Savana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tipična tropska savana u severnoj Australiji koja pokazuje visoku gustinu drveća i pravilan razmak karakterističan za mnoge savane
Savane se nalaze uglavnom u Srednjoj i Južnoj Americi, tropskoj Africi, južnoj Aziji i severnoj Australiji

Savane su travne zajednice tropskog i suptropskog podneblja, sa retkim drvećem i grmljem, koje se biogeografski prostiru između oblasti tropskih kišnih šuma i pustinja. Tipičan primer su savane u istočnoj Africi, sa svojim raznolikim životinjskim svetom i prepoznatljivom vegetacijom (naročito po visokim akacijama sa pljosnatom krošnjom). Savana bi u doslovnom prevodu značila „široka ravnica“.[1][2][3]

Razgraničenja u odnosu na stepe i sušne šume se postavljaju na razne načine. U poređenju sa travnim staništima umerenih područja, savane su izuzetno raznovrsne. U nekim je drveće retko i vrlo udaljeno, dok u drugim stvara retke šume, koje se postepeno razvijaju u šumska područja. Drveće snažno utiče na životinje savane, jer im pruža raznovrsnu ishranu koja obuhvata drvo, lišće, cvet i seme, a istovremeno omogućava zaklon i mesto za razmnožavanje mnogim životinjama koje žive iznad tla.[4] Ravnoteža između drveća i trava je vrlo osetljiva i najčešće zavisi od životinja.Na primer, slonovi uništavaju drveće tako što ga savijaju i ruše kako bi doprli do lišća. Sa druge strane, oni drveću pomažu da se razmnožava, jer sa hranom unose semenje koje prolazi kroz crevni kanal, i sa izmetom-idealnim medijumom za rast semena-biva izbačeno. Sisari koji brste često uništavaju drveće otkidajući mladice pre nego što se razviju. I vatra kontroliše rast drveća,a njen uticaj je još snažniji na mestima gde drveće raste gusto.[4]

Savane održavaju otvorene krošnje uprkos velikoj gustini drveća.[5] Često se veruje da savane karakterišu široko razmaknuta, raštrkana stabla. Međutim, u mnogim savanama, gustina drveća je veća i drveće je pravilnije raspoređeno nego u šumama.[6][7][8][9] Južnoameričke savane seradu sensu strikto tipa i gustog serada obično imaju gustinu drveća sličnu ili veću od one koja se nalazi u južnoameričkim tropskim šumama,[6][8][9] sa savanama u rasponu od 800–3300 stabala po hektaru (stabala/ha) i susedne šume sa 800–2000 stabala/ha. Slično, gvinejska savana ima 129 stabala/ha, u poređenju sa 103 za priobalne šume,[7] dok sklerofilne šume istočne Australije imaju prosečnu gustinu drveća od približno 100 po hektaru, što je uporedivo sa savanama u istom regionu.[10]

Savane takođe karakteriše sezonska dostupnost vode, pri čemu je većina padavina ograničena na jednu sezonu; one su povezane sa nekoliko tipova bioma i često su u prelaznoj zoni između šume i pustinje ili pašnjaka. Savane pokrivaju oko 20% Zemljine površine.[11]

Distribucija[uredi | uredi izvor]

Nacionalni park Tarangire u Tanzaniji, tipična sušna savana

Mnogi travnati predeli i mešovite zajednice drveća, žbunja i trava opisani su kao savane pre sredine 19. veka, kada se ustalio koncept klime tropske savane. Kepenov sistem klasifikacije klime bio je pod jakim uticajem efekata temperature i padavina na rast drveća, a njegove suviše pojednostavljene pretpostavke su rezultirale konceptom klasifikacije tropske savane, što je dovelo do toga da se smatra formacijom „klimatskog klimaksa“. Uobičajeno značenje za opisivanje vegetacije sada je u sukobu sa pojednostavljenim, ali široko rasprostranjenim značenjem klimatskog koncepta. Divergencija je ponekad uzrokovala da oblasti kao što su velike savane severno i južno od reka Kongo i Amazona budu isključene iz mapiranih kategorija savana.[12]

Naziv „jalovina“ (engl. Barrens) se koristi skoro naizmenično sa savanom u različitim delovima Severne Amerike. Ponekad se savana srednjeg zapada opisivala kao „pašnjak sa drvećem“. Različiti autori definišu donje granice pokrivenosti drveća savane kao 5–10%, a gornje granice se kreću od 25–80% površine.[13]

Dva faktora zajednička za sva savanska okruženja su varijacije padavina iz godine u godinu i šumski požari u sušnoj sezoni. U Americi, npr. u Belizu, Centralna Amerika, vegetacija savane je slična od Meksika do Južne Amerike i Kariba.[14]

U mnogim velikim tropskim oblastima, dominantni biom (šuma, savana ili travnjak) ne može se predvideti samo klimom, pošto istorijski događaji takođe igraju ključnu ulogu, na primer, aktivnost požara.[15] U nekim oblastima, zaista, moguće je da postoji više stabilnih bioma.[16]

