Petar Gračanin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
petar gračanin
Petar Gračanin Perica
Lični podaci
Datum rođenja(1923-06-22)22. jun 1923.
Mesto rođenjaJagodina, Kraljevina SHS
Datum smrti27. jun 2004.(2004-06-27) (81 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija, Srbija i Crna Gora
Profesijavojno lice,
društveno-politički radnik
Porodica
SupružnikOlga Gračanin
Delovanje
Član KPJ od1942.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
Vojska Jugoslavije
19411985.
1999.
Čingeneral armije VJ u rezervi
Načelnik Generalštaba JNA
Period24. maj 19821. septembar 1985.
PrethodnikBranko Mamula
NaslednikZorko Čanadi
Predsednik Predsedništva SR Srbije
Period17. decembar 198728. mart 1989.
PrethodnikIvan Stambolić
NaslednikSlobodan Milošević
Savezni sekretar za
unutrašnje poslove SFRJ
Period16. maj 198914. jul 1992.
PrethodnikDobroslav Ćulafić
Naslednikniko
Heroj
Narodni heroj od20. decembra 1951.

Odlikovanja
jugoslovenska odlikovanja:
Orden narodnog heroja Orden ratne zastave Orden jugoslovenske zastave s lentom
Orden narodne armije sa lovorovim vencem Orden za vojne zasluge sa velikom zvezdom Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima
Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem Orden narodne armije sa zlatnom zvezdom Orden za hrabrost
Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima Orden partizanske zvezde sa puškama Partizanska spomenica 1941.
inostrana odlikovanja:
Partizanski krst
Partizanski krst
Grob Petra Gračanina i njegove supruge Olge u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu

Petar Gračanin — Perica (Jagodina, 22. jun 1923Beograd, 27. jun 2004) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general armije Vojske Jugoslavije u rezervi, društveno-politički radnik SFRJ i SR Srbije i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od 1982. do 1985. obavljao je funkciju Načelnika Generalštaba JNA, od 1987. do 1989. predsednika Predsedništva Socijalističke Republike Srbije, a od 1989. do 1992. godine poslednjeg Saveznog sekretara za unutrašnje poslove SFRJ.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 22. juna 1923. godine u Jagodini, kao peto dete Boška i Božane Gračanin. Potiče iz siromašne seljačke porodice, koja vodi poreklo iz severne Dalmacije.[1] Posle završene osnovne škole, učio je mesarski zanat. Radio je u Jagodini i Kragujevcu, a kratko vreme i u Beogradu. Pod uticajem Radislava Nikčevića i starijeg brata Voje, Gračanin je počeo sticati znanja o komunizmu i radničkom pokretu. Aktivno se uključio u rad Ujedinjenih radničkih sindikata (URS), a sa sestrom Vukicom bio je član Kulturno-umetničkog društva „Abrašević”. Član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) postao je krajem 1940. godine.[1]

Jula 1941. godine, kada je stupio u Beličku partizansku četu i sa njom učestvovao u mnogim borbama — u napadu na magacin baruta kod sela Vinorača, septembra 1941. godine, napadu na nemački transportni voz, kod sela Gilje i drugim akcijama. Prilikom napada na Varvarin, među prvima je upao u žandarmerijsku stanicu, u kojoj su neprijatelji savladani i razoružani.

Belička četa je kasnije ušla u sastav Drugog šumadijskog partizanskog odreda, a marta 1942. godine u sastav Druge proleterske udarne brigade, u kojoj je Perica napredovao od desetara do komandanta bataljona. Sa samo devetnaest godina kao desetar Prve desetine, u Trećoj četi Trećeg bataljona, Perica je uspeo, da u borbama s ustašama, kod Han-Pijeska, uništi višestruko jačeg neprijatelja i onemogući njegovo nadiranje ka Sokocu. Za taj uspeh Perici je odato priznanje, posle čega je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ).

Učestvovao je u svim borbama koje je Druga proleterska brigada vodila protiv četnika na Durmitoru, protiv ustaša u Boraču, u bici za Kupres, gde je bio zamenik komandira čete. Borio se na planini Manjači i drugim mestima tog dela Bosne.

