Sveta Trojica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sveta Trojica (grč. Τριάδα, lat. Trinitas) hrišćanska je verska dogma utvrđena na crkvenim saborima iz 4. veka, po kojoj je jedan Bog u trima ličnostima (grč. ипостас): Oca, Sina i Svetog duha.[1]

Iako se sama reč Trojica ne nalazi u Bibliji, verovanje u trojicu (trinitarizam, trojičnost), odlika je većine hrišćanskih crkava i smatra se „centralnom dogmom hrišćanske teologije”.[2] U zapadnom hrišćanstvu preovlađuje mišljenje da je trojična doktrina rezultat dugotrajnog proučavanja Biblije od strane Crkve.[3] Nasuprot tome, Pravoslavna crkva tvrdi da je dogma o Svetoj Trojici deo vere koju je primila usmenim putem od Isusa Hrista preko apostola, i da je kao takva oduvek bila deo vere Crkve.

Tokom istorije, neke hrišćanske zajednice su odbacivale trinitarnu poziciju, naglašavajući Božje jedinstvo (kao što je to u islamu, stub vere), kao npr.: arijanstvo, monofizitstvo (koptska, jermenska i etiopska crkva), modalizam, unitarijanizam. Potpuno odvojenu ljudsku i božansku prirodu Hrista propovedaju nestorijanci. Neke crkve imaju zasebne hristološke teorije, npr.: mormoni, Jehovini svedoci.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Latinska reč trinitas je apstraktna imenica formirana od prideva trinus.[4] Grčka verzija tog termina bi bila Τριάδα (trijada). Na srpski jezik se prevodi kao trojica ili trojstvo, zavisno od tradicije.

Hrišćansko viđenje[uredi | uredi izvor]

Štit vere (lat. Scutum Fidei), srednjovekovni simbol Trojice u zapadnom hrišćanstvu

U Novom zavetu se ne može naći nikakva izričita predstava Boga kao trojedinog bića, iako se mogu naći trostruka slavoslovlja apostola Pavla (npr. 2. Kor. 13, 13) ili Mt. 28, 19, prilikom krštenja „u ime Oca i Sina i Svetog duha”, koja su poslužila kao osnova za dalje doktrinarno tumačenje.[1]

Ranohrišćanska teologija[uredi | uredi izvor]

Prva zabeležena pominjanja reči „Trojica” (grč. Τριάς), nalazimo još u pisanjima apostolskih otaca, direktnih učenika apostola. Na primer, u svojoj Poslanici Filipljanima [5], Sv. Ignjatije Bogonosac (pogubljen 106. godine u Rimu) piše: „Tako je Gospod, poslao Apostole da uče među svim narodima, zapovedivši im da „krštavaju u ime Oca, i Sina i Svetoga duha”, ne u jednu ličnost koja ima tri imena, niti u tri ličnosti koje su se ovaplotile, nego u Trojicu koji imaju istu slavu.” (glava II) Nešto kasnije, spominje je i sledeća generacija otaca Crkve, npr. oko 180. godine, Sveti Teofil Antiohijski spominje tu reč i njome označava „Boga i njegovu Reč i njegovu Mudrost”.[6][7]

Kao odgovor na gnosticizam, postojeća trodelna potvrđivanja pri krštenju pretvorila su se u pravovernu istinu (Tertulijan, O prigovoru jereticima, 13; Irinej, Protiv jeresi 1:2—3).[1] Ispovedanje vere, nastalo tokom 2. i 3. veka, propovedalo je:

  • da je hrišćanski Bog istovetan sa tvorcem, Bogom iz Hebrejske biblije;
  • da je Isus, Sin Božiji, imao pravu ljudsku prirodu, da je, zaista umro i vaskrsao; i
  • da Sveti duh, koji je kroz proroke objavio Hristov dolazak, i dalje vodi vernike.[1]
Sveta Trojica

