Otel Dju u Parizu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Naziv
Otel Dju u Parizu
Osnovana
651.
Zemlja
Francuska.
Grad
Pariz
Adresa
Paris, 1, parvis Notre-Dame - place Jean-Paul-II
Sajt

Otel Dju u Parizu (franc. Hôtel-Dieu de Paris) smatra se najstarijom bolnicom u ovom gradu i jednom od dve najstarije bolnice u Francuskoj. Osnovana je 651. godine od strane pariskog episkopa Landra (franc. Landry de Paris),[1] koji je bio simbol milosrđa i gostoljubivosti u srednjovekovnoj Francuskoj.[2]

Objekti bolnice izgrađeni su na levoj obali ostrva De la Site (franc. Île de la Cité), jednom od dva preostala prirodna ostrva na reci Seni, južno od priprate crkve Notr Dam i trga Žan Pol II (franc. Parvis Notre-Dame-place Jean-Paul-II), međusobno povezanim mostom (franc. Pont au Double). Bolnica koja je više od deset vekova skromnim sredstvima održavana, više puta je rušena i paljena.[3]

U objektima starog zdanja bolnica je radila od 7. do 18. veka. Sadašnji izgled Otela Dju datira iz 19. veka, nakon izgradnje novih objekata između 1868. i 1875. godine.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Otel Dju u Parizu (gravura iz 15. veka.) Bolesnici u relativno dobrom stanju (desno) odvojeni su od teških bolesnika (levo)

Istorija osnivanja Pariskih bolnica datira iz srednjeg veka. Siromaštvo koje je bilo karakteristično za ovo društveno razdoblje bilo je prilika za „iskupljenje“ mnogim buržoaskim plemićima, koji su dobročinstvo videli kao način da „okaju svoje grehe” pružanjem pomoći ugroženom stanovništvu Pariza. Zahvaljujući donacijama sredinom 7. veka, započeti su radovi na izgradnji dobrotvorne bolnice, za koju se pretpostavlja da je najstarija bolnica u Parizu.

Bolnica je tako nastala na priprati Katedrale Notr Dam zajedno sa svojim više prestižnom susedom, koji je osnovan oko četiri stotine godina kasnije.

Strukovno vezana za pobožnost i medicinsku negu, Crkva koja je bila svemoćna, kako sa administrativne tako i sa zdravstvene tačke gledišta preuzela je u Srednjovekovnoj Francuskoj, primat kako u upravljanju tako i u radu humanitarnih bolnica. Tako je kao prva ustanova te vrste u Parizu nastao Otel Dju, koji je prema svojim aktivnosti zasnivao na tradicije dobročinstva, koje je trajalo sve do 19. veka.

Prema tvrdnjama nekih istoričara medicine, reći da je Otel Dju, osnovan kao bolnica nije baš istina; jer on nije bio prava bolnica, u 7. veku, iako su se u njemu brinuli za bolesne, već je osnovan više kao utočište za siromašne i nastavila da bude utočište za Parižane sve do 17. veka. Do tog vremena, iako je stekla reputaciju užasan iz vremena revolucije 1789. godine, četvrtina njenih štićenika priznalo je da se u njoj često umiralo od bolesti koje su vladale unutar njenih zidova.

Tek sredinom 19. veka, kada se bolnica preselila u novi, namenski izgrađen dom na drugoj strani priprate, Otel Dju je počeo da stiče svoju reputaciju kao „zamak za bolesne“ i mesto gde će ljudi biti humano tretirani, pa čak i slodno nivou razvoja medicine i lečeni.[4]

Plan bolnica u Parizu 1820.

Staro zdanje Otela Dju (651—1868)[uredi | uredi izvor]

Crkva Notr Dam sa starim zdanjem Otela Dju
Požara u Otelu Dju (1772) devastirao je još više ovu bolnicu koja je nakon 10 vekova rada bila u jako lošem stanju

Ovu „Božju kuću“ osnovao je 651. godine Sent Landri, dvadeset osmi episkopa Pariza u vreme Clovis-a II , sina Dagoberta I (Dagobert I). Otel Dju je o svom trošku lečio, ne samo pacijenate, već i prosjake, obično hodočasnike. U bolnici je svaki „medikus“ bio i hostesa, domaćine i lekar, što je bio glavni moto svetog episkopa, osnivača bolnice.

Kasnije, kroz vekove, Francuski kraljevi su nastavilida da proširuju aktivnosti Sent Landrija. Tako su se Filip Avgust, San Luj, Anri IV, smatrajli zaštitnicima Otela Dju, a nakon njih i kancelari Prat (chancelier du Prat), prvi predsednik Pompone (Pomponne de Bellièvre), itd.

U periodu kada se Otel Dju nalazio na ostrvu franc. Ile Saint-Louis on je primio na lečenje oko 900 pacijenata, 13.000 pod Anrijem IV, 1.900 pod Lujem XIV; ovi brojevi su često prepravljeni pa su nepouzdani,.

Takođe se zna da je na lečenje u Otelu Dju primljeno 9.000 pacijenata tokom 1709. godini, kada je zbog prepunjenosti, po nekoliko pacijenata istovremeno ležalo u jednom krevetu. U tom period u bolnici je postojao veliki rizik od zaraze i „strašne“ smrti.

Na početku 16. veka, Otel Dju je doživeo materijalnu krizu, pa se finansirao samo od donacija, subvencija ili privilegija. Takvo stanje uticalo je, 1505. godine na osnivanje saveta od osam porotnika-guvernera, koji su imali zadatak da vode brigu o bolnici. Država je postepeno intervenisala prvo preko Generalnog poručnika policije, člana Upravnog odbora Otela Dju, a 1690, i preko veće grupe „Generalnih inspektor državnih bolnica i kućne nege“ i „kraljevskog komesara za sve što se odnosi na bolnice,“" što je postalo sve očiglednija.

