Robert Mugabe

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Robert Mugabe
Robert Mugabe 2015. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1924-02-21)21. februar 1924.
Mesto rođenjaSolzberi, Južna Rodezija
Datum smrti6. septembar 2019.(2019-09-06) (95 god.)
Mesto smrtiSingapur,
Državljanstvo Zimbabve
ReligijaKatolik
UniverzitetUniverzitet Fort Her,
Univerzitet Južne Afrike,
Univerzitet u Londonu
Porodica
Deca4
Politička karijera
Politička
stranka
Afrički nacionalni savez Zimbabvea – Patriotski front
(1987—2017 )
ranije:
Afrički narodni savez Zimbabvea
(1961—1963)
Afrički nacionalni savez Zimbabvea
(1963—1987)
2. predsednik Zimbabvea
31. decembra 1987 — 21. novembar 2017.
PrethodnikKanan Banana
NaslednikEmerson Mnangagva
1. premijer Zimbabvea
18. april 1980 — 31. decembar 1987.
Prethodnikfunkcija ustanovljena
NaslednikMorgan Cvangiraj
(funkcija bila ukinuta do 2009.)

Potpis

Robert Gabrijel Mugabe (engl. Robert Gabriel Mugabe; Solzberi, 21. februar 1924Singapur, 6. septembar 2019) je bio zimbabveanski političar i revolucionar. Nalazio se na čelu vlade Zimbabvea kao predsednik vlade (1980—1987), a od 1987. do 2017. godine predsednik države.

Dana 30. januara 2015. godine izabran je za predsednika Afričke unije.[1]

Bio je vođa organizacije Afrički nacionalni savez Zimbabvea, koji se borio za slobodu crnog domorodačkog stanovništva u tadašnjoj Rodeziji.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Solzberiju, današnji Zimbabve. Diplomirao je na Fort Heru u Južnoj Africi 1951. godine, gde se upoznao sa Džulijusom Njerereom, Kenetom Kaundom i ostalima. Studirao je još narednih nekoliko godina na nekoliko različitih univerziteta do 1957. godine. Tokom boravka u Gani, bio je nadahnut idejama Kvamea Nkrume.

Borba za nezavisnost Zimbabvea[uredi | uredi izvor]

Godine 1960, Mugabe se vratio u Rodeziju i postao član Nacionalne demokratske partije.[2] Ubrzo je vlada Ijana Smita zabranila delovanje stranke. Mugabe se zatim priključio ilegalnom pokretu Afrički narodni savez Zimbabvea (ZAPU), ali ga je 1963. napustio i pridružio se Afričkom nacionalnom savezu Zimbabvea (ZANU) u borbi za oslobođenje Zimbabvea od rasističke belačke vlade Ijana Smita.

Vlada Rodezije je 1964. zabranila delovanje ZANU-a i ZAPU-a, a Mugabea su uskoro uhapsili. Tokom robije je dva puta diplomirao pravo i jednom ekonomiju na Londonskom univerzitetu[3]. Godine 1974, dok je još uvek bio u zatvoru, bio je izabran za novog vođu ZANU-a. Nakon što je Južnoafrička Republika podstakla Rodeziju na blažu politiku, Mugabe je konačno izašao iz zatvora u decembru iste godine.

Južnoafrički predsednik Baltazar Johanes Vorster je, pod pritiskom Kisindžera, prisilio Ijana Smita da prekine s politikom vladavine belačke manjine nad crnačkom većinom. Marta 1978. godine, biskup Abel Muzoreva je u dogovoru s vladom pokrenuo proces formiranja tranzicione vlade, koja je trebalo da održi slobodne izbore. Na izborima je pobedila Muzorevina stranka, ali međunarodna zajednica nije priznala izbore. Gerilske organizacije Mugabea i Nkomoa odbile su saradnju s tranzicionom vladom i nastavile rat protiv rodezijske vlade.

Septembra 1979. konačno su bili pokrenuti Lankasterski mirovni pregovori oko primirja na kojima su učestvovali Smit, Mugabe, Džošua Nkomo, Zvobgo i ostali.

Robert Mugabe u posetu Nikolaju Čaušeskom 1976 godine.

