Porhov

Koordinate: 57° 46′ 00″ S; 29° 33′ 00″ I / 57.766667° S; 29.55° I / 57.766667; 29.55
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Porhov
Porhov
Gradski bioskop
Administrativni podaci
Država Rusija
Federalni okrugSeverozapadni
Oblast Pskovska oblast
RejonPorhovski rejon
Osnovan1239.
Status grada1239.
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2015.9.336
Geografske karakteristike
Koordinate57° 46′ 00″ S; 29° 33′ 00″ I / 57.766667° S; 29.55° I / 57.766667; 29.55
Vremenska zonaUTC+3
Aps. visina55 m
Porhov na karti Rusije
Porhov
Porhov
Porhov na karti Rusije
Porhov na karti Pskovske oblasti
Porhov
Porhov
Porhov na karti Pskovske oblasti
Ostali podaci
Poštanski broj182620
Pozivni broj(+7) 81134
Registarska oznaka60
OKATO kod58 247 501
OKTMO kod58 647 101 001
Veb-sajt
porhov.com

Porhov (rus. Порхов) naseljeno je mesto sa administrativnim statusom grada na zapadu evropskog dela Ruske Federacije. Nalazi se u istočnom delu Pskovske oblasti i administrativno pripada Porhovskom opštinskom rejonu čiji je ujedno i administrativni centar.

Prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. u gradu je živelo 9.336 stanovnika.

Utvrđenje koje je 1239. godine na obali reke Šelonj osnovao novgorodski knjaz Aleksandar Nevski predstavljalo je jednu od najvažnijih utvrda na zapadnim granicama Novgorodske republike tokom celog srednjeg veka. Ostaci Porhovske tvrđave koji danas dominiraju nad gradom nalaze se na listi kulturnog nasleđa od nacionalnog značaja Rusije.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Postoji nekoliko verzija o poreklu imena grada. Prema jednoj od njih, ime grada potiče od staroruske reči порхъ koja je označavala prašnjavo mesto.[1] Prema legendi, kada je Aleksandar Nevski tražio mesto gde će da sagradi utvrđenje, primetio je na uzvišenju iznad Šelonja mesto sa kog je vetar podizao guste oblake krečnjačke prašine, i po toj prašini je ime dobilo i utvrđenje, a potom i ceo grad koji se oko njega razvio.[2]

Prema drugoj verziji reč порхъ (ili парохъ) imala je značenje beli kamen, što je verovatno vezano za obližnji krečnjački majdan.[3] Prema poslednjoj verziji ime grada je izvedeno od ličnog imena Porh kom je dodat sufiks ov u značenju Porhova zemlja, Porhovo.[4]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Reka Šelonj na delu toka kroz Porhov

Grad Porhov nalazi se u istočnom delu Pskovske oblasti, na istoku Porhovskog rejona, u ravničarskom području gde Hilovska nizija postepeno prekazi u Priiljmenjsku depresiju na istoku. Kroz grad protiče reka Šelonj, jedna od najznačajnijih pritoka jezera Iljmenj, preko koje je grad od najranijih vremena svoje storije bio povezan sa Velikim Novgorodom na istoku. Središnji deo grada leži na nadmorskoj visini od 55 m.

Grad se nalazi na oko 90 kilometara istočno od administrativnog centra oblasti, grada Pskova.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Glavni železnički most na fotografiji iz prerevolucionarnog perioda
Porhovska železnička stanica s kraja XIX veka

Godine 1239, na uzvišenju iznad desne obale Šelonja, novgorodski knjaz Aleksandar Nevski sagradio je drveno utvrđenje Porhovski gorodok, utvrdi čiji je osnovni cilj bila zaštita jugozapadnih puteva koji su vodili ka Velikom Novgorodu.[5][6] Utvrđenje se u pisanim izvorima po prvi put pominje 1346. godine. Te godine je veliki litvanski knjaz Olgerd bezuspešno opsedao Porhovsku tvrđavu.[7][8] Tvrđava je tokom opsade pretrpela velika oštećenja, a prva značajna kompletna rekonstrukcija utvrđenja urađena je 1387. godine, i tom prilikom su drveni zidovi zamenjeni kamenim, a sagrađena je i nova stražarska kula. Velika razaranja utvrđenje i naselje oko njega doživelo je ponovo 1428. godine tokom osmodnevne opsade od strane litvanskog knjaza Vitautasa Velikog. Tokom opsade tvrđava je sve vreme gađana topovima i pretrpela je velika oštećenja. Opsada je okončana tek nakon što su stanovnici grada litvanskom knjazu platili porez od tadašnjih 5.000 rubalja. Dve godine kasnije tvrđava je potpuno obnovljena.[7][8][9]

