Politika (novine)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Politika
Izdanje od 25. januara 2007. g. U odnosu na tradicionalni izgled koji je ukinut, u novijem izgledu su iz zaglavlja izbačena imena osnivača, a ime je na središtu zaglavlja, umesto na desnoj strani.
TipDnevne novine
Formatbroadsheet
VlasnikPolitika a.d. (50%)
Ist medija grup (50%)
IzdavačPolitika novine i magazini d.o.o.
Glavni urednikMarko Albunović (vršilac dužnosti)
Osnivanje25. januar 1904. (pre 120 godina, 2 meseca i 3 dana)
Jeziksrpski
SedišteTrg Politike 1
GradBeograd
Tiraž100.000
ISSN0350-4395
OCLC broj231040838
Veb-sajtwww.politika.rs

Politika je dnevni list koji izlazi u Srbiji više od jednog veka. Novine je pokrenuo Vladislav Ribnikar 25. januara 1904. godine u Beogradu, gde je i danas sedište redakcije lista.[1]

Po profilu, danas Politika, spada u dnevno-političke novine koje se drže visoko-profesionalnih novinarskih standarda, list koji neguje kulturu dijaloga i slobodu izražavanja. List ima više specijalizovanih redovnih dodataka, a među njima posebno se izdvaja Kulturni dodatak koji izlazi od 1957. godine.[2] Politika izlazi u tri izdanja, sa štampanim tiražom većim od sto hiljada. Prodaje se u Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Politika je jedan od najstarijih dnevnih listova na Balkanu i najstariji u Srbiji. Izdaje se u Beogradu od 25. januara 1904. godine, kada je prvi broj odštampan u 2.450 primeraka. Imao je četiri strane i koštao 5 para.[3]

Politika izlazi svakodnevno, bez prekida, osim

  • u Prvom svetskom ratu od 14. novembra do 21. decembra 1914. i
  • od 23. septembra 1915. do 1. decembra 1919. kao i
  • u Drugom svetskom ratu od 6. aprila 1941. do 28. oktobra 1944.[4]
  • Politika još jednom nije izašla pred čitaoce zbog štrajka u leto 1992. godine kada su se novinari usprotivili nameri države da Politiku pretvori u javno preduzeće.

Najveći zabeleženi tiraž Politike je bio 25. decembra 1973. god - 634.000 primeraka. Danas je Politika informativni dnevni list, politički dnevnik, sa tri izdanja a okrenuta je aktuelnim temama svakodnevice u oblastima politike, ekonomije, kulture, sporta i zabave.

Vladislav Ribnikar, osnivač i odgovorni urednik, kada je podnosio prijavu vlastima naveo je da će novine biti političke i nezavisne. Politika je dnevnik sa dugom i bogatom tradicijom, koja se zbog svog ugleda i uticaja smatra i jednom od nacionalnih institucija u Srbiji. Čitalačku publiku lista Politika čine uglavnom srednje situirani i visokoobrazovani građani.

Politika je tokom postojanja sarađivala sa brojnim kulturnim i naučnom stvaraocima. Među najpoznatijim saradnicima Politike bili su nobelovac Ivo Andrić, doktor i univerzitetski profesor Milan Jovanović Batut srpski pisci i pesnici Miloš Crnjanski, Branko Ćopić, Jovan Dučić, Branislav Nušić, Desanka Maksimović i drugi. Na stranicama Politike svoje tekstove su imali i ser Vinston Čerčil, Tomas Man, Eduard Erio i druge svetski poznate ličnosti.

Kada se pojavila 1904. godine Politika je privukla pažnju javnosti sadržajem i tonom, ali i idejama izloženim u prvom članku prvoga broja. Pera Todorović, poznati srpski novinar i pisac je predvideo da će Politika biti uspešan dnevni list i zaključio: „Ovaj će list svima našim listovima pojesti panaiju. Sve će sahraniti, i nas i naše listove...“[5]

U uglednoj evropskoj porodici štampe Politika ima još jednu karakterističnu osobinu: ne izlazi pred čitaoce u uslovima okupacije zemlje. Politika nije izlazila za vreme Prvog i Drugog svetskog rata. „Politikino” ime kolporteri su ponovo počeli da uzvikuju na prestoničkim ulicama 1. decembra 1919. godine, u slobodi, ali u novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Prva četvorogodišnja pauza u izlaženju lista zbog okupacije tako je bila okončana. Kamen temeljac za novi dom, u Poenkareovoj 33, pored Druge beogradske gimnazije, položen je u martu 1921.[6] Novi dom je osvećen 25. januara 1922, u njemu se osim uredništva nalazila i nova moderna štamparija.[7]

Između dva svetska rata, Politika je postala jedan od najuticajnijih i najboljih dnevnih listova u Srbiji i zemlji, a poslednji broj međuratne Politike nosio je datum 6. april 1941.

Vladislav Sl. Ribnikar je posle oslobođenja Beograda 20. oktobra 1944. godine okupio je petnaestak saradnika i osamdesetak štamparskih radnika predvođenih Ignjatom Kriškom i tako ponovo pokrenuo časopis. Prvi posleratni broj Politike izašao je 28. oktobra 1944. godine u oslobođenom Beogradu.

