Potrošač

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Potrošač je fizičko lice koje na tržištu pribavlja robu ili usluge koje nisu namenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj delatnosti[1]. Drugim rečima, status potrošača podrazumeva slobodno učešće na tržištu roba ili usluga i niz drugih prava koja su propisana Zakonom o zaštiti potrošača. Status i prava potrošača propisani zakonom imaju obavezujuću prirodu. Na primer, ovaj Zakon smatra ništavim sve odredbe ugovora koje su suprotne odredbama Zakona, a koje su zaključene na štetu potrošača. Takođe, sva prava koja su porpisana Zakonom su neotuđiva i potrošač nema mogućnost da ih se odrekne.[2][3]

Osnovna prava potrošača[uredi | uredi izvor]

Osnovna prava potrošača su:

  1. Zadovoljenje osnovnih potreba – dostupnost najnužnijih proizvoda i usluga kao što su hrana, odeća, obuća itd.
  2. Bezbednost - zaštita robe i usluga koje su opasne po život i zdravlje;
  3. Obaveštenost – raspolaganje tačnim informacijama koje su neophodne za razuman izbor ponude;
  4. Izbor – mogućnost izbora između više roba i usluga po prihvatljivim cenama i uz garanciju kvaliteta;
  5. Učešće – zastupljnost potrošača u svim aktivnostima vezanih za zaštitu potrošača;
  6. Pravna zaštita – zaštita prava potrošača u slučaju povrede njegovog prava;
  7. Obrazovanje – sticanje osnovnih znanja i veština koje omogućavaju informisan izbor;
  8. Pravo na zdravu i održivu životnu sredinnu – život i rad u sredini koja nije štetna za zdravlje.

Iz ovih prava proizilazi niz drugih odredaba koje imaju svrhu da regulišu svaki segment potrošačkog života, iako aktuelna ekonomska praksa pokazuje da se većina ovih prava potrošača zanemaruje[4]. Cilj ovog zakona je da se uspostavi stabilna institucija potrašača koja kao takva čini srž uređanog tržišta i predstavlja osnovnu pretpostavku zdravog ekonomskog razvoja. Snažan položaj potrošača omogućava razvoj tržišta do njegovih punih potencijala jer se u centar ekonomskog delovanja stavlja potreba i pravo potrošača.

Status potrošača[uredi | uredi izvor]

Status potrošača ima svako fizičko lice koje na tržištu pribavlja robu ili usluge koje koje nisu namenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj delatnosti. U poređenju sa starim Zakonom, po kome status potrošača ima svako fizičko lice koje kupuje proizvode ili koristi usluge za lične potrebe ili potrebe svog domaćinstva, novi Zakon isključuje odredbu po kojoj se potrošač definiše kao fizičko lice koje pribalja robu ili usluge u lične svrhe što je veoma širok pojam. Novi zakon predviđa i vansudsko poravnanje potrošačkih sporova što po definiciji podrazumeva efikasnije sprovođenje samog zakona. Ovaj zakon takođe reguliše delovanje nezavisnih udruženja potrošača kao jednog od bitnih mehanizama zaštite prava potrošača. Osnovna uloga ovih udruženja jeste pružanje neposredne podrške potrošačima u eventualnim sporovima se trgovcima i davaocima usluga. Zakon definiše stroža pravila ponašanja trgovaca vezana za isticanje cena, kao i jasno obaveštavanje potrošača pre zaključenja ugovora o prodaji. Takođe, propisuje se zakonska garancija u trajanju od dve godine s tim što potrošač ne mora da dokazuje da nije prouzrokovao nedostatak ukoliko se taj nedostatak javi u prvih šest meseci jer se smatra da je postojao u momentu kupovine, odnosno prodaje. Jedna od velikih prednosti novog zakona jeste i zaštita interesa potrošača u oblasti pružanja specijalnih usluga, kao što su struja, gas i telekomunikacije, mada po nekim mišljenjima[5] novi zakon ostavlja mesta za poboljšanje ovih odredbi.

Propisi koji regulišu status potrošača[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tekst Zakona o zaštiti potrošača Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. novembar 2010), Pristupljeno 23. 4. 2013.
  2. ^ Nikolić, Đorđe. Obligaciono pravo, Priručnik za polaganje pravosudnog ispita. Beograd: Projuriš. ISBN 978-86-86105-13-4. 
  3. ^ Perović, Slobodan (1980). Obligaciono pravo. Beograd: Privredna štampa. 
  4. ^ Roba sa isteklim rokom, Pristupljeno 23. 4. 2013.
  5. ^ Zaštita potrošača i energetska efikasnost uslovi za EU, Pristupljeno 23. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Nikolić, Đorđe. Obligaciono pravo, Priručnik za polaganje pravosudnog ispita. Beograd: Projuriš. ISBN 978-86-86105-13-4. 
  • Perović, Slobodan (1980). Obligaciono pravo. Beograd: Privredna štampa. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]