Privatnost na internetu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Privatnost na internetu uključuje pravo na lične informacije u vezi sa čuvanjem, upotrebom, obezbeđenjem od trećih lica i prikazivanje ličnih informacija preko interneta. Zaštita može da podrazumeva i lične identifikacione informacije (LII) ili ne-LII informacije koje se odnose na posetioca određene veb stranice. LII se odnosi na sve informacije koje se mogu koristiti za identifikaciju pojedinca. Na primer, samo pomoću godina starosti i fizičke adrese pojedinca se može odrediti ko je pojedinac bez eksplicitnog otkrivanja njegovog imena, jer su ova dva faktora često dovoljna da se određeno lice identifikuje. Internet privatnost predstavlja ogranak kompjuterske privatnosti. Veliki broj eksperata iz oblasti bezbednosti i privatnosti veruju da privatnost ne postoji; „Privatnost je mrtva – prebolite to“[1] prema mišljenju Stiva Rambama, privatnog detektiva u oblasti internet privatnosti.

Nivoi privatnosti[uredi | uredi izvor]

Ljudi čija je zabrinutost za internet privatnost umerena ne bi trebalo da teže potpunoj anonimnosti. Internet korisnici mogu da zaštite svoju privatnost preko kontrolisanog otkrivanja ličnih informacija. Otkrivanje IP adrese, ne zbog ličnog identifikovanja i sličnih informacija, može da postane prihvatljivo u zamenu za praktičnost. Sa druge strane, neki ljudi žele više da zaštite svoju privatnost. U tom slučaju, oni mogu da pokušaju da postignu internet anonimnost da bi se obezbedila privatnost – korišćenje interneta bez davanja mogućnosti trećem licu da se poveže sa internet aktivnostima za ličnu identifikaciju (LII) internet korisnika. Postoji mnogo načina za zaštitu pojedinaca i njihovih finansija na internetu, posebno ako se radi o upravljanju investicijama. Prvo, da se osigura bezbednost, komuniciranje sa brokerom lično ili preko telefona, da se zna identitet osobe koja je odgovorna za novac pojedinca. Drugo, postavljati pitanja. Treće, da se zaštite sve lične informacije. Da se suzdrže od davanja imena i prezimena, adrese, ili bilo koje druge lične informacije koja može da se iskoristi za pristup finansijama. Informacije se mogu dati samo ako se utvrdi da su kompanija i lice legitimni. Postoje mnoge vladine grupe koje štite našu privatnost i bezbednost na internetu. Federalna komisija za trgovinu (FKT) naglašava da je zaštita pojedinca koji koriste internet veoma značajna. Obratite pažnju na korpu i imejlove dobijene sa interneta. Hakeri lako mogu da dođu do ovakvih e-poruka. Postavljajte teške lozinke, da ne bi svako mogao lako da dođe do informacija. Pre nego što date lične informacije, potvrdite legitimnost druge strane. Centar za žalbe za internet kriminal (engl. Internet Crime Complaint Center - IC3) sarađuje sa Federalnim biroom za istrage (FBI) da bi pomogli i dobili krivične žalbe u vezi sa internetom. Stejt Department SAD ima misiju da smanji kriminal na internetu na međunarodnom nivou.[2] Objavljivanje postova na internetu može biti štetno za pojedince. Informacije objavljene na internetu su trajne. Tu spadaju komentari napisani na blogovima, slikama i internet stranama kao što su Fejsbuk i Tviter. Sve to je sakupljeno u sajber prostoru (engl. cyberspace) i kada se jednom objave, te inforacije mogu svi da pronađu i pročitaju. Takođe, te informacije mogu biti štetne po ljude koji kasnije budu aplicirali za posao.[3]

Rizici internet privatnosti[uredi | uredi izvor]

U današnje vremenu napredne tehnologije, milioni ljudi su predmet privatnih pretnji. Kompanije nisu angažovane samo da posmatraju šta posećujete na internetu, već da infiltriraju informacije i šalju reklame zasnovane na vašoj istoriji pretraživanja. Ljudi prave naloge na Fejsbuku, unose informacije sa kreditnih kartica na raznim veb stranicama.