Sve strane su se složile da se napiše novi ustav za novu Republiku Zimbabve i održe izbori u februaru 1980. godine. Mugabe je na pregovorima pristao na kompromis i obećao da će u budućem parlamentu 20 poslaničkih mesta biti zajamčeno predstavnicima belačke manjine i prihvatio 10 godina moratorijuma za amandmane na ustav.

Nakon završetka pregovora i povratka u Zimbabve, Mugabe je bio oduševljeno dočekan od mase ljudi i simpatizera.

Premijer[uredi | uredi izvor]

Robert Mugabe 1982. godine

Na parlamentarnim izborima, održanim februara 1980. godine, Mugabeov ZANU osvojio je 57 od 80 poslaničkih mesta, od kojih je 20 dobila belačka manjina. Mugabe je u prvim godinama nezavisnosti Zimbabvea nastojao da formira labavu koaliciju sa Džošuom Nkomoom i ZAPU-om. Ovo je ujedno bio i način da pridobije podršku naroda Ndebele na jugu države koji je podupirao ZAPU. Na severu je pak ZANU dobivao podršku od naroda Šona. Nkomo je naposletku dobio nekoliko funkcija u Mugabeovu kabinetu, ali je većina članstva ZANU-a bila protiv kompromisa.

Mugabe je pod tim pritiskom otpustio Nkomoa iz vlade 1983. i on je sa ZAPU-om pokrenuo gerilsku borbu na jugu protiv vlasti u Harareu. Između 1982. i 1985. godine, većina oppora Ndebelea bila je uništena. „Katolička komisija za pravdu i mir Zimbabvea“ procenila je da je u napadima vladinih trupa stradalo između 10.000 i 20.000 ljudi[4]. Mirovni sporazum je postignut 1987[5], nakon kojeg su se ZANU i ZAPU 22. decembra 1988. ujedinile u Afrički nacionalni savez Zimbabvea – Patriotski front. Džošua Nkomo je ponovno postao član Mugabeove administracije kao potpredsednik Zimbabvea[6].

Predsednik[uredi | uredi izvor]

Funkcija premijera Zimbabvea je ukinuta 1987. godine, pa je Mugabe iste godine postao predsednik države. Sledio je savet tanzanijskog predsednika Džulijusa Njererea da je za postkolonijalne afričke države trenutno najbolji sistem jednostranačje, jer imperijalisti i neokolonijalisti demokratiju u Africi iskorištavaju za destabilizaciju mladih država[4].

Bio je izabran za predsednika na izborima 1990, a zatim ponovno 1996, 2002. i 2008. godine.

Tokom 1990-ih, nova opozicija je počela da se formira oko mladog Morgana Cvangiraja, vođe Pokreta za demokratske promene (MDC). Mugabe se prvi put suočio s Cvangirajem na izborima 2002. godine, pobedivši ga sa osvojenih 56,2% glasova. Međunarodna zajednica na čelu s Velikom Britanijom, Evropskom unijom i SAD-om proglasila je izbore nameštenima. Vlade ovih zemalja od tada su počele da podupiru Cvangiraja.

Krizu između vlade i opozicije produbio je fizički napad na Cvangiraja 2007. godine. Na izborima 2008. godine ZANU-PF je po prvi put izgubila većinu u parlamentu (94 mesta), a većinu je osvojio MDC (110 mesta). Mugabe na predsedničkim izborima nije prešao prag od 50% glasova, zbog čega je trebalo da se održi drugi krug[7]. Cvangiraj je naposletku odustao od učešća u drugom krugu zbog pritisaka i maltretiranja[8]. Mugabeov šesti predsednički mandat započeo je 29. juna 2008. godine.

Mugabe i Putin, tokom njegove posete Rusiji 2015 godine
Mugabe i Šinzo Abe, tokom njegove posete Japanu 2016 godine

Krajem 2008, tadašnji južnoafrički predsednik Tabo Mbeki pokrenuo je proces pregovora između Mugabea i Cvangiraja s ciljem da se završi politička kriza u Zimbabveu. Dogovor je naposletku postignut i prema njemu je Mugabe ostao predsednik, Cvangiraj je postao premijer, a opozicionar Artur Mutambara zamenik premijera[9][10][11][12].

