Pere IV od Aragona

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pere IV od Aragona
Pere IV od Aragona
Lični podaci
Puno imePere IV od Aragona, Sicilije, Valensije i Barselone
Datum rođenja(1319-10-05)5. oktobar 1319.
Mesto rođenjaPerpinjan, Aragon
Datum smrti5. januar 1387.(1387-01-05) (67 god.)
Mesto smrtiBarselona, Aragon
Porodica
SupružnikMarija od Navare, Eleonora od Portugalije, Eleonora od Sicilije, Sibila od Fortije
PotomstvoKonstanca od Aragona, Queen of Sicily, Joanna of Aragon, Countess of Ampurias, Đoan I od Aragona, Martin I od Aragona, Eleonora Aragonska, kraljica Kastilje, Izabela Aragonska
RoditeljiAlfons IV od Aragona
Tereza ​​da Entensa
DinastijaBarselona
Kralj Krune Aragona
Period1336. - 1387.
PrethodnikAlfons IV od Aragona
NaslednikĐoan I od Aragona
SavladarĐoan I od Aragona,
Martin I od Aragona,
Marija od Sicilije,
Sibela od Fortije,
Đaume III od Majorke,
Đaume IV od Majorke,
Izabela od Majorke

Pere IV od Aragona (kat. Pere IV d'Aragó) ili Pedro IV od Aragona (šp. Pedro IV de Aragón), ili Pijetro IV od Aragona (arag. Pietro IV d'Aragón; Perpinjan, 5. oktobar 1319Barselona, 5. januar 1387) bio je kralj Aragona, Valensije (pod imenom Pere II od Valensije) , grof Barselone (pod imenom Pere III od Barselone) i kralj Sicilije (1336—1387). Pere je bio poznat i pod imenom Pere Svečani Bio je sin Alfonsa IV od Aragona i Tereze od Entensa. Godine 1380. ostavio je kraljevinu Siciliju sinu Martinu I, a on je predaje svom sinu Martinu I od Sicilije.

Dolazak na vlast[uredi | uredi izvor]

Godine 1336. od oca Alfonsa Dobroćudnog je nasledio Kraljevinu Aragon, ali njegov brat budući Đaume III od Majorke je dobio Majorku. Pere se krunisao u Saragosi za aragonskog kralja, ali bez episkopa, koji je po naredbi pape Benedikta XII (1334 — 1342), odbio da ga kruniše. Posle toga Pere je otišao na krunisanje u Valensiji, ali morao je da se zaustavi u Leridi, da mu katalonski plemići daju zakletvu da će ga verno služiti. Pošto je Pere hteo da se kruniše u Valensiji, a ne u Barseloni, kao što je radio njegov otac i mnogi pre njega, u Barseloni je došlo do nezadovoljstva. Ti sukobi su se smirili tek 1338. godine.[traži se izvor]

Prvi brak[uredi | uredi izvor]

Godine 1338. oženio se princezom Marijom od Navare, kćerkom Filipa D'Evroa i Huane II od Navare.

Đaume III od Majorke.

Osvajanje Majorke[uredi | uredi izvor]

Majorka je u to vreme bila vazal Aragona, ali Pere je postao ljubomoran na Đaumea jer se pod njegomov vlašću Majorka razvila u uspešnu trgovačku državu. Do rata je tek došlo 1339. godine, kada je Đaume počeo da kove zlatnike sa svojim likom. Na strani Majorke bio je marnindski kalif Abu al-Hasan, a na strani Aragona kastiljski kralj Alfonso XI od Kastilje. Godine 1341. Aragonu se zbog spora sa Majorkom, oko Monpeljea, pridružila i Francuska, ali Đaume je Francuzima ustupio taj grad i oni su prešlo na stranu Majorke. Pošto nije hteo da pokvari odnose sa Francuskom, Pere je na saboru u Barseloni oslobodio Đaumea od vazalstva prema Aragonu. Pere je počeo da progoni kovačnice u Serdansu i Rusijonu. Na intervenciju pape Klimenta VI (1342 — 1352), Pere je morao da prestane.