Oni zabrinuti za internet privatnost često citiraju broj privatnih rizika – događaji koji mogu da kompromituju privatnost – koji se mogu sresti kroz korišćenje interneta.[4] Ove kompromitujuće metode variraju od skupljanja statistike korisnika, do više zlonamernih činova kao što su širenje špijunskih programa i raznih vrsta bagova (softverskih grešaka). Zaštitne mere su dostupne na nekoliko socijalnih mreža da bi pokušali da korisnicima pruže zaštitu njihovih ličnih informacija. Na Fejsbuku, na primer, podešavanja privatnosti su dostupna svakom registrovanom korisniku. Podešavanja privatnosti na Fejsbuku uključuju mogućnost da blokirate određene osobe da vide vaš profil, mogućnost da izaberete svoje prijatelje, i mogućnost da ograničite pristup vašim fotografijama i video-klipovima. Podešavanja privatnosti su takođe dostupna i na drugim socijalnim mrežama, kao što su Gugl Plus, Tviter. Korisnik ima povlastice da koristi takva podešavanja kada ostavlja lične informacije na internetu.

Krajem 2007. godine Fejsbuk je lansirao program Bikon (engl. Beacon) kojim su iznajmeljeni korisnički podaci postali dostupni prijateljima. Mnogi ljudi su bili razjareni ovim kršenjem privatnosti.

HTTP kolačići[uredi | uredi izvor]

HTTP kolačići su podaci sačuvani na računaru korisnika koji pripomažu automatskom pristupu veb stranicama ili veb karakteristikama, ili drugim oblicima informacija koje su tražene na kompleksnim veb stranicama. Mogu se koristiti i za praćenje korisnika čuvanjem specijalne upotrebe istorijskih podataka u kolačić. Kolačići su zajednička briga u oblasti privatnosti. Kao rezultat toga, neki kolačići su klasifikovani kao prateći kolačići. Iako veb programeri obično kolačiće koriste u legitimne tehničke svrhe, slučajevi zloupotrebe se dešavaju. U 2009. godini dva istraživača su primetila da profili na socijalnim mrežama mogu da se povežu sa kolačićima, dopuštajući profilu socijalne mreže da bude povezan sa pretraživačkim navikama.[5]

Generalno, sistem ne čini korisnika svesnog o čuvanju kolačića. Iako se neki korisnici bune zbog toga, ono se ne odnosi na internet privatnost. Međutim, utiče na kompjutersku privatnost, pogotovo na kompjutersku forenziku. U poslednjih nekoliko godina korisnici su postali svesni štetnih efekata internet kolačića: skorašnja studija slučaja je pokazala da je 58% korisnika obrisalo kolačiće sa svog kompjutera barem jednom, a 38% čini to svakog meseca. Kolačići za reklame predstavljaju glavni način lociranja potencijalnih kupaca.

Programeri koji su stvorili kolačiće su imali nameru da samo veb strana distribuira kolačiće do korisnika kako bi oni mogli da ih vrate, tako da bi podatke koje vraćaju veb strana posedovala. Međutim, u praksi programeri mogu da zaobiđu ovu zabranu. Moguće posledice uključuju:

  • postavljanje lično-identifikacionog taga u pretraživač da olakša veb profiliranje
  • korišćenje tehnika za krađu informacija iz korisničkih kolačića.