Mugabe je na predsedničkim izborima 2013. godine ponovno izabran za predsednika Zimbabvea, osvojivši 61% glasova.[13]

Borbe oko naslednika[uredi | uredi izvor]

Iako je u javnosti Mugabe odbacio mogućnost povlačenja sa vlasti, unutar vladajuće Zanu-PF dolazi do borbe oko toga ko će naslediti 93-godišnjeg lidera na poziciji predsednika države. Počev od 2014. Mugabe je u nekoliko navrata putovao u Singapur gde je bio podvrgnut operaciji katarakte. U decembru 2014. Mugabe je smenio potpredsednika Džojs Muguru, pod optužbama da planira njegovo svrgavanje sa vlasti. U januaru 2015. izabran je za predsednika Afričke unije, a novembru 2015. najavio je da će se kandidovati na izborima 2018. godine. Vladajuća partije potvrdila je njegovu kandidaturu. Prilikom proslave svog 93-eg rođendana u februaru 2017. Mugabe je naveo da ne planira da se povuče i da svi u partiji i zemlji žele da se on kandiduje na izborima.

"Većina ljudi oseća da nema zamene, naslednik koji je za njih prihvatljiv, kao što sam ja prihvatljiv", rekao je Mugabe tom prilikom.[14]

U javnosti i u medijima pojavile su se spekulacije da Mugabe namerava da ga nasledi njegova supruga Grejs, dok ga je ona javno pozvala da odredi naslednika. U isto vreme, pogoršao se odnos između potpredsednika Emersona Mnangagve i Mugabea. Mnangagva, dugogodišnji Mugabeov saveznik i saborac iz vremena borbe za nezavisnost, viđen je kao vodeći kandidat da nasledi Mugaba.

Mugabe je smenio Mnangagvu sa mesta potpredsednika 6. novembra 2017.[15] nakon čega je on pobegao iz zemlje.

Politička kriza u zemlji se zaoštrila nakon što je šef generalštaba pozvao Mugabea da prekine sa čistkom ratnih veterana i upozorio da vojska neće ostati ravnodušna.

Državni udar i kućni pritvor[uredi | uredi izvor]

Vojska Zimbabvea preuzela je kontrolu nad državom u puču 15. novembra 2017. a Mugabe i njegova žena Grejs stavljeni su u kućni pritvor. Vojni zvaničnici tvrde da nije došlo do državnog udara, već "prenosa vlasti bez prolivanja krvi" dok je Mugabeova vladajuća partija Zanu-PF navela da je bivši potpredsednik Emerson Mnangagva postavljen za privremenog predsednika.[16]

Vojska je navela da su Mugabe i njegova supruga bezbedni, a sam Mugabe potvrdio je da je u kućnom pritvoru u telefonskom razgovoru sa predsednikom Južne Afrike Džejkobom Zumom.[17]

Portparol Zanu-PF saopštio je da su Mugabe i njegova supruga Grejs dobili imunitet od gonjenja i da mogu da ostanu u zemlji.[18]

Ostavka[uredi | uredi izvor]

Mugabe je podneo ostavku na mesto predsednika 21. novembra 2017. Kako navode mediji, Mugabe je napisao da je ostavku dao "odmah i dobrovoljno", iako je bio pod pritiskom vojske i vladajuće partije.[19] Mugabea je na funkciji predsednika nasledio bivši saborac i bliski saradnik, Emerson Mnangagva.

Privredna i socijalna politika[uredi | uredi izvor]

Mugabe je tokom 1980-ih sprovodio socijalistički privredni program. Zimbabveanska privreda je 1980. i 1981. doživela snažan rast Bruto proizvoda od 10,6% i 12,5%. Između 1982. i 1989. godišnja stopa rasta bila je 2,7%.[20] Tržišne reforme s početka 1990-ih nisu imale previše uspeha, zbog čega je razvoj počeo da stagnira. Međunarodni monetarni fond je 2010. objavio privredni rast u Zimbabveu.[21][22] Međutim, u isto je vreme zimbabveanski dolar 2009. doživeo drugu najveću hiperinflaciju u modernoj istoriji, nakon čega je suspendovan iz upotrebe.[23]

Tokom 1980-ih su vršena ulaganja u sitne poljoprivredne posede, što je označilo njihov rast i poboljšanje socijalnog stanja u državi. Između 1980. i 1990. smrtnost novorođenčadi u Zimbabveu smanjila se sa 86 na 49 na 1000 rađanja, smrtnost dece do pete godine opala je sa 128 na 55 na 1000 živućih, prosečan životni vek je produljen sa 56 na 64 godine. Zimbabve je imao nižu stopu smrtnosti, višu pismenost odraslih i bolje školsko obrazovanje od proseka država u razvoju.[24]

Prema kritičarima, njegova loša ekonomska politika je dovela do haosa u zemlji. Zimbabve je danas zemlja sa najvećom inflacijom u svetu.