U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, Perica se istakao u jurišima na četnike pri forsiranju Neretve, u borbama kod Čičeva i Glavatičeva, a potom kod Kalinovika. Istakao se i pri forsiranju Drine u aprilu 1943. godine i borbama protiv Italijana i četnika. U maju 1943. dobio je čin poručnika.[1]

U jesen 1943. godine, Gračanin je postao kapetan[1] i najpre zamenik, a potom komandant bataljona Druge proleterske brigade. Komandovao je bataljonom u borbama kod Bijelog Polja, Berana, na Zlatiboru, na Limu, kod Rudog, Ivanjice, Kosjerića i na mnogim drugim mestima.

U toku rata je pet puta ranjavan. Teško je ranjen u nogu 22. aprila 1944. godine i prebačen na lečenje u Italiju, u Bari. Vrativši se iz Italije, kraće vreme je proveo u jedinici, a potom je upućen u rodni kraj, gde postaje šef odeljenja u Odeljenju za zaštitu naroda (OZN) za Moravski okrug. Pod njegovim rukovodstvom, uništene su zaostale četničke grupe.

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Nakon rada u organima bezbednosti, vraćen je u profesionalnu vojnu službu. Tokom 1946. godine bio je slušalac Kursa za prekvalifikovanje Tenkovskog vojnog učilišta. Obavljao je brojne dužnosti u oklopno-mehanizovanim jedinicama (OMJ) i Školskom centru OMJ: komandanta Tenkovske brigade, načelnika Personalnog odseka Devetog mehanizovanog korpusa, načelnika Uprave oklopnih jedinica JNA, načelnika Štaba 17. i 27. oklopne divizije Beogradske armijske oblasti, načelnika Školskog centra oklopno-mehanizovanih jedinica „Petar Drapšin” i člana Stalne ispitne komisije za čin pukovnika u JNA. Završio je Višu vojnu akademiju JNA.[1][2]

U Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu (SSNO) bio je načelnik odseka i načelnik odeljenja Personalne uprave. U Sedmoj armiji bio je načelnik Štaba i zamenik komandanta. Takođe je vršio dužnost načelnika Komandno-štabne akademije Kopnene vojske JNA (1974—1978), kada je postavljen za komandanta Prve armije. Biran je za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Jedanaestom i Dvanaestom kongresu SKJ.

Bio je Načelnik Generalštaba Jugoslovenske narodne armije od 24. maja 1982. do 1. septembra 1985. godine.

Gračaninova aktivna vojna služba prestala je 31. decembra 1985. godine. Kasnije se nalazio na dužnosti predsednika Komisije za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ) pri Predsedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije[3], a obavljao je i visoke državne funkcije, kao što su — predsednik Predsedništva SR Srbije, od 17. decembra 1987. do 28. marta 1989. godine i poslednji Savezni sekretar za unutrašnje poslove SFRJ, od 16. maja 1989. do 14. jula 1992. godine. U tom svojstvu se nalazio na mestu člana Saveznog saveta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ.[4]

Prvi oficirski čin — poručnika, dobio je maja 1943. godine, kapetana u oktobru 1943, a majora maja 1947. U čin potpukovnika unapređen je avgusta 1951, a pukovnika u decembru 1959. godine. Čin general-majora je dobio 1970, čin general-potpukovnika 1974, a čin general-pukovnika 1978. godine.[1]

Poslednje vojno angažovanje imao je za vreme NATO agresije, 1999. godine, kada se poštujući svoj visoki čin i zvanje i iako nije imao ratni raspored — dobrovoljno javio u Ministarstvo odbrane i stavio se na raspolaganje vojnim vlastima. Bio je aktiviran i do kraja NATO agresije nosio je uniformu, iako mu nije odobrena želja da ode na front. Zbog tog ličnog čina, unapređen je u najviši čin rezervnog vojnog starešine — čin generala armije Vojske Jugoslavije u rezervi.

Preminuo je 27. juna 2004. godine u Beogradu, kremiran je i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Odlikovanja i priznanja[uredi | uredi izvor]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su:

Dobitnik je Nagrade 22. decembar.[1]

Od inostranih odlikovanja, odlikovan je poljskim Partizanskim krstom, 1947. i bugarskom Medaljom otačastvene vojne 1944/45, 1948. godine.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Narodni heroji Jugoslavije. Beograd: Mladost. 1975. 
  • Vojni leksikon. „Vojnoizdavački zavod“ Beograd, 1981. godina.
  • Stambolić, Ivan (1995). Put u bespuće : odgovori Ivana Stambolića na pitanja Slobodana Inića. Beograd: Radio B92.
  • Ivetić, Velimir (2000). Načelnici generalštaba 1876—2000. Beograd: Novinsko-informativni centar VOJSKA.