Sava Petrović Njegoš

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ukoliko ste tražili drugu osobu, pogledajte članak Sava Petrović.
Sava Petrović Njegoš
Sava Petrović Njegoš
Lični podaci
Datum rođenja(1702-01-18)18. januar 1702.
Mesto rođenjaNjeguši, Crna Gora
Datum smrti9. mart 1781.(1781-03-09) (79 god.)
Mesto smrtiCetinje, Crna Gora
PrethodnikDanilo Šćepčević Njegoš
NaslednikVasilije Petrović Njegoš, Arsenije Plamenac

Sava Ivanović Petrović Njegoš (Njeguši, 18. januar 1702 — Cetinje, 9. mart 1781) bio je vladika i mitropolit skenderijsko-primorski (kasnije tituli dodaje i crnogorsko ime) od 1735. do 1781. godine.[1] Bio je drugi vladar loze Petrović Njegoš. Nasledio je vladiku Danila I koji je umro 11. januara 1735. godine.

Na predlog mitropolita Danila, zavladičio ga je srpski patrijarh Mojsije Rajović iz Peći prilikom svoje posete Crnoj Gori tokom 1719. godine. Za života mitropolita Danila, mladi vladika Sava bio je njegov glavni pomagač u crkvenim i narodnim poslovima. Nakon Danilove smrti (1735) postao je novi mitropolit. Godine 1736, pomagao je Rusiju i Austriju u njihovom ratu sa Turskom. Putovao je u Rusiju. Carica Jelisaveta izdala mu je gramatu, kojom hvali Crnogorce i priznaje njihovo junaštvo i zasluge za Rusiju u njenoj borbi za oslobođenje hrišćana na istoku.

Po povratku iz Rusije poslao je u Peć svoga sinovca Vasilija, kojega je 1750. godine zavladičio srpski patrijarh Atanasije II Gavrilović i dao mu naziv: „Mitropolit skenderijski i primorski i egzarh sv. prijestola slovenosrpske patrijaršije u Peći”.

Od 1750. do 1766. godine vladika Sava i vladika Vasilije zajednički su upravljali crkvenim i narodnim poslovima u Crnoj Gori. 1756. godine, Sava je molio Ruse da zaštite Hilandar od pokušaja Grka da ga preotmu od Srba.[2] Nakon Vasilijeve smrti, Sava je ponovo preuzeo samostalnu upravu, ali zbog visokih godina i sve lošijeg zdravlja postepeno se povlačio, prepuštajući poslove svome sestriću Arseniju Plamencu. Umro je 26. februara (po starom), odnosno 9. marta (po novom) 1781. godine.[3]

Vladika Sava Petrović o Dubrovačkoj republici[uredi | uredi izvor]

Sava Petrović Njegoš se Primorcima Dubrovčanima u tri svoja pisma, obraćao kao Srbima: „…da učinite našoj cerkvi i narodu černogorskomu jednom sumom od asprih kako Serbli Serbima i svojima susjedima…” (1763),[4] „…koji se vi još od našega srbskoga jezika nahodite…” (1767),[5][6] „Vaša slavna republika zna, da je sve gospodstvo i slava serbska pala i ništa nije ostalo do vas… može se serbska zemlja s vama pohvaliti.” (1775).[7][8][9]

I sami Dubrovčani priznavali su svom gradu i svojoj oblasti srpski karakter. To nam svedoči događaj iz 1638. godine kada su oni istakli jedan oglas na lađi u svom pristaništu, naročito naglasivši da ga daju „na srpskom jeziku da ga svako može bolje razumeti”.[10]

Sava Petrović u pismima Rusima Crnogorce smatrao Srbima[uredi | uredi izvor]

"Zastupi nas pri Portje, čto Greki ne bi mješalis u serbski nacion, tim nas vječno odolžiš", naglašavalo se u pismu. Obraćajući se mitropolitu Platonu pisao je: "Ježe li B(o)g vozgl(a)goljet vo serdci jeja veličanstv osvobodit od Grekov prestol Serbskoj arhiep(s)kopijpećkoj, toj imjejet u vašoj imperiji arhimandrits(vjata)go patrijarha Vasilija Berkića... serbskih bit arhiep(isk)op, vsi serbskij arhijereji jego primut s radostiju, da znajet turecki jazik i grečeskij on, prirodnij Serbin da znajet" da pod Ruski sinod bude Srpska crkva i da se srpski arhiepiskop postavlja po njegovoj saglasnosti, ili ako bude potrebno da bude ruski arhijerej arhijepiskop pećki, "po jednokroviju i jednojazičiju",-i na to se pristajalo. Tamo se naglašavalo da bi Rusija u vreme ratova imala korist od srpskog naroda. Pismo je pisao mitropolit Sava, kako sam kaže, u ime svih episkopa. On kaže: "Mnje v rucje predato ot vsjeh arhiereov slaveno-serbskih, kak najstaršemu i nikakvoj vlalsti napodležaščemu svojimi černogorskimi narodi". Na kraju, mitropolit je obećao, ako Rusi oslobode Srbe od Grka, da će za sve to platiti Rusiji srpski narod svojom krvlju, "što jest najdražajše".[11] I u obraćanju Beču je branio interese srpske crkve: "Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od pećkog patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasada da njegov naslednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvjek bude izabran po starom običaju... ali samo dotle dokle Turci vladaju Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć." [12]

Titula[uredi | uredi izvor]

U tituli mitropolita Save, ranije se ne spominje crnogorsko ime, samo skenderijsko-primorsko. Tek od druge polovine 1777. godine se skenderijsko-primorskom dodaje i crnogorsko ime.[13] [14] U jednom pismu mletačkom providuru, nakon povratka iz Moskve, 15.9.1744. spominje i Crnu Goru u tituli: ...skandarijski, i primorski, i Črnije Gori na službu.

