ali nije bila u poziciji da zauzme odlučniji stav po ovom pitanju.

Tokom bombardovanja Jugoslavije 1999, Rusija se u Savetu bezbednosti UN-a čvrsto usprotivila ovoj intervenciji NATO-a.

Putin sa Koštunicom u prvoj poseti predsednika Rusije Beogradu - 2001. (2011. posetio je kao premijer, a 2014. opet kao šef države)

Neposredno po polaganju zakletve predsednik SRJ Vojislav Koštunica oktobra 2000. posećuje Rusku Federaciju i sreće se sa predsednikom Putinom. Februara 2001. i predsednik Vlade Republike Srbije Zoran Đinđić posećuje RF.

Putin posećuje ruski korpus u Prištini (2001)

Predsednik Ruske Federacije Putin juna 2001, nakon susreta s američkim predsednikom Bušom (mlađim) u Sloveniji, dolazi u posetu SRJ i sreće se sa Koštunicom, a zatim posećuje i ruski korpus u Prištini.

Kao posledica ruske invazije na Ukrajinu, od kraja februara do kraja septembra 2022, više od 12.000 Rusa se doselilo u Srbiju.[8]

Bilateralni odnosi[uredi | uredi izvor]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Srbija sa Rusijom ima sporazum o slobodnoj trgovini. Lista proizvoda i usluga koje ulaze pod ovaj tretman, konstantno se proširuje. Ova okolnost čini Srbiju vrlo privlačnom za ulagače iz trećih zemalja.

Sa druge strane, Srbija ima sličan sporazum i sa zemljama Evropske unije, pa je time srpsko tržište zanimljivo i ruskim ulagačima.

  • U 2020. ukupna robna razmena vredela je 2,48 milijardi dolara. Izvoz naše zemlje vredeo je 911 miliona USD dok je uvezeno robe za 1,57 milijardi dolara.
  • U 2019. ukupno je razmenjeno roba za 3,56 milijarde USD. Izvoz Srbije je iznosio 977 miliona dok je uvoz vredeo 2,58 milijardi dolara.
  • U 2018. ukupna robna razmena je bila na nivou od 3,06 milijarde dolara. Izvezli smo robe za 1,02 milijarde USD, a uvezli za 2,03 milijarde.
  • U 2012. razmenjeno je zajedno robe u vrednosti 2,93 milijarde USD. Izvoz iz naše zemlje iznosio je 866 miliona dolara dok je uvoz vredeo 2,07 milijardi.
  • U 2007. ukupna robna razmena vredela je 3,07 milijardi dolara. Izvoz Srbije bio je 451 milion USD, a uvezli smo robe za 2,62 milijarde.[9][10]

Energetika[uredi | uredi izvor]

Srbija, kao i većina evropskih zemalja, se nalazi u energetskoj zavisnosti od Rusije. Za rešenje tog pitanja, Srbija je pristupila projektu izgradnje Južnog toka, gasovoda koji bi snabdevao energijom ovaj deo Evrope. U okviru tog sporazuma, dogovorena je i privatizacija NIS-a od strane ruske naftne industrije. Posle napuštanja gasovoda Južni tok krajem 2014. predložena je izgradnja gasovoda Turskog toka i njegov moguć prolazak kroz Srbiju.

Kulturne veze[uredi | uredi izvor]

Ruski dom u Beogradu
Spomenik caru
Nikolaju II
u
Beogradu od 2014.
Izložba ruskog geografskog
društva na Kalemegdanu
(avgust 2022)
Izložba u Ruskom domu
(avgust 2022)

Kulturna saradnja Republike Srbije i Ruske federacije zasnovana je na sporazumu iz 1995. kao i novom programu (2009—2011) saradnje koji je potpisan prilikom posete predsednika Medvedeva u Beogradu 20. oktobra 2009. godine. U okviru programa održavaju se Dani kulture Srbije u Rusiji i Dani Rusije u Srbiji.