Sve do 1478. Porhovska tvrđava se nalazila u sastavu Novgorodske republike i imala je strateški značaj u odbrani zapadnih granica zemlje od najezda litvanskih vojski. Nakon prisajedinjenja novgorodskih zemalja Velikoj moskovskoj kneževini 1478. godine, Porhov postaje jedno od 12 najvažnijih utvrđenja na području jedinstvenog Ruskog carstva, a u to vreme počinje i da se razvija naselje van zidina tvrđave (посад).[7][4]

Tokom Smutnih vremena žitelji Porhova priznali su vlast uzurpatora Dimitrija II Lažnog i na taj način došli u sukob sa carem Vasilijem IV Šujskim. Vasilije IV je uz pomoć švedskog kralja Karla IX uspeo da porazi uzurpatora i 1609. povrati vlast nad gradovima Porhovom, Toropecom i Orešekom.[10][11] Nakon što je car Vasilij IV svrgnut sa vlasti 17. jula 1610. godine, Šveđani predvođeni Jakovom Delagardijem nisu priznali novu moskovsku vlast i u noći na 16. jul 1611. napadaju i osvajaju Novgorod. Grad Porhov je priznao vlast Šveđana i u sastavu švedske države je ostao sve do potpisivanja Stolpovskog mira 27. februara 1617. godine, kada je shodno mirovnom ugovoru vraćen u sastav Rusije.[12]

Odlukom imperatora Petra Velikog od 18. decembra 1708. godine Rusija je podeljena na 8 gubernija, a grad Porhov ulazi u sastav Ingermanlandske gubernije (dve godine kasnije preimenovana u Sanktpeterburšku guberniju). Imperatorka Katarina I Aleksejevna izvršila je administrativnu reorganizaciju zemlje 1727, i shodno toj reorganizaciji Porhov postaje sastavnim delom Novgorodske gubernije.[13] [14] Porhov 1777. dobija administrativni status okružnog centra i postaje sedište novoosnovanog Porhovskog okruga.

Zvaničan gradski grb usvojen je 29. maja 1781. godine i imao je izgled plavog štita podeljenog u dva polja. U gornjem delu nalazi se simbol Pskovske gubernije, desnica koja viri iz oblaka i leopard, dok se u donjem delu nalazi prikaz Porhovske tvrđave, simbola grada.

Porhovski Trojički i Blagoveštenjski sabor (danas u ruševinama)

Godine 1708. u gradu je sagrađena Saborna crkva posvećena Svetoj Životvornoj Trojici, a novac za gradnju crkve obezbedila je imperatorka Katarina Velika.[15] Prva gradska banka osnovana je 15. avgusta 1843. godine i bila je u vlasništvu trgovačkog savetnika V. G. Žukova. Zanimljivo je da je prilikom otvaranja banke Žukov izdvojio 10 hiljada rubalja za osnivanje doma za stara i nemoćna lica, a budući rad te ustanove finansirala je upravo njegova banka.[16] Porhovsko Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1. maja 1873. godine.[17]

Godine 1897. kroz grad prolazi deonica železničke pruge na relaciji BologojePskov, a u vezi sa njenom gradnjom sagrađen je i železnički most preko Šelonja.

Tokom Velikog rata na području Porhova je delovalo nekoliko vojnih bolnica. Tokom Ruskog građanskog rata grad i njegova okolina su bili pozornica žestokih okršaja između revolucionarnih Crvenoarmejaca i Severnog korpusa Belih.[18]

Dolaskom Sovjeta na vlast u Rusiji, 1. avgusta 1927. dolazi do administrativne reorganizacije zemlje, grad Porhov ulazi u sastav Pskovskog okruga Lenjingradske oblasti i postaje administrativnim centrom Porhovskog rejona.

Tokom Drugog svetskog rata grad je bio okupiran od strane nemačkih fašista od 11. jula 1941. pa do 26. februara 1944. godine.[19]

Nakon što je 23. avgusta 1944. formirana Pskovska oblast, grad Porhov je uključen u njen sastav.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Prema podacima sa popisa stanovništva 2010. u gradu je živelo 10.608 stanovnika, dok je prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. grad imao 9.336 stanovnika.[20]

Kretanje broja stanovnika
1897.1959.1970.1979.1989.2002.2010.2015.
5.6007.63310.66113.15414.098[21]12.263[22]10.608[23]9.336