Pisma Save Petrovića[uredi | uredi izvor]

Iz 154 pisma (knjiga) Save Petrovića od 30.11.1736. - 20.7.1775. saznajemo mnoge detalje iz njegovog života. Većinom su to pisma mletačkim vanrednim providurima u Boki (Markantoniju Trevizanu, Marku Kveriniju, Đovaniju Batisti Albriciju, Marinu Donau, Vinčencu Gritiju, Valeriju Antelmiju, Canantoniju Moru, Đustinu Bolduu, Danijelu Renijeru, Pjetru Manju, Pjetru Emu, Lorencu Paruti, Antoniju Renijeru i Gaetanu Molinu), a ponekad i kapetanma, majorima i sveštenicima. U ranijim pismima providurima koristi katoličku terminologiju kao biskup Sava skandarijski i primorski, a kada piše pravoslavcima kao bratstvu manastira Savine, kao arhijerej Sava (1746. pp. 244., 1749. pp. 269., 1751.). Kasnije se i providuru povremeno obraća kao arhijerej (pisma 172., 175., 176., 182.), mitropolit (pismo 178.) i vladika Sava (pismo 183.), a u posljednjim pismima samo kao vladika, mitropolit i sl. Umjesto Gospod Bog piše Gospodin Bog, blažena Gospa, kršćani... (1737., pp. 200., 205., 206...), ali kada navodi pravoslavce i katolike zajdno, onda piše hristijane i kršćane (pp. 210.). Godine datira od Hristovog rođenja, a ne "od stvaranja svijeta", kao vladika Danilo pravoslavcima. Kada napiše datum po julijanskom kalendaru, napiše, po našemu. Paštrovići napadaju pleme Maine, a jedni i drugi su neposlušni. Mahine se nisu združili u zlu s Crnogorcima. Paštrovići ne slušaju ni principa, a još manje njega (pp. 202.). Po principovoj zapovijedi crnogorski knezovi u krajini daju vjeru (primirje) do Mitrovdana (pp. 203.). Crnogorci su dali vjeru Paštrovićima i svakom principovom čojku, iz čega se vidi da tada Paštrovići nisu Crnogorci. Kada neko ima visoku temperaturu tada se govorilo ufatio ga oganj (pp. 204., 220.) 31.12.1738. Sava se providuru žali na fratre sa otoka pod Krtole jer pravoslavnu vljeru psuju, muče hristijane i kršćane, puk mute. Objašnjava mu da tu od starine nije bilo ni jednog katolika, a sada ima i latina. Pravda se da nijesmo ni mi pogani, nijesmo Turci (pp. 210.). Pleme Pobori su ljuti siromasi, a moli providura da se njegovom kaluđeru ne zabranjuje ulaz u grad (Kotor), jer se to nije ni ranije činilo (pp. 210.). Sigurnost nalazi u 12 hiljada Crnogoraca koje ima u svojoj državi, zauzima se kod principa za siromašne Mahine koji stradaju ni krivi ni dužni, a krivi su Brajići. Snaha kneza Pera se žalila na njega i kneza Stanišu i Sava se pravda da on udovice ne dira, no da je ona malo dobra žena (pp. 213. - 217.). 1741. g. moli principa da učini pravdu između igumana od Grblja i Pribilovića od Pobora (pp. 220.). Sava je bio vlasnik jednog broda (koštao je 300 cekina u zlatu) kojim je upravljao Krstić Perezić. Kada je ovaj upao u duogove, Sava je molio providura da se ovaj brod proda, da mu novac ne propadne. (pp. 225.). 1742. Sava je išao u Moskvu i nakon 2 godine pauze, opet piše providuru i u tituli prvi put pominje i crnogorsko ime (pp. 226.). Opominje providuru da su Grbljani nezadovoljni i da se dvoume da li da bježe u Turke. Navodi da je providur njihov princip i gospodar njihovih tijela, a on ot duše, aludirajući na svjetovnu i crkvenu vlast (pp. 226.). 20.11.1744. Sava piše mletalkom duždu Petru Grimaniju o monahu Vasiliju, koji je samovoljno otišao u Mletke, bez znanja Crne Gore (pp. 229.). Spominje popa Kostića iz Krtola koji je predak Laze M. Kostića. Grbljani Šišići su zlo nanijeli Mirčanima (pp. 232.).

