Osmansko-ugarski sukobi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Osmansko-ugarski sukobi

Opsada Beograda 1456. godine
Vreme1366—1526.
Mesto
Ishod pobeda Turaka, pad Mađarske
Sukobljene strane
 Osmansko carstvo Kraljevina Ugarska
Srpska despotovina
Kneževina Vlaška
Kneževina Moldavija

Osmansko-ugarski sukobi su sukobi između Osmanskog carstva i Kraljevine Ugarske. Vođeni su od kraja 14. do početka 16. veka. Završetkom ratova smatra se bitka kod Mohača 1526. godine posle koje Mađarska prestaje da postoji kao samostalna država.

14. vek[uredi | uredi izvor]

Nakon osvajanja većeg dela Bugarske i nakon Kosovskog boja, Turci upadaju u mađarske granične oblasti. Prvi sukob sa Mađarima vođen je 1390. godine kada su Turci, po povratku iz Banata sa plenom koga su opljačkali, napadnuti od strane severinskog bana Mikloša Perenjija koji ih je potukao i oslobodio zarobljenike. Mađarski kralj Sigimund je dve godine kasnije prešao Dunav i potukao Turke takođe kod Braničeva, a zatim ih, dolinom Mlave, gonio do blizu manastira Gornjaka. Posle neuspešne opsade Golupca, Sigimund se povukao u Vlašku gde je na poslušnost primorao dotadašnjeg vojvodu Jovana Mirčeta. Turski sultan Bajazit preduzima ozbiljne pripreme za rat sa Ugarskom. Glavnim snagama osvaja Trnovo 1393. godine i time okončao postojanje srednjovekovne države Bugarske. Zatim je osvojio Mali Nikopolj, tvrđavu na levoj obali Dunava. Sigimund je tek početkom 1395. godine sakupio vojsku i, uz pomoć vlaškog vojvode Mirčeta, naneo poraz Turcima na Rovinama. U bici su, kao Bajazitovi vazali, učestvovali Stefan Lazarević, Konstantin Dejanović Dragaš i Marko Mrnjavčević. Dragaš i Marko poginuli su u boju. Pobedom na Rovinama, Sigimund je osvojio Mali Nikopolj, a Mirčeta je vratio na vlaški presto. Naredne godine, Sigimund je zauzet unutrašnjim zbivanjima u Ugarskoj što je turskom sultanu omogućilo da Mirčeta zbaci sa prestola i na njega postavi svog vojvodu. Izbegli Mirče sklapa savez sa Sigimundom i vojno ga pomaže u borbama protiv Turaka.

Nikopoljski rat[uredi | uredi izvor]

Nikopoljska bitka

U pohodima u južnoj Mađarskoj, Turci do kraja septembra stižu do Temišvara gde im poraz nanosi temišvarski veliki župan Mikloš Marcali. U mađarskoj je sledeće godine proglašen opšti rat protiv Turaka. On je imao karakter krstaškog rata. Po najvećoj bici koja se vodila, nazvan je i „Nikopoljski krstaški rat”. U pomoć mađarskim feudalcima pristigli su i krstaši iz Francuske i Nemačke. Sa glavninom snaga, Sigimund 13. avgusta prelazi Dunav kod Oršove i produžuje desnom obalom kako bi se osvetio Bajazitovom vazalu, Stefanu Lazareviću. Uspeo je da zauzme Vidin. Turci su ga dočekali kod Nikopolja gde je 25. septembra vođena odlučujuća bitka između Sigimunda, Mirčeta i krstaša iz Nemačke, Francuske, Švajcarske, Engleske, Škotske, italijanskih država i vitezova Jovanovaca sa jedne i Osmanlija i njihovih balkanskih vazala (uključujući i Stefana Lazarevića) sa druge strane. Turci su odneli veliku pobedu nakon čega se krstaški savez raspao, a preživeli su se dali u beg preko Vlaške.