Kolačići imaju olakšice za koje mnogi ljudi ne znaju. Jedna od njih je da ako neki sajt, koji zahteva šifru, često posećujete, uz pomoć kolačića ne morate svaki puta da je unosite. Kolačić može i da prati vaše prioritete da bi vam pokazao veb stranice koje bi vas možda interesovale. Kolačići omogućavaju da se više veb strana koristi besplatno bez bilo koje vrste plaćanja. Neke od ovih beneficija se smatraju i kao negativne. Na primer, jedan od uobičajnih načina krađe je kada hakeri uzmu vaše korisničko ime i šifru koje kolačić čuva. Iako je dosta stranica besplatno, oni ostvaruju profit prodajući mesta za reklame. Ove reklame, koje su personalizovane sa vašim interesima, mogu često da zamrznu vaš računar ili izazovu probleme. Kolačići su uglavnom bezopasni osim kolačića treće strane (engl. third-party cookie). Ovi kolačići nisu napravljeni od strane veb stranice, već od strane oglašivača putem banera. Takvi kolačići su opasni jer uzimaju iste informacije kao i obični kolačići, kao što su pretraživačke navike i često posećene veb stranice, da bi te informacije dali drugim kompanijama.

Fleš kolačići[uredi | uredi izvor]

Fleš kolačići (engl. Flash cookies) rade na isti način kao i normalni kolačići i koriste se od strane Adob fleš plejera (engl. Adobe Flash Player) da čuvaju informacije na računaru korisnika. Oni pokazuju sličan rizik privatnosti kao i obični kolačići, ali nije ih lako blokirati, jer opcija isključivanja kolačića u pretraživačima ne utiče na fleš kolačiće. Jedan od načina da se vide i kontrolišu je uz pomoć ekstenzija pretraživača ili dodataka.[6]

Trajni kolačići[uredi | uredi izvor]

Trajni kolačići (engl. Evercookies) su aplikacije bazirane na Javaskript-u, koje proizvode kolačiće u pretraživaču koji su otporni na brisanje tako što redudantno kopiraju sami sebe u različitim formama na računaru korisnika (na primer: Flash Local Share Object, razni HTML5 mehanizmi čuvanja podataka itd.), i vaskrsavaju kopije koje nedostaju ili su istekle. Trajni kolačići postižu ovo čuvajući podatke u nekoliko vrsta mehanizama čuvanja podataka koji su slobodni u lokalnom pretraživaču.

Fotografije na internetu[uredi | uredi izvor]

Danas veliki broj ljudi ima digitalne kamere i svoje fotografije postavlja na internet. Međutim, neke od fotografisanih osoba možda ne žele da se njihov lik pojavi na internetu.

Postoje organizacije koje pokušavaju da skrenu pažnju na probleme vezane za privatnost. Na primer, 2005. godine na konferenciji Vikimanija zahtevano je da fotografi imaju unapred dobijenu saglasnost ljudi da bi ih fotografisali. Neki od prisutnih su nosili obeležje „Bez fotografija“ ukazujući na taj način da ne žele da budu fotografisani.

Harvardov pregled zakona (engl. Harvard Law Review) je obajavio kratak članak pod nazivom „U lice opasnosti: Poznavanje zakona o privatnosti“ u kome je pojašnjeno kako „zakon o privatnosti, u ovom obliku, nije od pomoći ljudima koji su bez njihove saglasnosti označeni na fotografijama“.[7] Bilo koja osoba može biti protiv svoje volje označena (tagovana) na fotografiji i prikazana na način koji joj možda može škoditi na nekom ličnom planu, a vremenom Fejsbuk može preuzeti fotografiju tako da veliki broj ljudi sada ima šansu da tu fotografiju vidi, podeli sa nekim ili prosledi. Dalje, tradicionalni krivični zakon ne štiti ljude koji su obuhvaćeni fotografijom napravljenom u javnosti jer ovo ne spada u ugrožavanje privatnosti. Obimna Fejsbuk politika o privatnosti obuhvata ove probleme i još mnogo toga. Na primer, ova politika podrazumeva da kompanija zadržava pravo obelodanjivanja korisničkih informacija ili njihovo deljenje sa drugim kompanijama, advokatima, sudovima, državnim službama itd. ukoliko se smatra da je to neophodno. Ova politika takođe informiše korisnika da su profilne fotografije tu uglavnom da bi pomogle prijateljima da se međusobno povežu.[8] Međutim, ove, kao i ostale slike, mogu omogućiti drugim ljudima da ugroze nečiju privatnost plasirajući informacije koje mogu biti iskorišćene za praćenje kao i pronalaženje neke osobe. U članku objavljenom u „ABC vestima“ (engl. ABC news), tvrdi se da su dva tima naučnika otkrila da Holivudske zvezde mogu vrlo lako otkriti informacije o svom prebivalištu putem fotografija objavljenih na internetu. Štaviše, otkriveno je da slike napravljene putem telefona ili tableta, uključujući i ajfon (engl. iPhone) automatski prilažu geografsku širinu i dužinu fotografije putem metapodataka, osim ako ta funkcija nije ručno onemogućena.[9]

