Pinosava

Koordinate: 44° 41′ 26″ S; 20° 28′ 31″ I / 44.6905° S; 20.475166° I / 44.6905; 20.475166
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pinosava
Panorama Pinosave
Administrativni podaci
DržavaSrbija
GradBeograd
OpštinaVoždovac
Stanovništvo
 — 2011.Rast 3151
Geografske karakteristike
Koordinate44° 41′ 26″ S; 20° 28′ 31″ I / 44.6905° S; 20.475166° I / 44.6905; 20.475166
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Pinosava na karti Srbije
Pinosava
Pinosava
Pinosava na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj11226
Pozivni broj011
Registarska oznakaBG

Pinosava je prigradsko naselje u podnožju Avale, koje pripada Gradskoj opštini Voždovac u Beogradu. Prema popisu iz 2011. bilo je 3151 stanovnika. U naselju Pinosavi postoji osnovna škola Vasa Čarapić koja je istureno odeljenje iste škole u Belom Potoku (sa starom školom, škola je slavila 100 godina postojanja). Crkva Svetog Marka sagrađena je 20022003. godine. Iz Pinosave se dobro vidi planina Avala i kroz naselje saobraćaju linija 401 (Slavija — Pinosava) i noćna linija 401 (Dorćol — Pinosava).

Reljef i osnovna obeležja zemljišta[uredi | uredi izvor]

Najveći deo terena je blago talasast i sama površ na kojoj mesto leži predstavlja, reklo bi se, jednu kotlinu oivičenu Avalom, Torlakom, Banjičkim visom, Košutnjakom, Petlovim brdom, Devojačkim grobom, Ljutom stranom, Parcanskim visom, Kovionom i ripanjsko-vrčinskom vododelnicom. Glavni i poljoprivredno najpogodniji tereni nalaze se na južnoj strani prema Ripnju, severnoj prema Resniku i Rakovici i zapadnoj, niže naselja, ako i u dolini Topčiderske reke, U stvari, čitava površina zemljišta je izbrazdana sa nekoliko većih ili manjih jaruga i potoka, koji od podnožja Avale teku prema Topčiderskoj reci.

Ravniji tereni između ovih jaruga i potoka predstavljaju obradiva polja. Njihove strmine obrasle su šumom, a u samoj prilično dugoj dolini reke nalaze se travne livade i šume. Preovlađujući tipovi zemljišta su gajnjača i aluvijum (u dolini Topčiderske reke), a ređe podzol i smonica. Prema bonitetu zemljišta zastupljene su sve klase od 1 do 7, a najveći deo pripada klasama od 3 do 5.

Najvišu okolnu tačku predstavlja vrh Avale sa nadmorskom visinom od 511 metara, a najnižu dolina Topčiderske reke.[1]

Vode[uredi | uredi izvor]

Sve izvorske i površinske vode ulivaju se u Topčidersku reku, dolazeći uglavnom sa desne avalske strane, izuzev potoka Radušnja, koji dolazi iz Rušnja. Sa severoistočne strane naselja teče potok Pariguz, koji se obrazuje od Bunarića u Valogama, pa primajući vode nizvodnih česama i izvora (česme-Boračka kod Savića kuća i izvori Sečine, Ladna voda i drugi...), koji su inače i vodom najbogatiji u ataru, uliva se u Topčidersku reku kod železničke stanice Resnik. Nedavno je, 1987 godine, u blizini ušća, u Resniku, na ovom potoku podignuta brana sa veštačkim jezerom, radi sprečavanja izlivanja Topčiderske reke, tokom običnih padavina. Jugoistočno od naselja protiče Duboki potok, koji prvu vodu dobija od česme Sakinac u Avali, pa po prijemu Anatemskog potoka, koji se obrazuje od Dimilića izvorakod Kamenjaka i Kusog potoka (neki ga zovu i Pavlov potok), koji potiče od izvora u Mehanskoj njivi, i Duboki potok se uliva u Topčidersku reku u blizini železničke stanice Pinosava. Potoci Pantina česmica i Zobljak, primajući vode iz istoimenih izvora sastaju se ispred rudnika Crveni breg u potok Tučnica, koji se uliva u Topčidersku reku kod Perionice. Oim ovih, postoje još neki manji potoci, koji nastaju od izvora i česama u zapadnom delu, od naselja prema reci, od kojih je naročito značajan potok između donjeg dela sela i Taborišta, odnosno njegovi izvori i česme u čijoj blizini je naselje i nastalo.

Pored ovih izvora od kojih su oni bliži naselju korišćeni za potrebe snabdevanja domaćinstva vodom, pri poljskim radovima korišćeni su i izvor-česmica u Majdanima, izvori u donjem toku Dubokog potoka (Kamenjnjak i drugi), u Gornjim livadama (Ilića Madžarica, Jankovića i Cvetića izvori), zatim Miljkov izvor-Miljkovica, Orlovac, Selište i drugi. U periodu od Drugog svetskog rata, kada je stoka išla u pašu, bilo je više izvora, koje su čobani održavali i koristili.

Vode postojećih izvorišta nisu ispitivane i ne zna se njihov sastav i eventualna lekovitost, ali su pojedinci, dok su te vode više korišćene, govorili kako im voda sa nekih izvora prija, smanjuje stomačne tegobe i pospešuje varenje i apetit.[2]

Šume[uredi | uredi izvor]

U devetnaestom veku u Pinosavi, kao i u čitavoj Šumadiji, bilo je mnogo više šuma. One danas zauzimaju prilično male površine i nalaze se na padinama u dolini Topčiderske reke i pored potoka, koji se u nju ulivaju na južnoj i zapadnoj strani sela. Šumskog zemljišta (na kojem su nekada bile šume), ima više, ali je naplanskim i neobazrivim krčenjem, krajem devetnaestog veka ogoljeno i pretvoreno u obradivo zemljište ili pašnjake, naročito u dolini Topčiderske reke, koja je time znatno izgubila u svom izgledu i lepoti.

Mapa Pinosave nova

Šuma je listopadnog sastava i u njoj preovlađuju cer, hrast, grab, jasen, brest, dren i drugi lišćari. U godinama između dva svetska rata na ranije iskrčenim terenima podizani su i novi bagremari. Na Avali i njoj pripojenim delovima naše bivše utrine ima dosta podignutih četinara, a pojedinačna četinarska stabla već se nalaze i u mnogim okućnicama.