Kad je video da ne vredi više odugovlačiti, Pere je u februaru 1343, krenuo na Majorku. Prva bitka bila je kastiljska opsada Alhesirasa. Na kraju su Martnindi bili primorani da se povuču iz grada. Posle toga Pere je nad Đaumeom izvojevao pobedu u bici kod Santa Ponsea. U maju osvojio je sva Balearska ostrva. Đaume je posle Pereovog povratka u Barselonu zvao papu Klimenta u pomoć, ali papa nije mogao da mu pomogne. Ipak te Pereove pobede nisu dokrajčile Majorku, koja je pala tek sledeće godine. Posle Đaumeove smrti 1349. godine, jedan deo Majorke su osvojili Francuzi. Pere zbog ovog rata sa Majorkom nije obraćao pažnju na istočne delove svoje kraljevine pa su đenovljani iskoristivši to osvojili veliki de Sardinije. Pere je posle osvajanja Majorke sklopio mir sa Đenovljanima, ali taj mir nije bio povoljan za Aragon. U bici kod Epila 1348/9. pobedio je Francuze i ubio Đaumea.[traži se izvor]

Odnosi sa kastiljom pre Rata dva Pedra[uredi | uredi izvor]

Godine 1339, kao što je već i pomenuto Pere je sklopio savez sa Kastiljom protiv Majorke, pod uslovom da joj pomogne u ratu protiv Marninda na jugu. Kastiljci su u proleće 1343. godine uz pomoć Perea osvojilči Alhesiras, a 1349. godine su opseli Gibraltar, ali nisu uspeli da ga osvoje, jer je kastiljski vojsku zahvatila kuga, od koje je umro i sam kastiljski kralj Alfonso XI od Kastilje (1312 — 1350).[traži se izvor]

Osvajanje Sardinije i Korzike[uredi | uredi izvor]

Godine 1354. Pere je odneo niz pobeda nad Đenovljanima. Posle toga je osvojio Sardiniju i Korziku.

Đaume od Urgela.

Baronski rat[uredi | uredi izvor]

Oko 1340. godine u Aragonu je došlo do pobune barona. Uzrok te pobune bio je problem nasledstva, jer je Pere imao samo jednu kćerku, Konstancu, a samim tim naslednik je bio Đaume od Urgela, kraljev brat. Godine 1357. Pere je proglesto Konstancu za svoju naslednicu i tražio je da se svi njegovi vazali zakunu konstanci na vernost. Đaume, kao i mnogi drugi vazali odbili su to. Đaume je onda počeo da skuplja vojsku protiv Aragona, i uspeo je da skupi veću vojsku nego Pere. Ta vojske je bez ikakve muke osvojila Saragosu, ali Đaume je 15. novembra iznenada umro. Tada je u Aragonu nastao građanski rat u kome je zarobljen i sam Pere i zatvoren je u tamnicu u Valensiji. Pere je nekako uspeo da pobegne, skupi vojsku i u 1348. godini osvajanjem Saragose uguši pobunu. Pitanje nasledstva rešeno je tek 27. decembra 1350. godine, kada je rođen sin naslednik Đoan I od Aragona.[traži se izvor]

Rat dva Pedra[uredi | uredi izvor]

Enrike, kastiljski pobunjenik je 1358. godine došao u Aragon u da služi Pereu. Pere je došao u sukob sa Pedrom Okrutnim, kastiljskim kraljem.[traži se izvor]

Bitka kod Barselone (1359)[uredi | uredi izvor]

Pedro Okrutni je od početka 1359. godine, u Sevilji, skupljao vojsku. Njemu su se pridružili đenovški admirali Eđidio, Ambrogio i Bartolomeo Bokanegra. Na kraju skupljeno je 128 galija, sa granadskom i portugalskim galijama. Oni su isplovili u aprilu. U vojsci je bilo mnogo uglednih plemića i vitezova. Flota je brzo osvojila celu provinciju Valensiju. 9. jula, flota se pojavila pred samom Barselonom. Pere je ubrzo organizovao odbranu grada. Njemu su se pridružili Bernat III Kabrera i Hug II od Kardone. Katalonci su mu poslali 10 galija, kojima su se pridružili Pereovi čamci, katapulti i samostrelci. Uprkos veličini, posle 2 dana borbe Pere je odbio napade, a posebno zahvaljujući katapultima. Posebno je bio oštećen brod Pedra Okrutnog.

Bitka kod Agrade

Bitka kod Agrade[uredi | uredi izvor]

Izgnanici iz Kastilje koji su bili optuženi da su Enrikeove pristalice su se ujedinili u konjicu od 800 ljudi pod zapovedništvom samog Enrikea. Njima se 22. septembra suprotstavio kastiljski čuvar granice Huan Fernandez od Henestrosa, sa 1500 ljudi. Huan je poginuo sa brojnim kastiljskim vitezovima i plemićima. Ostatak vojske je zarobljen dok se mali de opasao.

