Rimska arhitektura

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Akvedukt Pon di Gar blizu Nima u Francuskoj, 19. godine, 275 x 49 m. UNESKOva svetska baština.

Rimska arhitektura se razvijala i seže od 2. do 1. veka p. n. e. do 500. g. Rimljani su se oslobodili, postignuta su prava Rimljana a sa druge strane pojavili su se i zanati i zanatlije, kao robovi dolazeći iz različitih strana, donosili su sobom i određene tradicije. U Rimu je došlo do razvoja umetnosti koja je koristila umetnost ranijih epoha prevashodno umetnost stare Grčke.

Uzimajući grčke elemente Rimljani su stekli preduvete za monumentalnost, te sasvim nove pojmove kao što je luk i svod bez kojih ne bi postojala arhitektura zapada.

Razvoj arhitekture od samih početaka odražava specifično rimski karakter i rimski način privatnog i javnog života, tako da su svi elementi pozajmljeni od Etruraca i Grka, ubrzo dobili rimsko obiležje. To se na prvi pogled vidi na raznovrsnim tipovima rimskih hramova bazilikalnog, kružnog ili osmougaonog oblika, rimskih kuća i palata, samostalnih („domusa“) ili grupisanih u blokove (insula), carskih palata — veličanstvenih po razmerima, teatrima, amfiteatrima, hipodromima i javnim kupatilima (termama).

Rimljani su shvatili etrurski polukružni luk i koristili sve njegove sposobnošću (do 16 m). Redanjem lukova u istom smeru dobiva se lučni svod (do 20 m). Križanjem dva lučna svoda pod uglom od 90º stvara se krstasti svod (30x30 m). Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se kupola (najpoznatija je Hadrijanova kupola Panteona, 43,60 m). Sve ove rimske konstrukcije izvedene su zahvaljujući jednom od najvećih dostignuća rimske civilizacije, a to je cement (cemantum, oko 4. veka p. n. e..).

Presek Panteona u Rimu iz 125. g.

Arhitektonska dela koja su počivala upravo na konstrukciji luka bili su rimski akvedukti. Jedan od najljepših primera je Pont du Gard (Nim, Francuska), 19. p. n. e. s dužinom od 269 m. Njegove jasne i čiste linije koje premošćuju široku dolinu ne govore samo o graditeljskoj umetnosti Rimljana, nego i trajnom osjećaju za red koji je bio večna inspiracija. Tako se prirodan tok vode simulira usitnjenim ritmiziranjem najmanjih lukova na trećem horizontalnom pojasu akvadukta.

Rekonstrukcija Konstantinove (prvobitno Maksencijeve) bazilike, Rim, oko 310320. godine. Jedna od prvih trobrodnih građevina čiji je glavni, tj. središnji, brod bio viši od ostala dva, čime se dobio dodatni prostor za prozore. Ovakav tip bazilike je bio sigurno pun svetlosti i vazduha i od tada ovakav tip osvetljenja nazivamo – “bazilikalno osvetljenje”. Ovakvu konstrukciju ćemo naći u mnogim kasnijim građevinama, od crkvi do željezničkih stanica. Rimljani trg okružuju građevinama koje su rađene isključivo zbog potrebe za velikim natkrivenim prostorom – Bazilike, to su jednostavno pokrivene hale čiji krov drže dva reda stubova. Tu su se skupljali svi koji su imali posla na forumu u vrieme vrućina i kiša. Bazilika je pravougaonog oblika, a kasnije su u njoj radili sudovi, pijace, održavali se sastanci i dr. Osnova longitudinalne građevine će preuzeti hrišćanstvo za oblik svoje sakralne bazilike, koja će biti izdužena i podeljena na tri broda.

Osnova Konstantinove bazilike u Rimu iz 312. godine, 23 x 17 m.

Stambene zgrade su bile samostalne kuće ("domus"), stambena zgrada višeapratnica ("cenakule") ili stambeni blokovi ("insulae“ = ostrva) koje su obično imale četiri sprata, a nerijetko i do deset spratova.

Domusi u Rimu su bile raskošne, ali funkcionalne stambene kuće. Obično su se sastojale od brojnih kvadratnih prostorija raznih namena koje su bile orijentisane prema središnjem otvorenom dvorištu s bazenom, etrurskog porekla – atriju. Takvim se rasporedom rimska kuća izolovala od ulice i okolnih kuća, ali su vazduh, svetlost i zelenilo prisutni u samom njenom središtu. Takva je i Vila Misterija s kraja 2. veka p. n. e. iz Pompeje. U carske palate uvodi se i podno grejanje (hipocastum), kao npr. u Vespazijanovoj vili na Brijonima.