15. vek[uredi | uredi izvor]

Nakon poraza Turaka i smrti Bajazitove u bici kod Angore, Stefan Lazarević postaje Sigimundov vazal. Od mađarskog kralja doživotno je dobio Beograd i Mačvu. Građanski rat u Osmanskom carstvu doveo je do zatišja u mađarsko-turskim ratovima. Sigimund je 1415. godine poražen od bosansko-osmanske vojske kod Doboja. Sigimund je u narednom periodu bio angažovan Husitskim ratovima te su se mađarski velikaši do 1421. godine protiv Turaka borili u Vlaškoj i Transilvaniji sa promenljivom srećom. Murat II, novi turski sultan, sklapa sa Mađarima mir 1424. godine. Mir je potpisan na 12 godina, ali je Murat već 1426. godine postavio svoga vojvodu na vlaškom prestolu zbog čega Sigimund sledeće godine upada u Vlašku i na presto postavlja svog vazala, vojvodu Dana. Iste godine umire Stefan Lazarević. Prema ugovoru koga je sa Sigimundom zaključio godinu dana pre svoje smrti, Mačva, Beograd i Golubac trebalo je da nakon Stefanove smrti pripadnu Mađarskoj. Godine 1427. Sigimund je primio Beograd i Mačvu (bez južnog dela). Međutim, zapovednik Golupca predao ga je Turcima. Naredne godine je mađarska vojska pokušala da ga preotme, ali je prisiljena da se povuče zbog nadmoćnije turske vojske. Narednih deset godina Turci vrše upade u Vlašku i južnu Mađarsku. Sigimund na njih 1437. godine pokreće veliku vojsku. Mađari su 27. juna potukli Turke na Godominskom polju u blizini Smedereva.

Nove neprilike u Mađarskoj iskoristili su Turci da 1438. godine opustoše Transilvaniju. Sledeće, 1439. godine, Turci osvajaju Smederevo izazvaši tako prvi pad Srpske despotovine. Srbi su Smederevo branili tri meseca uzalud čekajući mađarsku pomoć. Zbog neprilika sa svojim feudalcima oko Titela, novi mađarski kralj, Albert II Nemački nije mogao da pruži pomoć Srbima. Koristeći se borbama u Ugarskoj nakon Albertove smrti, Turci 1440. godine osvajaju Beograd, ali su prinuđeni na povlačenje. Beograd nije uspeo osvojiti ni smederevski sandžak-beg Ishak-beg. Njega je već 1441. godine Janoš Hunjadi (Sibinjanin Janko) potukao pred gradom i gonio do Smedereva. Sledeće godine jake turske snage pod Mezid-begom prodiru u Transilvaniju. Hunjadi ih je potukao kod Sibijua, a krajem godine odnosi pobedu nad beglerbegom Šehabedinom kod Gvozdenih vrata.

Varninski krstaški rat[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Varne

Mađari su 1443. godine preduzeli pohod na Tursku sa namerom da ih isteraju iz Evrope. Na čelu tog pohoda bio je kralj Vladislav III Varnenjčik i Janoš Hunjadi sa oko 12.000 vojnika. Njima se pridružio i srpski despot Đurađ Branković sa oko 14.000 konjanika i pešaka, Vlasi i dobrovoljci iz Nemačke i Poljske. U Srbiji je ovaj rat poznat pod nazivom Duga vojna. Oko 40.000 vojnika uspešno je prodrlo preko Niša, Pirota i Sofije do Zlatice, ali ih je zima i nestašica hrane primorala da se vrate. Hunjadi je, vodeći prethodnicu hrišćanske vojske, naneo poraz beglerbegu Kasim-paši kod Aleksinca (3. novembra). Bitka kod Kunovice (2. januar 1444. godina) je takođe završena porazom Turaka. Ustanak u Maloj Aziji naveo je Murata da sa Mađarskom sklopi mir na 10. godina (1. avgusta 1444). Međutim, vest da je turska vojska odsečena u Maloj Aziji od strane hrišćanske flote na Dardanelima i podsticanje vizantijskog cara Jovana VIII, naveli su mađarskog vladara da prekrši mir i, zajedno sa Hunjadijem, pokrene novi pohod na Tursku. Đurađ Branković nije učestvovao u novom, „Varninskom” krstaškom ratu jer je sa Muratom sklopio mir u Segedinu. Hrišćanska vojska katastrofalno je poražena u velikoj bici kod Varne koja se vodila 10. novembra 1444. godine.

