Santijago Ramon i Kahal

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Santijago Ramon i Kahal
šp. Santiago Ramón y Cajal
Lični podaci
Datum rođenja(1852-05-01)1. maj 1852.
Mesto rođenjaPetila de Aragon, Navara, Španija
Datum smrti18. oktobar 1934.(1934-10-18) (82 god.)
Mesto smrtiMadrid, Španija
PrebivališteŠpanija
ObrazovanjeUniverzitet u Saragosi
Naučni rad
PoljePatologija, Histologija
Poznat poNervni sistem
Nagrade Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu (1906)

Santijago Ramon i Kahal (šp. Santiago Ramón y Cajal; Petila de Aragon, Navara, 1. maj 1852Madrid, 18. oktobar 1934)[1][2] je bio španski patolog, histolog, neurolog i za 1906. godinu, dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu,[2] za njegova pionirska istraživanja mikroskopskih strukture mozga. Smatra se ocem moderne neuronauke, čije se izuzetno kvalitetne ilustracije moždanih ćelija još uvek koriste u obrazovne svrhe.[3]

Život i karijera[uredi | uredi izvor]

Santijago Ramon i Kahal je rođen 1. maja 1852. godine, u Petiliji de Aragon, autonomnoj pokrajini na severoistoku Španije. Kao dečak bio je učenik berberskog a zatim i obućarskog zanata. Ali Kahal je maštao da postane umetnik i bavi se slikanjem – (njegov dar za slikanjem evidentan je u njegovim mnogobrojnim objavljenim delima).[2]

Kahalov otac, koji je bio profesor primenjene anatomije na Univerzitetu u Saragosi nagovorio ga je da studira medicinu, što je on i prihvatio. Po idejama svog oca, velikim brojem crteža iz anatomije Kahal je ilustrovao anatomski atlas njegovog oca, koji je on dugo pripremao, ali ga nikada nije zvanično objavio.

Godine 1873. Kahal je nakon sticanja medicinske diplome u Saragosi, započeo karijeru vojnog lekara u španskoj vojsci. Kao pripadnik vojske učestvovao je u ekspediciji na Kubu od 1874—1875, na kojoj je su tada vladale malarija i tuberkuloza.[1]

Po povratku u Španiju (1875), Kahal je prvo obavljao dužnost asistenta anatomije na Medicinskom fakultetu u Saragosi (1875), a zatim (1879), na lični zahtev, i direktora Muzeja u Saragosi.[1]

Kahal je 1877. stekao zvanje doktora medicine u Madridu. Tokom 1883. postavljen je za profesora deskriptivne anatomije u Valensiji. Godine 1887. imenovan je za profesora histologije i patološke anatomije u Barseloni, a`od 1892. godine Kahal je istovetne funkcije obavljao i u Madridu.[4]

U periodu od 1900—1901 Kahal je obavljao dužnosti direktora Nacionalnog instituta za higijenu i razvojnu biologiju Španije.

Godine 1879. Kahal je oženio suprugu Donu Silveriju Fananas Garsiju, sa kojom je imao četiri ćerke i tri sina.

Delo[uredi | uredi izvor]

Kahal u svojoj laboratoriji.

Detaljna proučavanja nervnog sistema počela su sredinom 19. veka. Poreklo nervnih vlakana, sve do pojave Kahala i njegovih istraživanja, za medicinu je bila misterija. Do tada se smatralo da nervna vlakna potiču iz sive mase, nezavisno od nervnih ćelija (neurona). Pre nego što ih je Kahal opisao, veoma malo se znalo o neuronima, elementima nervnog sistema, kao i vezama između različitih delova nervnog sistema, koje su često pogrešno tumačene. Ovaj nedostatak znanja je uglavnom bio posledica nepostojanja odgovarajuće metode vizuelizacije neurona, što je onemogućavalo njihovo istraživanje.

Otkrićem histološke metode bojenja ćelija stvoreni su uslovi ne samo za vizuelizaciju neuronskih ćelija već i za praćenje procesa koji se odigravaju u proksimalnim i nekim izolovanim neuronima (u početku sa jako loše obojenim vlaknima). To se dogodilo 1873. kada je ovu metodu prvi promovisao Kamilo Golđi (18431926). Ona je omogućila da se neuroni posmatraju u histološkim preparatima sa svim svojim delovima: dendritima, aksonima itd. Golđijevo bojenje ćelija prikazalo je njihove najfinije morfološke detalje, što je bilo od izuzetnog značaja za proučavanje, opisivanje i klasifikaciju neurona, kao i proučavanje njihovih mogućih veza omogućilo je Kahalu da postavi temeljne principe neurohistologije.

