Operacija Medački džep

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Operacija Medački džep
Deo rata u Hrvatskoj

Kretanje Hrvatske vojske tokom operacije Medački džep
Vreme917. septembar 1993.
Mesto
Medački džep kod Gospića
Ishod Taktička pobeda hrvatske vojske. Uzimajući kontrolu nad selima Divoselo, Čitluk i delimično Počitelj.
Sukobljene strane
 Hrvatska Ujedinjene nacije Unprofor Republika Srpska Krajina
Komandanti i vođe
Hrvatska Janko Bobetko
Hrvatska Rahim Ademi
Hrvatska Petar Stipetić
Hrvatska Mirko Norac
Ujedinjene nacije Džejms Kalvin Mile Novaković
Jačina
2.500+ vojnika
Veliki broj tenkova i artiljerije
Avijacija MiG-21
875 mirovnjaka 800 vojnika
70 tenkova
Žrtve i gubici
10 ili 27 mrtvih vojnika, 84 ranjenih
1 MiG-21
4 ranjenih 46 vojnika, 6 policajaca i 36 civila

Operacija Medački džep (poznato kao i Krvavi septembar u Lici) je bio treći napad snaga Republike Hrvatske na snage Republike Srpske Krajine, od kada je područje RSK stavljeno pod zaštitu UNPROFOR-a. Operacija se odigrala između 9. i 14. septembra 1993. godine iznenadnim napadom na srpska sela na području Medačkog džepa kod Gospića, koja su se u to vreme nalazila pod zaštitom snaga UN.[1]

Sela Divoselo, Čitluk i Počitelj opljačkana su i sravnjena.[2]

Operaciju je pratilo značajnije učešće snaga UNPROFOR-a nego u dotadašnjim sukobima. Bilo je to najveće učešće kanadske vojske u vojnim sukobima još od Korejskog rata.[traži se izvor]

Operacija[uredi | uredi izvor]

9–14. septembar[uredi | uredi izvor]

Napad je izveden klasično. Posle artiljerijsko-raketne pripreme otpočeo je oklopno-pešadijski napad u kojem su jedinice vojne policije, MUP‐a RH i izviđačke jedinice prednjačile. Hrvatska vojska krenula je u ofanzivu oko šest sati ujutru 9. septembra 1993. godine. Napad je uključivao oko 2.500 vojnika Operativne zone Gospić, uključujući 9. gardijsku brigadu, 111. brigadu iz Rijeke, domobransku brigadu Gospić, domobransku brigadu Lovinac i specijalne policijske jedinice hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova. Hrvati su u svom sastavu imali prevashodno oružje zarobljeno od JNA, uključujući tenkove M-84 kao i veći broj artiljerijskog oruđa.[traži se izvor]

Srpska vojska Krajine je bila iznenađena napadom. Nakon dva dana borbi hrvatske snage su preuzele kontrolu nad selima Divoselo, Čitluk i delimično Počitelj. Nova linija fronta uspostavljena je kod sela Medak. Ukupna površina zauzete teritorije je oko 40 km², na kojoj je živelo oko 800 stanovnika. U osvetu za ofanzivu, srpske snage počele su da koriste dalekometnu artiljeriju bombardujući gradove Karlovac, Sisak i rakete FROG-7 za bombardovanje Zagreba.[traži se izvor]

Srpske snage krenule su u kontraofanzivu i povratile deo izgubljenih teritorija, čime je zaustavljeno svako napredovanje hrvatske vojske. Obe strane koristile su tešku artiljeriju tokom 12. i 13. septembra, a snage UN su obavestile o 6.000 detonacija na prostoru Gospića i Medačkog džepa. Vojska RSK je 12. septembra ispalila raketu zemlja-zemlja na aerodrom Pleso u Zagrebu.[3] 13. i 14. septembra, hrvatska je koristila avione Mig-21 za napade na artiljerijske položaje srpskih snaga na Baniji i Kordunu, a jedan takav je oboren kod Vrginmosta.[4] Pilot Miroslav Peris je tokom obaranja aviona 14. septembra poginuo.[traži se izvor]

15–17. septembar[uredi | uredi izvor]

Ofanziva je bila podvrgnuta jakoj međunarodnoj kritici i suočavajući se sa političkim i vojnim pritiskom, Hrvatska vlada je pristala na prekid vatre. Komandant UN u Hrvatskoj, francuski general Žan Kot (Jean Cot), organizovao je i vršio medijaciju pregovora. 15. septembra prekid vatre su potpisali general Mile Novaković u ime srpske strane i general-major Petar Stipetić u ime hrvatske strane. Sporazum o kontroli „Medačkog džepa“ je podrazumevao povlačenje hrvatskih trupa na početne pozicije od 9. septembra a da srpske snage ne ulaze na područje Medačkog džepa. Povlačenje je bilo zakazano za 12.00 časova 15. septembra.[traži se izvor]

