Панчићева оморика

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pančićeva omorika
Picea omorika
Naučna klasifikacija uredi
Carstvo: Plantae
Divizija: Pinophyta
Klasa: Pinopsida
Red: Pinales
Porodica: Pinaceae
Rod: Picea
Vrsta:
P. omorika
Binomno ime
Picea omorika
(Pančić) Purk.
Prirodni areal vrste

Pančićeva omorika (lat. Picea omorika) je vrsta smrče, endemit Balkanskog poluostrva i tercijerni relikt. Ime je dobila po srpskom botaničaru Josifu Pančiću koji ju je otkrio na planini Tari 1875. godine, kod sela Zaovine[2] i Rastišta. Naučni naziv omorika potiče od lokalnog imena za ovu četinarsku vrstu.

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Staništa omorike u Srbiji
Staništa omorike u Bosni i Hercegovini

Prirodna staništa Pančićeve omorike danas se prostiru na uzanom području oko srednjeg toka reke Drine, sa obe strane između Višegrada i Bajine Bašte i na dva manja rejona - jedan jugoistočno od Ustiprače i drugi jugozapadno od Foče. Godine 1975. pronađeno je i jedno novo nalazište u blizini manastira Mileševo kod Prijepolja.[2] Do tada se verovalo da ona raste samo na Tari.[3][4]

Sva nalazišta Pančićeve omorike izdvojena su u rezervate prirode o kojima brine Zavod za zaštitu prirode Srbije u saradnji sa JP Nacionalni park Tara. Svako pojedinačno stablo Pančićeve omorike je pod zaštitom kao i njena prirodna staništa i strogi rezervati prirode: Zvezda, Crveni potok, Karaula Štula, Crvene stene, Ljuti breg, Bilo i Podgorušica.[5]

Na prostoru opštine Milići (Republika Srpska, BiH) raste u Rezervatu Pančićeve omorike „Tisovljak”.[6]

Pančićeva omorika kao „živi fosil” svetske flore predstavlja naučnu zagonetku. Još nije do kraja proučeno njeno poreklo, smanjivanje prirodne sredine samo na srednji tok reke Drine, slabost u konkurenciji sa drugim biljnim vrstama. Šumsko gazdinstvo u saradnji sa Institutom za šumarstvo iz Beograda podiglo je na Jelovoj gori prvu plantažu Pančićeve omorike, kako bi se ova sve više ugrožena vrsta spasila i omogućila proizvodnja sadnica.[5]

Uslovi staništa[uredi | uredi izvor]

Omorika je planinska vrsta koja raste na visinama od 400 do 1.700 m nadmorske visine. Uglavnom raste na krečnjaku, ponekada i na serpentinu. To su strme krečnjačke litice, pretežno okrenute ka severu. Omorika gradi čiste sastojine, posebno na strmim terenima, ili mešovite sa smrčom, jelom, belim i crnim borom, javorom, brezom, crnim grabom i dr. Na Mitrovcu na Tari raste na močvarnom zemljištu, sa crnom jovom, smrčom, jelom i bukvom.[2] Osetljiva je na negativno delovanje čoveka na prirodnim staništima, a sa druge strane jako dobro uspevanje u zagađenim urbanim uslovima.[5]

Opis[uredi | uredi izvor]

Pančićeva omorika je tanko, vitko, do 50 metara visoko četinarsko drvo. Može se smatrati živim fosilom u biljnom svetu, obzirem da je vrsta koja potiče iz tercijara. Habitus (krošnja) je veoma usko piramidalan. Gornje grane na stablu omorike uperene su naviše, one u sredini su horizontalne, dok su donje povijene ka zemlji, ali su vrhovi upereni ka vrhu. Kora je tanka, smeđe boje, ljuspasto ispucala.

Pupoljci su bez smole. Četine su duge 8—20 mm, široke do 2 mm, na vrhu zašiljene do zaobljene, na preseku spljoštene, na sterigmama. Sa lica su sjajne i tamnozelene, sa naličja sa dve beličaste pruge stominih otvora.

