Seizmotektonika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Seizmotektonika je naučna disciplina koja proučava veze između zemljotresa, aktivne tektonike i individualnih raseda u nekoj regiji. Trudi se da razume koji su rasedi odgovorni za seizmičku aktivnost u nekom području, analizirajući regionalnu tektoniku, skorašnje instrumentalno registrovane događaje, istorijske podatke o potresima i geomorfološke uslove. Ovi podaci se zatim mogu koristiti za kvantifikaciju seizmičkog hazarda neke oblasti.

Metodologija[uredi | uredi izvor]

Seizmotektonske analize nekog područja zahtevaju integraciju velikog broja zasebnih podataka o istraživanom području.

Regionalna tektonika[uredi | uredi izvor]

Regionalna tektonika područja istražuje se na osnovu geoloških karata, publikacija o geološkoj strukturi i profila dobijenih reflektivnom seizmičkom metodom i, ako je moguće, na osnovu drugih geofizičkih podataka.

Da bi se odredio seizmički hazard nekog područja, neophodno je, ne samo poznavati lokacije potencijalno aktivnih raseda, već i orijentaciju polja stresa. Orijentacija polja stresa se izvodi na osnovu podataka o zemljotresima, geofizičkim karotažnim merenjima, direktnim merenjima stresa i analiza geološki mladih mreža raseda. Projekat World Stress Map je koristan za onlajn kompilaciju takvih rezultata[1].

Zemljotresi[uredi | uredi izvor]

Instrumentalno registrovani događaji[uredi | uredi izvor]

Od početka 20. veka, moguće je pomoću seizmometara dobiti dovoljan broj informacija za određivanje tačne lokacije, dubine hipocentra i magnitude zemljotresa. U slučaju određivanja raseda na kome je došlo do kretanja prilikom zemljotresa, ne postoji jasna površ rasedanja. Određivanjem lokacije afteršokova moguće je dosta dobro odrediti pružanje raseda.

Poslednjih trideset godina, fokalni mehanizam potresa izračunava se rutinski na osnovu teleseizmičkih podataka. Katalozi proračunatih fokalnih mehanizama su sada dostupni na internetu, a jedan od njih je katalog NEIC[2]. Pošto fokalni mehanizmi određuju dve orijentacije potencijalno aktivnih raseda, za interpretaciju mehanizma individualnog događaja neophodno je postojanje još nekih podataka. Iako su dostupni samo u određenom periodu vremena, u područjima umerene do jake seizmičnosti postoji verovatno dovoljan broj podataka za karakterizaciju seizmičnosti područja.

Istorijski podaci[uredi | uredi izvor]

Da bi se razumela dugoročna seizmičnost nekog područja potrebno je posedovati podatke o dogođenim zemljotresima pre ere instrumentalnog registrovanja[3]. Za to je neophodno proučavanje istorijskih podataka zbog njihove pouzdanosti. U najvećem broju slučajeva, sve što se može izvesti je lokacija i magnituda potresa. Ipak, ovi podaci su potrebni za dopunu instrumentalno registrovanih potresa, posebno u područjima sa relativno slabom seizmičnošću ili u područjima gde je povratni period jakih zemljotresa duži od 100 godina[4].

Terenska istraživanja[uredi | uredi izvor]

Informacije o vremenu događanja i magnitude seizmičkih događaja koji su se dogodili pre instrumentalnih merenja, mogu se dobiti istraživanjima na rasedima za koje se smatra da su seizmički aktivni, i proučavanjem skorašnjih sedimentnih sekvenci, kao što su seizmiti[5] ili nanosi cunamija[6], što bi moglo da ukaže na seizmičku aktivnost.

Geomorfologija[uredi | uredi izvor]

Seizmički aktivni rasedi imaju direktan uticaj na geomorfološke karakteristike određenog područja. Zbog toga se direktno mogu registrovati aktivne strukture koje ranije nisu bile poznate. U nekim slučajevima ove opservacije mogu biti kvantifikovane, što pomaže u određivanju povratnog perioda jakih zemljotresa.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Website for the World Stress Map Project, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  2. ^ NEIC Moment Tensor and Broadband Source Parameter Search Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. maj 2007), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  3. ^ Ambrayses, N.N. & Melville, C.P. 1982. A History of Persian Earthquakes. Cambridge University Press, 219 pp., Pristupljeno 25. 4. 2013.
  4. ^ Istorijski podaci o zemljotresima i aktivnom rasedanju Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. mart 2016), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  5. ^ Migowski, C.; Agnon A., Bookman R., Negendank J.F.W. & Stein M, (2004). „Recurrence pattern of Holocene earthquakes along the Dead Sea transform revealed by varve-counting and radiocarbon dating of lacustrine sediments” (PDF). Earth and Planetary Science Letters. 222: 301—314. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 8. 2011. g. Pristupljeno 29. 12. 2009. 
  6. ^ Luque, L.; Lario J., Zazo C., Goy J.L., Dabrio C.J. & Silva P.G. (2001). „Tsunami deposits as paleoseismic indicators: examples from the Spanish coast”. Acta Geologica Hispanica. 36 (3-4): 197—211. Arhivirano iz originala 22. 12. 2009. g. Pristupljeno 29. 12. 2009. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]