Plaštanica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Plaštanica Isusa Hrista

Plaštanica je platno sa izvezenim ili naslikanim Hristovim telom, neposredno posle skidanja sa Krsta.[1] Na plaštanici se nalazi i predstava skidanja sa Krsta i polaganja u grob, kao i predstava Bogorodice, Josifa, Nikodima i evanđeliste Jovana.[1]

Plaštanica se iznosi u toku pojanja stihovnjih stihira na večernjem bogosluženju Velikog Petka i polaže se uvek zajedno sa Jevanđeljem na sredinu hrama na poseban sto.

Razvoj plaštanice je prilično složen i dovodi se u vezu sa razvojem vozduha, velikim vhodom i večernjom službom Velikog Petka.

Vozduh[uredi | uredi izvor]

Vozduh je platno koje je simvol pokrova u koji su Josif i Nikodim uvili telo Hristovo. U njega je uvijano Jevanđelje i sveštenik ga je iznosio prislonjeno na grudi ili na ramenu dok su se pojale stihovnje stihire večernje Velikog Petka i polagao ga na sto u sredini hrama gde mu se narod poklanjao do kraja jutrenja Velike Subote.

Tada je na jutrenju Velike Subote, na trisvetom velikog slavoslovlja, koje se pojalo sporo, Jevanđelje obnošeno u litiji i polagano na svetu trpezu koja simvolično predstavlja grob Gospodnji. Kada smo govorili o vozduhu, bitno je reći da su simvolizmi i praksa Velikog Petka uticali na to da se na vozduhu slika ili veze telo mrtvog Isusa Hrista. Sudeći po slikovitim predstavama skidanja sa krsta i polaganja u grob, predstava Isusa na vozduhu sve više je potiskivala Jevanđelje koje je par excellance simvol Hrista, da bi docnije prerasla u samostalan liturgijski predmet u „plaštanicu“, koja se dodavanjem Bogorodice, Josifa i Nikodima, jevanđeliste Jovana, mironosica i anđela razvila u sliku „oplakivanja Hrista“, dok je vozduh ponovo poprimio svoju staru, jednostavnu formu. Kasnije je plaštanica počela da se iznosi u toku pojanja stihovnjih stihira na Veliki petak, uvek zajedno sa Jevanđeljem, na sredinu hrama na poseban sto. Tamo je bila predmet poklonjenja i manifestovanja pobožnosti vernika (cveće, aromatična ulja) do momenta simvoličnog „polaganja u grob“ posle završetka „opela“, odnosno jutrenje Velike Subote.

Sto na koji se polaže plaštanica, koji je simvolizovao kamen na kome je telo Hristovo bilo pripremljeno za polaganje u grob, vremenom se toliko razvio da je dobio i baldahin (kivorijum), po ugledu na Svetu trpezu ili kuvukliju Svetog groba. Kada se stiglo do ove tačke bilo je onda lako da se dođe do pogrešnog tumačenja ovog stola kao Groba Gospodnjeg, a polaganje Jevanđelja i plaštanice se počelo smatrati kao polaganje u grob, i na kraju da bi konfuzija bila veća na njemu je počela da se služi Liturgija Velike Subote.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Plaštanica (vjerski program)”. Radio-televizija Republike Srpske. 2. 4. 2010. Pristupljeno 14. 4. 2012. [mrtva veza]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]