Prema novim istraživanjima, tehnologija prepoznavanja lica može biti iskorišćena za pristup ličnim podacima osobe. Istraživači Karnigi Melon Uiverziteta (engl. Carnegie Mellon University) su kombinovali skenirane slike i profile na socijalnim mrežama kako bi identifikovali osobe koje nisu na mreži. Dobijeni podaci čak sadrže broj socijalnog osiguranja korisnika.[10] Stručnjaci upozoravaju na rizike sa kojima se suočava privatnost a koji su povećani spajanjem naših onlajn i oflajn identiteta. Istraživači su takođe razvili aplikaciju za mobilne telefone pod nazivom „Izmenjena realnost“ koja može prikazati lične podatke osobe putem slike osobe napravljene pomoću pametnih telefona.[11] Od kada su ove tehnologije postale široko dostupne, naš identitet je postao izložen svima koji poseduju pametne telefone i internet konekciju. Istraživači veruju da bi nas to moglo naterati da preispitamo naše buduće stavove u vezi sa privatnošću.

Pretraživači[uredi | uredi izvor]

Pretraživači imaju mogućnost da prate pretrage korisnika. Lične informacije mogu biti otkrivene putem pretraživanja pomoću stavki koje se traže, pomoću vremena pretrage kao i mnogo toga drugog. Pretraživači tvrde da je potrebno zadržati takve informacije u cilju pružanja što bolje usluge, bezbednosnih pritisaka kao i zaštite od prevara.[12] Pretraživači uzimaju sve svoje korisnike i svakom od njih dodeljuju određeni identifikacioni broj. Kontrolom baze podataka često se vodi evidencija o tome gde je korisnik odlazio na internetu. AOL sistem (engl. AOL's system) je jedan od primera. AOL ima bazu podataka koja sadrži 21 milion članova i svakom od njih je dodeljen identifikacioni broj. Način na koji je AOL pretraga podešena dozvoljava AOL-u da vodi evidenciju o svim sajtovima koje posećuju članovi. Iako pravi identitet korisnika nije poznat, ceo profil člana može biti sačinjen samo na osnovu informacija koje su uskladištene putem AOL pretraživača. Vodeći evidenciju o tome šta su sve ljudi tražili putem AOL pretrage, možemo saznati mnogo o nekome ne znajući čak ni ime te osobe.[13]

Pretraživači mogu takođe zadržati do devedeset dana podatke kao što su lokacija i vreme provedeno u pretrazi. Većina podataka zadržana od strane operatera pretraživača koristi se zbog dobijanja informacije kao što je „u kojim to oblastima treba ispuniti potrebu korisnika?“. Ljudi koji rade u pravnoj oblasti takođe mogu da koriste informacije prikupljene iz ovih veb pretraživača. Gugl (engl. Google) pretraživač je primer pretraživača koji zadržava sve unete informacije u periodu od tri četvrtine godine pre nego što te informacije postanu zastarele za javnu upotrebu. Jahu (engl. Yahoo!) sledi Gugl u smislu da i on briše informacije nakon perioda od devedeset dana. Esk (engl. Ask) pretraživač poseduje alat „Esk brisač“ (engl. AskEraser) koji u suštini na zahtev uklanja lične informacije.