1745. se providuru žali na Vasilija Petrovića: pisa u prevedri senat lažive knjige... da prevari principa i da mu blago izmami. (pp. 237.). U pismu pod br. 119. piše: među ovom divljom krajinom...došli iz nahije Crvnice..., a ne piše Crmnice. Pismo 120.: pored Kotora i Novog pominje Arbaniju, ali je jasnije ne locira. Pismo 125.: ispod manastira Podlastva je Polje Mrčevo. 1746. izvještava providura da je učinio mir (vljeru- vjeru, primirje) Crne Gore i Hercegovine na tri godine, a pokušaće i s agama podgoričkim i spuškim (pisma 128. i 129.). U 133. pismu spominje riječ tisuću (tisuća dušah), a ne hiljadu. Moli principa da oslobodi iz tavnice Marka Trojanovića iz Luštice kod kojaga odsjeda kada ide u vizitu u taj kraj i koji je zatvoren zbog klevete svojih zlotvora (pismo 135.). Ovaj Trojanović sa polovine 18. vijeka (1746.) je svakako rođak-predak Uroša Trojanovića, koji je jednako utamničen početkom 20. vijeka. Spominje Harbanase (pisma 136., 143.), ali i Arbanase (pismo 142.), Bljelice a ne Bjelice (pismo 137.). Od providura traži da kastiga (kazni) Nika Palikuću jer će u suprotnom biti mrtvih, pošto monasi iz manastira Savina imaju svojih ljudi i roda puno koji će ih od njega štititi (pismo 146.). Za krvoproliće u Risnu koje je u vezi sa poštenim kapetanom Dešom Kaluđerovićem, optužuje redovnike (monahe) koji su činili da bude to zlo. Njih će ot crkve oćerat (pismo 147.). Cetinjani su zarobili djevojku iz Budve, ali je vraćena natrag (pismo 148.). Koristi glagol informali, a ne informisali. Principa bez plate služi i ne ište plate (pismo 150.). Kada Sava želi da se situacije poprave od providura traži da da ordenje nekim ljudima. Tako za Grbljane traži ordenje za glavare, da pomire zavađene (pismo 151.), a za Škaljare isto, da bi vratili konje i pšenicu (pismo 152.). Brani igumana mahinskog zbog dolaska Turaka u taj kraj. Turci su od Mahina posudili 150 cekina, a kasnije su to vratili. Krive su starješine koje su prihvatile Turke bez zapovijesti principove, a igumana nisu ni pitali (pismo 152.). Neki zli i nepokorni Crnogorci su ubili jednog vlastelina. Zato Save šalje providuru kaluđera Stefana i s njim dva đetića, a providur ih zatvora, zbog čega Sava negoduje, uz pravdanje da su oni ljudi crkovni, pečeni i vareni među tom krajinom (pismo 153.).

Bratstvu manastira Savina 1749. g. čestita Uskrs, spominje igumana Savine Arsenija, odgovara na njihovo pismo da se na njih nije naljutio, spominje: pismo patrijarha koje im posuđuje, Vasilija i da im je dužan 12 cekina u zlatu, ali da tada nema novca da im vrati (pismo 156.). Izvještava providura da su pisali Grbljanima da ne zovu Peraštane u kmetove jer su u krvi s Paštrovićima. Odgovorili su da ih neće zvati, no traže od providura da im dopusti da zovu Crnogorce. Crnogorci su prijatelji i Paštrovićima i Grbljanima (pismo 158.). Iz navedenog se vidi da tada ni Grbljani ni Paštovići nisu Crnogorci, no su Crnogorci prijatelji i jednima i drugima. Pisao je glavarima Crne Gore da idu da se poklone providuru, koji je dao orden Grbljanima da tjeraju stoku crnogorsku, a Sava ga moli da im da orden da ih ne tjeraju, da se opet ne pokolju više nego ranije (pismo 160.). Grdi dva kaluđera iz Ćesarovine koji su smutili svu Novsku komunitad. Isti monasi prijete patrijarhom, a Sava hvali monahe iz Savine da su sluge prevedroga principa (pismo 163.). Žali se providuru što ne dopušta Crnogorcima da idu u Mletke, kao što drugima dopušta (pismo 164., 12. septembra 1750.). Sava piše providuru (pismo 165., 9. oktobra. 1750.): I molimo Vašu prevedrost, i mi i svi glavari, i crnogorski, i primorski, za toga kapetana Rada Starčevića... da ga puštate... taj kapetan puno svojte ima, i u Primorje i u Crnu Goru.... Moli providura za terzije (krojače) Grdanoviće iz Podgorice (Đuko, Neško, Đuro), da ih prihvati pod svoje okrilje, jer bježe od sile turske (pismo 166.). Vraguželi [15] su naveli Turke na Mirčane i zato su od principa uhapšeni. Sava moli da ih princip ne pušta na slobodu i da ih prisli da priznaju ko ih je na to naveo. Pravo bi mu bilo da svi oni umru da ne mute krajinu (pismo 166.).

