Oklopni krstaš

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Oklopni krstaš je naziv za tip ratnog broda koji se razvio krajem XIX veka, kada je na krstarice stavljen oklop u svrhu zaštite od neprijateljske artiljerije srednjeg dometa. Za razliku od zaštićene krstarice, oklopni krstaši su imali oklop na trupu.[1] Zadatak oklopnog krstaša bio je da se bori s neprijateljskim krstaricama, odnosno da samostalno operiše po okeanima i udaljenim morima.[1]

Prvi oklopni krstaši su obično imali deplasman od 6.000-12.000 t, odnosno brzinu od 18-20 čvorova.[1]

Iskustva iz rusko-japanskog rata, gde su oklopni krstaši igrali važnu ulogu, naterala je mnoge mornarice da povećaju kalibar topova, odnosno debljinu oklopa.[1]

No, već nakon nekoliko godina oklopni krstaši su postali zastareli, s pojavom novog tipa bojnog broda zvanog drednot te bojnog krstaša. Tada su se prestali graditi, iako će u nekoliko pomorskih bitaka Prvog svetskog rata igrati važnu ulogu.

Razvoj i tipovi[uredi | uredi izvor]

Nemački oklopni krstaš SMS Bliher iz 1908. g.

Kada se krajem 80-ih godina 19. veka pokazala nedovoljna otpornost krstarice na dejstvo artiljerije srednjeg kalibra, Francuzi su prvi došli na ideju da krstaricu Dupuy de Lome (1890) pojačaju zaštitnim oklopom debljine 100 mm, koji bi po celoj dužini boka prekrivao pojas vodene linije i veći deo nadvođa. Zbog proširivanja oklopne zaštite i povećanja kalibra glavne artiljerije na 190 mm, krstarica prerasta u oklopni krstaš, novu vrstu ratnog broda.[1]

Po uzoru na Dupuy de Lome, Francuzi su izgradili do početka 20. veka 19 oklopnih krstaša, od kojih su najpoznatiji tipovi Šarner (1892), Gvido (1899), Duple (1900) i Leon Gambeta (1901). Po uzoru na francusku RM, Amerikanci grade oklopni krstaš Njujork (1891), a Rusi Rjurik (1892), a zatim Italijani tri oklopna krstaša tipa Vetor Pisani i dva Đuzepe Garibaldi (1899), a Nemci Knez Bizmark (1897) i Princ Hajnrih (1900). Velika Britanija, u to vreme najjača pomorska sila, posle izvesnog kolebanja u oceni borbenih vrednosti oklopnih krstaša, najpre serijski gradi 6 oklopnih krstaša tipa Kresi (1899), a zatim još 27, od kojih su najpoznatiji tipovi Dobra Nada (1901), Kent (1901), Hempšir (1903) i Crni Princ (1904).[1]

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Naoružanje[uredi | uredi izvor]

Pored artiljerije, koja je njihovo osnovno naoružanje, oklopni krstaši su imali torpedne cevi, uglavnom podvodne. Glavna artiljerija, kalibra 190 mm na francuskim, 203 mm na ruskim, 240-210 na Nemačkim, 250-200 na američkim i 254-190 mm na britanskim oklopnim krstašima, smeštena je u jednocevnim ili dvocevnim oklopnim kulama na pramcu i na krmi; pomoćna, kalibra 130-150 mm u kazamatima po boku broda, a malog kalibra (76-37 mm) nezaštićena, na palubi i na nadgrađima). [1]

Oklop[uredi | uredi izvor]

Šema oklopnog krstaša: crvena linija označava oklopnu palubu i oklopni pojas.

Oklopna zaštita sastojala se od oklopnog pojasa debljine 100-252 mm po celoj dužini broda, kazamata, topovskih kula i zasvođene palube, koja se spuštala ispod vodene linije do donjeg ruba oklopnog pojasa. Na francuskim i nekim britanskim oklopnim krstašima, bile su ugrađene ćelije, ispunjene ugljem, iznad oklopne palube i uz bokove, u podrušju glavnih mašina i municijskih komora za zaštitu plovnosti broda.[1]

Kasnijim bojnim krstašima je bila povećana masa - od 32.000 do 45.000 tona, a brzina na oko 30 čvorova. Bili su naoružani topovima od 280 do 356 mm.

U borbi[uredi | uredi izvor]

Krajem 19. veka oklopni krstaši ulaze u sastav flote, gde je trebalo da služe za nasilno izviđanje i održavanje borbenog dodira sa neprijateljskim snagama, za podršku sopstvenih i sprečavanje dejstva neprijateljskih krstarica, za obuhvatne manevre protiv neprijateljske glavnine i za gonjenje.[1]

Svestranijem borbenom ispitu oklopni krstaši su bili podvrgnuti u rusko-japanskom ratu 1904-1905, u kojem se pokazalo da za njihovu upotrebu u sastavu flote treba pojačati oklopnu zaštitu, povećati kalibar glavne artiljerije i brzinu broda. Koristeći se tim iskustvima, izgrađen je veći broj oklopnih krstaša, od kojih su najpoznatiji tipovi britanski Difens (1907), francuski Edgar Kvine (1907), nemački Šarnhorst (1906) i Bliher (1908) i japanski Ibuki (1907). Oklopna zaštita povećana je primenom kvalitetnijeg čeličnog oklopa, uz izvesno povećanje debljine i širine pojasa, naročito klopljavanjem dela nadvođa, zatim povećavanjem broja oruđa i kalibra glavne artiljerije do 305 mm, a brzine broda do 23 čvora, što je povećalo deplasman do 15.000 tona.[1]

Usled pojačanja oklopne zaštite i povećanja kalibra glavne artiljerije, naroćito brzine broda, oklopni krstaši prerastaju u bojne krstaše.[1]

Prvi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Već početkom Prvog svetskog rata mnogi oklopni krstaši su izgubljeni zbog slabe oklopne i podvodne zaštite, nedovoljnog dometa glavne artiljerije i srazmerno male brzine. Primeri za to su potapanje brutanskih oklopnih krstaša Kresi, Abukir i Hag 22. septembra 1914, bojevi kod Koronela, Foklandskih ostrva i Doger Benka, posle čega se oklopni krstaši više ne grade.[1]

Iako je do početka Prvog svetskog rata koncept oklopnog krstaša već zastareo (zbog pojave bržeg i bolje naoružanog bojnog krstaša), nemački oklopni krstaši Šarnhorst i Gnajzenau istakli su se u bici kod Koronela 1914 (potopivši starije britanske oklopne krstaše Dobra Nada i Monmaut), ali su potopljeni mesec dana kasnije u bici kod Folklandskih ostrva, u borbi sa modernijim, bržim i jačim britanskim bojnim krstašima.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (knjiga 6). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 334—336. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]