Godišnja doba u savani[uredi | uredi izvor]

Na prostranim afričkim ravnicama smenjuju se dva godišnja doba. Leto je kišovito i vlažno. Tada se savana zeleni od visoke trave i olistalog drveća. Zima je veoma topla i bez padavina, pa je sve suvo. Tada drveće zbacuje lišće a trave se suše i prelaze u fazu mirovanja, koja traje do sledećeg leta. Tokom vlažnog, letnjeg perioda, životinje koje se hrane biljkama retko pate zbog nedostatka hrane, dok u suvom, zimskom periodu, postoji velika opasnost od umiranja zbog gladi, pa se tada mnoge životinje sele u potrazi za hranom i vodom.[4]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Anderson, Roger A., Fralish, James S. and Baskin, Jerry M. editors.1999. Savannas, Barrens, and Rock Outcrop Plant Communities of North America. Cambridge University Press.
  2. ^ McPherson, G. R. (1997). Ecology and management of North American Savannas. Tucson, AZ: University of Arizona Press.
  3. ^ Werner, Patricia A.; B. H. Walker; P. A Stott (1991). „Introduction”. Ur.: Patricia A. Werner. Savanna Ecology and Management: Australian Perspectives and Intercontinental Comparisons. Oxford: Blackwell Publishing. ISBN 978-0-632-03199-3. 
  4. ^ a b v David Burnie, Dorling Kindersley Limited, London, 2001
  5. ^ Alexandro Solórzano, Jeanine Maria Felfili 2008”Comparative analysis of the international terminaoolgy for cerrado” IX Symposio Nacional Cerrado 13 a 17 de outubro de 2008 Parlamundi Barsilia, DF
  6. ^ a b Manoel Cláudio da Silva Jánior, Christopher William Fagg, Maria Cristina Felfili, Paulo Ernane Nogueira, Alba Valéria Rezende, and Jeanine Maria Felfili 2006 “Chapter 4. Phytogeography of Cerrado Sensu Stricto and Land System Zoning in Central Brazil” in “Neotropical Savannas and Seasonally Dry Forests: Plant Diversity, Biogeography, and Conservation” R. Toby Pennington, James A. Ratter (eds) 2006 CRC Press
  7. ^ a b Abdullahi Jibrin 2013 “A Study of Variation in Physiognomic Characteristics of Guinea Savanna Vegetation” Environment and Natural Resources Research 3:2
  8. ^ a b Erika L. Geiger, Sybil G. Gotsch, Gabriel Damasco, M. Haridasan, Augusto C. Franco & William A. Hoffmann 2011 “Distinct roles of savanna and forest tree species in regeneration under fire suppression in a Brazilian savanna” Journal of Vegetation Science 22
  9. ^ a b Scholz, Fabian G.; Bucci, Sandra J.; Goldstein, Guillermo; Meinzer, Frederick C.; Franco, Augusto C.; Salazar, Ana. 2008 “Plant- and stand-level variation in biophysical and physiological traits along tree density gradients in the Cerrado”, Brazilian Journal of Plant Physiology
  10. ^ Tait, L 2010, Structure and dynamics of grazed woodlands in North-eastern Australia, Master of Applied Science Thesis, Central Queensland University, Faculty of Science, Engineering and Health, Rockhampton.
  11. ^ Sankaran, Mahesh; Hanan, Niall P.; Scholes, Robert J.; Ratnam, Jayashree; Augustine, David J.; Cade, Brian S.; Gignoux, Jacques; Higgins, Steven I.; Le Roux, Xavier (decembar 2005). „Determinants of woody cover in African savannas”. Nature (na jeziku: engleski). 438 (7069): 846—849. Bibcode:2005Natur.438..846S. ISSN 0028-0836. PMID 16341012. S2CID 4344778. doi:10.1038/nature04070. 
  12. ^ David R. Harris, ur. (1980). Human Ecology in Savanna EnvironmentsNeophodna slobodna registracija. London: Academic Press. str. 3, 5–9,12,271–278,297–298. ISBN 978-0-12-326550-0. 
  13. ^ Roger C. Anderson; James S. Fralish; Jerry M. Baskin, ur. (1999). Savannas, Barrens, and Rock Outcrop Plant Communities of North America. Cambridge University Press. str. 2–3. ISBN 978-0-521-57322-1. 
  14. ^ David L. Lentz, ur. (2000). Imperfect balance: landscape transformations in the Precolumbian AmericasSlobodan pristup ograničen dužinom probne verzije, inače neophodna pretplata. New York City: Columbia University Press. str. 73–74. ISBN 978-0-231-11157-7. 
  15. ^ Moncrieff, G. R., Scheiter, S., Langan, L., Trabucco, A., Higgins, S. I. (2016). The future distribution of the savannah biome: model-based and biogeographic contingency, Philos. T. R. Soc. B, 371, 2015.0311, 2016. link.
