Olivera Lazarević
Olivera Lazarević | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | oko 1373. |
Mesto rođenja | Kruševac, Moravska Srbija |
Datum smrti | 1444. |
Porodica | |
Supružnik | Bajazit I |
Potomstvo | Uruz-sultanija Melek-sultanija |
Roditelji | Knez Lazar Kneginja Milica |
Dinastija | Lazarević |
Olivera Lazarević (oko 1373. — posle 1444.[1]) bila je najmlađa kći kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice. U svojoj mladosti ona je provela dvanaest godina (1390—1402) u haremu osmanskog sultana Bajazita I, kao zalog miru između porodice Lazarevića i Osmanskog carstva, a jedno vreme i u zarobljeništvu mongolskog emira Tamerlana, kao zatočenica nesrećnih okolnosti nakon Angorske bitke 1402. godine.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođena je oko 1373. kao najmlađa ćerka kneza Lazara i kneginje Milice, čukununuke Vukana Nemanjića. Imala je četiri starije sestre Maru, Jelenu, Draganu i Teodoru i dva brata Stefana i Vuka [2].
Olivera je 1390. godine data za ženu osmanskom sultanu Bajazitu I (1389—1402). Naime, posle Kosovske bitke Srbijom je, u ime maloletnog kneza Stefana Lazarevića, vladala kneginja Milica. Ona je ovaj teški vladarski i majčinski teret odluke o vazalstvu Turcima i davanju Olivere u harem podelila sa preživelim plemstvom i crkvenom jerarhijom. Tako je konačnu odluku o slanju Olivere u sultanov harem doneo Državni sabor, krajem 1389. godine. Pored slanja Olivere Bajazitu, Lazarevići su se obavezali i na vazalne obaveze prema Osmanlijama koje su podrazumevale plaćanje godišnjeg danka i redovno izvršavanje vojnih obaveza [3].
Prema predanju, put iz rodnog Kruševca ka Drenopolju srpski narod je Oliveri posuo ružama[traži se izvor]. Među stotinama žena u haremu Olivera je postala jedna od četiri sultanove zakonite žene - kadune[traži se izvor]. Vremenom se između njih dvoje ipak rodila ljubav. Prema postojećim izvorima Olivera je bila „vanredno lepa i imala je veliki uticaj na strastima odanog Bajazita“[4] i uspela da „i u sultanskome haremu održi prvo mesto, i da zadobije i održi ljubav besnog Bajazita“[5]. Sa njim je dobila tri ćerke: Melek-hatun, Oruz-hatun, a treća ćerka je nepoznatog imena. Svoje “mesto u haremu i sultanovom srcu“[5] ona je često koristila da pomogne svome napaćenom narodu i državi[traži se izvor]. Za sve vreme boravka u haremu Olivera je ostala u pravoslavnoj veri.
Posle bitke kod Angore (Ankare) 1402, gde je tatarski emir Tamerlan naneo težak poraz Osmanlijama i zarobio sultana Bajazita, zarobljeništva je dopala i Olivera. Prema osmanskoj tradiciji, Bajazit je 8. marta 1403. u tatarskom ropstvu na kraju izvršio samoubistvo zbog sramote koja je bila nanesena Oliveri [6]. Olivera je oslobođena iz zatočeništva tokom 1403. zahvaljujući poslanstvu koje je njen brat Stefan Lazarević, sada već despot, poslao Tamerlanu [7].
Vratila se u Srbiju 1403. godine i nešto kasnije se trajno nastanila na dvoru svoga brata despota Stefana u tadašnjoj prestonici Beogradu. Sve do njegove smrti, bila mu je „verni pratilac, drug i savetnik, podstrekač i tešitelj“[8] Često je putovala kod sestre Jelene-Jele Balšić- Kosače u Dubrovnik, Zetu i Hercegovinu. Naročito je toplo bila primana u Dubrovniku, jer je „Domina Despina“ (kako su je Dubrovčani zvali) bila „časna gospođa od krvi Svetloga Despota i od njegovoga Dvora“.
Princeza Olivera nije se više udavala. Poslednji put ona se pominje u dokumentima iz 1443. godine.[9] Smatra se da je umrla posle 1444. godine i ne zna se gde je sahranjena. „Žrtvu princeze Olivere za spas naroda i otadžbine posle Kosovske bitke, srpski narod je još za njenog života veoma visoko cenio. Ona je smatrana žrtvom biblijskog karaktera, bogougodnom i hristolikom žrtvom, prinetom iz slobode, ljubavi i poslušanja prema svome rodu i otačastvu.“[10]
Sećanje na Oliveru Lazarević danas[uredi | uredi izvor]
Godine 2008. u Beogradu je osnovan Fond „Princeza Olivera“ u znak sećanja na princezu Oliveru Lazarević. Misija Fonda je očuvanje duhovnosti i srpske kulturne i istorijske baštine.