Ulazni podaci[uredi | uredi izvor]

Mnogi programi i operativni sistemi su podešeni za logovanje. Ovo može uključivati snimanje vremena upotrebe računara ili praćenje veb-sajtova koji su posećeni za to vreme. Ako treće lice ima pristup računaru, legitimno ili ne, može biti ugrožena privatnost korisnika. Ovo bi se moglo izbeći onemogućavanjem logovanja ili redovnim čišćenjem forme za logovanje. Ulazni podaci se najčešće koristi u naučnim eksperimentima i sistemima za praćenje gde postoji potreba da se prikupe informacije brže nego što to može da uradi čovek kao i u slučajevima gde je tačnost od suštinskog značaja. Primeri takvih informacionih sistema za logovanje su sistemi koji sakupljaju informacije o temperaturi, zvučnm frekvencijama, vibracijama, vremenu, intenzitetu svetlosti, struji, pritisku i ostalim bitnim promenama.

Privatnost na socijalnim mrežama[uredi | uredi izvor]

Pre ekspanzije društvenih mreža u protekloj deceniji, postojali su stariji oblici tehnologija društvenih mreža koje su uključivale igrice za više igrača na mreži, blogove, grupe za vesti, mejling liste kao i usluge spajanja ljudi. Sve ovo stvorilo je okosnicu novih modernih sajtova a privatnost je od samog početka bila ugrožena.[14]

Spokeo (engl. Spokeo)– Spokeo je pretraživač za povezivanje ljudi koji koristi podatke skupljene agregacijom. Sajt sadrži informacije kao što su starost, status veze, imućnost, informacije o bližim članovima porodice kao i adrese ljudi. Ove informacije su sakupljene pomoću podataka koji već postoje na internetu ili drugim javnim evidencijama, ali sajt ne garantuje za tačnost podataka.[15]

Slučaj Tvitera (engl. Twitter) – Januara 2011. vlada je uručila društvenoj mreži Tviter sudski nalog za otkrivanje informacija o pojedinim korisnicima koji su bili umešani u slučajeve Vikiliksa (engl. WikiLeaks). Ishod ovog slučaja je za preispitivanje jer je u pitanju kršenje korisnikovih prava iz Prvog amandmana. Tviter je reagovao opozivanjem sudskog naloga, zalažući se za ideju da bi korisnici interneta trebalo da budu obavešteni i da im se pruži šansa da odbrane svoja ustavna prava pred sudom pre kompromitovanja istih.[16]

Studija: Prijatelji na Fejsbuku – Na Severnoistočnjačkom univerzitetu (engl. Northeastern University) sprovedena je studija od strane Alana Mislova (engl. Alan Mislove) i njegovih kolega sa Maks Plank instituta za softverske sisteme (engl. Max Planck Institute for Software Systems), u kojoj je napravljen algoritam čija je svrha bila pokušaj pronalaženja ličnih karakteristika korisnika Fejsbuka na osnovu liste njegovih prijatelja. Tražili su informacije poput pohađane srednje škole i fakulteta, glavnog predmeta na studijama (smera), rodnog grada, godine diplomiranja i čak i informacije o studenstkom domu u kom su možda živeli. Studija je pokazala da se samo 5% ljudi setilo da zaštiti listu prijatelja. Što se tiče ostalih korisnika, 58% je objavilo koji su univerzitet pohađali, 42% je prikazivalo radno mesto, 35% interesovanja i 19% je omogućilo javni pristup informaciji o svom prebivalištu. Uzajamnom povezanošću informacije o prijateljima na Fejsbuku i pohađanog univerziteta bilo je jednostavno analizirati korisnika Fejsbuka na osnovu njegove liste prijatelja. Činjenica je da je ovo sve veoma korisno marketingu za targetiranje svojih javnosti, ali je takođe i velika opasnost po privatnost svih korisnika Fejsbuka.[17]

