Punski ratovi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Punski ratovi

Zapadno Sredozemlje za vrijeme Punskih ratova
Vreme264. p. n. e.146. p. n. e.
Mesto
UzrokSukob interesa dve sile koje su se širile mediteranskim prostorom: Kartagine i Rimske republike.
Ishod Rimska pobeda. Kartagina osvojena od strane Rimljana.
Sukobljene strane
Rimska republika Kartagina
Komandanti i vođe
Marko Atilije Regul
Publije Kornelije Scipion
Publije Kornelije Scipion Emilijan
Hamilkar Barka
Hanibal
Hazdrubal Beotarh

Punski ratovi su serija ratova vođenih između Kartagine i Rimske republike.[1] Serija ratova između Rima i Kartagine poznata je pod nazivom punski ratovi, zbog latinskog naziva za stanovnike Kartagine — Puni.[2]

Osnovni uzrok punskih ratova je bio sukob interesa dve sile koje su se širile mediteranskim prostorom: Kartagine i Rimske republike. Rimljani su bili posebno zainteresovani za širenje na Siciliju, koja je bila glavni izvor žita na Sredozemlju i bila pod kontrolom Kartagine. Moć Kartagine se zasnivala na trgovini. Na početku ratova Kartagina je bila dominantna sila zapadnog Mediterana sa ogromnim pomorskim iskustvom i teritorijama uglavnom uz more. Imala je velike posede na ostrvima u zapadnom Mediteranu i duž obala Španije. Rim je bio sila ograničena na Apeninsko poluostrvo.

Na kraju punskih ratova, posle pogibije stotina hiljada vojnika sa obe strane, Rim osvaja Kartaginu i potpuno uništava grad i postaje najjača sila zapadnog Mediterana. Oblast kojom je vladala Kartagina pretvoreno je u provinciju Afriku. Završetkom makedonskih ratova (koji su bili u vreme punskih ratova) i pobedom nad Antiohom III 188. p. n. e. na istoku, Rim postaje dominantna mediteranska sila.

Prvi punski rat[uredi | uredi izvor]

Ruševine Kartagine

Brzi uspon Rima u prvoj polovini 3. veka p. n. e., te širenje njegove sfere uticaja, što je završilo osvajanjem cele Italije, dovelo je Rim gotovo odmah u sukob sa mediteranskim silama van Italije. Na jugu je glavni protivnik bila Kartagina. Kršeći sporazum iz 306. godine p. n. e., koji je (kako pretpostavljaju istoričari na osnovu Polibijevih podataka) Siciliju prepustio kartaginskoj uticajnoj sferi, Rimljani su prešli Mesinski moreuz, koji je Italiju razdvajao od Sicilije, i tako započeli rat.

Kartagina pre 264. pne

Neposredan je povod za izbijanje prvog rata bila je kriza u gradu Mesani (danasnja Mesina). Grupa kampanskih plaćenika, nazvanih Mamertinci, koja se silom učvrstila u tom gradu i koje je 264. p. n. e. snažno pritiskao Hijeron II iz Sirakuze, obratili su se za pomoć istovremeno i Rimu i Kartagini. Kartaginjani su stigli prvi, zauzeli Mesanu i usposlovali mir. Ipak, rimski vojskovođa, koji je uporno nastojao da sa svojom vojskom uđe u grad, uspeo je da tokom pregovora zarobi kartaginskog zapovednika i natera ga na povlačenje. Taj je rat uveo Rim u rat s Kartaginom i Sirakuzom.

Ratne su operacije počele zajedničkim kartaginsko-sirakuškim napadom na Mesanu, koji su Rimljani lako odbili. Zatim su Rimljani 263. godine p. n. e. s velikom vojskom prodrli na Hijeronovu teritoriju i primorali ga da traži mir i s njima sklopi savez. Godine 262. p. n. e. opseli su i zauzeli kartaginsku bazu u Agriđentu na južnoj obali ostrva. Prve godine rata nisu nimalo ostavljale sumnje o tome da rimske namere sežu mnogo dalje od zaštite Mesane.