Politika je još jedanput obustavila izlaženje u leto 1992. godine. Nezadovoljstvo novinara i zaposlenih odlukom tadašnjeg premijera Srbije Radomana Božovića da Politiku pretvori u javno preduzeće, izazvalo je štrajk koji je organizovan kako bi se ovo sprečilo.

Tokom 20. veka, list Politika kao i cela novinska kuća, koja je izrasla iz redakcije lista, beleže uspon u izdavaštvu i štampi. Politika je postala jedna od vodećih medijska kuća u jugoistočnoj Evropi.

Taj put nije bio pravolinijski, ni lak. Bilo je uspona i padova a Politika je osetili posledice i težinu predratnih, ratnih, međuratnih, posleratnih, kriznih, inflatornih i svih drugih burnih vremena koja nisu štedela Balkan tokom 20. veka.

Politika je 2002. godine dobila novog poslovnog partnera – nemačku medijsku kuću WAZ (West Allgemeine Zeitung), koja je 2012. godine prodala svoj udeo u vlasništvu u Politici.

Stara izdanja Politike, deo kolekcije Adligata
Naslovna strana „Politike“ 4. maja 1980. godine

Politici je dodeljen Sretenjski orden prvog stepena (2024).[8]

Ostala izdanja izdavačke kuće[uredi | uredi izvor]

Politika ima veći broj „svojih“ specijalizovanih časopisa koji izlaze nedeljno ili mesečno i koji se bave različitim temama:

Značaj[uredi | uredi izvor]

Palata Politika

Osnivači „Politike” nisu samo postavili temelje modernog novinarstva i učinili da dnevni list postane jedinstvena institucija kulture i građanske misli u Srbiji. Politika postoji više od jednog veka dokazujući time da i na našem području stvari mogu da traju, ali, kao što pokazuje njen primer, samo ako su dobro postavljene i brižljivo negovane.

Za Politiku se često kaže da je postala institucija. To je priznanje novinama koje su, u specifičnoj, teškoj i izuzetno odgovornoj ulozi „svedoka epohe”, prošle kroz mnoga iskušenja, nadživele nekoliko država, uzdržavale se od izlaženja tokom dva velika svetska rata, promenile mnogo režima, bile prva čitanka mnogim generacijama, a velikom broju ljudi često i jedina literatura.

Politika je stasavala i sazrevala profesionalnim pregorom mnogih generacija novinara. Politika se od drugih izdvajala umerenošću i odmerenošću. Tu njenu različitost od drugih, možda je, još 1921. godine, u eseju „Dva Ribnikara” najbolje obrazložio Jovan Dučić, koji kaže da su

mnogi u Beogradu smatrali uljudni, gospodski ton tog lista kao dokaz neborbenosti njegovih urednika; njihovu nepristrasnost kao dokaz njihovog trgovačkog oportunizma; njihov široki nacionalizam kao dokaz njihovog neinteresovanja za takozvana goruća pitanja; njihovo negovanje književne kritike i književnog podliska kao visokoparnost i nadriknjištvo; njihovo izbegavanje pogrda kao nepoznavanje nacionalnih retkosti i slikovitih mesta”.[9]

Možda se u savremenom svetu donekle menja uloga dnevnih novina. U hiperprodukciji vesti stvara se šuma informacija koje svakodnevno bombarduju publiku a ozbiljne dnevne novine moraju da odvagaju šta je važno a šta nije i šta zaslužuje dublju analizu. Politika se trudi da prati moderne trendove i da u svojoj klasi, znači kategoriji ozbiljnog dnevnika, svojim čitaocima pruži nešto više od puke informacije: ozbiljnu analizu događaja zasnovanu na proverenim činjenicama.

Uticaj[uredi | uredi izvor]

„Nigde se, kao kod nas, toliko ne zaboravlja da neko može imati i protivno uverenje, a da je to uverenje pošteno i iskreno. Svakoj parlamentarnoj vladi potrebna je partijska opozicija.” Zar je istina manje istina kad je kaže jedan čovek, no kad je kažu više njih? Ovo su samo neki od stavova osnivača „Politike” koji su prvih godina izlaženja lista udarili temelje uređivačke politike na kojima su, decenijama posle, generacije novinara, sa više ili manje uspeha, strpljivo gradile i širile uticaj novina u srpskom društvu.

Na samom početku pozicija lista je identifikovana rečima Oto Bizmarka: Zadatak nezavisne štampe je „da slobodno pretresa sva javna pitanja, bez gneva i bez pristrasnosti; da pravilnom kritikom vladinog rada potpomaže opoziciju; da svojom lojalnošću i nepristrasnošću štiti vladu od neosnovanih napada opozicije; da podjednakom revnošću deli udarce i desno i levo od sebe.”

Zadatak nije bio jednostavan ni lak ni u mnogo demokratskijim zemljama. Politika se često vraćala dokazima o potrebi nezavisnih listova. Zabeležena je misao Tomasa Džefersona iz 1776. godine „da bi radije živeo u zemlji bez parlamentarne vlade, gde postoji štampa, nego u zemlji s najboljom državnom upravom, u kojoj nema novina”.

