Rat svetova (radio)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rat svetova, radio-drama napravljena na osnovu istoimenog romana Herberta Džordža Velsa, koju je Radio Teatar Merkur (Mercury Theatre on the Air) emitovao na CBS-u kao specijalna emisija za praznik Noć veštica, 30. oktobra 1938. Ova radio-drama ušla je u istoriju medija po načinu na koji je realizovana: kao direktan prenos invazije Marsovaca na Zemlju, urađen tako verno da su mnogi slušaoci širom Amerike podlegli panici, misleći da se to zaista događa.[1] Dramu je režirao Orson Vels, koji je tada imao 23 godine.

Inače, Orson Vels (Orson Welles) i pisac romana Herbert Džordž Vels zbog sličnih prezimena ponekad se pogrešno dovode u rodbinsku vezu.

Ova radio-drama često se navodi kao primer uticaja koji mediji mogu imati i zloupotrebe moći koja iz toga može proisteći. Originalan snimak je i danas dostupan i vrlo tražen (videti niže pod „spoljašnje veze").

Emisija[uredi | uredi izvor]

Jedna od najinteresantnijih scena iz TV filma „Noć koja je uspaničila Ameriku“ (The Night That Panicked America, 1975, produkcija Paramount Pictures Corporation), u kome je rekonstruisana realizacija emisije i reakcije slušalaca. Član tima za specijalne efekte odvrće i zavrće poklopac tegle u WC šolji, što je zvučalo kao otvaranje poklopca Marsovskog cilindra.

Roman H. Dž. Velsa govori o invaziji Marsovaca na Zemlju, u Englesku (okolina Londona), krajem 19. veka. Napisan je u prvom licu, sa aspekta pripovedača koji je učesnik u tim događajima. Adaptaciju romana i scenario za radio-dramu napisao je Hauard Kok (Howard Koch), uz pomoć Orsona Velsa i ostalih članova ekipe Teatra Merkur. Radnja je „prebačena“ u Grovers Mil (Grover's Mill) kod Nju Džerzija i u aktuelno vreme, a dramatizacija je urađena tako da sve zvuči kao direktan radijski prenos događaja. Kako bi postigli željenu atmosferu, Orson Vels i ostali glumci uvežbavali su dramatičnost glume slušajući snimak uzbuđenog reportera koji je uživo prenosio nesreću cepelina "Hindenburg" prethodne godine.

Oko polovina 50-minutne drame sastojala se od ovog lažnog radio-prenosa presecanog vestima, izveštajima i saopštenjima zvaničnika. Ovakav pristup nikada ranije nije korišćen u radio-dramama, bar ne toliko dugo u kontinuitetu, što je verovatno bio ključni uzrok za konfuziju koja će uslediti.

Program je počeo parafraziranim uvodom iz romana u kome se pominju namere Marsovaca. Zatim je nastavljeno tako kao da je u pitanju obična muzička emisija (prenos svirke iz jednog njujorškog hotela), sa povremenim prekidima za kratke vesti. Te vesti su najpre bile bezazlene, u njima se pominju čudne eksplozije primećene na površini Marsa. A onda postaju sve češće i zloslutnije nakon što "meteorit" - za koji će se ispostaviti da je Marsovska raketa - padne u Nju Džerzi. Znatiželjne mase ljudi počinju da se okupljaju oko kratera, a ceo događaj „uživo prenosi“ reporter Karl Filips, sve dok Marsovci ne naprave masakr među okupljenima spalivši ih svojim "zracima smrti". (Kasnija istraživanja pokazala su da su mnogi slušaoci čuli samo ovaj deo radio-drame, a zatim počeli da pozivaju rodbinu i poznanike, tako da su se glasine širile geometrijskom progresijom i umnogome doprinele konfuziji koja je nastala).

Na Zemlju pada još Marsovskih brodova iz kojih izlaze Marsovci u svojim "tripodima“ i onda počinje pustošenje širom SAD, rušenje mostova i pruga. Pritom Marsovci ispuštaju i crni dim, tako da oni koji izbegnu „zrake smrti“, definitivno umiru od otrovnog gasa. U program se uključuje i neimenovani sekretar unutrašnjih poslova koji obaveštava naciju o ratu sa Marsovcima. (Umesto „sekretara“, po scenariju je trebalo da bude najavljen „lično“ Ruzvelt, međutim, zbog pritiska koji je CBS izvršio na Velsa, to je promenjeno najpre u „predsednik“, ali CBS ni to nije dozvolio. Vels je na kraju prihvatio da ne pominje predsednika, ali je savetovao glumca Kenija Delmara (Kenny Delmar) da u ulozi „sekretara“ maksimalno imitira Ruzvelta).

