Rešica

Koordinate: 45° 17′ 27″ S; 21° 53′ 11″ I / 45.2907206° S; 21.8862738° I / 45.2907206; 21.8862738
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rešica
rum. Reșița
Panorama Rešice
Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Rumunija
OkrugKaraš-Severin
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2011.73.282[1][2]
Geografske karakteristike
Koordinate45° 17′ 27″ S; 21° 53′ 11″ I / 45.2907206° S; 21.8862738° I / 45.2907206; 21.8862738
Aps. visina208 m
Rešica na karti Rumunije
Rešica
Rešica
Rešica na karti Rumunije

Rešica (rum. Reșița, nem. Reschitz, mađ. Resicabánya) je grad i opština u zapadnom delu Rumunije. Grad se nalazi u rumunskom delu istorijske pokrajine Banat i središte je okrugu Karaš-Severin.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Grad Rešica smešten je u dolini rečice Brzave, u oblasti Banatskih planina. Grad je privredno i upravno središte istočnog, brdskog dela Banata u Rumuniji.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Mada u okolini grada postoje arheološka nalazišta iz praistorijskog i rimskog perioda prvi pomen grada je iz 15. veka pod imenom Rechyoka. Mesto je prvobitno bilo selo, pa se zbog razvoja industrije pretvorilo u gradić. Po "Rumunskoj enciklopediji", pominje se 1673. godine kao "Resinica". Prvi pomen grada sa punim današnjim nazivom je iz 1717. Godine 1771, Rešica postaje važno rudarsko mesto, jer je sledeće godine puštena u rad prva "visoka peć". Ovo je dovelo i do naseljavanja Nemaca u mestu. Austrijski carski revizor Erler je 1774. godine konstatovao da mesto pripada Karaševskom okrugu, Vršačkog distrikta. Tu je rudnik gvožđa a stanovništvo je bilo pretežno vlaško.[3] Razvoju rudarstva doprineće otkriće velikih naslaga uglja 1790. godine u okolini, u Anini.

Društvo za rumunsko narodno pozorište je 1873. godine imalo dve podružnice, u Temišvaru i Rešici. Posle priključenja grada Rumuniji Rešica je, naročito posle Drugog svetskog rata, brzo napredovala zahvaljujući razvoju železare u veliki industrijski kombinat. Međutim, padom komunizma privreda oslonjena najviše na železaru propada. Poslednjih godina ponovo su vidljivi znakovi oporavka, ali se smatra se crna metalurgija i gradska železara više nikad neće imati značaj kao pre.

Železara u Rešici

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Većinsko stanovništvo u gradu su Rumuni. Značajnijih etničkih manjina danas nema, mada se mora napomenuti da je nekada bilo mnogo Nemaca, koji su po tradiciji bili česti u rudarskim mestima širom nekadašnje Habzburške monarhije. Danas Rešica spada u gradove u Rumuniji sa velikim padom stanovništva usled propasti mesne privrede.

Demografija
1966.1977.1992.2002.2011.
56.65384.78696.91884.02673.282

Srbi u Rešici i okolini[uredi | uredi izvor]

Srba je oduvek bilo u Rešici, ali u malom broju. Nedostatak škole i rumunsko okruženje su dovele do stagnacije. Zanimljivo je da po mitropolijskom izveštaju iz 1861. godine piše da u celom Bokšanskom srezu nema ni jednog Srbina. Po srpskom izvoru iz 1905. godine u Rumunskoj Rešicu, naselju u Rešičkom srezu, bilo je 9 stanovnika pravoslavnih Srba i u Rešicabanja još 51 duša. U celom srezu pravoslavnih Srba ima u 11 naselja, ukupno 84.[4] Njihov broj je znatno porastao lokalnim doseljavanjem u 20. veku. Prema popisu iz 2011. godine u gradu Rešici je živelo 344 Srba, okupljenih oko svoje crkve, a to je 0,5% ukupnog stanovništva Rešice.

Prva srpska pravoslavna parohija je osnovana 1990. godine. Bogosluženja su počela da se vrše u iznajmljenoj luteranskoj bogomolji. Srpski hram posvećen je prazniku Vaskrsenja Gospodnjeg, i slavi se drugog dana Uskrsa. Hram je počeo da niče osvećenjem njegovih temelja, od strane vladike Lukijana, 4. septembra 1999. godine. Po projektu Srbina iz Rešice, Borislava Viktora Najdana, hram u srpsko-vizantijskom stilu gradila je građevinska firma Kristi Kons. Osvećenje gotove crkve usledilo je 9. aprila 2001. godine. Prvi rešički paroh je protojerej Stojan Petrović; odlikovan je pravom nošenja naprsnog krsta. Ikonostas niskog tipa od belog jasena rezbario je Viktor Garoju rešički vajar, a ikone oslikao slikar Radenko Jakšić iz Šapca. Bogorodičin tron u crkvi je radio meštanin Dorju Vasijuc.[5]

Prenumerant jedne rumunske knjige u Rešici je bio 1818—1819. godine paroh Pavel Gajić. Drugu rumunsku knjigu 1832. godine nabavili su u Rešici Montani: Jovan Tomić protoprezviter Karansebeški, Georgije Teodorović paroh, Josif Teodorovć kapelan, Jovan Nikolajević građanin.[6]

U blizini Rešice nalaze se dve male opštine Lupak i Karaševo naseljene Krašovanima, etničkom grupom katoličke veroispovesti čiji se pripadnici uglavnom izjašnjavaju kao Hrvati, a poreklom su iz istočne Srbije. Godine 1905. tu su bili i Srbi: u Lupku - 1 i u Krašovu - 6 osoba.[7]

Zanimljivosti grada[uredi | uredi izvor]

Tu je između dva rata bila Fabrika železničkih vagona.

Muzej lokomotiva u Rešici čuva najstarije primerke lokomotiva u Rumuniji.

Partnerski gradovi[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Recensământul Populației și al Locuințelor 2002 - populația unităților administrative pe etnii”. Kulturális Innovációs Alapítvány (KIA.hu - Fundația Culturală pentru Inovație). Arhivirano iz originala 14. 10. 2013. g. Pristupljeno 6. 8. 2013. 
  2. ^ „Tab8. Populația stabilă după etnie – județe, municipii, orașe, comune”. Institutul Național de Statistică din România. jul 2013. Arhivirano iz originala 18. 01. 2016. g. Pristupljeno 5. 8. 2013. 
  3. ^ J.J. Erler: "Banat", Pančevo 2003.
  4. ^ Mata Kosovac: "Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka po podacima iz 1905. godine", Karlovci 1910. godine
  5. ^ Stevan Bugarski, Ljubomir Stepanov: "Istorijski i kulturni spomenici Srba u rumunskom Banatu", Temišvar 2008. godine
  6. ^ Damaskin Božanić: "Anticile Romanilor", Buda 1832.
  7. ^ Mata Kosovac, navedeno delo

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]