Klima[uredi | uredi izvor]

Vremenski uslovi su kao i u ostalim krajevima Šumadije. Ipak, obzirom da mesto leži na površi okruženoj uzvišenjima, sa blagim padom prema zapadu i jugozapadu, postoje neznatne klimatske razlike u odnosu na okolne malo više terene koje se pored ostalog ispoljavaju u nešto ranijem otapanju snega, sazrevanju useva (pšenice, kukuruza i slično), pa i u izvesnim kvalitativnim razlikama zrna. Tako ovi usevi stižu kod nas za 5 do 8 dana ranije nego u Rušnju i Ripnju, a mlinari su često govorili da je njihova pšenica teža i hlebnija nego ona koja raste u Pinosavi. Iako je Avala sa istočne strane mesta, ona mu ne obezbeđuje, skoro nikakav zaklon od košave, ali je obavijenost njenog vrha maglom često meštanim nagoveštavala promenu vremena. Inače najbolji i najlepši vremenski period je krajem proleća i početkom jeseni, a najlepši meseci su maj, jun, septembar i oktobar.[3]

Biljni i životinjski svet[uredi | uredi izvor]

Pogodni prirodni uslovi, u prvom redu položaj i osobine zemljišta o podneblje uticali su na zastupljenost i bogatstva biljnog i životinjskog sveta, koji je inače, svojstven za Šumadiju i slične delove Srbije. Pored gajenog bilja zastupljene su i razne vrste smaoniklog rastinja, krisnog i štetnog (korovskog), zeljastog i drvenastog, lekovitog i otrovnog, korišćenog za razne potrebe (za jelo kupine, šumske jagode, šipurak, drenjina, pečurke..., u stočnoj ishrani trave, deteline, lisnik, žir..., u narodnoj medicini za čajeve...).

Postojeći boljni svet je pogodno stanište o određenim životinjskim vrstama. Sa promenom stanja u biljnom sastavu i odnosima na pojedinim terenima, nastajale su promene i u životinjskom svetu. Smanjenje površina pod šumama uticalo je pre svega na smanjenje i nestajanje krupne divljači (vukova, orlova, krupnih ptica-jastrebova, roda...), dok se male ptice, selice i poluselice i one koje su stalni pratioci još uvek nalaze i održavaju. Lovna divljač je takođe dosta proređena (zec), čak i skoro nestala (jarebica, prepelica, jazavac...), a zauzimanjem lovačkih organizacija poslednjih godina umesto ovih viđaju se fazani i srne.[4]

Rudno blago[uredi | uredi izvor]

Nekada je avalski kraj bio bogat rudom i to olovom, cinkom i živom. Poznata su bila nalazišta Šuplja stena (živa), Ljuta strana (olovo) u Ripnju i Crveni breg (olovo i cink) u Pinosavi. Ruda je iskorišćavana u doba Rimljana, za vreme srednjevekovne srpske države i u prvoj polovini dvadesetog veka. Pre svega razvojem rudarstva, a zatim i trgovine, zanatstva i poljoprivrede srpska despotovina za vreme despota Stefana Lazarevića, sina kneza Lazara je postigla sveopšti napredak. Pored ostalih rudnika koji se pominju, starih i novootvorenih je i rudnik i trg Rudišta pored Avale. Na Avali je pronađen mineral zelenkaste boje nazvan avalit. U podnožju i padinama bližim Avali, do poslednjeg rata korišćeno je i nekoliko kamenoloma u kojima je vađen kamen krečnjačkog sastava, tada više upotrebljavan pri podizanju zgrada.

Danas rudnik Crveni breg se koristi u turističke svrhe, kao i u naučno obrazone i nalazi se pod kontrlom Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu.[5]

Istorija Pinosave pre Nemanjića[uredi | uredi izvor]

U ovom periodu Pinosavu ne treba shvatiti i ne treba zamišljati kao naselje, jer ona to nije bila. Ona će kao naselje nastati najverovatnije u poznom srednjem veku, a njen prvi zvaničan sačuvan pomen biće u XV veku, od kada istorija beleži njen kontinuirani razvoj, koji će svoj procvat da doživi tek u XIX i XX veku. Za svo to vreme svog postojanja Pinosava je rasla i smanjivala se, uzdizala se i padala, napredovala je i nazadovala i lutala i lutala tražeći sebe, i tražeći pravi put, da bi ga tek početkom veka i pronašla. Danas krupnim koracima na pravom putu nezadrživo grabi napred.

A nekada, pre 34 miliona godina, Pinosava je bila samo prostor. Zemlja, na kojoj nije bilo kuća, na kojoj nije bilo puteva, na kojoj ljudi nisu živeli. Zemlja koja je bila prekrivena vodom, vodom Panonskoga mora. Tada su Avala i Kosmaj bilo spojeni i činili su poluostrvo u tom moru, čije su južne obale bile otprilike na liniji Mladenovac-Lazarevac. Beograd je isto bio pod vodom, kao uostalom i cela današnja Severna Srbija. Vremenom more se širilo prema jugu, do Aranđelovca i planina Bukulja i Venčac i prema zapadu do Drine, da bi još kasnije došlo do razdvajanja Avale i Kosmaja tako da čine dva ostrva u Panonskom moru. Promenama u zemlji došlo je do izdizanja Karpata i more prodire još dalje ka jugu do Niša dostižući dubinu od skoro 850 metara, kada polako počinje da otiče kroz Đerdapsku i Kačaničku klisuru, da bi pre oko 600.000 hiljada godina pre Hrista potpuno nestalo. Da je za svo to vreme prostor današnje Pinosave, kao i okolnih podavalskih sela bio pod morem svedoče i brojni potoci koji sa različitih strana Avale otiču ka Savi i Dunavu, rekama koje predstavljaju ostatke nekada velikog mora.

Tada i ljudska noga polako počinje da staje na tlo Pinosave i okoline, jer je nakon oticanja mora iza njega ostalo ogromno prostranstvo obradive zemlje izuzetnog kvaliteta koje su ljudi počeli da koriste.

Različiti narodi i različite kulture su postojale na prostoru Panonskog mora, ali je za Pinosavce definitivno najznačajnija i možda jedina važna iz tog perioda ona koja je svoj trag ostavila na tlu Pinosave, a to je Vinčanska kultura, Ceo taj period poznat po najdužem trajanju mira u istoriji ljudske civilizacije. To je doba od 6.500 do 4.300 godine pre Hrista. Oko 2.000 godina nije bilo rata.

To je bila tehnološki najnaprednija praistorijska kultura u čitavom svetu. Ona je nazvana po lokalitetu Vinča — Belo brdo, koje se nalazi na desnoj obali Dunava, u selu Vinča, 11 kilometara nizvodno od Beograda i oko 10 kilometara severno od Pinosave. Na tom prostoru je postojalo 9 naselja od kojih su neka bila i utvrđena.

Žitelji ovog naselja su na kućnom podu imali drvene grede, između kojih su, opet, nanosili sloj blata i pleve, a završno, iznad njega stavljali su sloj gline koju bi dodatno uglačali. Tako bi dobijali ispolirane patose koje su lako održavali.

U kućama pravljenim u doba od 5.300. do 4.300. p. n. e. arheolozi nisu nalazili ognjišta, što znači da su oni još u to vreme imali zatvorene peći. U svakoj kući je pronađena po jedna peć, a u nekima čak i u svakoj sobi po jednu, što govori da im nisu služile samo za spremanje hrane, već i za grejanje.

Kuće su pravljene u nizovima, stvarajući svojevrsne ulice, i sve su imale istu orijentaciju, od severoistoka ka jugozapadu. Zanimljivo je da su između njih postojali samo uski prolazi, široki oko 1,5 metara, odnosno da kuće nisu imale okućnice, niti dvorišta .

Ljudi su se pretežno bavili trgovinom, lovom, ribolovom i zemljoradnjom i imali su svoj novac koji je po izgledu naličio na simbol današnjeg eura, ali ono što je za nas interesantno je da su se bavili i rudarstvom i to ne bilo gde nego baš u Pinosavi, gde su u rudniku Crveni breg vadili rudu cinabarit koju su rekom Bolečicom dopremali do Vinče odakle su dalje Dunavom dopremali u druga mesta. Dokazano je da su Vinčani cinabarit prodavali čak u Grčkoj.