Novo zdanje Otela Dju (1878 —)[uredi | uredi izvor]

Na površini od 22.000 m², koja se na severu graničila sa (le quai aux Fleurs), na jugu sa trgom Parvi (la place du Parvis), na zapadu sa ulicom (la rue de la Cité) i na istoku sa starom jevrejskom ulicom (la rue d'Arcole), u periodu od 1868. do 1878. izgrađena je ogromna zgrada novog Otela Dju, naspram lokacije nekadašnjeg (starog) Otela Dju, devastiranog nemarom njenih bolesnika, zaraženog brojnim zarazama i paljenog u požaru.

Panorama pariza iz 1909. na kome se vidi i zdanje Otela Dju

Zdanje je sazidano po naređenju Napoleona III Bonaparte, a po nacrtima arhitekata Žilberta i Dieta.

Otel Dju danas

Otel Dju je danas glavni centar za unesrećene koji se bavi pretežno zbrinjavanjem hitnih slučajevima, i jedini centar za hitne slučajeve u prvih devet arondismana i lokalni centar u prva četiri arondismana Pariza.[5]

Poslednjih 50 godina u Otel Dju se nalazi kliničko odeljenje za šećernu bolest i druge endokrine bolesti, i pretećžno se bavi skriningom, lečenjem i prevencijom komplikacija povezanih sa šećernom bolesti. Takođe je i referentna ustanova za hipoglikemiju.

Orijentisan ka informisanju pacijenta (terapijskom obrazovanju) i tehnološkim inovacijama, bolnica nudi veliki broj usluga za lečenje i negu svihnivoe komplikacija. Takođe jedan od prioritete ustanove je plansko istraživanje šećerne bolesti, u oblastima kao što su novi insulini i novi antidijabetesni lekovi, učinak ishrane, spoljne i ugradne pumpe za doziranje insulina, senzori za glukozu i veštački pankreas.

U novije vreme u Otelu Dju je razvijeno i odeljenje za oftalmologiju (hitne slučajeve, hirurgiju i istraživanje), pod nadzorom eminentnih očnih lekara Pariza.

Znamenite ličnosti Otela Dju[uredi | uredi izvor]

Kroz Otel Dju kroz nekoliko vekova njegovog postojanja i rada prošla je velika plejada istraživača među kojima treba spomenuti:

  • Ambroaz Pare (15101590),[6]
  • Joseph Forlenze (1757 — 1833),[7]
  • Xavier Bichat (1771 — 1802),
  • Pierre-Joseph Desault (1738 — 1795),
  • Joseph Récamier, (1774 — 1852)
  • Gijom Dipitren (Guillaume Dupuytren, 1777 — 1835), koji se u Otelu Dju prvo bavio izučavanjem patoanatomije rana. Kada je 1803. imenovan je za pomoćnika hirurga, zatim 1811. za profesora operativne hirurgije a 1816. i ševa katedre za kliničku hirurgijui glavnog hirurg u Otelu Dju. Zaslužan je za razvoj klasifikacije opekotina po stepenima.
  • Paul Georges Dieulafoy (1839 — 1911)
  • Armand Trousseau (1801 — 1867)
  • Augustin Nicolas Gilbert (1858 — 1927) , doktor, profesor na Univerzitetu u Parizu, član Medicinske akademije Francuske (od 1907), koji se prvo školovao a zatim u Otelu Dju, predavao terapiju (1902) i kliničku medicinu (1905).[8][9]
  • Marc Tiffeneau (1873 — 1945)
  • Henri Albert Hartmann (1860 — 1952),

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ François De Vriendt, Saint Landry, évêque de Paris, dans Dictionnaire d'histoire et de géographie ecclésiastiques, t. 30, Paris, 2008, col. 289-292.
  2. ^ „Hotel Dieu”. London Science Museum. Arhivirano iz originala 16. 01. 2016. g. Pristupljeno 14. 9. 2009. 
  3. ^ Radcliff, Walter. Milestones in Midwifery and the Secret Instrument. Norman Publishing. 
  4. ^ Hôtel Dieu – The Oldest Hospital in Paris na: Soundlandscapes' Blog (2013)
  5. ^ „Nous soignons et innovons 365 jours par an”. www.aphp.fr (na jeziku: francuski). Pristupljeno 5. 1. 2021. 
  6. ^ A. Chéreau, article «Ambroise Paré», dans: Amédée Dechambre (dir.); Louis Hahn (secrétaire de la rédaction, Dictionnaire encyclopédique des sciences médicales. Deuxième série. Tome vingt et unième (Par-Pea), Paris, G. Masson, P. Asselin, 1885. pp. 127-136. En ligne sur l'Encyclopédie de l'Agora.
  7. ^ Rabbe, Sainte-Preuve, Biographie universelle et portative des contemporains, Chez l'éditeur, 1836, p.1721
  8. ^ „Nicolas Augustin Gilbert”. www.whonamedit.com. Pristupljeno 5. 1. 2021. 
  9. ^ Nicolas Augustin Gilbert Clinique médicale de l'Hôtel-Dieu de Paris. Barcelona, 1913.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • T McHugh, Establishing Medical Men at the Paris Hôtel-Dieu, 1500-1715, Social History of Medicine, 19/2 (2006), pp 209–224

Spoljašnji izvori[uredi | uredi izvor]