Pobuna u Istočnoj Nemačkoj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tenk T-34/85 na ulici Berlina

Pobuna u Istočnoj Nemačkoj dogodila se u junu i julu 1953. Štrajk berlinskih radnika 16. juna pretvorio se u pobunu protiv istočnonemačkog režima. Pobunu su ugušile trupe sovjetske vojske u Nemačkoj i istočnonemačka policija.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Četiri godine nakon završetka Drugog svetskog rata i mesec dana nakon proglašenja Savezne Republike Nemačke, u oktobru 1949, uz blagoslov Moskve, istočnonemačka skupština na teritoriji sovjetske okupacione zone proglasila je Nemačku Demokratsku Republiku. U poratnim godinama Istočnom Nemačkom je politički dominirala Jedinstvena socijalistička partija Nemačke (SED). SED je vodio koaliciju antinacističkih stranaka. Uz njega tu su bili demohrišćani i liberali, a koalicija je nazvana Nacionalnim frontom pa je prvih godina održavan privid političkog pluralizma u zemlji. Period nakon 1949. godine obeležilo je učvršćivanje komunističkog vođstva i staljinizacija zemlje, a politički sistem Istočne Nemačke je poprimio konture sovjetskog sistema.

Postupno je marksizam kao državna ideologija nametnut celom društvu, obrazovnom sistemu i medijima. Međutim, veliki deo istočnih Nemaca nije prihvatio nametanje komunističkih institucija, posebno nakon trinaestogodišnjeg perioda nacizma. Za obezbeđivanje režima brinula se državna služba bezbednosti (SSD) i Ministarstvo državne bezbednosti, koji su nadzirali svu potencijalnu opoziciju. Na trećem partijskom kongresu 1950. godine po uzoru na sovjetsku privredu donesen je petogodišnji plan kojim je uvedeno centralno planiranje u istočnonemačku ekonomiju i postavljene su visoke kvote za industrijsko radništvo. Međutim, ambiciozno postavljene zadatke ugrožavao je stalni beg istočnih Nemaca u Zapadnu Nemačku. Tako je početkom 1953. mesečno u proseku 37 hiljada ljudi bežalo na Zapad, sa stalnim trendom povećanja. Ukupno je do postavljanja berlinskog zida 1961. godine tri miliona istočnih Nemaca našlo utočište na zapadnoj strani granice.

Demonstracije[uredi | uredi izvor]

Važan događaj iza Gvozdene zavese dogodio se nakon Staljinove smrti u martu 1953. godine. Demokratske snage u celoj istočnoj Evropi ponadale su se da je sovjetska dominacija pri kraju, a u tome su ih često ohrabrivali i radioprogrami emitovani sa Zapada. U junu 1953. vođstvo SED-a je u nameri da poveća životni standard predstavilo politku „Novi smer“. Ekonomska politika uvedena na inicijativu ekonomiste Maljenkova u Sovjetskom Savezu značila je veće investicije u laku industriju i potrošačka dobra. Iako je ta mera trebalo da ide njima na ruku, za istočnonemačke radnike to je značilo povećanje ionako visokih kvota. Odluka Politbiroa da popravi statistiku radnog učinka za desetak postotaka bila je kap koja je prelila čašu. Dana 16. juna 1953. skupina građevinskih radnika u Istočnom Berlinu pokrenula je štrajk jer im je saopšteno da će im plate biti srezane ukoliko ne dostignu zadate kvote. Pošto je broj štrajkača narastao iznad očekivanja na pet hiljada, za sledeći dan je bio zakazan generalni štrajk. U omasovljavanju protesta važnu ulogu je imala radio-stanica u Zapadnom Berlinu putem koje su štrajkači dobijali informacije, ali ne postoje dokazi o povezanosti demonstranata s američkim obaveštajcima.