U Srbiji se ruski jezik izučava od 1849. u Bogosloviji u Beogradu, a od 1902. u gimnazijama. Za početak izučavanja ruskog jezika kod Srba neki uzimaju otvaranje Slovenske škole Maksima Suvorova i Emanuila Kozačinskog u Sremskim Karlovcima 1726. godine.[11]

Za vreme ruske intervencije u Ukrajini 2022. u Evropskoj uniji vođen je i neke vrste kulturno-ekonomski rat protiv Rusije. Iz Evrope za Rusiju leti jedino Er Srbija (pored turskih i izrealskih aviokompanija) [12][13], dok Ruski dom radi bez prekida. Ruske ekspozicije u Srbiji nisu zabranjene, što ne važi i za (večinu) Evropske unije. [14]

Dijaspore[uredi | uredi izvor]

U Srbiji živi oko 3.000 Rusa.

Politički odnosi[uredi | uredi izvor]

Kosovo i Metohija[uredi | uredi izvor]

Rusija ne priznaje jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i podržava Srbiju o tom pitanju, posebno u Savetu bezbednosti UN.

Rusija je glasala protiv prijema Kosova u UNESKO 2015

Četiri stuba[uredi | uredi izvor]

Predsednik Tadić i predsednik Medvedev u palati Srbija 2009. g.
Predsednici Putin i Nikolić ispred Palate Srbije 2014. g. (poseta povodom 70 godina od oslobođenja Beograda u Drugog svet. ratu)

U okviru trenutne spoljne politike Srbije, sažete u formulaciji Četiri stuba, Rusija ima značajnu ulogu. Ona, naima predstavlja jedan od stubova na kojima Srbija bazira dalji razvoj svojih spoljnopolitičkih odnosa. U skladu sa tim, 20. oktobra 2009. u posetu Srbiji je došao ruski predsednik Dimitrij Medvedev. On je u Beogradu, sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem inicirao potpisivanje sporazuma o strateškom partnerstvu Rusije i Srbije.[15] U okviru ovih sporazuma, kao ključne tačke vezivanja spoljnih politika Srbije i Rusije ističu se : energetika, poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kolektivna bezbednost, infrastrukturni razvoj i antifašizam.[16] Sporazum o strateškom partnerstvu Srbije i Rusije potpisaće predsednici B. Tadić i D. Medvedev u aprilu 2011. u Moskvi.

Antifašizam[uredi | uredi izvor]

Dimitrij Medvedev sa veteranima antifašističke borbe u Beogradu

Tokom posete predsednika Medvedeva Beogradu, istaknuto je jedno od najznačajnijih načela strateškog partnerstva Srbije i Ruske Federacije - antifašizam. Predsednik Medvedev je istakao, i u svom izlaganju pred Skupštinom Srbije i na svečanosti Srbija pamti u Sava centru, da je Srbija, za razliku od mnogih drugih zemalja tokom Drugog svetskog rata podnela ogromne žrtve i iskazala visoku svest o štetnosti fašizma, čime je umnogome doprinela pobedi mira. Takođe, predsednik Medvedev se zahvalio Srbiji što čuva svest i sećanje na svoju slavnu, antifašističku prošlost i tokom boravka u Beogradu, posetio je i aleju oslobodilaca Beograda 1944. na Novom groblju. Predsednik Tadić je izjavio da je Srbija ponosna na svoju antifašističku prošlost i da će Srbija nastaviti da širi i neguje taj duh.[17]

Međunarodne organizacije[uredi | uredi izvor]

Organizacije u kojima obe države imaju članstvo:

Srbija ima status posmatrača od 2013. u ODKB-u čiji je član i predvodnik Rusija.

Diplomatski predstavnici[uredi | uredi izvor]

U Beogradu[uredi | uredi izvor]

Konuzin prlikom primopredaje akreditiva predsedniku Tadiću
Ambasada Ruske Federacije u Beogradu

U Moskvi, Omsku i Petrogradu[uredi | uredi izvor]

Jelica Kurjak prilikom predaje akreditiva u Moskvi
Ambasada Republike Srbije u Moskvi

Ambasada Republike Srbije u Moskvi pokriva bilateralne odnose sa Ruskom Federacijom[20] kao i odnose sa Republikom Kirgistan,[21] Republikom Tadžikistan,[22] Turkmenistanom[23] i Republikom Uzbekistan[24] na nerezidencijalnoj osnovi.

