Prvi opijumski rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prvi opijumski rat
Deo Opijumskih ratova
Vreme3. septembar 183929. avgust 1842.
Mesto
Ishod Britanska pobeda
Sukobljene strane

Ujedinjeno Kraljevstvo Ujedinjeno Kraljevstvo

 Dinastija Ćing

Prvi opijumski rat ili Prvi anglo-kineski rat, bio je niz vojnih sukoba između Britanske imperije i kineske dinastije Ćing između 1839. i 1842. godine.[1][2] Neposredno pitanje bilo je kinesko sprovođenje svoje zabrane trgovine opijumom oduzimanjem privatnih zaliha opijuma od trgovaca u Kantonu i pretnjom izricanjem smrtne kazne za buduće prestupnike. Uprkos zabrani opijuma, britanska vlada je podržala zahtev trgovaca za nadoknadom za zaplenjenu robu i insistirala na principima slobodne trgovine i ravnopravnog diplomatskog priznanja sa Kinom. Opijum je bio jedina najprofitabilnija robna trgovina Britanije u 19. veku. Posle višemesečnih tenzija između dve države, britanska mornarica je u junu 1840. pokrenula ekspediciju, koja je na kraju pobedila Kineze koristeći tehnološki superiornije brodove i oružje do avgusta 1842. godine. Britanci su tada nametnuli ugovor iz Nankinga, koji je primorao Kinu da poveća spoljnu trgovinu, da kompenzaciju i ustupi Hong Kong Britancima. Shodno tome, trgovina opijumom se nastavila u Kini. Nacionalisti iz 20. veka smatrali su 1839. početkom veka poniženja, a mnogi istoričari je smatraju početkom moderne kineske istorije. Konflikt je započeo dugu istoriju kineske sumnjičavosti prema Zapadu, što se još uvek oseća u istočnoj Aziji.[3]

U 18. veku, potražnja za kineskim luksuznim proizvodima (naročito svilom, porcelanom i čajem) stvorila je trgovinsku neravnotežu između Kine i Britanije. Evropsko srebro je teklo u Kinu preko kantonskog sistema, koji je ograničavao ulaznu spoljnu trgovinu na južni lučki grad Kanton. Da bi se suprotstavila ovoj neravnoteži, Britanska istočnoindijska kompanija počela je da uzgaja opijum u Bengalu i dozvolila je privatnim britanskim trgovcima da prodaju opijum kineskim krijumčarima za ilegalnu prodaju u Kini. Priliv narkotika preokrenuo je kineski trgovinski suficit, iscrpio ekonomiju srebra i povećao broj zavisnika od opijuma u zemlji, rezultati koji su ozbiljno zabrinuli kineske zvaničnike.

Godine 1839, car Daoguang, odbijajući predloge za legalizaciju i oporezivanje opijuma, imenovao je namesnika Lin Zešua da ode u Kanton kako bi potpuno zaustavio trgovinu opijumom. Lin je napisala otvoreno pismo kraljici Viktoriji pozivajući se na njenu moralnu odgovornost da zaustavi trgovinu opijumom, mada ga ona nikada nije pročitala. Lin je tada pribegao upotrebi sile u zapadnjačkoj trgovačkoj enklavi. U Kanton je stigao krajem januara i organizovao obalsku odbranu. U martu su britanski dileri opijuma bili primorani da predaju opijum u vrednosti od 2,37 miliona funti. Lin je 3. juna naredio da se opijum uništi javno na plaži Humen kako bi pokazao odlučnost vlade da zabrani pušenje. Sve ostale zalihe su zaplenjene i naređena je blokada stranih brodova na Bisernoj reci.

