Rusko Selo

Koordinate: 45° 45′ 28″ S; 20° 34′ 11″ I / 45.757666° S; 20.569833° I / 45.757666; 20.569833
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rusko Selo
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Autonomna pokrajinaVojvodina
Upravni okrugSevernobanatski
GradKikinda
Stanovništvo
 — 2011.Pad 2813
 — gustina113/km2
Geografske karakteristike
Koordinate45° 45′ 28″ S; 20° 34′ 11″ I / 45.757666° S; 20.569833° I / 45.757666; 20.569833
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina71 m
Površina29,4 km2
Rusko Selo na karti Srbije
Rusko Selo
Rusko Selo
Rusko Selo na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj23314
Pozivni broj0230
Registarska oznakaKI

Rusko Selo (mađ. Torontáloroszi) je naselje u Srbiji u gradu Kikindi u Severnobanatskom okrugu. Od 1797. godine kada je naseljeno, ono se nazvalo Kišoros, što znači "Malo rusko", po volji spahije Pavla Čarnojevića.[1] Prema popisu iz 2011. bilo je 2813 stanovnika.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Mesni trgovac Ilija Grujić se 1840. godine javlja kao prenumerant jedne srpske knjige.[2]

Spahije Čarnojevići[uredi | uredi izvor]

Rusko selo ili Kišoros je bilo spahiluk srpske porodice Čarnojević - austrougarskih plemića "ot Mače i Kišorosa". Prvi stanovnici tog spahiluka bili su pravoslavni Rumuni, zatim su došli "ponemčeni" Francuzi iz okolnih mesta, Šarlevila, Sv. Huberta i Soltura. Mađari su najkasnije naseljeni. Između 1797-1823. godine spahija Pavle je stanovao u "niskoj, mračnoj, vlažnoj kući pokrivenoj trskom, pored druma za Žombolj". Tu su živeli na imanju on i njegova porodica, četa vojnika i biroši. Osim poseda u Kišorosu gde je uglavnom boravio, držao je i imanje u Mači, kod Perjamoša. Sa tim imanjem je održavao stalnu vezu; dva konjanika kurira su prenosila poruka između gazde i nastojnika imanja u Mači. Dvorac su podigli 1823. godine, a u njemu je bilo mesta i za stanove oficira i kasarnu za vojnike. Oko dvorca je bio visok kameni zid, a iza nemačkog naselja prostirao se voćnjak. Na glavnom ulazu u dvorac su uvek stajala dva naoružana čuvara, a pored te glavne "Velike" kapije bio je "kapidžik sa strejom". Starac plemić je sedeo na jednoj klupi ispred kapidžika i posmatrao polaznike. Čarnojevićev posed Kišoros je tada iznosio 1600 jutara oranice, 1000 jutara šume i nekoliko hiljada jutara pod močvarom i trskom, koji su se mogli krčiti. Svu zemlju su obrađivali seljaci, držeći je u jednogodišnjem zakupu. Pavle je imao velike prihode, od kojih je izdržavao vojnu posadu, da ga čuva. U Bečkereku gde je često odlazio imao zagonetnu funkciju "sudija krvi". Kao udovac živeo je još dvadesetak godina; umro je kao pravoslavac i sahranjen od strane temišvarskog episkopa Pantelejmon Živkovića, u mestu 1. juna 1840. godine,[3] o čemu postoji unos ispisan na rumunskom jeziku, u matici umrlih. Još za života je sagradio porodičnu grobnicu, stotinu metara ispred dvorca, usred parka. Naslednik imanja bio je sin Petar.

Petar Čarnojević je 1837. godine bio izabran za poslanika u srpskom-crkveno narodnom saboru. A 1842. godine postao udovac, nakon smrti supruge Laure "ot Vojnić" u Aradu.[4] Javlja se Petar i 1867. godine kao poslanik Temišvara na Blagoveštenskom saboru. Pavlov sin Petar je uglavnom živeo raskalašno u Pešti, a kasnije je kao naslednik i udovac, polovinom 19. veka upropastio celo imanje. Za šest godine koliko je vladao, prokockao je posed i zatim sa sestrom otišao u Fenj, kod svoje kćerke spahinice Močonji, gde je i umro. Imanje je posle držao mađarski plemić - bankar Sini. Nakon Petrove smrti 1892. godine preneto je njegovo telo u porodičnu kapelu u Kišorosinu, gde ga je sahranio rumunski pravoslavni sveštenik.[5]

Kao čitateljke pretplatile su se 1817. godine dve dame iz mesta "Kiš Oroš". Vidakovićevu popularnu pozorišnu igru tražile su gospođa Elena Čarnojević ot Mača i Kiš Orosa i Rahila Vlaškalić "provisorovica".[6]

Srpski pravoslavni hram su podigli 1933. godine kolonisti i dobrovoljci iz Boke i Hercegovine. U dvorcu se nalazila crkva, a njihova porodična kapela je u središtu engleskog parka. Plemićki park oko dvorca površine 11 jutara zemlje je opustošen, ostala je gvozdena ulazna kapija sa inicijalom "R.S.". Tokom prevrata 1918. godine narod je otvorio grobnicu tražeći zlato; metalni sanduci su razvaljeni a kosti plemića razbacane. Vladika Letić je insistirao da se plemićka grobnica dovede u red.

Demografija[uredi | uredi izvor]

U naselju Rusko Selo živi 2662 punoletna stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 40,8 godina (39,5 kod muškaraca i 42,0 kod žena). U naselju ima 1160 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,87.

Stanovništvo u ovom naseljenom mestu je veoma nehomogeno,a broj stanovnika je u stalnom padu.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[7]
Godina Stanovnika
1948. 4.294
1953. 4.341
1961. 4.143
1971. 3.830
1981. 3.657
1991. 3.510 3.457
2002. 3.328 3.400
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[8]
Srbi
  
1.880 56,49%
Mađari
  
1.181 35,48%
Jugosloveni
  
55 1,65%
Romi
  
48 1,44%
Crnogorci
  
43 1,29%
Hrvati
  
18 0,54%
Ukrajinci
  
12 0,36%
Rumuni
  
8 0,24%
Makedonci
  
3 0,09%
Slovaci
  
2 0,06%
nepoznato
  
25 0,75%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja


Verski objekti[uredi | uredi izvor]

U Ruskom Selu postoji pravoslavna crkva posvećen Uspenju Presvete Bogorodice i rimokatolička crkva posvećena Svetim apostolima Petru i Pavlu

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Politika", Beograd 4. februar 1934. godine
  2. ^ Nikolaj Petrović: "Groznij rastanak ili Milivoj i Amarola", Novi Sad 1840.
  3. ^ "Nekrolog Pavlu Čarnojeviću", Mali Orosin 1840.
  4. ^ "Serbske narodne novine", Pešta 1842.
  5. ^ "Politika",...
  6. ^ Milovan Vidaković: "Ljubomir u Elisijumu ili Svetozar i Draginja...", Budim 1817. godine
  7. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  8. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  9. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]