Internet provajderi[uredi | uredi izvor]

Korisnici interneta pristupaju interenetu preko internet provajdera (engl. Internet Service Provider - ISP). Svi podaci razmenjeni među korisnicima moraju proći kroz internet provajder. Stoga, on ima mogućnost da nadgleda aktivnosti korisnika na internetu. Međutim, internet provajderi su uglavnom onemogućeni da učestvuju u takvim aktivnostima iz zakonskih, etičkih, poslovnih ili tehničkih razloga.

Prijavljujući se za uslugu interneta, svaki računar dobija jedinstveni IP, internet protokol adresu (engl. Internet Protocol address). Ova adresa sama neće odati privatne ili lične podatke, ali slaba veza bi mogla da razotkrije informacije sa vašeg internet provajdera.[12]

Generalna briga u vezi sa privatnošću internet korisnika je postala dovoljno velika briga za UN agenciju da je objavila izveštaj o opasnostima krađe identiteta.[18] 2007. godine je Savet Evrope održao svoj prvi godišnji Dan zaštite podataka, 28-og januara koji je od tada prerastao u godišnji Dan privatnosti podataka.

Legalne opasnosti[uredi | uredi izvor]

Spektar tehnologije za pronalaženje i prikupljanje informacija o internet korisnicima koje koristi vlada su tema mnogih debata između advokata, civilnih liberalista i onih koji smatraju da su takve mere neophodne kako bi sprovođenje zakona moglo biti u koraku sa brzorazvijajućom komunikacionom tehnologijom.

Konkretni primeri:

Prateći odluku EU saveta ministara u Briselu, januara 2009, ministarstvo unutrašnjih poslova Velike Britanije (engl. Home Office) je prihvatio plan da se policiji dozvoli pristup sadržaju na računaru pojedinca bez sudskog naloga. Proces pod nazivom „daljinsko pretraživanje“ je omogućavao jednoj strani da, sa udaljene lokacije, pregleda tuđi tvrdi disk i internet saobraćaj, uključujući imejl, istoriju pretraživanja i posećene stranice. Policiji iz EU je sada dozvoljeno da zatraže od britanske policije da sprovedu daljinsko pretraživanje umesto njih. Istraživanje može biti odobreno i pronađen materijal predat i korišćen kao dokaz na osnovu sumnje nadređenog komandanta koji je smatrao da je ovakav postupak bio neophodan radi sprečavanja ozbiljnog prestupa. Opozicija MP i civilni liberali su zabrinuti da se ovakvi postupci kreću u smeru širenja nadzora i predstavljaju pretnju po ličnu privatnost. Šami Čakrabarti (engl. Shami Chakrabarti), direktor grupe boraca za ljudska prava Sloboda, kaže: „Javnost će želeti da to bude pod kontrolom novog zakonodavstva i sudske autorizacije. Bez tih garancija ovo je razorni udarac po bilo koji aspekt lične privatnosti“.

FBI-ov softverski program Čarobni fenjer (engl. Magic Lantern) je bio tema mnogih debata kada je iznesen u javnost 2001. godine. Čarobni fenjer je program "trojanac" koji pamti korisnikove otkucaje na tastaturi čineći šifrovanje bespotrebnim.[19]

Drugi potencijalni rizici po privatnost na internetu[uredi | uredi izvor]