U Vinči je otkriveno rudarsko naselje sa sudovima za topljenje cinabarita i dobijanje žive koju su koristili za balsamovanje leševa. Oni su cinabarit koristili još i da bi iz njega topljenjem dobili boju cinober, za bojenje tkanina i ukrašavanje posuđa. Cinabarit se koristio širom sveta, kako u praistoriji tako i tokom istorijskih epoha, najčešće u medicinske svrhe, kao antiseptik i sedativ.

Na kongresu panameričkih arheologa, koji je pre tri godine održan u Vankuveru, potvrđeno je da je zahvaljujući rudi koja je pod Avalom vađena Vinča bila metalurška metropola sveta.

Prodorom novih naroda iz pravca današnje Bugarske i Rumunije vinčanska kultura je nestala.

Ti narodi koji su došli iz pravca današnje Bugarske i Rumunije i koji su osvojili Vinču na Dunavu, a sa njom i prostor Pinosave i ostalih podavalskih sela bili su Tračani i Dačani. Sa njima je došao i potpuno drugačiji način života. To su bili narodi skloni ratovanju i nemilosrdnim pljačkama. Bavili su se malo poljoprivredom, zemljoradnjom i zanatstvom, ali ih mesto nije dugo držalo. Tako da za rudnik u Pinosavi dolazi prvo smutno vreme od njegovog osnivanja. Oni su dugo vremena vladali tim prostorom, ali su na kraju kao i Vinčani pre njih završili kao i bilijarska kuglica. Jer kada igrač udari jednu kuglicu, ona udari u drugu i došavši na njeno mesto nju gurne u ćošak. Tako je bilo i sa Tračanima i Dačanima, jer kada se pojavio narod jači i ratoborniji od njih brzo je zauzeo njihovo mesto i njih odgurnuo ne samo iz istorije Pinosave već mnogo šire. Taj narod su bili Kelti.

Oni su ih napali 279 godine pre Hrista, i tada njihovo pleme Skordisci zauzima tadašnji Beograd i njegovu okolinu u koju spada i Pinosava sa ostalim podavalskim selima. Oni će Beogradu dati ime Singidun ( dun znači grad, a Singi je prema tračko-dačkom plemenu koje su u Beogradu pokorili) koje će on nositi dugo godina. Vladali su do 1 veka pre Hrista kada ih pokoravaju i njihovu vlast preuzimaju Rimljani.

Dugo su vremena Rimljani napadali Skordisce dok ih nisu potpuno pokorili, kao što veš nekoliko puta potapamo u vodu i sapunjamo dok se fleka ne skine, tako su i Rimljani morali nekoliko puta da napadaju dok ih nisu osvojili. Od njihovog prvog napada početkom 1 veka, pa do konačnog osvajanja 29 godine pre Hrista prošlo je oko 70 godina. Tada se Pinosava našla po rimskom vladavinom u okviru provincije Mezije.

Rimljani grade i razvijaju Singidunum(Beograd), kome Pinosava danas pripada. U njihovo vreme on dobija fortifikacije, velelepna zdanja i vile, dragocen vodovod, puteve, pa i umetničke radionice.

Tri veka je Pinosava bila pod vlašću Rimljana i u tom periodu istorija Pinosave je vezana za rudnik Crveni Breg i za istoriju Singidunuma. Tada kao ni u periodima pre ovog na teritoriji Pinosave verovatno nije bilo organizovanog života ljudi. Rimljani su u Pinosavu dolazi samo radi eksploatacije rude, ali njihov život bio je skoncentrisan u Beogradu. Oni su ponovo aktivirali rudnik Crveni breg i iz njega vadili rudu. Pored ovog nama najznačajnijeg rudnika, Rimljani su eksploatisali rudu u još nekoliko rudnika pod Avalom, među kojima je i Šuplja Stena u Ripnju, a pretpostavlja se da su postojala i još dva rudarska okna. Jedno na samom vrhu Avale, na mestu gde se danas nalazi spomenik neznanom junaku, a drugo u njenom podnožju, kod prvog velikog skretanja na putu od Pinosave ka vrhu Avale.

Tada se čuveni put Via militaris, pružao od Singidunuma Dunavom do Viminacijuma, pa dalje na jug sve do Konstantinopolja. On je polazio desetak kilometara od današnje Pinosave, ali je za nju bio važan zato što je njime ruda iz rudnika Crveni breg odvožena u druga mesta. Interesantno je da su Rimljani izgradili most preko Save i akvadukt od Malog Mokrog Luga do Kalemegdana kojim je dopremana pitka voda u grad.

Ali to Rimljanima nije moglo pomoći da očuvaju državu, jer država ne stoji na rudnicima, niti na srebru i zlatu. Država se osnuje na veri u Boga i na službi Bogu. Samo takva država može opstati. Rimska država takva nije bila. Ona sama, a sa njom i njeni građani davili su se u mulju poroka i greha.

Rimsko carstvo je počelo da se raspada početkom trećeg veka, da bi 395 godine bilo podeljeno na dva dela, Istočno i Zapadno koje će pasti 496 godine pod naletom varvara. Prostor današnje Pinosave je pripao Istočnom delu koji će kasnije biti nazvan Vizantija, ali nalazeći se na njegovoj severnoj granici često je bila na udaru varvara, koji će je ubrzo i otrgnuti iz krila Vizantije. Ti Varvari su bili Huni.

Ono što je još interesantno i zanimljivo za Rimljane jeste da se pretpostavlja da su oni prvi podigli osmatračnicu na vrhu Avale radi kontrolisanja puteva kojim se prevozila ruda iz Pinosave i ostalih podavalskih sela. Na mestu te osmatračnice će kasnije nići grad Žrnov, a na tom mestu se danas nalazi spomenik neznanom junaku.

Beograd iz rimskog perioda pamti strahovite progone prvih Hrišćana, čije su muke najčešće završavale u vodama Dunava. Među njima do danas se održalo sećanje na Svete Velikomučenike Ermila i Stratonika.

Na prelasku iz starog u srednji vek dogodila se velika seoba naroda, događaj nezapamćenih razmera u istoriji čoveovog obitavanja na zemlji. Ona je predstavljala most koji je povezao dva velika razdoblja(stari i srednji vek) most kojim su ne grupe ljudi, nego čitava plemena, čitavi narodi ostavivši svoje domove pošli u potragu za boljim životom. Ta njihova potraga je udarala pravo u vrata “matorog carstva “ a njima nije bilo teško da ih sruše. Prvi su bili Huni 375 godine, a za njima su došli i ostali narodi, da bi se seoba zvanično završila 955 godine dolaskom Mađara.