Muške cvasti su svetlocrvene, ženske (mlade šišarice) ljubičaste. U zavisnosti od staništa cveta od kraja aprila do juna. Šišarice sazrevaju u oktobru i novembru.. Viseće su, duge oko 5 cm, sjajne, crveno smeđe boje. Seme je dugo 2—3 mm, široko oko 1,6 mm, sa kriocem.[2]

Srodne vrste[uredi | uredi izvor]

Pančićeva omorika ima srodne vrste u istočnoj Aziji i na severu Evrope i Azije, iz čega sledi da je omorika relikt iz tercijara. Praroditelji omorike bili su nekada široko rasprostranjeni u Evropi i Aziji. Ovo su potvrdili i fosilni ostaci vrste koja je veoma slična današnjoj omorici, te je nazvana Picea omorikoides.

Upotreba u ozelenjavanju[uredi | uredi izvor]

Pančićeva omorika gaji se kao ukrasna vrsta zbog svoje usko piramidalne krošnje i lepe boje šišarki, ali što je još važnije, zbog velike otpornosti koju pokazuje prema uslovima u gradskoj sredini (velike letnje vrućine, aerozagađenje). Osim kod nas, omorika se gaji i u mnogim evropskim gradovima, ne samo kao pojedinačna stabla, već i u malim sastojinama.[2]

Otkriće omorike[uredi | uredi izvor]

'Josif Pančić, botaničar koji je otkrio omoriku i koja po njemu nosi naziv

Josif Pančić je omoriku tražio punih 20 godina. Za nju je, kao za četinar koji se razlikuje i od jele i od smrče, prvi put čuo u užičkom kraju 1855. godine. U potrazi za neobičnim četinarom prvi put je 1861. posetio ovaj kraj, ali tom prilikom nije uspeo da je pronađe. Godine 1865. naredio je da se, za potrebe Velike škole, iz Zapadne Srbije dostave grane sa šišarkama svih četinara. Među prikupljenim materijalom našle su se dve grane omorike, ali nije bilo zabeleženo odakle su donete niti ko ih je poslao. Već sledeće godine krenuo je sa svojim učenicima na naučnu ekskurziju po Zapadnoj Srbiji i opet je nije pronašao iako je išao putem koji je prolazio pored prirodnih staništa omorike. Omoriku Pančić pronalazi u selu Zaovine na Tari tek 1875. godine i svoje otkriće objavljuje na nemačkom jeziku u članku Jedan novi četinar u Istočnim Alpima, a opis biljke je napisan na latinskom jeziku. Uprkos osporavanjima u tadašnjim naučnim krugovima uspeo je da dokaže da se radi o novoj vrsti smrče i nazvao ju je Picea omorica, a često joj je tepao i „ledena lepotica”. Po njemu je ova vrsta nazvana domaćim imenom Pančićeva omorika.

Pančić je uspeo da locira i neka druga prirodna staništa omorike. Botaničar Karlo Maly je 1934. godine otkrio najinteresantnije nalazište Pančićeve omorike na Mitrovcu — „Crveni potok” ili „Tepih livada”, što prestavlja jedino nalazište omorike na tresetištu.

austrougarski putopisac Feliks Kanic u svojim delima navodi da su još Rimljani koristili ovu vrstu, zbog izdržljivosti njenog drveta, za podupiranje rudničkih jama u Bosni.[5]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Conifer Specialist Group 1998. Picea omorika. In: IUCN 2009. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2009.2. <www.iucnredlist.org>. Downloaded on 15. 11. 2009.
  2. ^ a b v g d Vukićević 1982, str. 78-79
  3. ^ Ima li nade za put Prijepolje-Aljinovići? zlatarinfo.rs 10. maj 2015.
  4. ^ Na put Sjenica-Prijepolje se čeka 70 godina! sandzakpress.net 15. maj 2015.
  5. ^ a b v g „Pančićeva omorika”. Tara. Pristupljeno 29. 7. 2018. 
  6. ^ ZAŠTITA PRIRODE - MEĐUNARODNI STANDARDI I STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI (PDF). Konjic: Udruženje za zaštitu okoline Zeleni Neretva Konjic. 2012. str. 37—38. Arhivirano iz originala (PDF) 05. 06. 2020. g. Pristupljeno 29. 7. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vukićević, Emilija (1982). Dekorativna dendrologija. Beograd: Privredno finansijski vodič. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]