Rimljani su 260. p. n. e. izgradili svoju prvu veću flotu standardnih ratnih brodova. U bici kod Mila (Mylae), na severnoj obali Sicilije, njihov je vojskovođa Gaj Duilije pobedio kartaginsku flotilu lako pokretljivijih brodova tako što je dostizao jedan po jedan brod i zatim na njega iskrcavao vojnike koji su se borili kao pešadija protiv kartaginskih mornara. Ta je pobeda omogućila Rimljanima da se 259. godine p. n. e. iskrcaju na Korizici i odatle proteraju Kartaginjane, ali ona nije bila dovoljna da oslabi kartaginski pritisak na samu Sirakuzu. Velika rimska flota isplovila je 256. godine p. n. e., potukla celu kartaginsku flotu kod rta Eknoma (blizu današnje Likate, ital. Licata) i podigla utvrđeni logor na afričkoj teritoriji kod Klipeje (Clipea, danas Kelibija u Tunisu). Kartaginjani, čija je građanska vojska bila krajnje dezorganizovana, nisu mogli da spreče pustošenje svojih polja niti pobune svojih podanika. Posle samo jedne kampanje bili su spremni da zatraže mir, ali su uslovi koje je ponudio rimski zapovednik Marko Atilije Regul za njih bili nepodnošljivo strogi. Stoga su opremili novu vojsku, u kojoj je glavnu ulogu trebalo da imaju konjica i slonovi. Godine 255. p. n. e. nametnuli su bitku Regulu, koji je zauzeo položaj blizu grada Tunisa sa neadekvatnom vojnom snagom, te su uništili veći deo njegove vojske. Ostale je vojnike povukla druga rimska flota, koja je došla do Afrike, nakon što je kod rta Hermeja potukla kartaginsku flotu.

Rimljani su sada ponovo usmerili svoju pažnju na Siciliju. Važno utvrđenje Panorm (današnji Palermo) zauzeli su 254. p. n. e., ali je ponovo nastupilo zatišje kada su Kartaginjani na ostrvo doveli pojačanja. Konačno je 251. ili 250. p. n. e. rimski vojskovođa Cecilije Metel zapodeo bitku blizu Panerma, u kojoj je snaga neprijatelja bila značajno oslabljena. Zatim su Rimljani počeli da sa kopna i s mora opsedaju glavnu punsku bazu u Lilibeju (Lilybaeum, današnja Marsala) i grad Drepanon (danas Trapani). Zbog snažnog otpora Rimljani su morali da 249. p. n. e. dignu opsadu. Pokušavajući da izvrši iznenadan napad na Drepanon rimska je flota pod komandom Publija Klaudija Pulhera izgubila 93 broda, što je bio jedini pomorski poraz Rimljana tokom čitavog rata. Njihova je flota, međutim, bila ozbiljno oslabljena nizom gubitaka u burama, pa je bila tako smanjena da je napad na Siciliju morao biti odložen. Istovremeno su Kartaginjani, koji su počeli da osećaju težak finansijski teret ovog otegnutog rata, smanjili svoje snage i odustali od pokušaja da pokrenu protivnapad.

Rimljani su 242. godine p. n. e. obnovili operacije na moru. Flota od 200 brodova bila je poslata da obnovi blokadu Lilibeja. Kartaginjani su užurbano prikupili vojsku za odbranu, ali je 10. marta 241. p. n. e. u bici kod Egatskih ostrva (Aegates insulae), zapadno od Drepanona, njihova flota bila uhvaćena u klopku, pa je većina brodova potopljena ili zarobljena. Ova pobeda, kojom su Rimljani osigurali svoju dominaciju na moru, učinila je neminovnim konačni pad kartaginskih uporišta na Siciliji. Kartaginjani su stoga stupili u pregovore i najzad kapitulirali. Po uslovima mirovnog sporazuma, Kartaginjani su morali da ustupe Siciliju i Liparska ostrva Rimu i da plate odštetu od 3.200 talenata. Dugo ratovanje i česti gubici brodova rezultirali su velikim ljudskim i materijalnim gubicima na obe strane.

Period između dva rata (241−218. p. n. e.)[uredi | uredi izvor]

Gubitak prevlasti na moru lišio je Kartaginjane ne samo njihovog dominantnog položaja u zapadnom Mediteranu, već je njihovu prekomorsku imperiju izložio dezintegraciji pod obnovljenim napadima Rima. Čak je i grčki istoričar Polibije, koji se divio Rimu, smatrao da su potonje akcije Rimljana protiv Kartagine bile agresivne i neopravdane. Kršeći sporazum sa Kartaginom, rimska je vojska zauzela Sardiniju, nakon što je tamošnji kartaginski garnizon predao Rimljanima ostrvo (238. godine). Na žalbe Kartagine Rimljani su odgovorili objavom rata, a od njega su odustali tek pošto su im ustupljene i Sardinija i Korzika te nakon što im je plaćena nova odšteta.