Jovo Džaković je bio inicijator toga da se jedan protopop i jedan iguman iz Kotora postave za vladike za Delmaciju i nad Novim. Bili su zbog toga u Savini i planirali su da ih postave bosanske i hercegovačke vladike iz Turske, a sastali bi se u Trebinju. Sava od providura traži da ih on postavi, uz pretnju da princip gleda da mu se krajina ne rebela (pobuni) (pismo 127.). Žali se što mu popa Stefana u Primorju ne puštaju u grad, a puštaju Grbljane, Mahine i Pobore. Moli i za malo praha za mine (pismo 173.). Opet se žali: ...nemojte nas zatvarat mimo ostale Primorce. Mi stojimo u Primorje u zemlju principovu... svakoga puštate moje ljude ne (pismo 174.). Problem je izbio i što je poslao mladog vladiku (Vasilije Petrović) da osvešta crkvu u Risnu (pismo 175.). Šalje i mladog vladiku u Crnu Goru da Crnogorci učine vjeru sa principom do Đurđevdana (pismo 176.). Prigovara providuru: nemojte da zalud služim prevedroga principa... blago crkovno destregah, a dobra ne vidjeh nikakva, do dobrijeh riječih... (pismo 181.). Kao ni njegov prethodnik Danilo I Petrović Njegoš koji ne zna pisati latinicom, tako ni on: a mi ne umijući čitati latinski (pismo 182.). Proklinje Paštroviće i principa u Budvi: ...krajinu smutiše prokleti Paštrovići da je njih anatema! Oni su prvo Bogu nepokorni, a ni principu, sem lijepijema riječima, a ja ni njima ni Mahinama ne mogu ništa... neka oslone na toga principa što je u Budvu... koji pokla i smuti svu zemlju... Da Bog da i mnogo mislostiva devica Bogorodica da mu se smuti utroba. (pismo 183.). Spominje da principa služi 30 godina i nada se da će od njega dobiti koju pomoć (pismo 184.). Pravoslavac Miho Savin se oženio katolikinjom Mare i čin je obavljen po pravoslavnom obredu. Princip je pravoslavnom popu iz Kotora zabranio da toj ženi daje pravoslavne svete tajne (sakramente) iako je ona dobrovoljno prešla u pravoslavlje. Sava se zbog toga buni, jer se mnoge grčke (pravoslavne) familije latine. Konstatuje da naši popovi nisu učeni i zato ih ne nazivaju da su od zakona grčkog, no pogrdno, zakona šćavunskoga čismatici. Kaže: Mi,kakvi smo god... ni zakon rimski hulimo, a boljemu veselimo se da ćemo biti ujedno kako smo i bili... ostavi se te ženske glave, nemoj je silom silovat, kada i ja dođem dolje, ako gospodina biskupa ne bude, bićeš ti i ja... Ako velite da smo mi izgubljeni i koji se obraćaju u zakon šćavunski mi iznađimo sve šćavune koji su se polatinili i šćavunke koje su se obratile u zakon rimski i sve rimske koje su se za šćavunima udale i u zakon šćavunski obratile... i prije je bilo i biskupah i arcibiskupah, ma ovijeh rabotah bilo nije, niti je pravo da ulazi skandala u puk... i mi se boljemu nadamo da u prijateljstvu živimo ka braća, a ne crkovni zlotvori.... Spominje i puk zakona grčkoga koji se nahodi i u Primorje i Skandariju (pismo 185., 1754. g.).