Poređenje[uredi | uredi izvor]

Rusija Rusija Srbija Srbija
Stanovništvo 145.184.000 9.024.734 (sa KiM)
Površina 17.075.200 km² 88.361 km²
Gustina naseljenosti 8,3 /km² 96,78/km² (bez KiM)
Prestonica Moskva - 10.524.400 (14.837.510 šire područje) Beograd - 1.233.796 (1.659.440 šire područje)
Oblik vladavine Polupredsednička republika Parlamentarna republika
Zvanični jezik Ruski Srpski
Veroispovest 70% Pravoslavlje,[27] 9% Islam, 2% ostali hrišćani, 19% ostali 84,1% Pravoslavlje, 6,24% Katolicizam, 4,82% Islam,
1,44% Protestantizam, 3,4% ateisti
Etnička struktura 79,8% Rusi, 3,8% Tatari, 2% Ukrajinci, 1,2% Baškiri,
1,1% Čuvaši, 12,1% ostali
82,86% Srbi, 3,91% Mađari, 1,82% Bošnjaci,
1,44% Romi, 1,08% Jugosloveni, 0,89% Slovaci, 9,79% ostali
GDP (po stanovniku) 16.100 $ (2008) 10.900 $ (2008)

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Bilateralni odnosi sa Rusijom”. Arhivirano iz originala 12. 02. 2015. g. Pristupljeno 11. 02. 2015. 
  2. ^ a b Simić, Vladimir. „Romanovi i Srbi: recepcija slike ruskih vladara u umetnosti XVIII veka” (na jeziku: engleski). 
  3. ^ „Srbija i Rusija – 185 godina diplomatskih odnosa”. Politika. 10. 4. 2023. Pristupljeno 11. 4. 2023. 
  4. ^ O doprinosu belih Rusa razvoju Beograda Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. septembar 2009), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  5. ^ Sloboda ili smrt, Radoje i Živan L. Knežević, 1981. — st. 77. i 97.
  6. ^ a b v g d JUGOSLAVIJA – SSSR, Susreti i razgovori na najvišem nivou rukovodilaca Jugoslavije i SSSR, 1946–1964 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. april 2023), Arhiv Jugoslavije
  7. ^ a b Medvedev 1983, str. 131.
  8. ^ „U Srbiju stiglo više od 12.000 Rusa, 6.500 dobilo radne dozvole”. Politika Online. Pristupljeno 2022-09-26. 
  9. ^ „Serbia exports to Russia”. Trading Economics. Pristupljeno 23. 6. 2021. 
  10. ^ „Serbia imports from Russia”. Trading Economics. Pristupljeno 23. 6. 2021. 
  11. ^ „Okrugli sto „Ruski jezik u Srbiji danas. Politika. 14. 1. 2022. Pristupljeno 17. 1. 2022. 
  12. ^ McMinn, Josh (10. 3. 2022). „Which airlines are still flying to Russia?”. Travel Radar. Pristupljeno 31. 12. 2022. 
  13. ^ „Russians using Serbian loophole to avoid EU flights bans”. The Guardian. 11. 3. 2022. 
  14. ^ „Ruski dom mora do sredine aprila izprazniti prostore”. rtvslo.si. Pristupljeno 9. 1. 2023. 
  15. ^ O dolasku Medvedeva u Beograd Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. oktobar 2009), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  16. ^ O potpisanim sporazumima, Pristupljeno 17. 4. 2013.
  17. ^ Informacije sa zvanične stranice predsednika Republike Srbije[mrtva veza], Pristupljeno 17. 4. 2013.
  18. ^ 2018. - SRBIJA - RUSIJA, JUGOSLAVIJA - SSSR Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. septembar 2020), Pristupljeno 3. 9. 2020.
  19. ^ POSLЫ ROSSIЙSKOЙ FEDERACII V STRANAH EVROPЫ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. septembar 2011), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  20. ^ Ambasade Republike Srbije Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. februar 2015), Rusija
  21. ^ Države pokrivene na nerezidencijalnoj osnovi Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. jul 2015), Kirgistan
  22. ^ Države pokrivene na nerezidencijalnoj osnovi Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. februar 2015), Tadžikistan
  23. ^ Države pokrivene na nerezidencijalnoj osnovi Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. februar 2015), Turkmenistan
  24. ^ Države pokrivene na nerezidencijalnoj osnovi Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. februar 2015), Uzbekistan
  25. ^ Novi ambasador Srbije u Rusiji, Pristupljeno 22. 6. 2013.
  26. ^ Jelica Kurjak ambasador Srbije u Rusiji, Pristupljeno 17. 4. 2013.
  27. ^ Religion in russia, Pristupljeno 17. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]