Rjurikoviči

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rjurikoviči
Vladarska titulacar, knez
OsnivačRjurik
Posljednji vladarVladimir Ljvovič (Galič)

Fjodor (Kijev)

Vasilij Šujski (Moskva)
Vladavina862.
Izumiranje1598.
SmjenaRomanovi
VjeraPravoslavna (od 988)

Rjurikoviči (rus. Рюриковичи, ukr. Рюриковичі, blr. Рурыкавічы) su bili jedna od dve dinastije koje su vladale Rusijom.

Osnivač dinastije je Rjurik, varjaški konung (knez), koji je na poziv Slovena došao u Novgorod da vlada zajedno sa svoja dva brata, Sineusom i Truvorom, 862. godine.[1] Posle njega je vladao Oleg (879—912), koji je prestonicu iz Novgoroda preselio u Kijev (Kijevska Rusija). Oleg se 882. godine proglasio za kijevskog kneza. Njegov sin Igor Rjurikovič (912—945) je dobio titulu velikog kneza. Posle njega Kijevskom Rusijom je vladala njegova žena Olga dok je nije nasledio Svjatoslav I Kijevski. Igorov i Olgin sin Svjatoslav je znatno proširio državu i porazio Hazare. Ratovao je i sa Vizantijom i pohodio Bugarsku. Ubili su ga Pečenezi i od njegove lobanje napravili pehar. Od 980. godine Kijevskom Rusijom vlada Vladimir, Svjatoslavljev sin, za vreme čije vladavine je Rusija primila hrišćanstvo (988) godine.

Nakon raspada Kijevske Rusije, najmoćnija država koja je na kraju nastala je Velika moskovska kneževina, u početku deo Vladimir-Suzdalja, koja je, zajedno sa Novgorodskom Republikom, uspostavila osnovu moderne ruske nacije.[2] Ivan III je odbacio kontrolu Zlatne Horde i konsolidovao celu centralnu i severnu Rusiju, vladajući njom kao „knez cele Rusije“.[3][4] Ivan IV je preuzeo titulu „car sve Rusije“ i transformisao državu u Rusko carstvo. Rjurikova loza je vladala do 1598. godine, nakon čega ih je nasledila kuća Romanovih, posle smutnog vremena.[5]

Grana dinastije Romanoviča vladala je jugozapadnom Rusijom i delom centralne Rusije. Ove teritorije su ujedinili Roman Veliki i njegov sin Danijel Romanovič, koga je 1253. godine krunisao papa Inoćentije IV[6] za kralja Galicije-Volinije. Nakon izumiranja loze, kneževinu su pripojile Poljska i Litvanija, a titula njenog kneza je na kraju prešla na vladara Austrougarske. Prema ukrajinskoj istoriografiji, kontinuirani suverenitet Rjurikida od 9. do 14. veka predstavlja deo istorijskog procesa Ukrajine.[7] U ukrajinskoj istoriografiji 19. veka, ukrajinski istoriograf Mihajlo Gruševski, koji je napisao knjigu pod sličnim imenom, rusku civilizaciju naziva Ukrajina-Rus.[8] Prema njegovim istraživanjima, Rusija se ne smatra da je završena 1240. godine, već da je samo malo pomerila svoj centar prema zapadu.[9][7]

Kao vladajuća dinastija, dinastija Rjurikova se držala u nekim delovima Rusije ukupno dvadeset i jednu generaciju po muškoj liniji, od Rjurika (umro 879) do Fjodora I od Rusije (umro 1598), u periodu od više od 700 godina. Oni su jedna od najstarijih kraljevskih kuća u Evropi, sa brojnim postojećim kadetskim ograncima.

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Spomenik Milenijum Rusije u Novgorodu sa Rjurikom u centru, Vladimirom Velikim levo i Dmitrijem Donskim sa desne strane

Dinastiju Rjurikida je 862. godine osnovao Rjurik, varjaški knez. Naučni konsenzus[10] je da su Rusi nastali na području današnje primorske istočne Švedske oko osmog veka i da njihovo ime ima isto poreklo kao Roslagen u Švedskoj (sa starijim imenom Roden).[11][12][13]

Prema preovlađujućoj teoriji, ime Rus, kao i proto-finski naziv za Švedsku (*Ruotsi), potiče od staronordijskog izraza za „ljude koji veslaju“ (rods-), jer je veslanje bilo glavni način navigacije reka istočne Evrope, i da se može povezati sa švedskim obalskim područjem Roslagen (Rus-law) ili Roden, kako je to bilo poznato u ranijim vremenima.[14][15]

Ime Rus' bi tada imalo isto poreklo kao finski i estonski nazivi za Švedsku: Ruotsi and Rootsi.[15][16]