1754. g. moli providura da katolički prelati u Kotoru ne čine mutnju među pukom i da ne čine zapreke pravoslavnim popovima. Ko će držati rimski zakon neka drži, tko li će grčaski neka drži. Sava ih oba pošituje i za svete drži i onoga ko ih pravo drži, on je svet i dobar. Apeluje neka ne sramote vljeru svetu grčasku (pismo 186.). 1755. g. poslao je vladiku Vasilija u Crvnicu da se ne biju (pismo 187.). Žali se providuru na katoličke biskupe i popove kojima nisu dosta njihovi hramovi, nego hoće i pravoslavne da uzmu i koji su vazda bili pravoslavni, a to je sveta Gosppođa u Žanjic, koja je vazda bila zbora miholjskoga a i tada je njihova. Piše da providura nagovaraju da se muti krajina i puk. Moli da im zapovjedi da stoje s mirom. Imaju dosta crkava. Konstatuje da nisu ni oni đavoli, no kršćani, i da se i oni Bogu molime i klanjaju. Na kraju pisma ponavlja da je ta crkvica vazda našeg zakona bila (pismo 189.). Uhapšen je Tomica Radović iz Risna i Sava se zalaže za njegovo oslobođrnje (pismo 190.). Zalaže se za Petra Morinjanina koji je vlastima pao u nemilost (pismo 190.) Providur je naredio ufatit Vukca Radanova iz Budve zbog novca crkvenog što su dali za baštinu na Goru Paštrovsku, plemenu Davidovića. Moli da ga oslobodi. Tu su planinu kupili Crvničani koji su carevi ljudi (pismo 193.). 40 godina kako vjerno služi principa. Priđe smo za prevedroga prncipa izgubili prekrasni i mnogoceni Manastir na Cetinje. Vodite Turke na sramotu da ih razvale... teke ova krajina pogine, i Vi ćete, ako Bog da. Neka vide vaše kršćanstvo i Vašu vljeru što činite ot kršćanah..p. rolili smo krv za principa, a sve zaludu... Kumim Bogom i svetijem Markom da te Turke ustave. Prijeti: ja nisam nevjera... ako sam, ubila me, ako li nijesam, ubila Vas da se ljuto kajete što ste učinili i što činite od ove krajine... ako su Crnogorci što falili, Vi ste ih nagnali koji im suda činite. (pismo 194..) Sava piše da nije rata ljubio s Turcima ni s Latinima. ...ako ćeš me sahranit, sahrani, ako li nećeš, već ne brinem za moj život... arhijerej Sava (pismo 195.). Spominje svoju barku koja ide u Zadar (pismo 196.). Najnovijem providuru Danijelu Renijeru piše: I mi Vi se veselimo i radujemo kako ozeba suncu... Neki lažuni klevetaju krajinu. Šalje mu popa Ivana Moškanja kojega su posvetili i zapopili (1758. g., pismo 197.). Sve bi mirno bilo, ali ne dadu prokleti kalaši i skoti kaluđerski koji vasi svijet usmrđeše i smutiše... I vi govorite latinski Turko bestija, a vi ste ih latini sad pretekli koji primate kalaše i špijune... Što ima preše oni skot u Risan koji gradi manastir u Risan bez dukale principove. On je bio dva puta u Moskvu, i njemu plata ide i takvoga đavola nema na svijet. On, pas kojega ja dobro znam. Recite Rišnjanima da imaju popove svoje, a ti kaluđeri neka idu u manastir okle su i došli. Ja ih u principovu zemlju neću, ni ću tijeh njih manastirah. Stefan e vi kazat neke riječi što ne možemo pisat... smutiše prokleti kaluđeri vasi svijet. Vladika Sava... (pismo 198.). Piše kako ima 30 g. kako vjerno služi principa i zaklinje se u svetoga Marka jer je Mletačka republika njemu posvećena. Pripisuje sebi zaslugu što je pricnipu krajinu držao u miru. Ima 5 godina kako dođe nekoliko vukova i hiljada đavola s njima i svu krajinu smutiše i poklaše. Pravda se da su knjige (pisma) koje su pod njegoim imenom stigle u Senat falsifikati (knjige fale i lažive). Proklinje falsifikatora: A tko je ovo smutio, smutio ga Bog i ubio skoro! Sava mitropolit skandarinski i primorski (pismo 199.). Iz Stanjevića 1760. g. piše majoru Stefanu Petroviću. Zamjera mu da je napunio lažima svu Rusiju. U tom periodu se svima (pa i providurima) potpisuje sa pravoslavnom titulama: Arhijerej Sava 1760. U tom pismu se grad Trst pominje i pod tim imenom i kao Triješće. (pismo 200.).

1760. g. bolest sa nazivom Božiji strah se pojavila pored Skadra u jednom selu. Potpisuje se kao Mitropolit Sava (pismo 201.). Piše kapetanu Jozu Kamenaru u Dobrotu u vezi pozajmnice od hiljadu cekinah. Vladika Sava (pismo 202.). Po Savi, Crnogorci ne napadaju principove podanike... nemojte ni Vi mene zaboraviti tako Vi svetoga Marka. Vladika Sava skandarinski i primorski (pismo 203.). U pismu providuru Pjetru Manju spominje izreku koja se i danas koristi: raduje se kako ozeba suncu da ga ogrije mitropolit Sava. (pismo 204.). Piše providuru o zlu između Crnogoraca i Rišnjana koji s mirom nikad ne hote. Arcibiskup Sava. (pismo 205.). Laska providuru: radujemo se i veselimo kako našemu suncu, jer su i on i krajina ozebli od velike mutnje i zla (pismo 206.). U pismu sa naslovom Sentancija vladike Save napisane na Luštici 1763. g. piše: ...ja vladika Sava, pridoh u pošteni zbor miholjski vizitati naše crkve i hristijane starijem našijem običajem. Dođosmo u sela Klince i Mrkove. Tu naišao na svađu među Kaluđerovićima i Janovićima zbog jedne djevojke koja je ostavila muža i pobjegla u Crnu Goru. Istočna crkva neda da čovjek ženu ostavi, ni žena muža do samrti. Muž je zato ne prima nazad u kuću. Moli vlast da im zaprijeti da se ne desi veće zlo među njima. Vladika Sava (pismo 207.). Dobroćani stavili u tavnicu sina Živka Senića iz Bjelica zbog one crkve što je neki pas pokra u Dobroti. Sava ga brani da on nije kriv, a da je, neka ga okuju na galiji do smrti. Da je tako ne bi on ni ulazio u taj grad. Vuk na pazar ne ide. (pismo 208.). Žali se providuru što njegovi suditi (podanici) Pobori pomriješe od gladi (pismo 209.). Život mi izvadiše, a kruh izjedoše... hoće mi sluge od gladi pomrijeti... Moli preko Stefana malo kruha... (pismo 210.). U vezi sina Živka Senića u tavnici i kojemu govore da je pokra crkvu u Dobroti... to nisu ljudi no baruni, a Dobroćani su prevareni i ufatili su čojka prava... prav leži u tavnici. On puno svojih ljudi ima i neće to zlo tako ostavit. jer je prav, zato me boli... Vladika Sava. (pismo 211., 1746. g.). Pobori zlo stoje zbog gladi, počeli umirati... no za Boga i sv Marka, smiluj se na njih. Dajte im 2 miljara kruha... fata me velika muka će mi pred oči umiru. Vladika Sava (pismo 212.). Piše providuru o svađi dva brata u državi novskoj, u selo Ošiće, Marko Perov i Jovo Perov... učili ih da se pomire. Marko odbija, pa moli principa da to uradi (pismo 213.). Vladika, mitropolit skandarinski i primorski (pismo 214.).