Tenzije su eskalirale u julu nakon što su britanski mornari ubili jednog kineskog seljana, a britanska vlada je odbila da preda optužene kineskim vlastima. Kasnije su izbile borbe, a britanska mornarica je uništila kinesku pomorsku blokadu i pokrenula ofanzivu. U sukobu koji je usledio, Kraljevska mornarica je iskoristila svoju superiornu pomorsku i artiljerijsku moć da nanese niz odlučujućih poraza kineskom carstvu. Godine 1842, dinastija Ćing je bila prinuđena da potpiše ugovor iz Nankinga — prvi od onoga što su Kinezi kasnije nazvali nepravičnim ugovorima — koji je dao obeštećenje i eksteritorijalnost britanskim podanicima u Kini, otvorio pet ugovornih luka za britanske trgovce i ustupio ostrvo Hong Kong Britanskoj imperiji. Neuspeh ugovora da zadovolji britanske ciljeve poboljšanja trgovine i diplomatskih odnosa doveo je do Drugog opijumskog rata (1856–1860). Nastali društveni nemiri bili su pozadina Tajpinškog ustanka, koja je dodatno oslabio vlast dinastije Ćing.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Uspostavljanje trgovinskih odnosa[uredi | uredi izvor]

Direktna pomorska trgovina između Evrope i Kine počela je 1557. godine kada su Portugalci zakupili ispostavu od dinastije Ming u Makau. Druge evropske nacije su ubrzo sledile portugalsko vođstvo, ubacujući se u postojeću azijsku pomorsku trgovinsku mrežu kako bi se takmičile sa arapskim, kineskim, indijskim i japanskim trgovcima u trgovini unutar regiona. Nakon španskog osvajanja Filipina, razmena dobara između Kine i Evrope dramatično se ubrzala. Od 1565, galeoni iz Manile unose srebro u azijsku trgovačku mrežu iz rudnika u Južnoj Americi. Kina je bila primarna destinacija za plemeniti metal, pošto je carska vlada naložila da se kineska roba može izvoziti samo u zamenu za srebrne poluge.

U 19. veku Evropljanima je trgovina sa Kinom bila vrlo unosna. Unosna je bila i za kineske trgovce. U Kini su postojala trgovačka ograničenja, pa je međunarodna trgovina bila dopuštena jedino preko Kantona. Zbog toga nije bilo ekonomično trgovati robom male vrednosti. Trgovina se zasnivala na luksuznoj robi, kao što je čaj (Kina je izvozila za Britaniju) i srebro, koje je Kina uvozila. Pored toga značajni su bili i neki specijalni metali, koji su se koristili u Kini. Britanija je svoju valutu zasnivala na zlatnom standardu od 18. veka, pa je srebro kupovala u kontinentalnoj Evropi, da bi snabdevala Kinu. To je bilo prilično skupo za Britaniju pre demonetarizacije srebra u Nemačkoj 1870. Britanci su tražili koja bi bila druga unosna roba za trgovinu i otkrili su opijum, koji se proizvodio u Britanskoj Indiji. Od 1821. do 1837. pet puta se povećao izvoz droga u Kinu. Britanija je izvozila velike količine opijuma od 1781. Droga se proizvodila u Bengalu i Malvi u Indiji i prodavala se pod uslovom da se prodaje britanskim trgovcima za Kinu. Celu prodaju i proizvodnju opijuma vodila je Britanska istočnoindijska kompanija.

Kineska vlada je uočila da srebro odlazi iz zemlje i da je 2 miliona Kineza postalo zavisno od droga. Britanci su prodavali 1.400 tona opijuma Kinezima. Kinezi su odlučili da zaustave trgovinu opijumom. U početku je izgledalo da Kinezi imaju uspeha. Jedan visoko rangirani kineski službenik Lin Zeksu je napisao pismo britanskoj kraljici Viktoriji upozoravajući na problem. Lin Zeksu je u maju 1839. naredio da se unište sve zalihe opijuma. Međutim britanski mornari su se pobunili u julu 1839, uništili su jedan hram i ubili su jednoga Kineza, koji ih je pokušao zaustaviti. Kinezi su tražili mornare da im sude, a britanska vlada se pozivala na ekstrateritorijalnost, što znači da im samo britanski sudovi mogu suditi. Sudio im je britanski sud u Kantonu i pustio ih je.