Izraz „trojstvo” (grč. Τριάδαtrijada, lat. Trinitas) je počeo da se upotrebljava u Rimu oko 200. godine. Smatra se da je izraz trojica nastao kao posledica teološkog pomeranja sa Oca kao uzroka jedinstva Trojice, na Božiju suštinu kao uzroka tog jedinstva.[8] Latinski teolog Tertulijan je, početkom 3. veka, upotrebljavao reč trojstvo (trojica) za označavanje Oca, Sina i Svetog duha. Međutim, glavni trijadolozi pre Nikeje (325) smatrali su da Sin i Duh stoje niže po rangu od Boga Oca.[1] Tertulijan je smatrao da su božanske ličnosti na različitim nivoima (Protiv Prakseja, 2—9), a Origen je zastupao hijerarhijsko ustrojstvo kojim se Sin stavlja u položaj „drugog Boga” (Protiv Kelsa, 5:39) i ograničava uticaj Duha u crkvi (Počela, 1.3).

Tokom višedecenijskog arijanskog spora (318381), hrišćanski svet je bio podeljen u pogledu trijadoloških pitanja. Arije i njegovi istomišljenici su smatrali da je: 1) Sin stvorenje srodno Ocu po volji, ne po prirodi i 2) da su ličnosti Svete trojice po suštini različite. Radi okončanja sukoba, Prvi vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine donosi Nikejski simbol vere koji proglašava pravoverno učenje o Svetoj trojici da je Sin „rođen, ne stvoren” i da je „jednosuštan sa Ocem”. Takođe, trijadološko ispovedanje vere koje trijumfuje na Drugom vaseljenskom saboru u Carigradu 381. godine potvrdilo je sajednakost i savečnost Oca, Sina i Svetog duha. Kasnija trijadološka hrišćanska misao u osnovnim linijama sledi zaključke vaseljenskih sabora. Međutim, Pravoslavna crkva, za razliku od Katoličke, odbija umetanje filiokve u Nikejski simbol vere.

Pravoslavna teologija[uredi | uredi izvor]

Pravoslavna crkva tvrdi da je dogma o Svetoj Trojici deo vere koju je primila usmenim putem od Isusa Hrista preko apostola, i da je kao takva oduvek bila deo vere Crkve.

Bog Otac[uredi | uredi izvor]

Pravoslavna ikona Svete Trojice.

Osnovna istina otkrivena u Starom zavetu jeste da je Bog jedan, tvorac sveta, nebesa, vidljivih i nevidljivih stvorenja. Isus Hristos produbljuje jevrejsko shvatanje Boga nazivajući ga Ocem.

Hrišćanska dogmatika uči da Otac od večnosti rađa Sina i ishodi Duha. Otac je uzrok u Trojici, što nikako ne znači da je postojao pre dvojice. Istinsko postojanje Oca jeste jedino kao Oca Sinu i Oca Duhu.

Bog Sin[uredi | uredi izvor]

Bog stvara svet rečju — logosom svojim i održava ga njime. Tim Logosom će Bog (Otac) i uzhtednuti da spasi svet. Hrišćanstvo uči da Otac Svetim duhom šalje Sina koji se rađa od devojke Marije, uzima ljudsku prirodu i postaje istinski čovek. Isus Hristos je božja Reč — Logos, kojim je sve stvoreno.

Isus Hristos nije samo dobri učitelj i iscelitelj bolesnih, već je on, prema hrišćanskom shvatanju, nanovo uspostavio celu tvorevinu i vratio je u poslušnost Ocu. Smrt je poslednji neprijatelj kojeg je Hristos pobedio svojim vaskrsenjem. Njega kao Sina, Bog Otac je podigao Duhom svetim iz mrtvih.

Sveti duh[uredi | uredi izvor]

Hrišćanstvo spominje Svetog duha kao poslednju ličnost Trojice koja se neprestano otkriva, uvek dajući i otkrivajući i Oca i Sina. Uloga Duha je da održava i čini sve dejstvenim. Ta dejstvenost pre svega znači davanje večnoga postojanja svemu onome što istinski postoji. Duhom se Hristos ovaplotio, Duhom Otac održava stvorenja i celu tvar u životu. Vreme i uloga Duha je uvek i bez prestanka, jer bez njega niko ne može biti u zajednici Ocem i Sinom.