Čujemo da te siromahe peđevešte koji su poveli vladiku Vasilija na Rijeku. Što su krivi siromasi da pate? Žali se što ne smiju morem prevedrog principa da hode, kuda svijet ide! Vasilije nije pošao na štetu principa no zbog crkvenih poslova. Narod je sve pojeo pa kaluđeri i fratri idu po svijetu da prose da se hrane. To im zabranjeno nije. Mitropolit skandarinski i primorski (pismo 216.). Spominje kapetan Ivana Palina. Moli providura da da orden Rišnjanima da Savine ljude ne zadijevaju. Spominje lubarde principove. Vladika Sava (pismo 217.). Konstatuje da ako smo u tijelu i slabi ot bolesti, ali smo u pameti zdravi, fala Bogu. Bolest se ne primiče njima... ljetos je bila u Podgorici i preko Podgorice, tako je i sada, a Crna Gora, i Riječka nahija, i Crvnička nahija, i Žabljak i put Skadra to je sve zdravo. Vladika Sava (pismo 218.). Iz Stanjevića piše 1766. g. o sporu kneza Vojina i kneza Ljubanovića oko zemlje. Gdje je taj mlin bio, to je zemlja Vojina i njegove knežine. Đe je manastir u Grblju to je na konfin kneza Vojina i njegove knežine. Vladika Sava (pismo 219.). u pismu rektoru Marku da Rivi moli milost za Cetinjanina i za Matkovića i pokazuje svoje mišljenje o odnosu muškaaca prema ženama: Nisu mnogo krivi, no je svaki čojak držan svoju ženu bit i karat. A u taj grad principov imaju neke slabe žene koje su ostavile svoje muževe i svoju đecu, a druge služe. Ja mislim da je svaki gospodar ot svoje žene i u grad i izvan grada. I pravo bi bilo neke žene slabe izagnat iz toga grada da ne smrde taj principov grad i da n bude koja mutnja š njih. Puštaj te siromahe prave. Mitropolit Sava skandarinski i primorski. (pismo 220.).

Siromah Toman Marinović, Cetinjanin gine i pati na pravdu jakoga Boga. On nije kriv za onu đevojku što je netko poveo ispred Budve. Knjige je nosio iz Budve u Kotor. Vladika Sava (pismo 221.). Mjesec maj mu je mađo (od italijanskog maggio) (pismo 222.). Laskavo piše novom providuru Lorencu Paruti: Čujemo da ste došli u karizi na ove strane po zapovijedi prevedroga principa i prevedrova Senata... kako našemu prevedromu principu i našemu suncu koje ne vazda grije, i hrani, i ot svakoga zla brani. Smerni mitropolit skandarinski i primorski. (pismo 223.). Antoniju Renijeru piše: Skupilo se na Cetinje četiri hiljade, ali i pet, Crnogoracah i Primoracah. Mire se i oprašćaju zla jedan drugomu. Antoniju Renijeru providuru đeneralu ot Delmacije i Arbanije, i Novoga (pismo 224.). Iz Stanjevića piše providuru da će mu Rade Krapović sve usmeno objasniti (pismo 225.). Kaže da ne može ništa protiv nekog čovjeka (misli na Šćepana Malog) jer je sva Crna Gora s njim. I Primorje sve se pomamilo. Kriv nisam tako mi Boga i presvete Bogorodice. (pismo 226.). Piše jednom prijatelju: ...ako niste poslali onu knjigu (pismo), nemojte je slat, jer je falsa. Prevareni smo na kletvu i na so, i hljeb. Ako ste je poslali, taj čas pišite za njom da je falsa i da smo prevareni. Pošaljite mi hartije dobre, 5 dinar i malo kafe, ako se može nać (pismo 227.). Sva gospoda se hoće sabrat u Mahine u Vuka Markova. Tu hoće carstvo da bude. Eto je posla za patrijara da ga doprate Crnogorci k njemu u utornik na prvi. Paki ga misli poslat da stoji u Paštrojeviće, u manastir Praskvicu. No je uždo oganj na mene Šćepan Mali... govori: Ja imam kopije sve što je vladika pisa u Kotor. Glavari ga pitaju da se zakune i da kaže tko je i što je... neka ti protopop moje knjige čati. I taj zlosretni kalueđer da Vi je preporučen (pismo 228.). Bio sam prevaren od prokletoga đavola koji je doša u Mahine u zemlju principovu. Dođe mu u Stanjeviće i tu smo se puno inadili. I tu se zakle na časni krst i na sveto vanđelje... da je on isto što govori puk. Kad ja to čuo, ja se prevarih i pisah vam falsu knjigu... posla je maoru u Budvu da Vi je pošalje, poslah je popu Kostu... u Stanjevićima dočekao knjigu ot baila moskovskoga iz Konstantina grada. Šalje mu kopiju toga pisma o tom đavolu koji je smutio i prevario svu zemlju. Tomu su glavari krivi koji ga nisu slušali. Šalje kopiju u svaku nahiju da vide kakvi su ljudi i za kim idu. Za to on nije kriv tako mu Boga i matere Božije i svetoga Marka... no je ostario pa ga niko ne sluša (pismo 229.). Gospodar bailo moskovski iz Konstantinopolja mu je pisao pa mu to pismo šalje. Molio Boga da mu javi neki glas o Šćepanu Malom. I Bog mu je obavio. A što imate jazbu na mene, ja nijesam nimako kriv. Niti mi je nikad srce davalo da je on Moskov. Krivi su glavari koji ga nisu slušali. Vladika Sava (pismo 230.).