  16. ^ Staver, A.C., Archibald, S., Levin, S.A. (2011). The global extent and determinants of savanna and forest as alternative biome states. Science 334, 230–232. link.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Werner, Patricia A.; B. H. Walker; P. A Stott (1991). „Introduction”. Ur.: Patricia A. Werner. Savanna Ecology and Management: Australian Perspectives and Intercontinental Comparisons. Oxford: Blackwell Publishing. ISBN 978-0-632-03199-3. 
  • Abell, R., M. Thieme, C. Revenga, M. Bryer, M. Kottelat, N. Bogutskaya, B. Coad, N. Mandrak, S. Contreras-Balderas, W. Bussing, M. L. J. Stiassny, P. Skelton, G. R. Allen, P. Unmack, A. Naseka, R. Ng, N. Sindorf, J. Robertson, E. Armijo, J. Higgins, T. J. Heibel, E. Wikramanayake, D. Olson, H. L. Lopez, R. E. d. Reis, J. G. Lundberg, M. H. Sabaj Perez, and P. Petry. (2008). Freshwater ecoregions of the world: A new map of biogeographic units for freshwater biodiversity conservation. BioScience 58:403-414, [1].
  • Olson, D. M., Dinerstein, E., Wikramanayake, E. D., Burgess, N. D., Powell, G. V. N., Underwood, E. C., D'Amico, J. A., Itoua, I., Strand, H. E., Morrison, J. C., Loucks, C. J., Allnutt, T. F., Ricketts, T. H., Kura, Y., Lamoreux, J. F., Wettengel, W. W., Hedao, P., Kassem, K. R. (2001). Terrestrial ecoregions of the world: a new map of life on Earth. Bioscience 51(11):933-938, [2] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (17. septembar 2012).
  • Spalding, M. D. et al. (2007). Marine ecoregions of the world: a bioregionalization of coastal and shelf areas. BioScience 57: 573–583, [3].
  • Burgess, N., J.D. Hales, E. Underwood, and E. Dinerstein (2004). Terrestrial Ecoregions of Africa and Madagascar: A Conservation Assessment. Island Press, Washington, D.C., [4].
  • Thieme, M.L., R. Abell, M.L.J. Stiassny, P. Skelton, B. Lehner, G.G. Teugels, E. Dinerstein, A.K. Toham, N. Burgess & D. Olson. 2005. Freshwater ecoregions of Africa and Madagascar: A conservation assessment. Washington DC: WWF, [5].
  • Dinerstein, E., Olson, D. Graham, D.J. et al. (1995). A Conservation Assessment of the Terrestrial Ecoregions of Latin America and the Caribbean. World Bank, Washington DC., [6].
  • Olson, D. M., E. Dinerstein, G. Cintron, and P. Iolster. 1996. A conservation assessment of mangrove ecosystems of Latin America and the Caribbean. Final report for The Ford Foundation. World Wildlife Fund, Washington, D.C.
  • Olson, D. M., B. Chernoff, G. Burgess, I. Davidson, P. Canevari, E. Dinerstein, G. Castro, V. Morisset, R. Abell, and E. Toledo. 1997. Freshwater biodiversity of Latin America and the Caribbean: a conservation assessment. Draft report. World Wildlife Fund-U.S., Wetlands International, Biodiversity Support Program, and United States Agency for International Development, Washington, D.C., [7].
  • Abell, R.A. et al. (2000). Freshwater Ecoregions of North America: A Conservation Assessment Washington, DC: Island Press, [8].
  • Ricketts, T.H. et al. 1999. Terrestrial Ecoregions of North America: A Conservation Assessment. Washington (DC): Island Press, [9].
  • Krever, V., Dinerstein, E., Olson, D. and Williams, L. 1994. Conserving Russia's Biological Diversity: an analytical framework and initial investment portfolio. WWF, Switzerland.
  • Wikramanayake, E., E. Dinerstein, C. J. Loucks, D. M. Olson, J. Morrison, J. L. Lamoreux, M. McKnight, and P. Hedao. 2002. Terrestrial ecoregions of the Indo-Pacific: a conservation assessment. Island Press, Washington, DC, USA, [10].

Others:

  • Brunckhorst, D. 2000. Bioregional planning: resource management beyond the new millennium. Harwood Academic Publishers: Sydney, Australia.
  • Busch, D.E. and J.C. Trexler. eds. 2003. Monitoring Ecosystems: Interdisciplinary approaches for evaluating ecoregional initiatives. Island Press. 447 pages.
  • ASALE, RAE-; RAE. „macana - Diccionario de la lengua española”. «Diccionario de la lengua española» - Edición del Tricentenario (na jeziku: španski). Pristupljeno 2019-11-18. 
  • Bancroft, Hubert H. (1882). „History of Central America. 1501–1530. San Francisco: A.L. Bancroft & Co. str. LXXIV. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]