Iz te je epizode bilo jasno da Rim namerava da u potpunosti iskoristi svoju pobedu. Da bi izbegla dalje opadanje svoje hegemonije, Kartagina nije imala drugog izlaza nego da odgovori silom. Nedavne komplikacije, kako spoljašnje tako i unutrašnje, tako su oslabile punsku moć da je trenutak obnavljanja rata s Rimljanima pod bilo kakvim povoljnim uslovima izgledao veoma daleko. Ipak, kartaginski vojskovođa Hamilkar Barka trudio se da obnovi kartaginsku moć učvršćivanjem položaja u Hispaniji, gde je Kartagina mogla da baviti nove materijalne resurse i nove vojnike. Pošto su mu bila data neograničena ovlašćenja u spoljnim poslovima, on je ostatak svog života proveo učvršćujući pozicije u Hispaniji (237–228). Taj su rad nastavili njegov zet Hazdrubal i sin Hanibal, koji je 221. p. n. e. bio postavljen na čelo kartaginske vojske. Ova osvajanja u Hispaniji izazvala su podozrenje Rima, koji je ugovorom sa Hazdrubalom ograničio Kartaginjane na oblast južno od reke Ebra (Iberus). U jednom je trenutku, takođe, Rim uspostavio odnose sa Saguntom, gradom na istočnoj obali Pirinejskog poluostrva, južno od Ebra. Kartaginjanima se činilo da Rim ponovo širi svoje interese u sferu njihove hegemonije. Hanibal je 219. p. n. e. započeo opsadu Sagunta i osvojio ga, uprkos upornoj odbrani grada. Prema (malo verovatnoj) tradiciji, grad je osvojen u svetlu dugotrajnih većanja rimskog senata o tome treba li Saguntu pružiti pomoć ili ne. Čini se, međutim, da je odbrana Sagunta u tom trenutku bila nemoguća. U svakom slučaju, na taj su čin Rimljani odgovorili ultimatumom, zatraživši od Kartaginjana da im predaju Hanibala ili da uđu u rat. Kartaginska je vlada podržala Hanibala i prihvatila rat.

Drugi punski rat[uredi | uredi izvor]

Izgledalo je da bi prevlast Rimljana na moru trebalo da im omogući da biraju bojno polje. Odlučili su da jednu vojsku pošalju u Hispaniju, a drugu na Siciliju i u Afriku. Ali, pre no što su njihove pripreme bile završene, Hanibal je započeo niz operacija koje su diktirale tok rata tokom većeg njegovog dela. On je shvatio da, dok god Rimljani uživaju resurse nepodeljene Italske konfederacije, nijedan napad im ne može toliko naštetiti da bi sprečio oporavak Rimljana. Stoga je smislio plan da saseče njihov izvor snage tako što će rat preneti u Italiju i tamo izazvati raspad Italske konfederacije. Njegove su šanse da ikada dođe do Italije izgledale male, jer su more čuvale rimske flote, a kopneni je put bio dugačak i naporan.

Ali, sama smelost njegovog poduhvata doprinela je da on uspe. Nakon šestomesečnog marša preko Hispanije, Galije i Alpa, kojem se Rimljani nisu mogli na vreme suprotstaviti, Hanibal je u jesen 218. p. n. e. stigao u dolinu reke Po sa 20.000 vojnika i 6.000 konja, pri čemu mu je najbolji deo vojske bio regrutovan u Africi i Hispaniji. Krajem te godine Hanibal je nadmoćnom taktikom odbacio rimsku vojsku na obalama reke Trebije, nanoseći joj teške gubitke, te je tako osigurao svoj položaj u severnoj Italiji.