U tom periodu na prosoru Pinosave i okoline narodi su se samo smenjivali. Prvo su Huni formirali svoju državu. . Oni su prvobitno živeli u susedstvu Kineza koji su protiv njih podigli danas poznati zid i koji su razorivši njihovu državu nagnali ih u seobe. Tada su se Pinosava i Beograd našli na užarenoj liniji koja je razdvajala Hune i Rimsko carstvo (kasnije Vizantiju). Život na toj liniji je bio nesnošljiv jer su borbe između Huna i Rimljana (kasnije Vizantinaca) bile gotovo neprestane. Za vreme Huna za rudnik Crveni breg u Pinosavi, kao i za vreme Tračana i Dačana dolazi smutno vreme i to drugo po redu. Jer Huni se nisu bavili rudarstvom niti ih je to zanimalo. Njihova preokupacija i njihovo osnovno zanimanje bila je pljačka. Pomalo su se bavili i stočarstvom radi prehrane, i zato što su stoku mogli lako da povedu sa sobom prilikom selidbi koje su kod njih bile veoma česte. Ali ni oni nisu vladali dugo prostorom Pinosave.

Huni 441 godine osvajaju i razaraju Beograd, a njegovo stanovništvo odvode u roblje.

Sredinom 5. veka Hunski kaganat se nalazio na vrhuncu svoje moći, ali je ona sa Atilinom smrću 453. godine nestala u vihoru pobuna koje su potlačeni narodi podigli protiv Huna. Gepidi i Istočni Goti srušili su hunsku državu.

Nakon raspada njihovog carstva Rimljani ponovo zauzimaju Beograd i okolinu u koju spada i Pinosava, da bi njih zamenili Sarmati, a Sarmate Goti koji ovladavaju prostorom Pinosave i Beograda 470 godine. Vođa Gota Teodorih Veliki je uskoro postao saveznik Vizantije i sa svojim ljudima je čuvao severnu granicu Carstva od varvarskih pljačkaških upada. Međutim u jesen 488. godine po nalogu vizantijskog cara Zenona, Teodorih sa svojim Gotima odlazi na Apeninsko poluostrvo ostavljajući severnu granicu nebranjenu i prostor u Panoniji i nenaseljen . Pinosava i Beogradom ovladavaju Gepidi koje će 504 godine zameniti jedna frakcija Gota pod nazivom Ostrogoti koji se još neko vreme zadržali na Balkanskom poluostrvu odakle će se i oni ubrzo odseliti na prostror današnje severne Italije.

Početkom šestog veka vizantijski car Anastasije u neposrednu okolinu Beograda naseljava germanska plemana Herula. Njihova funkcija je trebalo da bude odbrana Vizantije od ratobornih Gepida.

Već 527 godine na vizantijski presto dolazi car Justinijan rođen nedaleko od Leskovca. On 535 godine obnavlja Singidunum koji Avari pljačkaju 584 i 602 godine, a Sloveni se naseljavaju u njegovoj okolini u koju spada i prostor današnje Pinosave. Srbi su došli na poziv vizantijskog cara Iraklija(610-641). Verovatno je da su oni i mnogo pre 630 godine dolazili na prostor Vizantije u manjim grupama radi pljačke, često i ostajući na njenom prostoru, ali njihov zvaničan i prvi masovan dolazak desio se baš tada. Njima je car Iraklije dozvolio da se nasele oko Soluna, ali će se oni kasnije povući na sever i svoje države će formirati malo dalje od Pinosave na prostoru od Jadranskog mora do Save i od reke Cetine, Imotske župe i reke Vrbas na zapadu do dolina Ibra, Gruže, Ljiga, Jadra i Drine na istoku.

Njihova prapostojbina je bila zajedno sa ostalim slovenskim narodima na prostorima istočne Evrope. Približne granice naseljenosti Slovenima su bile: oko reke Odre do srednjeg toka Volge, od Baltičkog mora do Karpata i srednjih tokova rijeka Buga, Dnjepra i Dona. Ostaci srpskih plemena sa tih prostora su Lužički Srbi koji su danas manjina u Nemačkoj. Dva veka su slovenska plemena vladala Pinosavom i Beogradom i za to vreme malo ima pisanih pomena o njima. Pretpstavlja se da je to bilo mirno vreme kada u Beogradu cveta trgovina. Zanimljivo je to da su baš slovenski narodi i skovali ime Beograd. Taj period je trajao do početka devetog veka, kada se Pinosava i njena okolina ponavo nalaze na užarenoj liniji i narodi koji vladaju njihovim prostorom se i ponovo smenjuju.

Za to vreme Srbi stvaraju svoje prve države, ali one neće obuhvatiti ni Pinosavu ni Beograd. Srbi po dolasku na Balkan nisu kao neki drugi narodi pre njih stvorili jednu državu, nego pet, od kojih su četiri izlazile na more. One su u početku prolazile kroz neke međusobne sukobe. Prvi srpski knez čije ime je zabeleženo, bio je Višeslav, za koga se pretpostavlja da je vladao oko 780 godine . Posle njega vladao je njegov sin Radoslav, koga nasleđuje njegov sin Prosigoj. Sredinom 9. veka Srbi predvođeni Vlastimirom (oko 850-862) i mnogobožačkim elementom u narodu podižu pobunu protiv Vizantije i stiču samostalnost. Na novu srpsku državu odmah su udarili Bugari, ali ih Srbi predvođeni prvo Vlastimirom, a kasnije i njegovim sinovima Mutimirom (862-891), Strojimirom i Gojnikom pobeđuju u dva rata. Tokom Mutimirove vladavine Srbi zvanično primaju hrišćanstvo između 870. i 874. godine po Božijoj volji, a delatnošću Duha Svetoga kroz Svetog Kirila i Metodija i njihove Svete učenike.

Sveti Kirilo i Metodije behu braća rođena, rodom iz Soluna, od roditelja znamenitih i bogatih, Lava i Marije. Stariji brat Metodije kao oficir provede deset godina među Slovenima (makedonskim) i tako nauči slovenski jezik. Po tom se Metodije udalji u goru Olimp i predade monašom podvigu. Tu mu se pridruži docnije i Kiril (Konstantin). No kada hazarski car Kagan potraži od cara Mihaila propovednike vere Hristove, tada po zapovesti carevoj ova dva brata budu pronađeni i poslati među Hazare. Ubedivši Kagana u veru Hristovu, oni ga krstiše sa velikim brojem njegovih doglavnika i još većim brojem naroda. Posle izvesnog vremena oni se vrate u Carigrad, gde sastave azbuku slovensku od trideset osam slova, i počnu prevoditi crkvene knjige s grčkog na slovenski. Na poziv kneza Rastislava odu u Moravsku, gde veru blagočestivu rasprostreše i utvrdiše, a knjige umnožiše i dadoše ih sveštenicima, da uče omladinu. Na poziv pape odu u Rim, gde se Kiril razbole i umre 14. februara 869. godine. Tada se Metodije vrati u Moravsku i potrudi se do smrti na utvrđenju vere Hristove među Slovenima. Po njegovoj smrti — a on se upokoji u Gospodu 6. aprila 885. godine — učenici njegovi, petočislenici, sa svetim Klimentom kao episkopom na čelu, pređoše Dunav i spustiše se na jug, u Makedoniju, gde, iz Ohrida, produžiše među Slovenima posao, započeti Kirilom i Metodijem na severu. Nekih 60 do 70 godina pre vremena Ćirila i Metodija do Beograda i Pinosave dolaze Franci (preci današnjih Francuza), koji su pod Karlom Velikim uništili Avare. Na ruševinama Taurunuma osnivaju franačko naselje Malevila, da bi slovenizacijom kasnije naziv bio Zemln (Zemun). Bugari koji su se pod pritiskom Huna doselili sa prostora Kavkaza su preuzeli vlast nad Beogradom i okolinom 827 godine. Njihovo carstvo će u narednih 100 godina biti najjače na Balkanu, a njihov car Simeon će se usuditi čak da napadne Carigrad. Mađarska vojska je 896. napala Beograd, ali on će se održati u rukama Bugara do 971 godine kada ga osvajaju Vizantinci zajedno sa čitavim Bugarskim carstvom. Srpske države polako jačaju.

