Prelom zbog premora

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prelom zbog premora
Klasifikacija i spoljašnji resursi
Specijalnostreumatologija

Prelom zbog premora, prelom zamora, marš fraktura (engl. stress fracture) je prelom, najčešće kostiju donožja, u obliku naprsnuća—pukotine, koji nastaje usled dejstava nagomilanih, ponavljajućih sila male jačine koje premašuju otpornost kostiju i prevazilaze njihovu sposobnost reparacije.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Prvi klinički opis preloma zbog premora, datira iz 1855. od strane pruskog vojnog lekara nem. Breithauptu-a. On je pojavu prelome metatarzalnih kosti donožja uočio kod pruskih vojnika nakon dugotrajnih i napornih marševa, i po tome je ovu vrstu preloma nazvao „marš fraktura“.[2]

Prvi je opisao radiološku sliku ovih preloma A.W. Stechow 1897. godine.

Kod sportista, prelom usled premora uočen je na bedranoj kosti trupa, 1934. kod 18 godina starog, svestranog sportiste, koji se istovremeno bavio skijanjem, plivanjem i rukometom.

Prelom distalnog dela fibule, izazvan premorom, kao neka vrsta „profesionalne bolesti“, kod profesionalnih sportista, opisan je 1940. godine.

Ova vrsta preloma postala je sve brojnija i kod sportista-rekreativaca kao posledica masovnog i sve intenzivnijeg bavljenja raznim oblicima treninga u svetu u drugoj polovini 20. veka.

Etiologija[uredi | uredi izvor]

Prelom kostiju izazvani premorom, najčešće se javlja kod mlađih hiperaktivnih osoba[3] na kostima donožja. U lekarskoj praksi veoma često za ovu vrstu preloma koristi se i naziv „marš fraktura“ jer je ova vrsta povrede prvi put uočena i opisan kod vojnika i pripadnika sličnih profesija nakon dugotrajnih marševa u miru i ratu.

Odmah iza vojnika, po učestalosti, ovi prelomi su najzatupljeniji kod sportista, i na drugom mestu su odmah iza preloma golenjače (lat. tibiae). Kod utreniranih sportista kod kojih je uspostavljen određeni ritam treninga koji je adekvatan njihovoj koštano mišićnoj izdržljivosti na određene fizičke napore koji trenažni proces zahteva ova vrsta preloma se u načelu ne javlja. Međutim kod nepripremljenosti sportista za teže fizičke napore, odnosno narušen anatomsko fiziološki status kostiju u kome se u toku napora ne obnavlja hrskavica i vezivno tkivo, dejstvo različite, ponavljajuće i maksimalno koncentrisane sile na kostima donožja izaziva pukotine u zdravoj kosti.

Prelomi kostiju izazvani premorom mogu nastati i kod osoba sa hroničnim (patološkim) promenama na kostima, npr kod osteoporoze ili Padžetove bolesti, nakon izlaganja fizičkim naprezanjima.

Patofiziologija[uredi | uredi izvor]

Veličina i oblik kosti uslovljava njenu otpornost na delovanje mehaničkih sila, koje u svakodnevnim aktivnostima deluju na skeletno-mišićni sistem čoveka. Na osnovu zakona biomehanike jačina kosti zavisi od intenziteta sile koja deluje na kost i broja ponavljanja ili učestalosti (frekvencije) iste. Kost može biti opterećena silama istezanja, kompresije, savijanja, smicanja i uvrtanja, a najčešće kombinovanom ili istovremenom delovanja svih tih sila na kost. Tako prelom kosti može biti posledica delovanja jednokratne jake sile (kraćeg trajanja) ili brojnih ponavljajućih sila manje jačine (dužeg trajanja).