Godine 217. p. n. e. vojne operacije su zahvatile Etruriju, u koju je osvajačka vojska, značajno osnažena Galima, prodrla kroz jedan nezaštićen prolaz. Rimska je vojska krenula u poteru za neprijateljem, ali je upala u klopku na obali Trazimenskog jezera i tu bila uništena, izgubivši najmanje 15.000 vojnika. Ova je katastrofa ostavila Rim potpuno nezaštićenim. Ali Hanibal se, odlučivši da ne napada Rim pre no što sakupi snažniju vojsku, uputio prema jugu Italije, nadajući se da će tamo pobuniti narode koji su ranije bili najuporniji neprijatelji Rima. Italci su se svuda, međutim, sporo priključivali Kartaginjanima. Nova je rimska vojska pod komandom diktatora Kvinta Fabija Maksima (nazvan Cunctator = „Oklevalo”) u stopu pratila Hanibala na njegovom putu kroz Apuliju i Kampaniju, te ga je sprečavala da uspostavi stalnu bazu za vojne operacije.

Ratne operacije u 216. godini započele su novim, agresivnim potezom sa strane Rima. Izuzetno snažna kopnena vojska, čija se veličina procenjuje u rasponu od 48.000 do 85.000 ljudi, poslata je da se s Kartaginjanima sukobi u otvorenoj bici. U ravnoj dolini blizu Kane (Canae, u Apuliji). Hanibal je namerno dozvolio da centar njegove vojske probiju brojno nadmoćni Rimljani, dok je Hazdrubalova konjica opkoljavala neprijatelja s bočne i zadnje strane. Rimljani, našavši se sa svih strana opkoljeni kao u unutrašnjosti potkovice, bili su praktično uništeni, a ljudski su gubici bili možda veći nego u bilo kom drugom porazu za vreme rimske republike.

Bitka je imala važne posledice i na moral. Južnoitalski narodi odvojili su se od Rima, pri čemu su taj pokret predvodili građani Kapue, koja je u to vreme bila drugi po veličini grad u Italiji. Iz Kartagine su poslata dodatna pojačanja, a nekoliko neutralnih država spremalo se da uđe u rat na strani Kartaginjana. Ali veliki resursi Rima, iako značajno smanjeni kako u pogledu ljudstva tako i u pogledu novca, još nisu bili iscrpljeni. U severnoj i srednjoj Italiji pobuna nije uhvatila većeg maha i mogla se kontrolisati manjim vojnim odredima. Na jugu, grčki obalski gradovi ostali su lojalni Rimu, a brojne latinske kolonije imale su važnu funkciju da sprečavaju komunikaciju između pobunjenika i da zadržavaju delove njihovih snaga.

Mapa bojišta po južnoj Italiji.

U samom Rimu ova je kriza proizvela jedinstvo kakvo se nikada kasnije tokom republike nije ponovilo. Vođstvo u ratu bilo je od tada prepušteno senatu, koji je stekao veliku slavu svojom konzistentnom politikom sve dok rat nije bio uspešno okončan. Ali, kriza je proizvela i nešto čega su se kasniji rimski pisci stideli: porazi su bili smatrani dokazom božanskog gneva zbog rimske bezbožnosti, koji je trebalo otkloniti tako što će se žive sahraniti dve Vestalke i tako što će se prineti na žrtvu jedan Gal i jedna Galkinja te jedan Grk i jedna Grkinja.

Potonje vojne operacije u Italiji poprimile su nov karakter. Mada su Rimljani povremeno uspevali da prikupe i do 20.000 vojnika, za terenske su operacije mogli odvojiti samo skromne odrede. Njihove vojskovođe, među kojima su veterani Fabije i Marko Klaudije Marcel često bili na najvažnijim položajima, retko su se upuštali u otvorene bitke sa Hanibalom, te su se zadovoljavali time da ga samo nadziru i da napadaju njegove pomoćne čete. Hanibal, čiji su nedavni uspesi bili dovedeni u pitanje potrebom da odvoji vojne snage za zaštitu svojih novih saveznika ili za osiguranje njihove kolebljive lojalnosti, još uvek je bio suviše slab da bi preduzeo odlučujuću ofanzivu. U narednim se godinama rat nastavio u vidu niza manjih okršaja. Tokom 216. i 215. god. p. n. e. glavno je poprište rata bila Kampanija, gde je Hanibal, uzalud pokušavajući da se učvrsti na obali, pretrpeo značajan poraz kod grada Nole.