Mutimira nasleđuje Petar Gojniković (892-917), čiji vazal oblasni knez Zahumlja Mihajlo Višević pokušava početkom 10. veka da proširi srpske zemlje na Apeninsko poluostrvo. U prvoj polovini X veka vrhovni srpski vladari pokušavaju da očuvaju svoju samostalnost u borbama Bugara i Vizantije oko prevlasti na poluostrvu. Bugarski car Simeon I osvaja celo Balkansko poluostrvo, zauzevši 924. godine i srpske zemlje. Posle njegove smrti Časlav Klonimirović 931. godine ponovo obnavlja jedinstvenu srpsku državu koja nestaje njegovom pogibijom u sukobu sa Mađarima oko 960. godine. Prema navodima Letopisa popa Dukljanina, mađarski velikaš Kiš je upao sa vojskom u Bosnu i započeo pljačkanje i pustošenje te oblasti. Srpski knez Časlav je sakupio vojsku i sukobio se sa mađarskim snagama u Drinskoj županiji, pored same reke (verovatno nizvodno od današnje Foče). U borbama je poginuo sam Kiš, a mađarske snage su potučene do nogu. Kišova udovica je nakon toga zatražila od mađarskog kralja vojsku, da bi osvetila smrt svog muža. On joj je dao veliku vojsku sa kojom se uputila u Srem (današnja Mačva) i u iznenadnom noćnom napadu na srpski logor, Mađari su zarobili Časlava. Prema naredbi Kišove udovice, Časlavu i svim njegovim srodnicima, koji su takođe zarobljeni, su zavezane noge i ruke, nakon čega su živi bačeni u reku Savu. Posle Časlavove pogibije srpska država se raspala na nekoliko manjih kneževina.

Posle 976. vlast nad Beogradom i njegovom okolinom u koju spada i Pinosava je preuzeo bugarski car Samuilo koji je svoju državu formirao brzo i na veoma čudan način. Podigavši ustanak protiv Vizantije on je za veoma kratko vreme povratio deo srušenog bugarskog carstva, ali i osvojio gotovo sve srpske zemlje. Njegovoj državi pripojeni su: Epir, Tesalija, Duklja, Raška, Bosna, Travunija, Srem, današnja Albanija i Podunavska Bugarska. Samuilo se nakon toga proglasio za cara pozivajući se na titulu Simeona Velikog, uzdigao je Ohridsku arhiepiskopiju na rang patrijaršije, a prestonicu iz Prespe premestio u Ohrid . Vizantijski car Vasilije II pokorio je Samuilovo carstvo 1014 pobedivši Samuila u bici na Belasici. Kada je Vasilije zarobio njegovu vojsku (15 000 vojnika) svima je povadio oči, a svakom stotom izvadio je samo po jedno oko da bi mogli da ih vode. Kada ih je Samuilo video, umro je na mestu. Tada su Vasilija prozvali Bugaroubica, a Beograd je opet postao značajna pogranična tvrđava Vizantije.

Za to vreme novo središte srpske nezavisnosti postaje Duklja, pod Jovanom Vladimirom (oko 995-1015), koji je pre svega svojom verom u Boga postavio temelje pravoslavne države i svojim bogougodnim životom svim narednim srpskim vladarima ostavio primer ponašanja i put kojim treba da idu, i kojim treba da povedu i srpski narod, a cilj tog puta je Carstvo Božije. Ovaj sveti i slavni kralj srpski i divni mučenik Hristov, Jovan Vladimir, izraste iz blagočestivog i carskog korena koji vladaše u srpskim kneževinama Zahumlju i Prevali (koja se još zvaše Dioklitija, Duklja ili Zeta). Njegov deda zvaše se Hvalimir i imađaše tri sina: Petrislava, Dragimira i Miroslava. Petrislav primi na upravu Zetu (Duklju), Dragimir Travuniju (Trebinje) i Hlevnu (Hum), a Miroslav Podgorje. No Miroslav ne imađaše dece te i njegova država dođe u vlast Petrislavu koji za naslednika imaše sina svoga, ovog blaženog Vladimira. I tako se Vladimir zacari (u drugoj polovini desetoga veka) u Duklji i ostalim predelima Ilirije i Dalmacije, a prestonica mu beše kod crkve Prečiste Djeve Marije u oblasti Krajini (na zapadnoj strani Skadarskog Jezera). Blaženi Vladimir od detinjstva bi ispunjen darovima duhovnim — beše krotak, smiren, ćutljiv, bogobojazan i čist životom, prezirući sve privlačnosti zemlje i revnujući za sve ono što je uzvišeno i božansko. Kako veli za njega i vizantijski istoričar Kedrin[traži se izvor], on je bio "čovek pravičan i miroljubiv i pun vrlina". Njega isto tako pohvaljuje i drevni slovenski letopisac Pop Dukljanin u svom Letopisu zvanom "Kraljevstvo Slovena" (glava 36). U ranoj mladosti on provede neko vreme kod nekog dobrog vojskovođe da se uči ratnoj veštini. Iako sve to on dobro izuči, on u sebi spoji viteštvo i pobožnost, to jest pravo hrišćansko blagočešće. On marljivo izuči i Sveto Pismo, i beše veoma milosrdan prema bednima i siromašnima. Znanjem Svetoga Pisma i milosrđem uspeo je da mnoge bogumile i druge jeretike povrati k veri pravoslavnoj. U životu i vladanju svome on u svemu rasuđivaše mudro, i mudro vladaše podanicima svojim, zbog čega ljubljen bi od sviju. Uz to još, on razasla učitelje po narodu da poučavaju ljude pravoslavnoj veri i nauci Hristovoj, a jeretike da obraćaju ka Istini. A i crkve i manastire on podizaše, kao i bolnice i stranoprijemnice. Jednom rečju, on, iako car na zemlji i moćni vladar, beše krotki sluga Nebeskoga Cara Hrista i Carstva Božjeg, koje nije od ovoga sveta, ali za koje se ovaj blaženi već od detinjstva beše opredelio. Zato njega i bi udostojen, kao što ćemo dalje videti. Živeći tako bogougodno, u stalnim i usrdnim molitvama Bogu i dobročinstvima, blaženi kralj Jovan Vladimir imađaše teške borbe i iznutra i spolja, iznutra sa jereticima bogumilima a spolja sa zavojevačima: carem Samuilom i carem Vasilijem.[traži se izvor] Samuilo, car Bugarski, krenu u rat sa velikom vojskom na državu ovog blaženog i htede je pokoriti sebi. Sveti i hristoljubivi kralj Vladimir, štedeći krv čovečiju i ljubeći većma mir nego rat, ukloni se sa svojima u planinu zvanu Oblik (ili Kosogor). Prešavši reku Bojanu i opkolivši grad Ulcinj, Samuilo opkoli tada i ovu goru na kojoj beše sveti kralj sa svojom vojskom. Na toj kosoj gori (= Kosogor) behu zmije jedovite i otrovnice, te golemu muku nanošahu vojsci. Jer kad bi koga ujele, taj je odmah umirao. Sveti Vladimir se tada pomoli Bogu sa suzama da mu svemogući Bog oslobodi narod od te kužne smrti. I usliši Bog molitvu sluge Svoga, i zmije prestaše nadalje ujedati, i od tada do sada nikoga ne ujedaju, a ako koga i ujedu ne bude mu ništa. Međutim car Samuilo posla glasnika kralju Vladimiru da sa svima koji behu s njim siđe sa gore, ali kralj to ne učini. Onda se tu kao izdajnik Juda nađe knez toga mesta koji nezlobivog kralja izdade caru Samuilu, te ga ovaj zarobi i posla na zatočenje. A pred svoje zarobljavanje kralj Vladimir skupi sve svoje oko sebe i stade im ovako govoriti: Čini mi se, braćo, da meni predstoji ispuniti onu reč evanđelsku koja kaže: Dobar pastir polaže dušu svoju za ovce svoje. Bolje će biti, dakle, da ja sam položim dušu svoju za sve vas i da dobovoljno predam telo svoje da ga ubiju, nego da vi propadnete od gladi i od mača. Izgovorivši to, on se oprosti sa svima i otide k caru, a ovaj ga svezana posla u svoj prestoni grad Prespu (kraj Ohrida) na zatočenje. Samuilo zatim za vojskom udari na gradove Kotor i Dubrovnik, osvoji ih i popali, i dalje sa vojskom porobi i osvoji Bosnu i Rašku, pa se sa bogatim plenom vrati doma.