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Pedro Okrutni je kod Navarete 1360. godine zarobio Enrikea koji je oslobođen zahvaljujući pomoći Huana Ramireza Areljana, Enrike je posle toga ponovo pobegao u Francusku. Pedro Okrutni je opet napao Aragon, ali to kraljevstvo spasio je Enrike, a Pere je za uzvrat napao Pedra Okrutnog, da na vlast postavi Enrikea.

Poraz Kastilje[uredi | uredi izvor]

U Kastilji je narod počeo sve više da prelazi na Enrikeovu stranu. Pere je u savezu sa Francuzima i kastiljskom pobunjenicima zbacio Pedra i prognali ga u Gijan. Enrike se zvanično proglasio kraljem 1366. godine. Da bi se odužio saveznicima dao im je blago u neograničenim količinama.[traži se izvor]

Kastiljski građanski rat[uredi | uredi izvor]

Pedro je na severnim Pirinejima skupljao vojsku, ali bilo ih je malo. Retko ko je hteo da mu se pridruži pa je skupio svega 2 000 kopljanika, ali iskoristio je to što je bio u srodstvu sa engleskim kraljevima. Njemu se u februaru 1367. godine, pridružio Edvard Crni Princ, princ od Velsa i Akvitanije sa 12 000 strelaca i 14 000 konjanika. Njima se pridružila Portugalska vojska.

Bitka kod Navarete

Bitka kod Navarete[uredi | uredi izvor]

U bici kod Navarete (Nahere) 3. aprila 1367. godine Pedro je u savezu sa Englezima potukao Pereove saveznike, koje su predvodili Bertran du Gesklin, vojvoda Normandije i sam Enrike i koja je iznosila 60.000 ljudi. Izginulo je oko 200 Engleza i čak 7000 Francuza i Španaca. Za to su najviše bili zaslušni engleski strelci, koji su na boištu sejali smrt. Ovo je nateralo kastiljske trupe na povlačenje. Bertren je pokušao da im se odupre, ali je i sam zarobljen. Kasnije su ga Francuzi otkupili za 100.000 franaka. Pedro se vratio na presto, a Enrike je ponovo pobegao u Francusku.

Bitka kod Montijela

Bitka kod Montijela[uredi | uredi izvor]

Ipak u Kastilji je još nekoliko gradova pružalo otpor Pedru, a onda su njima u pomoć došle francuske čete od 3 000 ljudi i u bici kod Montijela 14. marta 1369. godine 4 500 Pedrovih pristalica je doživelo strahovit poraz, a Pedro je zarobljen i 23. marta pogubljen.

Aragon 1385.

Portugalski rat i Kastiljski napad na Aragon[uredi | uredi izvor]

Posle pobede saveznici su podelili teritorije, ali nisu mogli da odluče ko će preuzeti grad Molinu. Pere je da bi osvojio molinu, koju je upravo tada osvojila Kastilja, formirao pakt protiv nje. U koji su osim Aragona ušli Portugal i Navara, ali na stranu Kastilje je stala Francuska. Da stvar bude još gora Pere je morao da pošalje dobar deo vojske na Sardiniju, a do 1373. godine Enrike je odneo pobedu u ratu i napao Aragon.

Njima se pridružio sin poslednjeg kralja Majorke i titularni kralj te države, Đaume IV od Majorke, sa sestrom Izabelom od Majorke. Oni su se u Narbonu spremali za napad na Rusijon i Serdans. Pere je u to vreme bio u veoma rđavoj situaciji pošto je neuspešno ratovanje na Sardiniji potpuno ispraznilo državnu. Uz pomoć Anžujaca je izmolio za mir koji je već do proleća iduće godine bio sklopljen.[traži se izvor]

Ustanak Majorke[uredi | uredi izvor]