Armija napada Marsovce, ali bez uspeha. Ljudi beže ili se okupljaju u crkvama na molitvama, dok Marsovci nezadrživo nadiru ka Njujorku, ispuštajući pritom otrovni gas.

Ovaj deo drame završava se vrlo efektno: radio reporter prenosi dolazak Marsovaca sa krova zgrade CBS-a, komentariše kako se približavaju aveniju po aveniju, i na kraju, u pola rečenice, pada otrovan gasom. Samo se još čuju zvuci Marsovskih mašina i jedan usamljeni radio-operater kako doziva: „Ima li koga u etru?", a zatim se i on gubi.

Drugi deo emisije je uglavnom monolog glavnog junaka, profesora Pirsona (Vels). Priča se završava kao i u romanu - Marsovci umiru od zemaljskih klica i bakterija. Na kraju, Vels van svoje uloge podseća slušaoce da je sve što su čuli zapravo praznična šala, čiji je cilj da ih malo zaplaši (to je uporedio sa maskiranjem u duha navlačenjem čaršava na glavu, uz uzvik „Bu"). Ovo pojašnjenje dao je na insistiranje rukovodilaca CBS-a koji su shvatili koliku paniku je ovaj program izazvao.

Reakcije javnosti i analize[uredi | uredi izvor]

„Spomenik marsovskom sletanju“ u Grover Milsu

Mnogi slušaoci propustili su ili jednostavno ignorisali špicu i najavu, a u predvečerje Drugog svetskog rata, u atmosferi rastuće napetosti i brige, pomislili su da je u pitanju informativni program. Štampa toga vremena izveštavala je o panici koja je nastala, ljudima koji su bežali iz oblasti u koje su navodno Marsovci nadirali, a bilo je i onih koji su bili ubeđeni da osećaju miris otrvnog gasa; drugi su, pak, tvrdili kako su videli odsjaje borbi u daljini.

Neki analitičari navodili su da je program čulo oko šest miliona slušalaca; 1,7 miliona njih poverovalo je da je prenos istinit, a 1,2 miliona bilo je „istinski uplašeno“. U narednih mesec dana po emitovanju emisije, objavljeno je oko 12.500 novinsih tekstova o ovoj radio-drami i reakcijama koje je izazvala. Čak se i Hitler oglasio po ovom pitanju, rekavši da je panika koja je nastala „dokaz dekadencije i iskvarenosti demokratije".

U nekim kasnijim analizama tvrdi se da je panika bila mnogo manja nego što se prikazivalo u tadašnjoj štampi. Ostaje, međutim, nesporno da je mnogo ljudi bilo uplašeno, ili bar zbunjeno.

Još jedan je razlog zbog koga slušaoci nisu znali šta zapravo slušaju. U to vreme na konkurentskoj radio-mreži NBC emitovan je mnogo popularniji šou trbuhozborca Edgara Berdžena, "Čarli Makarti Šou" (Čarli je bio lutka sa kojom je Berdžen izvodio razne komične dijaloge). Oko 12. minuta u Berdženovoj emisiji puštena je jedna operska muzička numera, pa se pretpostavlja da je tada mnogo slušalaca okrenulo skale svojih radio prijemnika kako bi potražilo nešto zabavnije. Ne treba pritom gubiti iz vida činjenicu da je radio bio još uvek nov medij, mnogo atraktivniji nego što je nama danas televizija, i da se sve dešavalo na praznično veče, u udarnom terminu od 20 časova, kada su uglavnom cele porodice bile okupljene oko radio-aparata. Prema nekim izvorima, Orsonu Velsu je bio poznat sinopsis Berdženove emisije, pa je zato, nakon relativno dosadnog početka radio-drame, prvo „reportersko uključenje“ iz Grovers Mila tempirao za 12. minut radio-drame, kako bi pojačao zbunjenost novodobijenih slušalaca. Tako su mnogi slušaoci zapravo počeli da slušaju dramu u trenutku kada se otvara Marsovski cilindar i počinje pokolj.

Nije samo puka naivnost slušalaca kumovala njihovoj zbunjenosti. Radio je imao veliki kredibilitet, a glasovi glumaca su odranije bili poznati slušaocima. Osim toga, nikada se ništa slično ranije nije desilo, tako da su slušaoci bili naviknuti da su informacije koje čuju na radiju - istinite.