Zanimljivosti o Mugabeu[uredi | uredi izvor]

Proglašen je vitezom od strane kraljice Elizabete II. Britanska kraljica dodelila je Mugabeu Veliki Viteški krst po redu Bata za ulogu u razvoju odnosa između Zimbabvea i Velike Britanije. Međutim, viteštvo mu je kasnije oduzeto.

Godine 2000. osvojio je 100.000 dolara na lutriji u Zimbabveu, koji je organizovala banka u većinskom vlasništvu države.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Robert Mugabe je preminuo 6. septembra 2019. godine u Singapuru u svojoj 95 godini života.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Zimbabwe's Mugabe, 90, becomes African Union chairman”. Reuters. 30. 1. 2015. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 1. 2. 2015. 
  2. ^ Olson 1996, str. 764.
  3. ^ Christine Kenyon Jones (2008). The People's University: 150 years of the University of London and its External students. (University of London External System). str. 148—149. ISBN 978-0-9557689-1-0. 
  4. ^ a b „REPORT ON THE 1980S DISTURBANCES IN MATABELELAND AND THE MIDLANDS” (PDF). Pristupljeno 14. 2. 2013. 
  5. ^ „Calls for justice 20 years after massacre”. Zimbabwejournalists.com. 16. 1. 2007. Arhivirano iz originala 2. 3. 2012. g. Pristupljeno 14. 2. 2013. 
  6. ^ Golenpaul, str. 290.
  7. ^ „BBC: Zimbabwe announces poll results”. BBC News. 5. 2. 2008. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  8. ^ Mugabe rival quits election race BBC 22. 6. 2008.
  9. ^ Chris McGreal, Africa correspondent (12. 9. 2008). „guardian.co.uk, Zimbabwe deal gives power to Tsvangirai”. The Guardian. UK. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  10. ^ „capetimes.co.za, Zimbabwe rivals reach historic power deal”. Cape Times. 5. 5. 2010. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  11. ^ „GNU deal between Mugabe and Tsvangirai agreed on”. Harare Tribune. Arhivirano iz originala 10. 5. 2011. g. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  12. ^ „www.msnbc.msn, Zimbabwe power-sharing deal signed”. MSNBC. 15 9. 2008. Pristupljeno 18. 2. 2013.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  13. ^ Zimbabwe poll body acknowledges mistakes
  14. ^ Mugabe proslavio 93. rođendan: Slavlje od milion dolara B92, 25. 2. 2017, pristupljeno 17. 11. 2017.
  15. ^ Mugabe smenio "Krokodila", čisti put za svoju suprugu B92, 6. 11. 2017, pristupljeno 17. 11. 2017.
  16. ^ Vojska preuzela kontrolu u Zimbabveu, Mugabe u pritvoru RTS, 15. 11. 2017, pristupljeno 17. 11. 2017.
  17. ^ NEĆE DA SE POVUČE Vojska pregovara, Mugabe odbija da podnese ostavku Blic, 17. 11. 2017.
  18. ^ Mugabe dobio imunitet, može da ostane u zemlji Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. novembar 2017) N1, 23. 11. 2017. pristupljeno 25. 11. 2017.
  19. ^ Mugabe podneo ostavku RTS, 21. 11. 2017.
  20. ^ World Bank Report Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. mart 2016) (1991). p. 9-10
  21. ^ „Zimbabwe economy buoyant, more reform needed: IMF”. Reuters. 11. 9. 2010. Arhivirano iz originala 12. 12. 2010. g. Pristupljeno 18. 02. 2013. 
  22. ^ „Zimbabwe economy growing: IMF”. 11. 9. 2010. Arhivirano iz originala 12. 11. 2010. g. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  23. ^ „On the Measurement of Zimbabwe's Hyperinflation” (PDF). Cato Institute. Spring/Summer 2009. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 8. 2009. g. Pristupljeno 15. 8. 2013.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  24. ^ „Zimbabwe Achieving Shared Growth” (PDF). World Bank. Arhivirano iz originala (PDF) 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 18. 2. 2013. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]