Vladimir blaženi seđaše tako u tamnici u Prespi i moljaše se Bogu danonoćno. Tu mu se javi anđeo Božji koji ga okrepi i javi mu da će ga Bog uskoro osloboditi iz tamnice, ali da će on posle toga mučenik postati i neuveli venac večnog života u Carstvu Nebeskom zadobiti. A car makedonski Samuilo imađaše kćer po imenu Kosaru, zvanu još i Teodora, koja, Svetim Duhom nadahnuta, imađaše veliko milosrđe prema ubogima i sužnjima, i često pohađaše tamnice i sužnje tešaše. Ona izmoli od oca dozvolu da sa svojim devojkama siđe u tamnicu i opere noge sužnjima, što joj otac i dozvoli. No Kosara videvši Vladimira, rascvetana mladošđu, ponizna i skromna, i kako je pun mudrosti i razuma Božjeg, zavole ga srcem. Zavole ga ne iz pohote, nego što se sažali na mladost i lepotu njegovu, i što htede da ga oslobodi iz tamnice. Kosara izađe pred oca svoga i zamoli ga da joj da ovoga roba za muža. Ne mogaše otac otkazati kćeri svojoj, jer ju je mnogo voleo i znao za Vladimira da je od kraljevske krvi, te joj ispuni molbu i izvede Vladimira iz tamnice. Samuilo dade Vladimiru Kosaru za ženu i svu mu državu povrati, kraljevinu otaca njegovih, i još mu dade zemlju Dirahijsku (Dračku), i isprati ga s čašću i mnogim darovima. Samuilo takođe povrati i stricu Vladimirovom Dragomiru njegovu zemlju Trivuniju (Trebinje).

Blaženi kralj Vladimir, stigavši domu svome sa suprugom svojom Kosarom, bi dočekan od svojih sa velikom radošću. I življaše od tada sa Kosarom sveto i celomudreno. Jer on usavetova ženu svoju da drže devičanstvo, pošto su devstvenici, reče, slični Anđelima. I celomudrena Kosara ga posluša, te življahu u celomudrenosti i svakoj vrlini ljubeći Boga i služeći Mu dan i noć. I kraljevaše nad poverenim mu narodom sa strahom Božjim i pravdom.

U to vreme samodržac grčki Vasilije II Makedonac (976-1025 g.) iziđe sa mnogom vojskom na cara bugarskog Samuila i u klancima gore Belasice strahovito potuče njegovu vojsku (1014. godine). Od silne tuge i žalosti za vojskom Samuilo na prečac umre, a car Vasilije dođe čak do Ohrida. Samuilovo carstvo primi u nasleđe njegov sin Gavrilo Radomir, no posle nepune godine on bi ubijen od Jovana Vladislava, svoga brata stričevića. A to beše i porodična osveta, jer otac Vladislavljev Aron bio je ranije ubijen na zapovest brata mu Samuila. Grčki car Vasilije pođe tada na Vladislava želeći da potpuno potčini sebi bivše carstvo Samuilovo. Lukavi pak uzurpator Vladislav nastojaše da na prevaru domami k sebi i ubije blaženog kralja Vladimira. Jednoga dana izađe sveti Vladimir u dubravu blizu grada sa tri svoja velikaša, i vide u šumi jednog orla kako kruži, a na plećima mu blistaše sjajni kao sunce časni Krst. Zatim orao položi Krst na zemlju i postade nevidljiv. Blaženi kralj tada sjaha s konja i pokloni se Krstu Hristovom i na njemu raspetome Gospodu, pa onda naredi da se na tom mestu sagradi crkva; pritom i sam dade veliki prilog. Kada crkva bi podignuta, onda ovaj Časni Krst bi u nju položen, i tu sveti kralj hođaše po danu i po noći na molitvu i svenoćna bdenja. Jer on oseti da se približi vreme da primi venac mučenički, za kojim je i sam toliko žudeo. A Vladislav, ubica svog bratučeda Radomira, Kosarinog brata, zavideći svetom kralju, i u svome vlastoljublju želeći da se domogne i Vladimirovog kraljevstva, reši se da ga na prevaru ubije. Zato ga pozva k sebi u Prespu na tobožnji dogovor. Ne verujući u iskrenost svoga brata od strica i naslućujući neku podvalu, mudra Kosara izmoli od svoga muža da ona prva otide na dogovor, ne bi li tako spasla blaženog Vladimira od nepravednog ubistva. No lukavi Vladislav obmanu i sestru, a svetom kralju posla po izaslanicima zlatni Krst pozivajući ga da dođe i obećavajući mu da mu se ništa zlo neće desiti. Obmanuta Kosara nije mogla raspoznati nož medom premazan. A sveti kralj odgovori Vladislavu: Znamo da Gospod naš Isus Hristos, Koji je za nas postradao, nije na zlatnom ili srebrnom Krstu raspet bio, nego na drvenom. Ako ti je dakle vera prava i reči istinite, pošlji mi po sveštenim ljudima Krst od drveta, i na veru u ime Gospoda našeg Isusa Hrista, uzdajući se u Životvorni Krst i Časno Drvo, doći ću. Tada verolomni i lukavi Vladislav dozva dva episkopa i jednoga pustinjaka, i pretvarajući se pred njima da pošteno misli, dade im Krst od drveta, i posla ih kralju. Sveti kralj krete tada na put, i u pratnji Anđela približavaše se dvoru Vladislavljevom. Uz put se stalno moljaše Bogu i, kao što kaže Dukljanin u svom Letopisu, svrativši u jednu crkvu on se ispovedi i pričesti svetim Telom i Krvlju Hristovom.