Primarna hronika daje sledeći izveštaj o tome kako je počela dinastija Rjurikoviča, datirajući je u vizantijske godine sveta 6368–6370 (860–862 nove ere):[17]

Vazali Varjaga su ih oterali nazad preko mora i, odbivši im dalji danak, krenule da upravljaju sobom. Među njima nije bilo zakona, već je pleme ustalo na pleme. Tako je među njima nastala nesloga, i oni su počeli da ratuju jedni protiv drugih. Rekoše sebi: „Potražimo kneza koji će nama vladati i suditi nam po zakonu.” Shodno tome, otišli su u inostranstvo kod Varjaških Rusa: ovi konkretni Varjazi su bili poznati kao Rusi, kao što se neki zovu Šveđani, a drugi Normani, Englezi i Gotlanđani, jer su tako nazvani. Čadi, Sloveni, Kriviči i Vepsi su tada govorili Rusima: „Zemlja je naša velika i bogata, ali u njoj nema reda. Dođite da upravljate i vladate nama. Tako su odabrali tri brata, sa svojim rođacima, koji su sa sobom poveli sve Ruse i odselili se. Najstariji, Rjurik, nastanio se u Novgorodu; drugi, Sineus, u Belozjorsku; a treći, Truvor, u Izborsku. Zbog ovih Varjaga, oblast Novgorod je postala poznata kao zemlja Rusa. Sadašnji stanovnici Novgoroda vode poreklo od varjaške rase, ali su ranije bili Sloveni [preže bo bѣša Slovѣni].

Čak i u Prvoj hronici postoji izvesna nejasnoća o specifičnostima priče, „otuda njihova paradoksalna izjava 'Novgorodci su Varjaškog porekla, jer su ranije bili Slovenci'.“ Međutim, arheološki dokazi kao što su „franački mačevi, a vrh korice mača i broš od kornjačevine“ na tom području sugerišu da je, u stvari, bilo skandinavskog stanovništva najkasnije tokom desetog veka.[18]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rurik Dynasty (medieval Russian rulers) Britannica Online Encyclopedia
  2. ^ Excerpted from Glenn E. Curtis, ur. (1998). „Russia: A Country Study: Kievan Rus' and Mongol Periods”. Washington, D.C.: Federal Research Division of the Library of Congress. Arhivirano iz originala 27. 9. 2007. g. Pristupljeno 20. 7. 2007. 
  3. ^ Grey, Ian (1972) [1964]. Ivan III and the Unification of Russia (2nd izd.). English Universities Press. ASIN B004GV3YAM. 
  4. ^ May, T. „Khanate of the Golden Horde”. accd.edu. Arhivirano iz originala 7. 6. 2008. g. Pristupljeno 27. 12. 2007. 
  5. ^ „Rurik Dynasty Lays Claim to Kremlin”. The Moscow Times. 16. 6. 2010. Pristupljeno 24. 10. 2022. 
  6. ^ Maiorov, A.V. „The Imperial Purple of the Galician-Volynian Princes” (PDF) (na jeziku: ruski). 94 (47): 147—161. doi:10.17223/18572685/36/8. 
  7. ^ a b Paul Robert Magocsi, A History of Ukraine: The Land and Its People, str. 23—24 
  8. ^ „Mykhaylo Hrushevsky | Ukrainian historian | Britannica”. www.britannica.com. Pristupljeno 15. 11. 2021. 
  9. ^ Andrew Wilson, The Ukrainians: Unexpected Nation, str. 2 
  10. ^ „The Vikings at home”. HistoryExtra. Pristupljeno 24. 5. 2020. 
  11. ^ „Kievan Rus”. World History Encyclopedia. Pristupljeno 24. 5. 2020. 
  12. ^ „The Vikings (780–1100)”. www.metmuseum.org. Pristupljeno 24. 5. 2020. 
  13. ^ „Viking Tours Stockholm, 20 Historical Cultural Transported Tours”. Sweden History Tours. Pristupljeno 24. 5. 2020. 
  14. ^ Blöndal, Sigfús (1978). The Varangians of Byzantium. Cambridge University Press. str. 1. ISBN 9780521035521. 
  15. ^ a b Stefan Brink, 'Who were the Vikings?', in The Viking World, ed. by Stefan Brink and Neil Price (Abingdon: Routledge, 2008), pp. 4–10 (pp. 6–7).
  16. ^ "Russ, adj. and n." OED Online, Oxford University Press, June 2018, www.oed.com/view/Entry/169069. Retrieved 12 January 2021.
  17. ^ The Russian Primary Chronicle, translated by Samuel Hazzard Cross and Olgerd Sherbowitz-Wetzor, pp. 59–60. For original, see here.
  18. ^ Franklin, Simon, and Jonathan Shepherd. The Emergence of Rus 750–1200. Harlow, Essex: Longman Group, Ltd., 1996. pp. 38–39.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]