Kahal nije karijeru naučnika gradio pod rukovodstvom naučnika toga doba, već je postao istaknuti neurohistologist zahvaljujući svom velikom trudu i dobro razvijenoj sposobnosti zapažanja. Njegov stručni rad se odvijao kroz tri glavne faze:

  • Prva faza koja traje od početka 1877. do 1887, počela je nakon primena Golđijeve metode i u njoj je Kahal objavio niz histoloških i mikrobiološke studije, koje su bile od malog značaja.
  • Druga faza (1887—1903) se karakteriše Kahalovim veoma produktivnim istraživačkim radom. U njoj je primenjujući Golđijevu metodu Kahal detaljno opisao gotovo sve delove centralnog nervnog sistema. Ovi opisi su bili toliko tačni da je njegova klasična knjiga »Histologija« (Kahal, 1909, 1911 ), i danas referentna knjiga u svim neurološkim laboratorijama. Takođe, tokom prvih nekoliko godina ove faze, Kahal je izneo „doktrinu neurona“ kao osnovnog organizacionog i funkcionalnog dela nervnog sistema, i stav da je neuron anatomska, fiziološka, genetska i metabolička jedinica nervnog sistema, i dao opis funkcija retikularne mase.
  • Treća faza je počela u 1903, sa otkrićem srebro nitratne metode i završava se njegovom smrću u 1934. Ovaj Kahalov period života je bio veoma produktivan i uglavnom posvećen izučavanju traumatske degeneracije i regeneracije nervnog sistema. Nakon ovih istraživanja Kahal je objavio brojne naučne radove koji su bile od velikog značaja za dalji razvoj medicine (koji su sumirani u drugoj klasičnoj knjizi, degeneracije i regeneracije (Kahal, 1913-1914)). Tokom ove faze, Kahal je objavio i radove o strukturi mrežnjače i optičkom centru beskičmenjaka.

Pojedinačne nervne ćelije[uredi | uredi izvor]

Bista Santijaga Ramona i Kahala u Burgosu, 2014.

Ovaj princip predstavlja osnov neuronske doktrine. Kahal se svojom teorijom suprotstavio tada važećoj retikularnoj teoriji građe nervnog sistema, čiji je rodonačelnik bio Jozef fon Gerlah, a snažno ju je podržavao cenjeni italijanski neuropatolog toga doba Kamilo Goldži. Goldži je na osnovu svoje metode bojenja preparata nervnog tkiva impregnacijom srebro nitratom, verovao da je nervni sistem sastavljen od razgranate mreže filamenata, koji se protoplazmatičnim mostovima nastavljaju jedan na drugi.

Nasuprot tome, Kahal je primenjujući istu reakciju bojenja došao do zaključka da nervni sistem sastavljen od ogromnog broja nezavisnih ćelija, koje je nemački anatom Hajnrih Valdejer 1891. godine nazvao neuroni. Suprotstavljena gledišta o građi nervnog sistema, čiji su najistaknutiji zastupnici bili upravo Goldži i Kahal, razvila su se u jednu od prvih debata u modernoj nauci o mozgu. I pored oprečnih stavova, dva naučnika su 1906. godine podelila Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju, kao “priznanje za rad na ispitivanju strukture nervnog sistema”. Dodela Nobelove nagrade dvojici suprotstavljenih naučnika reflektovalo je tada još uvek postojeću dilemu o tome koji je od njih u pravu. Tek je pedesetih godina XX veka, izučavanjem nervnog tkiva pod elektronskim mikroskopom, potvrđena Kahalova teorija. Kahal je postavio i princip dinamičke polarizacije nervne ćelije, po kojem su nervne ćelije funkcionalno asimetrične ili polarizovane. Kahalov rad danas se smatra osnovom savremene neurobiologije.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Objavio je više od 100 naučnih radova i članaka na španskom, francuskom i nemačkom jeziku. Među njegovim delima su:[5]

Godine 1905. objavio je pet naučno-fantastičnih priča pod nazivom „Priče sa odmora” pod pseudonimom „Dr Bakterija”.[6]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v „The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1906”. NobelPrize.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-11-05. 
  2. ^ a b v „The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1906”. NobelPrize.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-11-05. 
  3. ^ „Society for Neuroscience | History of Neuroscience”. web.archive.org. 2008-05-15. Arhivirano iz originala 15. 05. 2008. g. Pristupljeno 2021-11-05. 
  4. ^ „The Nobel Prize in Physiology or Medicine 1906”. NobelPrize.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-11-05. 
  5. ^ Santijago Ramon i Kahal na sajtu Nobelprize.org Uredi na Vikipodacima, accessed 29. april 2020.
  6. ^ Otis, Laura (11. 3. 2007). „Dr. Bacteria”. LabLit.com/article/226; Published 11 March 2007. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • DeFelipe, J. and E.G. Jones,.1988, Cajal on the cerebral cortex. New York: Oxford University Press.
  • DeFelipe, J. and E.G. Jones, 1991, Cajal's degeneration and regeneration of the nervous system. New York: Oxford University Press.
  • DeFelipe, J. and E.G. Jones, 1992, Santiago Ramón y Cajal and methods in neurohistology. Trends in Neuroscience 15: 237-246.
  • Jones, E.G, 1994, The neuron doctrine. Journal of History of Neuroscience 3: 3-20.
  • Shepherd, G.M., 1991, Foundations of the neuron doctrine. New York: Oxford University Press.
  • Everdell, William R. (1998). The First Moderns. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-22480-0. 
  • Mazzarello, Paolo (2010). Golgi: A Biography of the Founder of Modern Neuroscience. Translated by Aldo Badiani and Henry A. Buchtel. New York: Oxford University Press. ISBN 970195337846. 
  • Fishman, R. S. (2007). „The Nobel Prize of 1906”. Archives of Ophthalmology. 125 (5): 690—694. PMID 17502511. doi:10.1001/archopht.125.5.690Slobodan pristup.  (Review of the work of the 1906 Nobel Prize in Physiology or Medicine winners Camillo Golgi and Santiago Ramón y Cajal)
  • Ramón y Cajal, Santiago (12. 12. 1906). „The structure and connexions of neurons” (PDF). The Nobel Prize. Pristupljeno 2. 4. 2022. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]