Protovestijar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Protovestijar (grč. πρωτοβεστιάριος) je bila vizantijska titula, čija se namena menjala tokom vekova, od visokog dvorskog zvanja, preko vojnog i političkog položaja, do aristokratske titule. Korišćena je i u srednjovekovnoj Srbiji (od doba kralja Milutina), za mesto vladarevog rizničara, a nešto kasnije i u Bosni (u doba Kraljevstva).

Titula protovestijara u Vizantiji[uredi | uredi izvor]

Smatra se da je protovestijar bio naslednik rimskog comes sacrae vestis odnosno čuvar carske garderobe, iako u kasnijim izvorima nema potvrde o bilo kakvoj vezi između protovestijara i carske garderobe[1].

Zvanje protovestijara je prvi put zabeleženo 412. godine, kada je nadzirao carev lični (različit od državnog) vestarion (skladište i riznica). Najraniji podaci o ovom zvanju su krajnje oskudni, ali se, na osnovu nekoliko sačuvanih pečata iz VIII i IX veka, zna da je postojalo, iako je na osnovu njih nemoguće razjasniti njegovu tadašnju ulogu. U nešto kasnijim „Taktikama“, samo se na jednom mestu pominje uloga carevog protovestijara, ali bez bliže odrednice njegove uloge.

Prvi protovestijar čije ime je sačuvano, bio je Lav Hamaidrakon, koga je car Teofilo (829—842) poslao po kandelabrum, koji je slomljen u doba ubistva cara Lava V (813—820). U periodu od IX do XI veka, protovestijar predstavlja značajnu dvorsku funkciju, položaj dvorskog evnuha i neku vrstu pomoćnika parakoimemonu. Tokom ovog doba protovestijari su predvodili vojske, vodili diplomatske pregovore, ali su se bavili i razotkrivanjem zavera protiv cara i nizom drugih poslova[1].

Značaj ovog položaja je naročito porastao tokom XI veka. Protovestijar Simeon, u doba cara Romana III Argira (1028—1034), je istovremeno bio i domestikon ton sholon, a kasnije je postao i parakoimemon.Konstantin Lihud, inače kasniji vaseljenski patrijarh (1059—1063), je kao protovestijar cara Konstantina IX upravljao njegovom vladom[1].

Posle ovog perioda, zvanje protovestijara postaje počasna titula[a] i od XII veka je dodeljivana plemićima i visokim dostojanstvenicima[b]. U doba Paleologa, titula protovestijara spada među visoke i nalazila se iznad titule velikog domestika[v], a poslednji zabeleženi protovestijar bio je Aleksije Asen, sredinom XIV veka[1].

U Vizantiji je postojao i položaj protovestijarise, koja je bila prva caričina sluškinja i njena pozicija je, na osnovu sačuvanih izvora, sigurno postojala od IX do XV veka. Pored cara, protovestijare su mogli da imaju i drugi ljudi, koji nisu pripadali aristokratskoj klasi[g].

Titula protovestijara u drugim državama[uredi | uredi izvor]

Zvanje protovestijara postojalo je i u srednjovekovnoj Srbiji, od doba kralja Milutina (1282—1321)[d], a njegova uloga je bila da se bavi državnim finansijama. Ovaj položaj je često dodeljivan kotorskim ili dubrovačkim trgovcima koji su bili iskusni u vođenju finansija. Takav je bio protovestijar Dušana Silnog (kralj 13311346, car 1346—1355), kotoranin Nikola Buća. Titula protovestijara je izašla iz upotrebe sa prvim padom Srpske despotovine (poslednji protovestijar koji se pominje je Nikola Rodop 1435. godine[2]), a njegove dotadašnje dužnosti prelaze na zvanja kaznaca ili velikog kaznaca[2].

Iz srednjovekovne Srbije, položaj protovestijara je prešao u Bosnu, posle proglašenja Tvrtka I (ban 13531377, kralj 1377—1391) za kralja. On je, kao i u Srbiji, bio zadužen za državne finansije i na tom položaju se relativno često susreću stranci (Dubrovčani, Kotorani i drugi).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kao počasna titula, zvanje protovestijara dodeljeno je Androniku Duki, sinu cezara Jovana i sestriću cara Konstantina X (1059—1067).
  2. ^ Titula protovestijara, između ostalih, dodeljena je Aleksiju V (1204), Jovanu III (1222—1254) i Georgiju Muzalonu.
  3. ^ Car Mihajlo VIII (1261—1282) je, kao takvu, dao ovu titulu svom nećaku, Mihajlu Tarhanejotesu i dodelio mu pravo da nosi zelenu odeždu.
  4. ^ Zabeležen je primer svetog Filareta Milostivog (XI vek), koji je imao ličnog protovestijara Likastosa, koji je bio zadužen da ide za njim i iz njegove torbe da deli novac siromašnima.
  5. ^ Ovo zvanje se pominje još u doba kralja Uroša I (1242—1276), ali se smatra da je tek sa Milutinovom vizantizacijom Srbije, ono postalo sastavni deo njenog činovničkog aparata.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Kazhdan 1991.
  2. ^ a b Veselinović 2006.

Literatura[uredi | uredi izvor]