U cilju nadgledanja povlačenja, UNPROFOR je poslao 875 vojnika drugog bataljona puka princeze Patricije kanadske lake pešadije da uđu u džep zajedno sa mehanizovanom jedinicom francuske vojske. Snage UN, pod komandom Džejmsa Kalvina, bile su između srpskih i hrvatskih snaga.[traži se izvor]

Kanadska zona bezbednosti[uredi | uredi izvor]

Kanadska vojska unutar UNPROFOR-a je bila jedna od najbolje naoružanih i pripremljenih, ali do ovih događaja nakon svakog većeg incidenata mirovne snage su više bežale sa mesta sukoba nego što su pružale otpor. Ovo je stvaralo nesigurnost kod zaraćenih snaga da su snage UNPROFOR-a nesposobne da učine bilo šta po pitanju očuvanja mira.[traži se izvor]

Prema sporazumu koji je potpisan kanadske snage trebalo je da uđu na međuprostor trenutnog fronta, da fiksiraju srpske snage i da preuzmu teritoriju od hrvatskih snaga. Međutim, onoga trenutka kada su ušli na ničiju zemlju i pokušali da krenu kroz teritoriju koju su hrvatske snage zauzele, na njih je zapucano. Kanadski vojnici na svojim BVP-ima visoko su podigli zastave UN i više puta pokušali tokom 16. septembra da uđu u područje Medačkog džepa. Svaki put kada su probali vatra sa hrvatske strane bila je jača. Vatra je s vremenom sa hrvatske strane bila sve jača i jača tako da su Kanađani počeli da uzvraćaju vatru, a sa hrvatske snage primećeno je korišćenje topova od 20 mm.[traži se izvor]

Napeta situacija se nastavila tokom čitave noći a rano pred zoru vatra sa hrvatske strane je prestala tako da su kanadske trupe počele sa preuzimanjem terena. Vozilima su krenuli putem a nedaleko odatle zaustavljeni su na blokadi koja je napravljena sa minama i protivtenkovskim preprekama. Iza blokade na horizontu video se dim, a u blizini je primećen i maskirani tenk čija je cev bila uperena ka UN trupama. U 8.00 časova na tom mestu dogovoreno je između generala Kalvina i Ademija da se blokada skloni u roku od četiri sata. Nakon četiri sata blokada još uvek nije sklonjena. U 13.00 časova generali su se ponovo sreli i general Ademi je tražio ponovno odlaganje.[traži se izvor]

Nedaleko odatle je bila grupa novinara i pukovnik Kalvin je pred blokadom održao konferenciju za štampu, a videvši sve to hrvatski vojnici počeli su da sklanjaju blokadu. Hrvatske snage su brzo krenule sa povlačenjem na pozicije od 9. septembra. Povlačenje je verifikovano u 18.00 časova 17. septembra.[traži se izvor]


Pukovnik Kalvin je kasnije izjavio: „27 pripadnika (hrvatske vojske) je ubijeno ili ranjeno tokom borbenih dejstava sa mojom borbenom grupom tokom 14 dana u Medaku“. Hrvatska i danas negira ove događaje.[traži se izvor]

U Kanadi je istina o događajima i sukobu kanadskih i hrvatskih snaga dugo skrivana. Vojnici nisu mogli da veruju da se o ovom sukobu u Kanadi ništa nije znalo. Tek 1. decembra 2002. godine tokom okupljanja je nagrađena hrabrost koju su tada pokazali. U pozdravnom govoru guverner Adrijen Klarkson: „Prosta činjenica je da je samo mali broj, nas Kanađana, znao šta ste vi učinili 1993. godine u Hrvatskoj. Vaša dela su bila nimalo manja od herojskih, a vaša zemlja to nije tada priznala.“

Žrtve[uredi | uredi izvor]

Tokom akcije hrvatskih združenih snaga stradalo je 46 vojnika, 6 policajaca i 36 civila.[5] Među civilima je 26 osoba starijih od 60 godina, od toga 17 žena. Ukupno je ubijeno 88 Srba.[6]

Ova akcija HV ulazi u anale ratovanja po činjenici da u njoj nije bilo ranjenih i zarobljenih lica.[7]

Pripadnici UNPROFOR-a su, iz direktne borbe, izvukli 18 leševa, od kojih je većina bila izmasakrirana i zapaljena. Dva leša su pronađena kasnije a jedan leš su pronašli vojnici RSK 1994. godine. Tek 2000. godine je pronađeno još 11 (16) leševa skrivenih u septičkoj jami u nekada srpskom delu Gospića. Od 11 leševa, 6 je identifikovano DNK metodom.[traži se izvor]