Rekonstrukcijski crtež Karakalinih termi u Rimu.

Terme su bile velika zajednička kupatila s uglavnom sličnim osnovnim rasporedom prostorija. Sastojale su se od kupaonica s toplom vodom, kupaonica s hladnom vodom, prostorija za masažu, prostorija s toplim vazduhom, parnih kupaonica, vestibila, prostora za razgovor, sobe za vežbu, pa čak i čitaonice. Uz terme su bili vrtovi, terase, biblioteke, pa su terme zapravo predstavljale jedan od centara društvenog života. Osnove kompleksa rimskih termi su ujedno najkomplikovaniji i najuspešniji primeri rimskog napretka. Iznenađuje činjenica da su od svih monumentalnih rimskih građevina, upravo terme bile najveći samostalni objekti.

Konstantinov slavoluk u Rimu iz 312. godine je najveći rimski slavoluk: 21 x 25.7 x 7.4 m.

Što se tiče pozorišta (teatar), Rimljani grade zatvoreni kompleks po uzoru na grčki teatar, ali s razlikom što je skena prelazi u prvi plan, a u orkestri sede rimski dostojanstvenici. Rimska pozorišta se uveliko razlikuju od grčkih, pre svega u tome što su Grci iskorišćavali prirodnu padinu brega za pravljenje mesta za sedenje, dok su Rimljani gradili sedalište kao posebnu građevinu koju su nastavljali i iza skene zatvarali dinamiziranim zidnim plaštom.

Amfiteatar je čisto rimska tvorevina koja jednostavno spaja dva teatra u eliptičan objekt za zabavu (Koloseum – 50 000 mesta za sjedenje).

Slavoluci su jedinstven arhitektonski oblik koji su izmislili Rimljani. Oni su bili monumentalni arkadni spomenici podignuti u čast pobeda imperatora ili velikih vojskovođa, obično su označavali kraj ulice i početak foruma. U početku su podizani u čast vojnih pobeda i trijumfalnih dočeka, kako bi vojskovođa mogao s pobedničkom vojskom kroz trijumfalni luk ujahati u grad. Najčešće su s jednim ili tri zasvođena prolaza, ukrašena stubovima ili polu-stubovima koji stoje na visokoj bazi. Ukrašeni su brojnim reljefima koji su i bit slavoluka. Najpoznatiji slavoluci su u Rimu: Titov slavoluk, Slavoluk Septimija Severa i Konstantinov slavoluk]], te u Francuskoj u Nimu.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • HW Janson Istorija umetnosti, Beograd 1982.
  • Istorija slikarstva NOLIT Beograd 1973.
  • Dejiny umenia, Michael V, Altpatov, Martin 1976.
  • Umění, Hendrik Willem van Lon, Praha 1939.
  • Tvorivosť, tvar a farba M.C. Prette a A. Capaldo,Martin 1976
  • Istorija drevne umetnosti, J.J. Vinkelman, Novi Sad 1996.
  • Dejiny estetiky, Wladislaw Tatarkiewitz, Bratislava 1985.
  • Henner von Hesberg: Römische Baukunst. Beck, München. 2005. ISBN 978-3-406-52920-7..
  • Wilfried Koch: Baustilkunde. Bassermann Verlag/Bertelsmann Lexikon Verlag, Gütersloh/München. 1998. ISBN 978-3-8094-5007-8.
  • Heinrich Pleticha/Otto Schönberger: Die Römer. Prisma Verlag, Gütersloh. 1980. ISBN 978-3-570-05286-0.
  • Walter-Herwig Schuchhardt; Helga von Heintze; Irmgard Hutter: Neue Belser Stilgeschichte - Band 2: Griechische und römische Antike. Belser Verlag, Stuttgart/Zürich. 1987. ISBN 978-3-7630-1970-0..
  • Fritz Winzer (Herausgeber): Kulturgeschichte Europas. Naumann & Göbel Verlagsgesellschaft/Georg Westermann Verlag, Köln/Braunschweig.
  • Enzyklopädie der Technikgeschichte. Deutsche Verlagsanstalt, Stuttgart. 1967. ISBN 978-3-421-02648-4.
  • Ursula Hatje (Herausgeberin): Stilkunde - Von der Antike bis zur Gegenwart. Deutsche Buchgemeinschaft, Berlin/Darmstadt/Wien 1965.
  • Salvatore Ciro Nappo: Pompeji - Die versunken Stadt. Karl Müller Verlag, Erlangen. 1998. ISBN 978-3-86070-748-7..

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]