  • Malver (engl. Malware) je skraćeni termin za termin zlokoban softver i koristi se prilikom opisa softvera koji čini štetu računaru, serveru, ili mreži računara, bilo da je to preko virusa, trojanca, spajvera...[20]
  • Spajver (engl. Spyware) je deo softvera koji dobija informacije sa korisnikovog računara bez njegove saglasnosti.
  • Veb buba (bag) je ugrađena u veb stranicu ili imejl i uglavnom je nevidljiva posetiocu stranice ili čitaocu imejla. Ona omogućava proveravanje da li je osoba posetila neku konkretnu stranicu ili pročitala konkretnu imejl poruku.
  • Fišing (engl. Phishing) je krivično delo pokušaja pridobijanja zaštićenih informacija poput korisničkog imena, lozinke, kreditne kartice ili informacija iz banke. Ovo je proces internet kriminala u kom se neko preruši u lice od poverenja u nekom obliku elektronske komunikacije.
  • Farming (engl. Pharming) je pokušaj hakera da preusmeri saobraćaj sa legitimne veb stranice na potpuno drugačiju internet adresu. Farming se može izvesti promenom fajla domaćina na kompjuteru žrtve ili iskorišćavanjem slabosti na DNS serveru.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Stiv Rambam - Privatnost je mrtva – prebolite to" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. decembar 2011), Gugl video, Stiv Rambam, Postavljeno 2008. godine, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  2. ^ „Sprečavanj krađe identiteta i drugi sajber zločini" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. mart 2012) OnGuardOnline.gov, Vinsent Nikol, 18. oktobar 2011, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  3. ^ „Porodica i obrazovanje" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. oktobar 2011), The Attorney General's Office Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. maj 2012), Pristupljeno 11. 5. 2012.
  4. ^ „Privatnost, gde je tvoja umetnost privatnosti?" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. oktobar 2010), Lippmann Would Roll, 2. avgust 2010, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  5. ^ „Otkrivanje ličnih informacija putem socijalnih mreža", Balakander Krišnamurti i Kreg Vils
  6. ^ „Pregled Fleš kolačića" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (17. jun 2012), Kori Benindžer, 2006. godina
  7. ^ "U lice opasnosti: Poznavanje zakona o privatnosti“, Harvard Law Review Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. maj 2012), 2007. godina
  8. ^ „Politika korišćenja podataka", Preuzeto sa Fejsbuka, 2012. godina
  9. ^ „Saveti za isključivanje geografskog označavanja na mobilnim telefonima“, A. M. Huzner, ABC news, 20. avgust 2010, Pristuplljeno 11. maja 2012
  10. ^ „Onlajn fotografije mogu otkriti naše privatne podatke", BBC News, 3. avgust 2011, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  11. ^ „Više od prepoznavanja lica", Carnegie Mellon University's, Pistupljeno 11. maja 2012,
  12. ^ a b „Privatnost na mreži: Bezbedno korišćenje interneta", Privacy Rights Clearinghouse, jul 1995, Pristuplljeno 11. maja 2012.
  13. ^ „Uznemiravajući uvid u živote korisnika AOL-a", C Net, Deklan Mek Kalah, 7. avgust 2006. godine, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  14. ^ „Veliki svet: omladina, privatnost i tehnologije socijalnih mreža" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. april 2011), EDUCAUSE Review, Trejsi Mitrano, novembar 2006. godine
  15. ^ „Šta je Spokeo" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. maj 2012), Preuzeto sa Spokea, Pristupljeno 24. 4. 2013.
  16. ^ „Zahtev vlade za ličnim informacijama korisnika Tvitera, ozbiljna povreda ustava", American Civil Liberties Union, 8. januar 2011, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  17. ^ „Na Fejsbuku, onaj si koga poznaješ", Pacific Standard, Erik Hajdn, 11. mart 2010, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  18. ^ „Ujedinjene nacije upozoravaju na „eksloziju“ lozinki ", BBC, 4. decembar 2006, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  19. ^ „FBI pamti otkucaje na tastaturi" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. jun 2012), The Rumor Mill News Reading Room ,22. novembar 2001, Pristupljeno 11. 5. 2012.
  20. ^ "Majkrosoft" Microsoft TechNet Web site, Pristupljeno 24. 4. 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]