231. Popu Krstu piše 1768. g. o Šćepanu Malom. Kopija pisma o njemu je u Teodosija. Sava mu je pisao da pismo prepiše za Krsta. To je strašno pismo. Sava zna koja trojica su ga učinila za cara. Vladika Sava. 232. Popu Kostu piše da niko ovdje nije konj, no su na Cetinje i u Crvnicu... 233. Sofraitedentu Stijepu Stijepoviću koji je u Kotoru, piše da je godinu dana pod arest da ne smije ni prijatelju pisati. Spominje tri hiljade cekinah koje je dobio od đenerala pa su ga zato stavili pod arsest i svaku bruku. Skoro 60 godina je on u zemlji principovoj i vazda mu je vjeran bio, a sada ne može jer je ostario. Starac vladika Sava. 235. Knezovima, starješinama i zboru grbaljskom piše 28. avgusta 1768. Žali im se da je poginuo i da je razoren zbog prevedrog principa iako ga je 50 godina vjerno služio. Tako vi ljubovi i hljeba što smo zajedno jeli i pili nemojte moju starost za porugu ostavit... I mir Hristov sa vama. 236. Antoniju Renijeru providuru đeneralu ot Delmacije i Arbanije, u Kotor, piše da je tri mjeseca bio pod arest. Nada se u prevedroga principa da njegovu starost neće obnestimat i njegovu službu zaboraviti. Gospodinu sofraitedentu je pisao u vezi Mahinah, Poborah i Brajićah ali mu nije ništa odgovorio. Pravda se da nije ništa kriv i nada se da će mu dati koji provižijun (proviziju) Vladika Sava. 237. Majoru Maćedoniju se žali kakva je zla podnio u tih godinu dana. Đeneralu je poslao pismo koji je pisao moskovski poslanik iz Carigrada. Kako su to razumjeli, poslali su hiljadu Crnogoraca na njega da ga ubiju. Sava se zatvorio u kuću a Crnogorci su mu vikali: Izlazi, Latinine, ovamo! Nije izlazio iz manastira 10 nedjelja. Bojahu se da ne pobjegne u Kotor. Prijete mu da ako bude pisao đeneralu ili kome drugome da će ga ubiti. Muku koju je podnijeo, komentariše laskavo, da je imao za koga da je podnosi: za mojega prevedroga principa kojega sam vjerno služio. 50 g. stoji u njegovoj zemlji i vjerni mu je sluga. Đeneral mu je poslao 3000 cekina po protopopu Latkoviću mita i da ih je ostavio u Pobore, u babe kaluđerice, tetke popa Kosta. I na nju poslaše vojsku te je poharaše. 238. Žali se da je na njega vika, jedna od Crnogoraca a druga od Mahina, a treća od Vas, providura Antonija Renijera. Nikome nije kriv i ne zna kuda da bježi. Sad se primaju laže kaluđerske koji šetaju po Kotoru i koji traže vladičanstva i koji su dosad izgubili prevedrome principu milijun zlata, baruni kaluđeri koji ne traže put Božji no đavolji. Tko će ćerat vjetar po jareu da ga ufati, neka ćera i fata kako mu drago. Šćepan ima kopije pisama. To je veliko čudo od laži i špijuna... Nada se da će puhnut vjetar da se digne magla da se malo providi i sunce da se vidi, jer zaista stoje u tminu. Moli i za nekog siromaha što je stavljen u galiju jer je Stefana puštao u grad. 239. Providuru Gaetanu Molinu, piše iz Stanjevića 1771. g. Moli ga da se za njega zauzima. Razori ga principova vojska iako im služi 60 godina. Manastir mu pod Mahine pritisnu, a blago crkveno uzeše, kuću u Budvi uze, napravio u njoj fundik, već 4 godine, njemu ne daje ništa. Ni pismo neće da mu napiše. Moli ga za kazan što mu je ponio iz Mahinah vojvoda Anton Mihailović. Moli ga da zamoli g. straordenarija da mu vrati kazan. I ako ovaj dopusti, želi poslati jednoga starca kaluđera da poprosi malo lemozine (prilog, novac, crkveno ubiranje) po novskoj državi. Vladika Sava. 240. Moli providura za crkvenu kuću u Budvi jer je vazda bio vjerni principov sluga. 241. 1775. piše nadintendantu Stijepu Stijepoviću. Plamenac je od svoje volje sa tri Drekalovića i jednim Crvničaninom išao u Beč da traže od ćesara zemlju i da mu da brodove da prevede Drekaloviće sve, 102 kuće da ih preveze pod Perast. Mojaš je od Save za njih tražio preporuke za ćesara a on ih osramoti i vrati ih natrag. 242. Peterburg spominje kao Petarburh. Mojašu je bio cilj da traži od ćesara zemlju da prevede Kuče. [16]