Kosovski krstaški rat[uredi | uredi izvor]

Hunjadi nije odustao od krstaškog rata i pored velikog poraza koga je doživeo u Bugarskoj. Prikupio je novu vojsku i 1448. godine pokrenuo nov rat. Vlaški vojvoda Dan pružao mu je podršku. Rat je vođen na teritoriji Srbije, a poznat je pod nazivom „Kosovski krstaški rat”. Mađarska vojska brzo je napredovala, a Turci su otpor organizovali na Kosovom polju. Bitka koja je usledila poznata je pod nazivom „Drugi kosovski boj”. Hunjadijeva vojska (24.000 ljudi) sukobila se sa znatno jačom i opremljenijom turskom vojskom sultana Murata. Mađari su izgubili bitku zbog toga što je vojvoda Dan prešao na stranu Turaka.

Vladavina Mehmeda II Osvajača[uredi | uredi izvor]

Ratovi Matije Korvina

Turski sultan Mehmed II Osvajač prodire u Srbiju do Smedereva 1454. godine. Smederevo je izdržalo opsadu. Đurađ Branković traži pomoć od Hunjadija koji prelazi Dunav i nanosi poraz vojskovoši Feriz-begu kod Kruševca (2. oktobar). Hunjadi je doprineo i porazu Turaka prilikom opsade Beograda komandujući šajkaškom flotilom. Neuspeh pred Beogradom je za nekoliko decenija zaustavio prodore Turaka u Mađarsku. Kralj Matija Korvin uspešno je odolevao turskim upadima u Bosnu, a 1476. godine je zauzeo tursko utvrđenje Šabac. Osnovao je šabačku, jajačku i srebrničku banovinu radi zaštite južnih granica Mađarske od turskih upada. Oktobra 1479. godine oko 30.000 Turaka upada u Transilvaniji. U ravnici nedaleko od Oreštja poraženi su od strane transilvanskog vojvode Ištvana Batorija i tamiškog grofa Pal Kinižija (to je u stvari Srbin knez[1] Pavle Branković). Turci su poraženi i tri godine kasnije prilikom napada na Smederevo. Poraz su im naneli Pal Kiniži i despot Vuk Grgurević (bitka kod Bečeja).

16. vek[uredi | uredi izvor]

Mohačka bitka

Samovolja mađarskih plemića u vreme Vladislava Jagela (1490—1516) ometala je značajnije akcije protiv sve moćnijih Turaka. Za krstaški rat koga je 1514. godine papa objavio protiv Turaka javilo se mnoštvo mađarskih seljaka, ali su se plemići okrenuli protiv njih umesto da ratuju protiv Turaka. Tako je došlo do velikog seljačkog ustanka. Ustanike je predvodio Dože Đerđ. Ratovima iznurena Mađarska bila je nesposobna da se odupre napadu najmoćnijeg turskog sultana u istoriji, Sulejmana II Veličanstvenog. Beograd i Šabac osvojeni su 1521. godine. Nakon osvajanja Beograda, Sulejmanu nije bilo teško da sa velikim snagama prodre u Mađarsku. Bitka kod Mohača (29. avgust 1526. godine) označila je kraj državne nezavisnosti Mađarske. Od tada se borbe na ovom prostoru nazivaju osmansko-habzburškim sukobima.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Zastava”, Novi Sad 3. maj 1896. godine

Literatura[uredi | uredi izvor]