Prelom usled premora spada u drugu kategoriju, ili u kategoriju sidroma prenaprezanja. Ponavljajuće sile koje deluju na kost uzrokuju njeno redmodelovanje, a jačina kosti povećava se u smeru delovanja dejstvujuće sile. Iako kosti imaju veliku sposobnost obnavljanja, do preloma usled premora dolazi kada opterećenje nadvlada sposobnost obnavljanja kosti.

U patofiziologiji postoje dve teorije koje objašnjavaju nastanak preloma usled premora:

Prva teorija

Teorija Nordina i Frankela koja se smatra prvom, navodi da je prelom usled premora posledica dejstva ponavljajućih opterećenja koje dovode do zamora mišića i gubitka njihove sposobnosti za upijanje i pravilnu preraspodelu stresnih sila koje delujući na pojedinim područjima kosti koncentrišu njihovo nenormalno snažno dejstvo.

Druga teorija

To je teorija Stanitskog i sar. koji smatraju da je prelom usled premora posledica direktnog dejstva sila mišića na kost koja tako dovode do preloma usled zamora.

Kako su prelomi usled premora opisani na kostima koje su statički opterećene, tako i na onima koje to nisu to idu u prilog stavu da su obe teorije o nastanka preloma usled premora tačne.

Premorom izazvan prelom posledica je dejstva ponavljajuće sile u dužem vremenskom koja na kosti uzrokuju njeno remodelovanje, koje obično počinje fazom razgradnjom kosti (osteoklastičnom aktivnošću) što dovodi do nastanka preloma izazvanog premorom. Nakon ove faze sledi faza obnavljanja ili stvaranje novoga koštanoga tkiva (osteoblastična aktivnost), što na kraju završava zarastanjem preloma kostiju izazvanog premorom.

Ovaj fenomen sreće se u vojsci, miliciji, nakon dugotrajnih iscrpljujućih marševa, kod sportista na bazičnim pripremama, u kojima mlađi ljudi prevazilaze svoj fiziološko anatomskih status prateći ritam hoda ili trčanja utreniranih svojih kolega, izlažu organizam (posebno lokomotorni aparat) stresnom situacijom zbog prevelikog napora koji za posledicu ima prelom u obliku pukotine (naprsnuća) kosti.

Prelom se u načelu javlja na telu kosti i to najčešće na telu kosti (npr metatarzalne kosti donožja). U pojedinim (težim slučajevima) prelom može biti istovremeno lokalizovan i na više (npr metatarzalnih kostiju donožja).

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Kliničkom slikom dominira bolni edem (otok) mekih tkiva donožja i aksijalni bol u donjem delu leđa. Bol može biti izazvan lumbalnom ekstenzijom, posebno tokom nošenja težine na ipsilateralnom donjem ekstremitetu. Nefleksibilnost tetive kolena je uobičajen nalaz kod osoba sa spondilolizom. Zanimljivo je da mala deca sa dijagnozom pars defekta imaju tendenciju da budu asimptomatska.

Ova vrsta prelom može biti lokalizovan i na gornjim udovima, najčešće u predelu ručja na telu navikularne, polumesečaste, glavičaste kosti, kao i donjim krajevima podlakatnih kostiju (ulne i radijusa).

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Klinička dijagnoza se može potvrditi fizičkim pregledom i radiografski.

Fizički pregled[uredi | uredi izvor]

Nakon fizičkog pregleda, osobe sa prelom zbog premora obično prijavljuju bol pri palpaciji ili perkusiji zahvaćenog područja.

Inspekcija mesta može otkriti lokalizovani otok i, eventualno, eritem.

Opterećenje zahvaćene kosti pomoću specifičnih manevara (kao što je „test skoka“ ili „test oslonca“) može da reprodukuje bol sportiste.

Imajte na umu da nijedan test fizičkog pregleda nije dovoljno osetljiv i specifičan da bi omogućio nedvosmislenu dijagnozu preloma zbog premora, mesto toga, uzimajući u obzir anamnezu i pregled pojedinca, kliničar mora imati dovoljno kliničke sumnje da uključi dijagnozu među različite moguće uzroke pojavljivanja tegoba.