Godine 214. p. n. e. glavne su kartaginske snage bile prebačene iz Apulije, u nadi da će se zauzeti Tarent, pogodnu luku preko koje bi Hanibal uspeo da osigura veze s Kartaginom. Tokom 213. i 212. godine p. n. e.. veći deo Tarenta i drugi gradovi na južnoj obali konačno su prešli u Hanibalove ruke, ali su u međuvremenu Rimljani uspeđno gušili pobunu u Kampaniji, a 212. godine bili su dovoljno jaki da otpočnu s opsadom Kapue. Naneli su težak poraz kartaginskoj vojsci poslatoj u pomoć Kapui, a nisu odustali od opsade ni kada se pojavio sam Hanibal. Godine 211. p. n. e. Hanibal je poslednji put pokušao da pomogne svojim saveznicima tako što je inscenirao lažni napad na sam Rim, ali su opsađivači odbili da se povuku iz svojih rovova i Kapua je postepeno glađu naterana na predaju. Rimljani su 209. godine zauzimanjem Tarenta postigli još jedan važan uspeh. Mada je Hanibal još uvek pobeđivao u pojedinim okršajima, bio je polako potiskivan ka krajnjem jugu poluostrva.

Godine 207. p. n. e. dolazak svežih kartaginskih snaga izazvao je novu krizu. Hazdrubal, koji je tokom 208. i 207. p. n. e. išao kopnenim putem iz Hispanije, pojavio se u severnoj Italiji sa vojskom koja je jedva bila manja od vojske koju je Hanibal doveo 218. godine. Pošto je dopunio svoje trupe galskim i ligurskim kontingentima, krenuo je duž istočne obale sa ciljem da se priključi svom bratu u srednjoj Italiji, kako bi zajednički napali Rim. Do tog su vremena ljudski i materijalni gubici već toliko pritisli Italiju, da su i neki od najodanijih rimskih saveznika protestovali izjavljujući da ne mogu pružiti dalju pomoć. Ipak, uz krajnje napore, Rimljani su opremili dve jake vojske i poslali ih protiv Hazdrubala i Hanibala. Hazdrubala je, pre nego što je stigao do Hanibala, kod reke Metaura u severnoj Italiji potukla vojska pod komandom Marka Livija Salinatora, delimično pojačana vojskom Gaja Klaudija Nerona. Veći deo Hazdrubalove vojske je bio uništen, a on sam ubijen. Njegova je glava zatim bila bačena u bratovljev logor, kao objava njegovog poraza.

Ratne operacije 207. godine odlučile su ishod rata u Italiji. Mada se Hanibal još nekoliko godina zadržao u južnoj Italiji, to mu je pre svega pošlo za rukom zbog iscrpljenosti Rima. Godine 203. p. n. e., Hanibal je, u skladu s naređenjima koja je primio iz Kartagine, otplovio nazad za Afriku. Druga ekspedicija pod komandom njegovog brata Magoa, koja se iskrcala u Liguriji 205. p. n. e. i pokušala da izazove pobunu u cisalpijskoj Galiji i u Etruriji, bila je naterana na povlačenje.

Treći punski rat[uredi | uredi izvor]

Ostaci Kartagine

Treći punski rat je predstavljao opsadu Kartagine od 149. p. n. e. do proleća 146. p. n. e. Rimljani su strepili od Kartagine, iako je ona posle Drugog punskog rata ostala potpuno nemoćna. To nam dokazuje i činjenica da je pisac Katon Stariji svako svoje izlaganje u Senatu završavao rečenicom: „Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti“. Na kraju Trećeg punskog rata, Rimljani su to i učinili, i samim tim postali vodeća sila zapadnog Sredozemlja.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Scarre 1995, str. 24–25
  2. ^ Sidwell, Keith C; Jones, Peter V (1997). The world of Rome: an introduction to Roman culture. Cambridge University Press. str. 16. ISBN 978-0-521-38600-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Scarre, Chris (1995). „The Wars with Carthage”. The Penguin Historical Atlas of Ancient Rome. London: Penguin Books. str. 24–25. 
  • Bagnall, Nige (1990). The Punic Wars. London: Hutchinson.
  • Bagnall, Nige (2003). The Punic Wars 264–146 BC. New York: Routledge.
  • Hoyos, B.D. (2011). A Companion to the Punic Wars. Malden, MA: Wiley-Blackwell.
  • Miles, Richard (2011). Carthage must be destroyed: The rise and fall of an ancient superpower. New York: Viking.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]