Iako je nekoliko puta tokom emisije ponovljeno da je u pitanju radio-drama, takva najava prvi put se mogla čuti tek u 40. minutu, ako izuzmemo špicu i najavni deo emisije. Već posle prvog pojavljivanja Marsovaca, mnogi su izašli van kuće kako bi se konsultovali sa susedima o onome što su čuli (telefona tada nije bilo puno u domovima). Tako se, od usta do usta, panika već raširila pre 40. minuta i objave da je u pitanju radio-drama.

Oni koji su živeli u blizini Grovers Mila nagrnuli su „na lice mesta“ kako bi videli iz prve ruke šta se dešava. Tako su se stvorile velike gužve, pa je morala intervenisati i policija, koja je došla u većem broju kako bi zavela red. Onima koji su nešto kasnije pristigli, sve je izgledalo upravo onako kako je izveštavano na radiju: gomile ljudi, vika, policijske sirene i svetla koja šaraju po masi - sasvim dovoljno da se i sami uspaniče.

Za Edgara Berdžena i Čarlija Makartija, čija je emisija istovremeno emitovana na NBC-u, često kažu da su „spasili svet“ - mnogi šokirani Velsovi slušaoci doživeli su olakšanje kada su čuli njihove poznate glasove na frekvenciji NBC-a.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Nakon panike koja je zavladala, u javnosti se digla povika protiv CBS-a, ali se ova kompanija pravdala time da su slušaoci u nekoliko navrata bili obaveštavani da je u pitanju radio-drama. Orson Vels i Teatar Merkur izbegli su kaznu, ali ne i cenzuru, a CBS-u je naloženo da se najava „prekidamo program“ (zbog važnog obaveštenja i sl.) ubuduće ne sme koristiti u dramske svrhe.

Teorija zavere[uredi | uredi izvor]

U skorije vreme mogu se čuti teorije po kojima je Rat svetova zapravo bio svojevrstan psihološki eksperiment vezan za strah od rata. U dokumentarnom filmu „Gospodari svemira: Tajno rođenje federalnih rezervi“ (Masters of the Universe: The Secret Birth of the Federal Reserve) iz 1999, pisac Danijel Hopsiker (Daniel Hopsicker) tvrdi da je Fondacija Rokfeler finansirala radio-dramu, analizirala nastalu paniku i sastavila izveštaj u koji je imalo uvid samo nekoliko „odabranih“. Postoji još jedna varijanta ove teorije, po kojoj je, osim Fondacije Rokfeler, u zaveri učestvovao i Prinston radio projekt (Princeton Radio Project).

Postoje i spekulacije da je panika koju je izazvalo emitovanje Rata svetova inspirisala zvaničnike da prikriju dokaze o postojanju NLO, kako bi se izbegla slična panika. Kapetan Američkog ratnog vazduhoplovstva Edvard Dž. Rapelt (Edward J. Ruppelt) 1956. je napisao: "Dosijei (američke vlade) o NLO puni su referenci o bezmalo masovnoj panici od 30. oktobra 1938, kada je Orson Vels izveo svoju, sada čuvenu, radio-dramu Rat svetova."

Uticaj[uredi | uredi izvor]

Ponekad se tvrdi da su vesti o japanskom napadu na Perl Harbor u američkoj javnosti najpre primljene sa nevericom, kao posledica Velsove radio-drame.

Ova drama je u nekoliko navrata bila adaptirana (sa promenjenim lokacijama koje se u njoj pominju) i ponovno emitovana na drugim radio-stanicama, gde je postigla slične efekte kao originalna:

  • 1944. emitovana je u Santjagu, Čile, gde je izazvala paniku, a guverner je naredio mobilizaciju.
  • 12. februara 1949. emitovanje u Kitu (Quito), Ekvador, uspaničilo je desetine hiljada ljudi.
  • [2]. Neki, razjareni zbog obmane kojoj su podlegli, zapalili su radio-stanicu i prostorije vodećih prestoničkih novina El Comercio, kada je poginulo 20 ljudi. Materijalna šteta je iznosila tadašnjih 350.000 dolara. Troje ljudi je uhapšeno i optuženo za odgovornost za emitovanje.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pooley, Jefferson; Socolow, Michael (28. 10. 2013). „The Myth of the War of the Worlds Panic”. Slate. Pristupljeno 1. 11. 2013. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]