Oktav Mirbo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Oktav Mirbo
Lični podaci
Datum rođenja(1848-02-16)16. februar 1848.
Mesto rođenjaTrevier, Francuska
Datum smrti16. februar 1917.(1917-02-16) (69 god.)
Mesto smrtiPariz, Francuska
Zvanični veb-sajt
mirbeau.asso.fr

Oktav Mirbo (franc. Octave Mirbeau; Trevier, 16. februar 1848Pariz, 16. februar 1917) bio je francuski novinar, polemičar, književni kritičar, romansijer i dramski pisac. Jedna je od najinteresantnijih i najoriginalnijih figura književnog sveta iz perioda Belle epoque. Veliki je bio demistifikator.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Posle dugogodišnjeg „prostituisanja“ svoga pera i pisanja za novac u tuđe ime, Oktav Mirbo je doživeo uspeh prvim romanom koji je potpisao svojim imenom, Golgota (Le Calvaire, 1886). Zatim je objavio Opata Žila (L'Abbé Jules, 1888), prvi francuski roman u kome se oseća uticaj Dostojevskog, i Sebastijena Roka (Sébastien Roch, 1890), uzbudljivu pripovest o silovanju jednog maloletnika od strane katoličkog sveštenika. Njegova dva najčuvenija romana su Vrt mučenja (Le Jardin des supplices, 1899), u kome pokazuje “zakon ubistva” koji upravlja ljudskim društvima, i Dnevnik jedne sobarice (Le Journal d'une femme de chambre, 1900), oštru satiru uperenu protiv francuskog društva iz “Belle Époque”, roman prema kome su Žan Renoar (1946) i Luis Bunjuel (1964) snimili film. U svoja dva poslednja romana, Registarska tablica 628-E (La 628-E8, 1907), u kome je reč o putovanju automobilom kroz Belgiju, Holandiju i Nemačku i Dingo (Dingo, 1913), čiji je junak njegov sopstveni pas, Mirbo odbacuje poetiku realističkog romana XIX veka.

U pozorištu, Mirbo je trijumfovao svojom velikom komedijom naravi i karaktera, Posao je posao (Les affaires sont les affaires, 1903), u kojoj se pojavljuje novi tip poslovnog čoveka, Izidor Leša. Prikazano je i njegovih šest sasvim modernih jednočinki pod naslovom Farse i moraliteti (Farces et moralités).

Angažovani intelektualac anarhističke inspiracije, Mirbo je bio strastveni branitelj kapetana Alfreda Drajfusa i žestoko je kritikovao političke institucije građanskog društva i kapitalističku ekonomiju.

Umetnički kritičar obdaren velikom lucidnošću i dobrim ukusom, Mirbo je branio Kloda Monea, Kamija Pisaroa i Ogista Rodena i otkrio Vinsenta Van Goga, Kamij Klodel i Aristida Majola. Njegovi članci objavljeni su, u dva toma, pod naslovom Estetičke bitke (Combats esthétiques, 1993).

Prototip angažovanog pisca[uredi | uredi izvor]

Prototip je angažovanog pisca, on je anarhista i individualac i veliki demisifikator ljudske prirode i institucija koje otuđuju ljude, tlače ih i ubijaju. Začeo je estetiku otkrovenja i odredio sebi misiju da „one koji se ponašaju kao da ne vide prisili da pogledaju Meduzu u lice“. Zato je počeo da preispituje, ne samo buržoasko društvo i kapitalističku ekonomiju, nego i vladajuću ideologiju i tradicionalne književne forme, jer svi oni doprinose umrtvljavanju savesti i stvaranju lažne i nepotpune slike o našoj sudbini i o sudbini društva. Naročito se isticao u borbi za napuštanje tzv. realističkog romana. Odbacujući naturalizam, akademizam i simbolizam, našao je svoj put negde između impresionizma i ekspresionizma, a veliki broj pisaca dvadesetog veka njegovi su dužnici.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dingo, 1924
  • Le Calvaire (1886).
  • L'Abbé Jules (Opat Žil) (1888).
  • Sébastien Roch (1890).
  • Dans le ciel (Na nebu) (1892—1893)
  • Les Mauvais bergers (1897).
  • Le Jardin des supplices (Vrt mučenja) (1899).
  • Le Journal d'une femme de chambre (Dnevnik jedne sobarice) (1900).
  • Les 21 jours d'un neurasthénique (21 dan jednog neurastenika) (1901).
  • Les affaires sont les affaires (Posao je posao) (1903)
  • Farces et moralités (Farse i moraliteti) (1904).
  • La 628-E8 (1907).
  • Le Foyer (Ognjište) (1908).
  • Dingo (Dingo) (1913).
  • Un gentilhomme (1920).
  • Contes cruels (1990).
  • L'Affaire Dreyfus (1991).
  • Lettres de l'Inde (1991).
  • Combats esthétiques (Estetičke bitke) (1993).
  • Combats littéraires (2006).
  • Correspondance générale (2003-2005-2009).
  • Pierre Michel - Jean-François Nivet, Octave Mirbeau, l'imprécateur au cœur fidèle, Séguier, 1990.
  • Pierre Michel, Les Combats d'Octave Mirbeau, Besançon, 1995.
  • Samuel Lair, Mirbeau et le mythe de la Nature, Presses universitaires de Rennes, 2004.
  • Cahiers Octave Mirbeau, n° 1-24, 1994-2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]