Neki praktičari veruju da primena vibrirajuće viljuške preko zahvaćene kosti može izazvati bol sportiste, ali Brukner i ostali osporavaju validnost ovog testa.

Kao deo temeljnog fizičkog pregleda, praktičar treba da proceni fleksibilnost pacijenta, poravnanje donjih ekstremiteta (uključujući dužinu nogu), strukturu stopala (npr pes kavus prema pes planus) i motoričku funkciju (npr procena neravnoteže snage).

Radiografija[uredi | uredi izvor]

Konvencionalna radiografija često nije uočljiva, ali, ako je prisutna, linija preloma se obično najbolje vidi na kosim pogledima.

Scintigrafijom se mogu otkriti nastali ili nedavno završeni stresni prelomi parova.

Jednofotonska emisiona kompjuterizovana tomografija koja je izuzetno osetljiva i pruža razumne anatomske detalje.

Magnetna rezonantna tomografija je takođe opravdana procedura prve linije snimanja, jer nudi dodatnu prednost i omogućava istovremenu procenu slabinskih međurebarnih diskova i drugih potencijalnih generatora bolova u kičmi.


Radiografski dokumentovani defekti koji su hladni na skeniranju kostiju verovatno predstavljaju udaljene povrede i imaju male šanse za spajanje kostiju. Ako su simptomatski, osobe sa defektima prehlade mogu se lečiti NSAIL ili drugim analgeticima i treba ih uputiti na program stalnih kućnih vežbi za jačanje mišićnih grupa koje obezbeđuju dinamičku stabilizaciju lumbalne kičme.

Terapija[uredi | uredi izvor]

Fizikalna terapija[uredi | uredi izvor]

Osnova lečenja simptomatske stresne povrede je modifikacija aktivnosti. Da bi se stvorilo okruženje pogodno za izlečenje povrede od stresa, neophodno je prekinuti ciklus preopterećenja koje se ponavlja. Za sportiste, ovo obično rezultuje gubitkom vremena za učešće na takmičenjima i intenzivnog treninga.

Za većinu stresnih preloma, može se očekivati da period relativnog odmora traje od 4-12 nedelja. Faktori koji utiču na trajanje ograničenja aktivnosti uključuju anatomsko mesto stresne povrede, stepen stresne povrede i očekivane zahteve sportiste po povratku u igru. Tokom perioda ograničene aktivnosti, kliničar treba da proceni sportistu u vezi sa faktorima rizika koji se mogu promeniti i koji su mogli da doprinesu razvoju stres frakture.

Greške u treningu (npr. previše, prerano) su čest faktor koji doprinosi povredi od stresa kostiju. Jedan generalno prihvaćen (iako neadekvatno potvrđen) princip je da režim treninga sportiste (tj. obim aktivnosti u vezi sa sportom) ne bi trebalo da se povećava za više od 10% iz nedelje u nedelju.

Trkači bi trebalo da menjaju cipele na svakih 500 km da bi obezbedili adekvatnu amortizaciju međuđona. Cipele treba birati s pažnjom na strukturu stopala sportiste. Fleksibilna ravna stopala treba da budu opremljena cipelama koje pružaju optimalnu podršku i kontrolu pokreta (moguće uključujući ortoze), dok kruta stopala sa visokim lukom treba da budu opremljena cipelama koje pružaju maksimalnu amortizaciju.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ivan Bojanić Prijelomi zamora kostiju donožja, na sajtu: PLIVA zdravlje, Pristupljeno 24. 4. 2013.
  2. ^ Bojanić I, et all, Prijelomi zamora, Arh.Hig.Rada Toksikol:2001, 52:471-472
  3. ^ Pommering TL, Kluchurosky L. Overuse injuries in adolescents. Adolesc Med State Art Rev. May 2007;18(1):95-120, ix. Medline.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija
Spoljašnji resursi



Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).