- Princeza Olivera zaboravljena srpska Kneginja ekskluzivna istorijska monografija, prva sinteza svih dosadašnjih znanja o princezi Oliveri Lazarević, na srpskom, engleskom i ruskom jeziku zasebno, izdavač Fond „Princeza Olivera“ g. (Princeza Olivera zaboravljena srpska Kneginja. 2009. ISBN 978-86-912875-0-4., Princess Olivera, a forgotten Serbian Heroine. ISBN 978-86-912875-2-8. . Princessa Olivera, zabыtaя serbskaя knяginя. ISBN 978-86-912875-1-1. )
- Kneginja Olivera, put ružama posut, drugo, skraćeno i prerađeno izdanje monografije Princeza Olivera zaboravljena srpska Kneginja, na srpskom i nemačkom jeziku zasebno, izdavač Fond „Princeza Olivera“ g. (Kneginja Olivera, put ružama posut. 2010. ISBN 978-86-912875-3-5.. Die Fürstin Olivera, mit Rosen bestreuter Weg. ISBN 978-86-912875-4-2. Leiptzig)
- Stojana Magdelinić je 2010. godine objavila treće izdanje romana „Olivera“ o Oliveri Lazarević (ISBN 978-86-83337-44-6 , izd. Raška škola)
- O njenom životu je 2013. snimljen prvi dokumentarni film „Put ružama posut“.[11]
- U knjizi Dve srpske sultanije: Olivera Lazarević (1373—1444) i Mara Branković (1418—1487) - Dve biografije kao prilog istoriji srpsko-osmanskih odnosa 1389-1487 (Dereta. . Београд. 2016. ISBN 978-86-6457-054-1.), Nikola Giljen je preko biografija dveju srpskih plemkinja koje su postale i osmanske sultanije ispričao i priču o srpsko-osmanskim odnosima u 14. i 15. veku i priču o poslednjem periodu srpske srednjevekovne istorije, u vreme kada je Srbija još uvek postojala kao država (1389—1459), kao i u prvim decenijama njene istorije pod osmanskom okupacijom (1459—1487).
Porodično stablo[uredi | uredi izvor]
2. Lazar Hrebeljanović | ||||||||||||||||
1. Olivera Lazarević | ||||||||||||||||
3. Milica Hrebeljanović | ||||||||||||||||
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Veselinović & Ljušić 2001, str. 77, 81.
- ^ Veselinović & Ljušić 2001, str. 76–77.
- ^ Veselinović & Ljušić 2001, str. 77.
- ^ Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd 1933.
- ^ a b Stojan Novaković, Srbi i Turci 14. i 15. veka, Beograd 1893.
- ^ Istorija srpskog naroda II, Srpska književna zadruga, Beograd (1982). str. 48, nap. 4.
- ^ Istorija srpskog naroda II, Srpska književna zadruga, Beograd (1982). str. 65.
- ^ Voja Ivanović, „Despot Stefan–Povest o peru i maču“, Duga, 1990.
- ^ Smrt despota Stefana Lazarevića („Večernje novosti”, 1. jul 2017)
- ^ Nikola Giljen, Olivera Šaranović, Sonja Jovićević Jov, Princeza Olivera, zaboravljena srpska Kneginja, Beograd 2009.
- ^ Film o princezi Oliveri („Politika“, 10. april 2013), Pristupljeno 17. 4. 2013.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Veselinović, Andrija; Ljušić, Radoš (2001). Srpske dinastije. Novi Sad. ISBN 978-86-83639-01-4.
- Ćorović, Vladimir (1933). Istorija Jugoslavije. Beograd: Narodno delo.
- Nikola Giljen. Dve srpske sultanije: Olivera Lazarević (1373—1444) i Mara Branković (1418—1487) - Dve biografije kao prilog istoriji srpsko-osmanskih odnosa 1389-1487, Dereta. . Београд. 2016. ISBN 978-86-6457-054-1.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Olivera - princeza u haremu („Večernje novosti“, feljton 1-10. novembar 2009) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. jun 2019)
- Bitka kod Angore – juriš srpske konjice, Politikin zabavnik, Duško Lopandić, br. 3101, 2011.
- Srpska princeza turska sultanija – Lazareva miljenica, Bajazitova suđenica, Politikin zabavnik, Jelena Nedeljković, br. 3244, 2014.
- Olivera postaje Bajazitova miljenica („Večernje novosti”, 29. jun 2017)