Prošavši kroz sve zasede Vladislavljeve sveti kralj najzad stiže u Prespu. Kada ga vide Vladislav gde mu dolazi, ustremi se na njega i udari ga mačem, ali mu ne naudi. Međutim Vladimir se ne uplaši već reče: Hoćeš da me ubiješ, brate, ali ne možeš! Pa istrgnuv svoj mač dade mu ga govoreći: Uzmi i ubij me, gotov sam na smrt kao Isak i Avelj. A Vladislav, pomračen umom, uze mač i otseče glavu svetom mučeniku. Svetitelj pak uze glavu svoju rukama svojim, pa usede na konja i odjuri pomenutoj crkvi. I kad stiže crkvi sjaha s konja i reče: U ruke Tvoje, Gospode, predajem duh moj! A ubica se posrami i uplaši od takvog preslavnog čuda, pa pobeže sa svojima. I tako blaženi Jovan Vladimir primi venac mučenički i promeni carstvo zemaljsko za Carstvo Nebesko, 22. maja 1015. godine".

Česno telo svetoga kralja Mučenika episkopi i klirici uzeše i sa pesmama i slavopojima pogreboše u istoj crkvi blizu Prespanskog Jezera, uz veliki plač i ridanje supruge mu Kosare. Gospod pak, hoteći objaviti zasluge blaženog mučenika Vladimira, učini te mnogi koji dolažahu na njegov grob u crkvu i moljahu se, dobiše isceljenja. A prve noći mnogi videše na grobu kralja Mučenika čudesnu božansku svetlost, kao kad mnoge sveće gore. To uplaši bugarskog cara, i on dopusti Kosari da uzme telo svetiteljevo i prenese ga gde god hoće. I ona uze telo svetoga kralja i odnese u mesto vladavine njegove Krajinu, i česno ga položi u crkvi Presvete i Prečiste Bogomatere Djeve Marije. Tu sveto telo kralja Mučenika ležaše celo i netljeno, i iz sebe ispuštaše divni miris kao da je mnogim aromatima namazano, a u ruci držaše onaj Krst koji je od cara dobio.[traži se izvor] U tu se crkvu silan narod svake godine o prazniku njegovu, 22. maja, sakupljaše, i zaslugama i zastupništvom njegovim mnoga se čuda dešavahu onima koji se čistim srcem moljahu. A česna supruga njegova Kosara, zbog iskrene ljubavi koju imaše prema svetom suprugu svome, zamonaši se pri toj crkvi i provede ostatak dana života svoga u pobožnosti i svetom življenju. Kada se pak upokoji bi i ona pogrebena čelo nogu supruga svoga.

Međutim, Vladislav ubica nadaše se održati carstvo svoje bugarsko i još mu prisajediniti i srpsko, te stoga s vojskom dođe pod Drač i opasno ga opsede. Ali, tu ga porazi nevino prolivena krv svetog Vladimira, i on pogibe pri spomenutoj opsadi Drača početkom 1018. godine, lišivši sebe i privremenog i večnog života. Po kazivanju Dukljaninovom, njemu se tada javi naoružani vojnik sa likom svetog Vladimira. A kad on stade vikati i bežati, Anđeo ga porazi, te se on sruši i umre i telom i duhom. A grčki car Vasilije II lako zauze Ohrid i Drač i pobednički se vrati u Carigrad.[6]

Jovana Vladimira je na pretolu srpske države nasledio Stefan Vojislav (1038-1050). Prema „Letopisu popa Dukljanina“, njegov otac je bio knez Travunije i stric Jovana Vladimira Dragomir, dok mu je majka bila ćerka župana Raške Ljutomira.

Oko 1019. godine vlast u Duklji, kao vizantijski vazal, preuzeo je Stefan Vojislav (oko 1019—oko 1050). Nakon smrti Romana III Argira (1028—1034) 11.04., Vojislav je, najverovatnije naredne godine, zbacio vizantijsku vlast. Povod se može naći u politici novog cara Mihajla IV (1034—1041) koju je vodio njegov brat, evnuh Jovan Orfantrof. On je drastično povećao poreze i namete, koji nisu punili samo državnu kasu, već i džepove samog Jovana i njegovih rođaka. Pored toga on uvodi slovenskom stanovništvu da plaća poreze u novcu, umesto dotadašnjeg plaćanja u naturi, što dovodi do velikog revolta među Slovenima, koji će na kraju rezultovati otvorenom pobunom. Međutim, Vojislavljev otpor je brzo savladan i on se već 1035/1036. godine našao u Carigradu, kao vizantijski zarobljenik, a upravu nad Dukljom je preuzeo Teofil Erotik.

Krajem 1037. ili početkom 1038. godine, on uspeva da pobegne iz zatvora i da se vrati u Duklju, iz koje je potisnuo vizantijskog namesnika, Teofila Erotika, o čemu svedoči zapis Jovana Skilice: „... Stefan Vojislav, arhont Srba, koji je bio pre kratkog vremena pobegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba, proteravši odande Teofila Erotika“. Tokom zime 1039/1040. godine, jedan vizantijski brod se zbog olujnog vetra nasukao u Duklji, a njegov tovar, koji je činilo 10 kenterija zlata (7.200 zlatnih nomizmi), Vojislav je zadržao za sebe. Vizantijski car je ovo iskoristio kao povod za napad na Duklju i u proleće 1040. godine je poslao na Vojislava vojsku predvođenu Georgijem Probatom. Međutim, njegove snage su se zagubile na nepoznatom terenu, što je Vojislav iskoristio i potpuno ih razbio.

Vojislavov naslednik Mihailo (1050-1081) uzdiže Duklju na rang kraljevine i ona 1077. godine postaje prva srpska kraljevina, ali na tom proglašenju kraljavine stajala je velika mrlja koja je umanjila značaj čitavog događaja. Naime on je se sam proglasio za kralja, ali je nakon toga zatražio od Papa Grgur VII da mu titulu kralja i potvrdi što je on tokom 1078. godine i učinio. Njega je nasledio njegov sin Konstantin Bodin (1081-1101), nakon čije smrti u Duklji nastaju sukobi oko vlasti u koje se uključuju i kraljevi vazali raški veliki župani. Sav teret borbe sa Vizantijom u 12. veku preuzimaju raški veliki župani koji sredinom 12. veka preuzimaju vođstvo među srpskim zemljama na istoku. Kao posledica dinastičkih borbi među velikim županima na presto 1162. godine na vlast dolazi najstariji Nemanjin brat Tihomir čime počinje era Nemanjića u srpskoj istoriji.

