Priča o jakom čoveku

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pol Sezan, The Hanged Man's House, 1873.

Priča o jakom čoveku (ili priča o pljačkašu) je jedna od Isusovih alegorijskih priča, zabeležena u kanonskim jevanđeljima po Mateju, Marku i Luki, kao i u nekanonskom jevanđelju po Tomi.

Priča[uredi | uredi izvor]

Po Mateju[uredi | uredi izvor]

Ili kako može neko da uđe u kuću jakoga i da pograbi njegovo pokućstvo, ako prvo ne sveže jakoga, i tada će njegovu kuću opleniti?
— Evanđelje po Mateju, 12:29 (prevod Emilijan Čarnić)

Po Marku[uredi | uredi izvor]

Niko ne može pokućstvo jakoga, ušavši u kuću njegovu, oteti ako najpre jakoga ne sveže: i onda će kuću njegovu opleniti.
— Evanđelje po Marku, 3:27 (prevod Vuk Karadžić)

Po Luki[uredi | uredi izvor]

Kada jaki, naoružani čovek čuva svoj dvor, njegovo imanje je u miru; ako pak jači od njega dođe i nadvlada ga, uzima mu sve oružje u koje se uzdao i deli što je oplenio od njega.
— Evanđelje po Luki, 11:21-22 (prevod Emilijan Čarnić)

Po Tomi[uredi | uredi izvor]

Niko ne može ući u kuću jakog čoveka i silom je zauzeti a da mu prvo ne sveže ruke; tek tada mu može poharati kuću.
— Evanđelje po Tomi, izreka 35

Tumačenja[uredi | uredi izvor]

U sinoptičkim jevanđeljima po Mateju, Marku i Luki, ova priča predstavlja deo šire rasprave u kojoj protivnici optužuju Isus da isteruje demone pomoću Belzebuba, odnosno tako što u savezu sa Satanom:

A književnici koji behu sišli iz Jerusalima govorahu: U njemu je Veelzevul. On pomoću kneza đavolskog izgoni đavole. I dozvavši ih govoraše im u pričama: Kako može sotona sotonu izgoniti? I ako se carstvo samo po sebi razdeli, ne može ostati carstvo ono; I ako se dom sam po sebi razdeli, ne može ostati dom onaj; I ako sotona ustane sam na se i razdeli se, ne može ostati, nego će propasti. Niko ne može pokućstvo jakoga, ušavši u kuću njegovu, oteti ako najpre jakoga ne sveže: i onda će kuću njegovu opleniti.[1]

Tumačeno u ovom kontekstu, snažan čovek predstavlja Satanu, a napadač predstavlja Isusa. Isus na taj način kaže da nije mogao vršiti egzorcizam a da prethodno nije pobedio Satanu.[2][3][4]

Kreg Kiner smatra da je ova Isusova priča o jakom čoveku nadovezivanje na antičku poslovicu "niko ne pljačka jakog čoveka".[5]

U nekanonskom Jevanđelju po Tomi, koje nema kontekst rasprave o Belzebubu, izreka se može tumačiti kao da su „lukavo planiranje i pažljiva strategija“ neophodni kako bi se ostvarili nečiji ciljevi.[6]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Evanđelje po Marku, 3:22-27 (prevod Vuk Karadžić)
  2. ^ Jürgen Becker, trans. James E. Crouch, Jesus of Nazareth, Walter de Gruyter, (1998). str. 184.
  3. ^ Duane Frederick Watson, The Intertexture of Apocalyptic Discourse in the New Testament, Brill Academic Publishers, (2003). str. 26.
  4. ^ William Telford, The Theology of the Gospel of Mark. . Cambridge University Press. 1999. pp. 62. ISBN 978-0-521-43977-0. 
  5. ^ Craig S. Keener, A Commentary on the Gospel of Matthew, Wm. B. . Eerdmans Publishing. 1999. pp. 364. ISBN 978-0-8028-3821-6. 
  6. ^ Richard Valantasis, The Gospel of Thomas, Routledge (UK), (1997). str. 111.