Drugi o Savi Petroviću[uredi | uredi izvor]

Dvoličan je, lukav, glup, zloban, nesposoban, pritvoren, a najgore je što je lakom na novce, pa makar bi to stalo i narodnog krvoprolića. Ovako je opisan ovaj mitropolit u ruskom izvještaju.[17] Pavle Rovinski je objašnjavao da je taj izvještaj J. V. Dolgorukova iz 1796. o Savi i Crnogorcima bilo nerazumjevanje situacije do kraja i pretjerivanje. Dolgorukov je Savu nazvao starim zlikovcem i šefom razbojnika. Rovinski ne negira da su neki Crnogorci u doba gladi davali svoje žene i kćeri Nikšićanima (muslimanima), za žito, da bi spasili mnogobrojne porodice od smrti i gladi, a same žene su pristajale na takvo požrtvovanje, smatrajući da će nekako uspjeti da pobjegnu, i zaista su bježale. Nekada su davali u zalog i muškarce. To je bilo daleko od tvrdnje o trgovinom ženama, kako je to predstavio autor zapisa. Pisalo je i da su Crnogorci voljeli da preuveličavaju svoje junaštvo i broj neprijtelja koje su pobili, ali da nisu bili tako slabi kako su predstavljeni. Rovinski ne negira vjerodostojnost samih činjenica haotičnog stanja, od smrti vladike Danila do dolaska Petra Drugog, ali napominje da su ovakve interpretacije događaja bile preuveličavanje i nepravilno shvaćanje mnogih stvari.[18]

Matija Karaman, zadarski nadbiskup je o Savi zapisao da je veliki protivnik katolicizma i da se prikazuje kao potomak Crnojevića, pa se naziva gospodarem Crne Gore. Pa kakvo se dobro, pita se Karaman, može očekivati od pravoslavnih, koji stoje pod ruskim uticajem uz pomoć crnogorskog vladike i pod uticajem srpskog patrijarha? Karamanu smetaju i pravoslavni manastir u Boki i Paštrovićima, posebno Stanjevići , gdje je boravio Sava Petrović. Optuživao je Savu za rusofilstvo, koje je nasljedio od vladike Danila. [19] Ruski diplomata Ivan Jastrebov navodeći osobe koje su posjetile Dečane spominje i Savu: ...među poklonike su zapisani... crnogorski mitropolit Sava koji je bio na tom mestu 1778... [20].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stanojević 1975, str. 409.
  2. ^ Durković Jakšić, Ljubomir (2020). Čije su svetinje u Crnoj Gori, Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna. Beograd: Catena mundi. str. 33. ISBN 978-86-6343-125-6. 
  3. ^ Vuković 1996, str. 431.
  4. ^ Petrović Njegoš, Sava (1941). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 1. septembra 1763. pp. 225. Zagreb: JAZU. 
  5. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 15. juna 1767. pp. 226. Zagreb: JAZU. 
  6. ^ Đerić, Vasilije (1914). O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, pp. 34. Biograd. 
  7. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine 18. stoleća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 25. jula 1775. pp. 227. Zagreb: JAZU. 
  8. ^ Đerić, Vasilije (1914). Vjesnik, br. 16., O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda, pp. 34. Biograd. 
  9. ^ Tomanović, Lazar (1899). G. Ruvarac i Montenegrina. Sremski Karlovci. str. 51, 52. 
  10. ^ Srđ, list za književnost i nauku, broj 13., 16. jula 1902., Dopis i otpis, pp. 581. Dubrovnik. 1902. 
  11. ^ Durković-Jakšić 1991, str. 24-25.
  12. ^ Mladenović, Aleksandar (1996). Pisma : (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, pp. 196. Cetinje: Obod. 
  13. ^ Vjesnik kr. zem. arkiva, XVI., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovine XVIII. stoleća. Zagreb. 1914. str. 227., 229., 231... 
  14. ^ Arkiv za povjestnicu jugoslavensku - Knjiga III, Dopisi crnogorskog vladike Save Petrovića... Zagreb. 1854. str. 133... 
  15. ^ Rišpetabilije po Fudi, spominju se Vraguželi. 
  16. ^ Mladenović, Aleksandar (1996). Pisma: (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava. Cetinje: Obod. 
  17. ^ Durković-Jakšić 1991, str. 20.
  18. ^ Rovinski 2004, str. 93.
  19. ^ Mladenović, Aleksandar (1996). Pisma : (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, pp. 183. Cetinje: Obod. 
  20. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 78. Beograd: Službeni glasnik. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


mitropolit crnogorski
1735 — 1781.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Сава_Петровић_Његош&oldid=27549139”