U jutro 17. juna u središtu Istočnog Berlina okupilo se sto hiljada demonstranata, a sve veći broj je dolazio. Istovremeno je u svim ostalim istočnonemačkim gradovima bio zaustavljen rad ili je došlo do nekog oblika protesta pa je više od četiri stotine gradova i sela bilo zahvaćeno demonstracijama. U Drezdenu su demonstranti zauzeli radio-stanicu i počeli sa emitovanjem protivrežimskih poruka, a u gradu Haleu su isto činile lokalne novine. Demonstranti su tražili povratak starih radnih kvota, ali njihovi zahtevi su brzo prošireni iz privrednih u političke pa je zatražena ostavka istočnonemačkog vodstva i raspisivanje slobodnih izbora. Izveštaji su govorili o parolama protiv komunizma i hvaljenju američkog predsednika Ajzenhauera, a sve je preraslo u napade na vladine zgrade i skidanje komunističkih obeležja, pa čak i u pokušaj oslobađanja političkih zatvorenika iz zatvora u Barnimštrase. Istog jutra je na istočnoberlinskom Aleksanderplacu pala i prva žrtva kada je oklopni transporter pregazio jednog demonstranta. U takvoj situaciji istočnonemačko komunističko vođstvo na čelu s Valterom Ulbrihtom bilo je prisiljeno da se obrati sovjetskoj vojsci za pomoć, iako je verovatno sovjetska kontrolna komisija u Berlinu sama donela odluku o gušenju nemira silom. Naime, Istočna Nemačka se nalazila čvrsto pod okupacijom Crvene armije pa u to vreme još uvek nije imala svoju vojsku. Istočna Nemačka je bila najvažniji strateški „plen“ Sovjetskog Saveza nakon Drugog svetskog rata i ni u kom slučaju Moskva nije mogla da dopusti dovođenje u pitanje svog autoriteta. Oko podneva istog dana policija je blokirala sve izlaze sa gradskog trga, nakon čega su stigli sovjetski tenkovi T-34. Pod ne do kraja razjašnjenim okolnostima u popodnevnim satima došlo je do sukoba demonstranata sa istočnonemačkom policijom i sovjetskim tenkovima koji su otvorili vatru na okupljene građane.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Povremeni sukobi sovjetskih vojnika s nemačkim građanima i brojna hapšenja protegnula su se na idućih desetak dana. Zvanični izvori govorili su o pedeset i jednom poginulom građaninu u junskim demonstracijama ali novije procene načinjene nakon otvaranja arhiva tajne policije podižu broj žrtava na 267 ljudi. U mesecima nakon tog događaja stotinama učesnika je suđeno zbog pokušaja „fašističkog državnog udara“, a veliki deo demonstranata je idućih meseci uspeo da prebegne u Zapadni Berlin i tako se spasi od progona.

Ustanak u Istočnoj Nemačkoj prvi je u nizu revolta iza Gvozdene zavese — u idućim godinama su usledili nemiri u Poljskoj (1956. i 1970. kao i 1976. i 1980) i Mađarskoj (1956), i u Čehoslovačkoj (1968). Oružana reakcija na berlinske demonstracije postala je ustaljeni obrazac sovjetskog odgovora na građanske nemire u Istočnom bloku za iduće tri decenije, a svoj konačan oblik dobila je u Brežnjevljevoj doktrini ograničenog suvereniteta. Tek Gorbačovljev dolazak na čelo Sovjetskog Saveza raskinuo je s takvom politikom.

Kriza iz Istočnog Berlina 1953. imala je više posledica za celi Istočni blok. Događaji su pokazali da suprotno očekivanjima sovjetski model komunizma nije uhvatio korenje u nemačkom društvu. Moskva je bila prisiljena da privremeno odustane od planirane liberalizacije istočnonemačkog društva, a Ulbriht je uspeo da opstane na vlasti tako što je uverio Sovjete da je potrebna njegova autoritarna vladavina kako bi održao zemlju stabilnom. Komunistički lideri susednih zemalja pobojali su se da bi efektom domina sličan izliv narodnog nezadovoljstva mogao da se dogodi i u njihovim zemljama.

Sa druge strane, u berlinskim su događanjima bile poražene i Sjedinjene Američke Države, čije je pasivno držanje pokazalo da je deklarisana podrška „porobljenim narodima Evrope“, koja se posebno koristila tokom predsedničke kampanje 1952, uglavnom bila puka retorika.

Sovjetska kontrolna komisija u Berlinu je 1954. raspuštena, a Istočna Nemačka je dobila formalni suverenitet. Iduće godine je formirana i istočnonemačka armija, a u maju 1955. Istočna Nemačka je postala članica Varšavskog pakta, a 1972. je primljena u Ujedinjene nacije. Nakon pada Berlinskog zida, Demokratska Republika Nemačka prestala je da postoji 3. oktobra 1990. formalnim činom ujedinjenja sa Saveznom Republikom Nemačkom. Datum održavanja berlinskih protesta iz juna 1953. godine u Zapadnoj je Nemačkoj godinama bio slavljen kao nacionalni praznik, da bi ga ujedinjenjem dveju zemalja zamenio datum formalnog ujedinjenja. Berlinski trg na kojem su se održale demonstracije 1953. nakon ujedinjenja preimenovan je u Ulicu 17. juna.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov deo je preuzet sa veb sajta hrvatskog časopisa Hrvatski vojnik. Vidi dozvolu.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]