Katolička teologija[uredi | uredi izvor]

Rimokatolička skulptura Svetog Trojstva.

Prva teološka razilaženja istoka i zapada se nalaze upravo u oblasti svetotrojičnog bogoslovlja. Katolička crkva je, za razliku od Pravoslavne, prihvatila dogmu pod nazivom filiokve, kojim Sveti duh ishodi i od Sina, a ne samo od Oca. Filiokve je bio jedan od uzroka Velikog raskola iz 1054. godine.

Pravoslavna i Katolička crkva su razvijale sopstveni teološki pristup Svetoj trojici, koji je uticao i na kasnije dogmatske razlike. Pravoslavna crkva kao pretpostavku za iskustvo Svete trojice uzima odnos koji Sin i Sveti duh imaju prema Ocu, što čini Boga — jednim, a podrazumeva tri ličnosti kojoj je uzrok Bog Otac. Katolička crkva polazi od kategorije jedinstva bića u smislu suštine, koju tri ličnosti Trojice dele. Oba stava su prisutna kod već otaca Crkve, samo su im u zavisnosti od vremena i okolnosti davana određena preimućstva. Trojičnost Ličnosti su na Istoku zastupali kapadokijski oci kao: Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Grigorije Niski itd. Prednost suštine nad ličnostima kao zalog jednosti božanstva više i češće je zastupana od strane Zapadne crkve. Ovaj stav se može naći u delima Svetog Avgustina.

Protestantska teologija[uredi | uredi izvor]

U protestantskim zajednicama su prisutne veoma različiti trijadološki stavovi, od neizostavnog korišćenja Simbola vere do apsolutnog negiranja bilo kakve Trojice.

Već posle Reformacije, španski teolog Miguel Serveto biva prvi koji javno tvrdi kako trojstvo ne postoji na način kako ga crkve shvataju već objašnjava kako je Sin inkarnacija i Sveti Duh manifestacija Boga u svetu, zbog čega je bio kažnjen spaljivanjem na lomači u Ženevi pod upravom Žana Kalvina. Njegovo učenje je forma Modalističkog Monarhijanizma poznatijeg skraćeno Modalizam.

Veliki broj protestanata prihvata Nikejski simbol vere. Takođe, postoje neke protestantske zajednice, npr. pentekostalci, koje se uopšte ne osvrću na Trojični dogmat.

Islamsko viđenje[uredi | uredi izvor]

Bezbožni su oni koji govore: „Bog je jedan od trojice”. Nema Boga osim Boga Jedinoga.
— Kuran, Sura V, Trpeza (Al-Mā'idah)

Hinduističko trojstvo[uredi | uredi izvor]

U hinduizmu tri vrhovna božanstva Šiva, Brama i Višnu takođe čine sveto trojstvo koje se na sanskritu naziva Trimurti (sansk. त्रिमूर्ती — tri lika).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Sveta trojica, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd. Enciklopedija živih religija. Nolit. 2004. ISBN 978-86-19-02360-3. 
  2. ^ The Oxford Dictionary of the Christian Church (Oxford University Press. Cross, Frank Leslie; Livingstone, Elizabeth A. (2005). The Oxford Dictionary of the Christian Church. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-280290-3. .), article Trinity, doctrine of the
  3. ^ McGrath, Alister E. Understanding the Trinity. Zondervan. McGrath, Alister E. (9789). Understanding the Trinity. Zondervan. ISBN 978-0-310-29681-2.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  4. ^ Lewis and Short: trinitas, Pristupljeno 24. 4. 2013.
  5. ^ Poslanica Filipljanima, Pristupljeno 24. 4. 2013.
  6. ^ Theophilus of Antioch, To Autolycus, II.XV (retrieved on December 19, 2006).
  7. ^ W.Fulton in the "Encyclopedia of Religion and Ethics"
  8. ^ Mitropolit Jovan Zizijulas, Biće kao zajednica, St. Vladimir's Seminary Press, Crestwood, New York. Zizioulas, Jean (2002). Being as Communion: Studies in Personhood and the Church. St. Vladimir's Seminary Press. ISBN 978-0-88141-029-7. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]