Rade Radović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Radovan Radović
Rade Radović tokom rata
Puno imeRadovan Rade Radović
Datum rođenja(1961-00-00)1961.
Mesto rođenjaKosovo i Metohija, NR Srbija, FNR Jugoslavija
Datum smrti1998.(1998-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (36/37 god.)
Mesto smrtiBileća
 RS, BiH

Radovan Rade Radović (1961 — Bileća, 1998) bio je učesnik ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i komandant vojne jedinice Bilećki dobrovoljci iz istočne Hercegovine, zbog čega je bio proglašen za četničkog vojvodu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Radovan Radović rođen je 1961. na Kosovu i Metohiji, od oca Obrena i majke Anice.[1] U Bileću se doselio 1981. i tu je formirao porodicu.

Po izbijanju rata u Hrvatskoj, Radović pristupa srpskim dobrovoljcima koji ratuju za Republiku Srpsku Krajinu, na ratištu u Istočnoj Slavoniji. S početkom rata u Bosni i Hercegovini, Radović se vraća u Bileću i na njegovu inicijativu formira se jedinica Bilećki dobrovoljci, koja je brojala 94 pripadnika, a od kojih je njih 24 poginulo tokom ovog rata. Odmah nakon formiranja, jedinica bilježi uspjehe u okolini Stoca. Tokom rata jedinica je prošla brojna ratišta istočne Hercegovine, od Bileće, preko Nevesinja i Mostara, pa sve do Trebinja, Foče i Goražda.[2] Izuzetno zapažene rezultate jedina postiže sredinom 1992, u borbama na Podveležju, zatim tokom Mitrovdanske ofanzive, kao i u aprilu 1994. na goraždanskom ratištu i septembru iste godine na Prenju. Radović postaje član Srpske radikalne stranke 1994, a zatim ga je predsednik stranke dr Vojislav Šešelj proglasio i za četničkog vojvodu.

Radovan Radović je ubijen 1998. u Bileći, a ubica je za ovaj zločin osuđen na dvije godine zatvora.

Radovan je bio oženjen Radislavkom Radović i sa njom je imao sina Miloša i kćerke Mariju i Milicu. Danas jedna od nevesinjskih ulica nosi njegovo ime.

U sudskom procesu protiv Vojislava Šešelja, pred Haškim tribunalom, u svjedočenju Vojislava Dabovića od 28. januara 2010, konstatovano je da je Radović bio jedan od najhrabrijih i najčasnijih Srba tokom rata u Bosni i Hercegovini, kao i to da se za njega ne može vezati niti jedan zločin.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ SPC: Parastos poginulim i umrlim borcima Bilećkih dobrovoljaca Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. septembar 2016)
  2. ^ Tihomir Tiha Burzanović: Bilećki dobrovoljci Radović, „Sabor Bjelopavlića”, Podgorica — Cetinje, 1996

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]