Kineska vlada je tražila da britanski trgovci potpišu ugovoru da neće trgovati opijumom i da ako to učine da mogu biti osuđeni na smrt i da im mogu suditi kineski sudovi. Glavni britanski nadglednik trgovine sa Kinom Čarls Eliot je posle toga naredio Britancima da se povuku iz Kine i zabranio je trgovinu sa Kinezima. Pojedini trgovci, koji nisu trgovali opijumom bili su spremni da potpišu ugovor, koji su Kinezi tražili i na taj način slabili su Britansku trgovačku poziciju.

Rat[uredi | uredi izvor]

Pripremajući se za rat Britanci su 23. avgusta 1839. zauzeli Hongkong. Hongkong je tada bio manje mesto. Krajem oktobra u Kinu je stigao brod Tomas Kots, koji je bio vlasništvo kvekera, a oni nisu trgovali opijumom. Njihov kapetan Smit je verovao da je Čarls Eliot prekoračio ovlaštenja zabranjujući Britancima trgovinu sa Kinom. Da bi sprečio ostale britanske brodove da se oglušavju o naređenje o prestanku trgovine sa Kinom Eliot je naredio blokadu Biserne reke. Borbe su počele 3. novembra 1839. kada je drugi jedan britanski brod Rojal Sakson pokušao da otplovi do Kineza. Britanci su ispalili upozoravajući plotun na Rojal Sakson, Kineska flota se umešala u pokušaju da zaštiti britanski trgovački brod. Kineski pomorski izveštaj za prvi dan bio je da su ostvarili veliku pobedu toga dana. Eliot je naredio svim brodovima da se povuku prema blizini Makaua, međutim trgovačkim brodovima je više odgovarala luka Hongkonga. Ipak sledećih dana britanska mornarica se pokazala mnogo boljom i potopili su mnogo kineskih brodova. Eliot je tokom 1840. molio portugalskog gevernera Makaua da pusti da istovaruju svoje brodove u Makauu, a da će im Britanci zauzvrat dobro platiti. Guverner Makaua je odbio jer se plašio da će Kina da prekine opskrbu Makaua hranom i ostalim potrepštinama. Kineski car je 14. januara 1840. tražio da svi stranci u Kini prestaju da pomažu Britance.

Britanska vlada i Britanska istočnoindijska kompanija su odlučile da napadnu Kanton, a vojni troškovi padaju na trošak vlade. U junu 1840. stigla je u Kvantung iz Singapura ekspediciona sila od 15 većih brodova, 4 parne topovnjače i 25 manjih brodova sa 4.000 marinaca. Džejms Bremer je predvodio marince. Bremer je zahtevao da kineska vlada nadoknadi troškove, koje su Britanci imali zbog prekida trgovine. Kinezi su to odbili, pa su Britanci napali. Ušće Biserne reke Kinezi su jako dobro branili, pa je britanska flota krenula severno do Sjamena.

Britanci su tokom 1841. zauzeli tvrđave, koje su branile ušće Biserne reke, između Hongkonga i Kantona. Do januara 1842. Britanci su kontrolisali uzvišenja oko Kantona i pobedili su Kineze kod Nigboa i kod Činghaja. Do sredine 1842. Britanci su pobedili Kineze na ušću druge velike reke Jangce i zauzeli su Šangaj. Kineska vlada se pokazala nesposobnom da se nosi sa zapadnim silama, bilo politički, bilo vojno. Rat je završio u avgustu 1842. kada je Kina potpisala prvi nejednaki sporazum, Sporazum iz Nankinga.

Sporazum[uredi | uredi izvor]

Po sporazumu iz Nankinga

Posledice[uredi | uredi izvor]

Lakoća sa kojom je Britanska istočnoindijska kompanija pobedila Kinu uticala je na ugled Kine i kineske dinastije. To je potpuno sigurno dovelo do Tajpinškog ustanka (1850—1864). Uspeh u ratu omogućio je Britancima da nastave trgovati opijumom sa Kinom. Britanska vlada se još uvek nije izvinila Kini.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rait, Robert S. (1903). The Life and Campaigns of Hugh, First Viscount Gough, Field-Marshal. Volume 1. p. 265.
  2. ^ Makeham 2008, str. 331
  3. ^ Tsang 2007, str. 3–13, 29

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]