Citirano je i mišljenje Oto Vajsa: „Kako je postepeno porastao uticaj novina! Tako da ga priznaju i oni koji bi ga najradije oporekli. Moderna štampa oseća se tako jakom da... se bori sa svojom vladom, koja raspolaže milionima i više vojnika, pa je često i pobeđuje.”

Istaknuti zaposleni i saradnici[uredi | uredi izvor]

Teško da se može naći u srpskoj, pa i u jugoslovenskoj (bivšoj) književnosti iole značajniji pisac koji nije bio saradnik Politike. Neki od njih, kao što su Branislav Nušić, Jefta Ugričić i Milutin Uskoković, bili su novinari Politike od njenih osnivačkih godina, a drugi, poput Jovana Dučića, pisali su književnu, pozorišnu ili likovnu kritiku. Politika je vazda privlačila pisce svih generacija i raznih estetskih i idejnih opredeljenja.[10]

Nobelovac Ivo Andrić je, u razgovoru sa svojim kamermanom Ljubom Jandrićem, rekao: „Ja u Politici objavljujem, što bi se reklo, od kada znam za sebe...” A drugom prilikom, sećajući se Jovana Dučića, pesnika kome se divio, ispričao je: „Ja se i dan-danas sećam Dučića onakvog kakav je bio, stasit i naočit... Sećam se i kad me je doveo u Politiku, govoreći mi: „Nemojte Ivo propuštati priliku da sarađujete u ’Politici’, to je ugledna kuća koja je uvek u stanju da vam pruži izvesnu sigurnost...”[11] Andrić je poslušao Dučićev savet i ne samo da je do kraja života bio verni saradnik lista, već je na Andrićev predlog redakcija ustanovila 1965. godine književni konkurs za decu (konkurs za prvake maternjeg jezika „Politike za decu”) na čije je svečanosti redovno dolazio sa Desankom Maksimović i Brankom Ćopićem.

Svojom ozbiljnom uređivačkom i kulturnom politikom, rigoroznim kriterijumom izbora saradnika, ali i medijskom i finansijskom moći preduzeća, međuratno redakcijsko jezgro Politike uvlačilo je u svoju orbitu vrhunske stvaraoce. Miloš Crnjanski je postao reporter Politike krajem 1922. i početkom 1923. godine. Plejadu slavnih imena „Politikinih” saradnika pored Ive Andrića, Branislava Nušića, Jovana Dučića, Miloša Crnjanskog, Branka Ćopića, Desanke Maksimović i dr., činili su i Slobodan Jovanović, Veljko Petrović, Stanoje Stanojević, Bogdan Popović, Vladislav Jovanović Marambo, Miloje Milojević, Milan Kašanin, Dragiša Vasić, Marko Car, Isidora Sekulić, Tin Ujević, Veljko Milićević, Živko Milićević, Marko Ristić, Vasko Popa, Mihajlo Petrović... Posle Drugog svetskog rata Momo Kapor, Vladimir Bulatović Vib, Borisav Atanasković... [12]

Novinari i saradnici Politike
Politika posle petooktobarskih demonstracija u Beogradu

Među kolumnistima Politike su: Aleksandar Baljak, Boris Begović, Đorđe Vukadinović, Miroslav Lazanski, Čedomir Antić, Ljubodrag Stojadinović, Goran Marković, Branko Milanović, Cvijetin Milivojević, Obrad Kesić, Raša Popov, Miljenko Jergović.[13]

Tabla na zgradi Politike
Karikaturisti i slikari koji su radili za Politiku

Direktori Politike[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „O nama”. Politika AD. Arhivirano iz originala 1. 7. 2023. g. 
  2. ^ 60 godina Kulturnog dodatka (Politika, 14. april 2017)
  3. ^ Trklja, Nikola. „O nama”. Politika. Arhivirano iz originala 5. 8. 2023. g. 
  4. ^ Slobodan Kljakić, Politika nije izlazila pod okupacijom. Politika od 21. decembra 2006.
  5. ^ Života Đorđević: „Pogled na epohu“ – Kako je Politika videla dvadeseti vek (1904—1941)
  6. ^ "Politika", 24. mart 1921
  7. ^ "Politika", 26. jan. 1922
  8. ^ „MILOJEVIĆ, ČEN BO, PEJAKOVIĆ, ZORICA BRUNCLIK: Evo ko će sve danas dobiti odlikovanja povodom Dana državnosti, na spisku 107 imena”. kurir.rs (na jeziku: srpski). 2024-02-17. Pristupljeno 2024-02-17. 
  9. ^ Jovan Dučić : „Dva Ribnikara“ – Politika 6. januar 1924. godine
  10. ^ Galerija velikana, Pristupljeno 23. 4. 2013.
  11. ^ Radovan Popović – Pisci u Politici
  12. ^ Slobodan Giša Bogunović, Ljudi Politike, https://ljudipolitike.yolasite.com/, Pristupljeno 7. 8. 2019.
  13. ^ Pogledi Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. decembar 2012), Pristupljeno 23. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]