Od 88 ukupno nestalih, 84 je pronađeno pri čemu 8 leševa još nije identifikovano.[traži se izvor]


Godine 1994. u rejonu Teslingrada (Lički Osik) pripadnici Ličkog korpusa SVK zarobili su pripadnika HV Johana Tildera, koji je bio učesnik događanja u Medačkom džepu kao pripadnik izviđačke jedinice. U izjavi koju je dao opisao je čitav tok akcije, naređenja Rahima Ademija i Mirka Norca, sopstveno ponašanja i ponašanje pojedinaca. Detaljno je opisao scene masakra i iživljavanja nad licima koja su se tu našla.[8]

Iz njegove izjave se nedvosmisleno može zaključiti da je namera HV i njenog rukovodstva bila da u navedenom prostoru u potpunosti unište svakog Srbina, njegovu imovinu i da stvore pretpostavku da se na tom prostoru više nikada ne pojavi. Postojanje snaga UN koji su garantovale bezbednost mesnom stanovništvu su u potpunosti ignorisali iz čega se zaključuje da su imali jaku međunarodnu podršku u izvršavanju ove akcije.[9]

Suđenja[uredi | uredi izvor]

Kada su objavljene optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju na njima se našlo i ime Mirka Norca. Njemu je u znak podrške sredinom februara 2001. godine na splitskoj Rivi došlo oko 150.000 hrvatskih nacionalista iako je on tad bio u bekstvu.[traži se izvor]

Na osnovu istrage koju je vodilo do 2004. godine, Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo je optužnice po komandnoj odgovornosti protiv načelnika Generalštaba Hrvatske vojske generala Janka Bobetka, komandanta vojnog područja Gospić, generala Rahima Ademija i komandanta Devete gardijske brigade HV, generala Mirka Norca.[traži se izvor]

Janku Bobetku optužnica nije uručena, jer je preminuo u aprilu 2003. godine.[traži se izvor]

Do suđenja u Haškom tribunalu nije došlo jer je slučaj prebačen hrvatskom pravosuđu u septembru 2005. godine, a hrvatsko pravosuđe je optužnicu podiglo 22. novembra 2006. godine. Suđenje započinje u junu 2007. a završava se 31. maja 2008. godine usmenim izricanjem presude. Tokom suđenja čuli su se monstruozni zločini i iživljavanje nad srpski stanovništvom (nabijanje žene na kolac, odsecanje glave, rasporavanje i bacanje žena u sopstvene kuće a zatim spaljivanje, gađanje nožem retardiranog mladića koji je obešen naglavačke itd…), a takođe je dokazano da je u samom napadu iskorišćeno četiri puta više artiljerijskih granata od potrebnog broja.[traži se izvor]

Presudom je Rahim Ademi oslobođen, a Mirko Norac je jedini koji je osuđen zbog nesprečavanja ubistava civila, pljačkanja imovine te ubijanja i mučenja ratnih zarobljenika na jedinstvenu kaznu od 7 godina ali je imao povlašćene uslove boravka u zatvoru što je bilo ruganje pravdi i žrtvama. Više je bio na slobodi nego na robiji jer se oženio, dobio dvoje dece i završio fakultet.[traži se izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Godišnjica stradanja Srba u akciji "Medački džep"
  2. ^ „Beograd: Parastos žrtvama u Medačkom džepu”. Radio-televizija Republike Srpske. 9. 9. 2011. Pristupljeno 9. 9. 2011. 
  3. ^ „Rat u Hrvatskoj iz pera jednog obavještajca, str. 154” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 16. 5. 2011. g. Pristupljeno 15. 1. 2011. 
  4. ^ Isby 2002, str. 269.
  5. ^ Desetkovani Medak ipak živi
  6. ^ „Beograd: 18 godina od zločina u Medačkom džepu”. Radio televizija Republike Srpske. 9. 9. 2011. Pristupljeno 10. 9. 2011. 
  7. ^ „Rat u Hrvatskoj iz pera jednog obavještajca, str. 152” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 16. 5. 2011. g. Pristupljeno 15. 1. 2011. 
  8. ^ „Rat u Hrvatskoj iz pera jednog obavještajca, str. 152” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 16. 5. 2011. g. Pristupljeno 15. 1. 2011. 
  9. ^ „Rat u Hrvatskoj iz pera jednog obavještajca, str. 153” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 16. 5. 2011. g. Pristupljeno 15. 1. 2011. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]