Za to vreme u leto 1040. godine buknuo je u Pomoravlju ustanak protiv Vizantije na čijem čelu se našao Petar Deljan. U tom vihoru ubrzo su se našli Beograd i Pinosava jer ih ustanici osvajaju, a sa njima Niš i Skoplje. Deljan se izdavao za Samuilovog unuka, na osnovu čega je u Beogradu 1040. proglašen za cara, nastavljača Samuilovog carstva. U septembru se ustanicima pridružuje Samuilov unuk i bivši vizantijski činovnik Alusijan. Ustanici uskoro osvajaju Drač, a pobuna se proširuje na severne delove današnje Grčke. Oslobođena teritorija tada je obuhvatala Pomoravlje, celu današnju Makedoniju, dračku temu, oblasti oko Vitoše i Osogova, sever današnje Grčke (Periferije Epir, Tesaliju, Zapadnu Makedoniju i Središnju Makedoniju). Ustanici su pokušali da zauzmu Solun, ali pod njegovim bedemima bivaju teško potučeni, nakon čega dolazi do sukoba Deljana i Alusijana. Petar uskoro biva oslepljen po Alusijanovoj naredbi (ili ga je čak sam Alusijan na jednoj gozbi napio, nakon čega mu je odsekao nos i oslepeo ga), koji se nakon toga vraća u Vizantiju stvorivši opšte rasulo među ustanicima. Vizantijska vojska posle toga počinje da uništava razbijene ustanike, zarobivši oslepljenog Petra kod Ostrova . Ustanak je ugušen već 1041 godine.

U drugoj polovini 11. veka obnovljeni su ugarsko-vizanijski sukobi. Ugarski kralj Salomon je 1068. godine osvojio neko vizantijsko pogranično utvrđenje za koje se može pretpostaviti da je Beograd. Vizantinci su utvrđenje brzo povratili. Borbe na Dunavu su vremenom dobijale na žestini. Nekoliko godina kasnije ugarski kralj preduzeo je veliki napad na Beograd za koji se pretpostavlja da je bio 1071/72. godine. Mađari su posle dvomesečne opsade uspeli da prodru u grad, a malobrojna posada na čelu sa duksom Nikotom morala je da napusti tvrđavu i da se preda. Ugarska vojska je potpuno opljačkala Beograd. Kralj Salomon je posle ovog uspeha nastavio rat prodirući do Niša. Mir je ubrzo posle ovoga sklopljen. Kako je Vizantija povratila Beograd nije poznato, ali se može pretpostaviti da ugarska vlast u njemu nije dugo trajala i da je Vizantija već 1072. preuzela Beograd. Ugarska vojska je 1096. razorila Beograd, ali ga je Vizantija zadržala. Mađarski kralj Stefan II je porušio Beograd 1124. i njegovim kamenom gradio Zemun. Vizantijski car Manojlo I je porušio Zemun 1154. i beogradskim kamenom ponovo gradila Beograd. Ugarska je 1182. napala i opljačkala Beograd. Vizantija je 1185. povratila Beograd diplomatskim putem. Srpske države se konačno ujedinjuju pod vladavinom Stefana Nemanje (Svetog Simeona Mirotočivog), Već tada kao da je bilo moguće nazreti čiji će biti beli grad na ušću Save u Dunav, a sa njim i njegova okolina u koju spada i Pinosava sa ostalim podavalskim selima.

Istorija Pinosave od Nemanjića do Prvog svetskog rata[uredi | uredi izvor]

Naselje Pinosava je poznato još u srednjem veku, ali je tada bila poznatija po imenu Kolari. Prvi put se pominje u popisu od 1572. godine, a po popisu iz 1528. i 1560. godine, postoji podatak da se na mestu gde se nalazi Rinosava nalazilo mesto Kolar. U pinosavačkom ataru, kraj koji je dobio ime po tom naselju nalazi se prema Avali i zove se Kolarnice. Jedno narodno predanje kaže da je Pinosava dobila ime po feudalcu Pinu Savoji koji je isto selo posedovao u vidu domena odnosno naslednog lena. Takođe se kaže da je pomenuti Savoja bio plemić koji je vodio oštre borbe sa Turcima i da je živeo sredinom 15. veka, kao i da je izgubio život u jednom od mnogobrojnih okršaja sa turskim zavojevačima. Tačnije, predanje nam govori da je Savoja bio savremenik Zmaja Ognjenog Vuka (despota Vuka Brankovića)i da je sa njim imao niz zajedničkih nastupa protiv Turaka. Smatra se da je iza sebe ostavio sina koji je u strahu od turske odmazde promenio ime da bi zametnuo trag, i nastavio da živi na baštini svoga oca na obodu imanja kao običan kmet. Kako je mladi samorazbaštinjeni grof, odrastao i vaspitan u Beogradskoj tvrđavi, bio sklon umetnosti i poeziji a naročito uzgajanju i negovanju cveća, ovu svoju poslednju strast je nastavio da upražnjava i posle povlačenja sa javne scene.

Vasa Čarapić
Sima Lozanić avalit

Istorija Pinosave od Prvog svetskog rata do danas[uredi | uredi izvor]

Tekst je u fazi izrade, hvala na razumevanju.

Žene iz Pinosave su prodavale cveće na beogradskim ulicama pre Drugog svetskog rata.[7]


Istorija imena[uredi | uredi izvor]

Pinosava ima tri verzije njenog imena Pinos počinje od latinske reči što upućuje na venac i gledanje sa Avale prema Savi. Najverovatnija je verzija da su tadašnji građani izrađivali „pinkote“ za mešanje testa u spravljenju hleba i da je po tome pinosava dobila naziv. Jedna verzija je u uskoj vezi sa imenom grofa Pina Savojskog koji je u 15. veku živeo u gradskoj tvrđavi a na današnjoj teritoriji sela Pinosava posedovao imanje.

Sport[uredi | uredi izvor]

FK ASK je beogradski fudbalski klub, u svojoj istoriji zapamćen po rezultatima u beogradskim ligama. Skraćenica ASK je značilo „Avalski sportski klub“. FK ASK je 2012. preimenovan u FK Pinosava, zbog problema oko imena. Nekada FK ASK, a danas FK Pinosava, počeo je ponovo sa takmičenjima, i to u trećoj A ligi Beograda.


Demografija[uredi | uredi izvor]

U naselju Pinosava živi 2240 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 39,2 godina (38,9 kod muškaraca i 39,5 kod žena). U naselju ima 912 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,11. Ovo naselje je u velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine).

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[8]
Godina Stanovnika
1948. 1.713
1953. 1.915
1961. 2.306
1971. 2.689
1981. 2.837
1991. 2.700 2.645
2002. 2.839 2.870
2011. 3.136
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[9]
Srbi
  
2.781 97,95%
Romi
  
10 0,35%
Crnogorci
  
9 0,31%
Hrvati
  
5 0,17%
Goranci
  
4 0,14%
Rumuni
  
3 0,10%
Jugosloveni
  
3 0,10%
Muslimani
  
2 0,07%
Slovaci
  
1 0,03%
Nemci
  
1 0,03%
nepoznato
  
9 0,31%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Radoje D. Cvetić, Pinosava podavaslko naselje, 2003 godina, strana 16
  2. ^ Radoje D. Cvetić. Pinosava podavalsko selo, 2003 godina, strana 26
  3. ^ Radoje D. Cvetić, Pinosava podavalsko selo, strana 28
  4. ^ Radoje D. Cvetić, Pinosava podavalsko selo, strana 29
  5. ^ Radoje D. Cvetić, Pinosava podavalsko selo, strana 30
  6. ^ Justin Popović, Žitija Svetih
  7. ^ "Politika", 6. april 1941
  8. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  9. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  10. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]