Englezi su u to vreme planirali da izvrše drugu invaziju na Kastilju. Sam engleski princ Džon od Genta došao je u Bordo da skuplja vojsku. Enrike je čuo za to i počeo je pripreme za odbranu. Pere je hteo da se pridruži Džonu, ali nije hteo da kvari odnose sa Kastiljom sa kojom je 10. maja 1374. godine sklopio Almazanski mir. Tim mirom Pere je dobio grad Molinu i 180.000 florina odštete. Pere je verio svoju kćerku Leonor sa Džonovim sinom Henrijem Bolinbrukom. Pere je tako dobio podršku Engleske u borbi protiv Đaumea IV, koji je već sledeće godine napao Aragon. Perea su tom prilikom izdali neki plemići. Đaume nije mogao preduseti nikakve veće akcije, umro je već 20. januara 1375. godine u gradu Soriji. Neke hronike beleže da je otrovan. Posle toga pobuna je ugušena, a Đaumea je nalsedila sestra Izabela od Majorke. Ona je svoju titulu prenela na Anžujskog vojvodu, koji se u savezu sa Portugalom i Kastiljom spremao da napadne Aragon. Pere je ubrzo posle toga sklopio savez sa Enrikeom, koji je odugovlačio da napadne Aragon do vojvodine smrti u septembru 1384. godine.

Martin I od Sicilije.
Marija od Sicilije.

Osvajanje Sicilije[uredi | uredi izvor]

Kralj Luis od Sicilije je umro 1377. godine, a za naslednika je ostavio svoju kćerku Mariju. Pere, koji je bio u krvnom strotsrvu sa Luisom se odmah potužio papi Grguru XI (1370 — 1378) da je trebalo da nasledi Siciliju, ali papa nije preduzeo ništa. Još je i pretio Pereu da će ga ekskomunicirati (isključiti iz crkve), ako napadne Siciliju. Pere se nije mnogo obazirao na to i već 1378. sa svojom velikom flotom je napao Siciliju. Marija je sa 4 barona organizovala odbranu, sicilije, ali uzalud. Posle osvajanja Sicilije Pere, se zbog teške situacije u zemlji nije zadržavao na tom ostrvu, nego je tamo za vladara postavio svog sina Martina, koji je vladao kao prestavnik oca. Martin je osvojio Atinu i Neopatriju. Na Balkanskom poluostrvu Pere je imao dva imućna protivnika Jovan V Paleolog i drački maršal-kapetan Karlo III Napuljski, pa je Martinu poslao flotu. Pere je posle toga sklopio savez sa Mlečanima. Na saboru aragonske gospode u Barseloni u junu 1380. godine, Pere se odrekao Sicilije u korist sina Martina. Međutim ni pomoć Mlečana nije bila dovoljna da se uguši Marijina pobuna na Siciliji. Pobuna je ugušena tek kada se Martinov sin Martin I od Sicilije (Martin Mlađi) oženio Marijom, ali to se desilo tek 1396, posle Pereove smrti.[traži se izvor]

Smrt[uredi | uredi izvor]

U poslednjim godinama života Pere je bio pod snažnim uticajem sina Đoana i svoje žene Sibele od Fortije. Njih dvoje su bili de facto vladari. Čak su i donosili zakone kako im se prohte. Pere je umro 5. januara 1387. godine u Barseloni. Nasledio ga je sin Đoan I od Aragona.[traži se izvor]

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Đaume I od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
8. Pere III od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Jolanda od Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
4. Đaume II od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Manfred Sicilijanski
 
 
 
 
 
 
 
9. Konstanca od Sicilije i Aragona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Beatriče Savojska
 
 
 
 
 
 
 
2. Alfons IV od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Karlo I Anžujski
 
 
 
 
 
 
 
10. Karlo II Napuljski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Beatris od Provanse
 
 
 
 
 
 
 
5. Blanš Anžujska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Stefan V Ugarski
 
 
 
 
 
 
 
11. Marija od Ugarske i Napulja
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Jelisaveta Kumanka
 
 
 
 
 
 
 
1. Pere IV od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Bernard William of Montpellier
 
 
 
 
 
 
 
25. Jusiana d'Entença
 
 
 
 
 
 
 
6. Gombald od Entensa
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Pedro Fernandez de Azagra
 
 
 
 
 
 
 
27. Elfa Ortiz
 
 
 
 
 
 
 
3. Tereza ​​da Entensa
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Sancho d'Antilon
 
 
 
 
 
 
 
14. Alviro od Urgela
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Blanca de Erill
 
 
 
 
 
 
 
7. Konstanca od Antilona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Alvar I d'Urgel
 
 
 
 
 
 
 
15. Sesilija od Foiša
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Constance de Montcada
 
 
 
 
 
 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]



Kralj Aragona
(1336—1387)



Knez Katalonije
(1336 — 1387)



Kralj Valensije
(1336 — 1387)



Kralj Majorke
(1344 — 1387)



Kralj Sicilije, Grof Atine i Neopatrije
(1377 — 1380)



Kralj Sardinije
(1336 — 1387)