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Gorodskoe poselenie Porhov”. Porhovskiй muzeй. Pristupljeno 3. 12. 2014. 
  2. ^ „Legendы goroda Porhova”. Porhovskiй muzeй. Arhivirano iz originala 18. 12. 2014. g. Pristupljeno 3. 12. 2014. 
  3. ^ „Porhov: эkonomika, dostoprimečatelьnosti, istoriя”. Saйt www.Travellers.ru. Pristupljeno 3. 12. 2014. 
  4. ^ a b „Porhov (Pskovskaя oblastь)”. Narodnaя эnciklopediя «Moй gorod». Pristupljeno 3. 12. 2014. 
  5. ^ Застава на Шелони
  6. ^ Новгородская Первая летопись старшего и младшего изводов. М.; Л., 1950. — С. 77.
  7. ^ a b v „Porhov (Pskovskaя oblastь)”. Saйt Letopisi.org. Pristupljeno 3. 12. 2014. 
  8. ^ a b Čerepnin, Lev Vladimirovič (1960). Obrazovanie Russkogo centralizovannogo gosudarstva v XIV—XV vekah: očerki socialьno-эkonomičeskoй i političeskoй istorii Rusi. Moskva: Socэkgiz. str. 540i 750 (od 899). 
  9. ^ „Istoriя Porhova”. Saйt Ruskompas.ru. Pristupljeno 18. 12. 2014. 
  10. ^ Rabinovič, Я. N. (2009). «Pskovskoe tovarnoe delo» i vosstanie v Porhove protiv švedov v 1613 g. (Slavяnskiй sbornik: Mežvuzovsk. sb. nauč. trudov. Vыp. 7.). Saratov: IC «Nauka». str. 26—36. (0o 162). Pristupljeno 8. 2. 2016. 
  11. ^ Boguslavskiй, V. V. (2004). Slavяnskaя эnciklopediя T. 1. A—M. Moskva: Olma-Press. str. 780. ISBN 978-5-224-02249-6. 
  12. ^ „Ličnosti Smutnogo vremeni: Semёn Gavrilovič Korobьin” (PDF). Izvestiя Saratovskogo universiteta. Novaя seriя. (Seriя: Istoriя. Meždunarodnыe otnošeniя.): 11—18. 2011. Pristupljeno 8. 2. 2016. 
  13. ^ Administrativno-territorialьnoe delenie Pskovskoй oblasti (1917—2000): Spravočnik. 2-e izd. Kn. 1. Pskov: Arhivnoe upravlenie Pskovskoй obl.; Gos. arhiv Pskovskoй obl. 2002. str. 464. ISBN 978-5-94542-031-1. Arhivirano iz originala 11. 09. 2014. g. Pristupljeno 08. 02. 2016. 
  14. ^ Kolomыceva, N. V. Pskovskoй gubernii 225 let”. Pskovskaя deržava: kraevedčeskiй arhiv. Arhivirano iz originala 28. 10. 2014. g. Pristupljeno 3. 12. 2014. 
  15. ^ „Istoriя Pskovskoй Eparhii. Gorod Porhov”. Pskovskoe Eparhialьnoe Upravlenie RPC. Arhivirano iz originala 09. 02. 2015. g. Pristupljeno 9. 02. 2015. 
  16. ^ Sedunova, S. Ю. (2001). „Sistema bankovskogo kredita v Pskovskoй gubernii XIX v.” (PDF). Pskov : naučno-praktičeskiй istoriko-kraevedčeskiй žurnal. Pskov: Pskovskiй gos. ped. un-t im. S. M. Kirova. № 15.: 116—123. ISSN 2219-7923. Arhivirano iz originala (PDF) 08. 03. 2016. g. Pristupljeno 8. 2. 2016. 
  17. ^ Frolova, L. A. (2004). „Istoriя razvitiя i ustroйstvo požarnoй ohranы v gorode Porhove” (PDF). Pskov : naučno-praktičeskiй istoriko-kraevedčeskiй žurnal. Pskov: Pskovskiй gos. ped. un-t im. S. M. Kirova. № 20: 81—95. ISSN 2219-7923. Arhivirano iz originala (PDF) 09. 03. 2016. g. Pristupljeno 08. 02. 2016. 
  18. ^ Vasilьev, M. V. (2014). „Ataman S. N. Bulak-Balahovič v Nikandrovom monastыre”. Gumanitarnыe naučnыe issledovaniя : naučno-praktičeskiй žurnal. № 5. 
  19. ^ Dudarenko, M. L.; Ю. G. Perečnev, V. T. Eliseev; et al. (1985). Osvoboždenie gorodov: Spravočnik po osvoboždeniю gorodov v period Velikoй Otečestvennoй voйnы 1941—1945. Moskva: Voenizdat. str. 598. Pristupljeno 8. 2. 2016. 
  20. ^ Численность населения Российской Федерации по муниципальным образованиям на 1 января 2015 года Архивирано на сајту Wayback Machine (23. септембар 2015)
  21. ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012. 
  22. ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012. 
  23. ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (Federalni zavod za statistiku) (2011). „Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda. Tom 1 (Nacionalni popis stanovništva 2010, 1. svezak)”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda (Nacionalni popis stanovništva 2010) (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Čerepnin, Lev Vladimirovič (1960). Obrazovanie Russkogo centralizovannogo gosudarstva v XIV—XV vekah: očerki socialьno-эkonomičeskoй i političeskoй istorii Rusi. Moskva: Socэkgiz. str. 540i 750 (od 899). 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]