Seleukidsko carstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Seleukidsko carstvo (označeno žutim) posle bitke kod Ipsa.

Seleukidsko carstvo je jedno od tri velika helenistička carstva stvorena posle smrti Aleksandra Makedonskog. Osnivač dinastije Seleukida bio Seleuk I Nikator, prvi u nizu trideset kraljeva koji su vladali od 323. do 60. p. n. e. Seleukidsko carstvo je velikim delom bilo na području koje je pre toga zauzimalo Persijsko carstvo. Na vrhuncu teritorijalne rasprostranjenosti, carstvo je zahvatalo Malu Aziju, Levant, Persiju, delove srednje Azije (današnji Turkmenistan i Pamir) i dolinu reke Ind.[1][2][3][4]

Nakon što je 321. pne dobio mesopotamske oblasti Vavilon i Asiriju, Seleuk I je počeo da širi svoje dominacije da bi uključio bliskoistočne teritorije koje obuhvataju današnji Irak, Iran, Avganistan, Siriju, Liban, koji su svi bili pod kontrolom Makedonije nakon pada bivšeg persijskog Ahemenidskog carstva. Na vrhuncu Seleukidskog carstva, ono se sastojalo od teritorije koja je pokrivala Anadoliju, Persiju, Levant, Mesopotamiju i ono što je sada moderni Kuvajt, Avganistan i delove Turkmenistana.

Seleukidsko carstvo je bilo glavni centar helenističke kulture. Grčki običaji i jezik bili su privilegovani; široka raznolikost lokalnih tradicija je generalno tolerisana, dok je urbana grčka elita formirala dominantnu političku klasu i bila je pojačana stalnom imigracijom iz Grčke.[4][5][6] Zapadne teritorije carstva su više puta bile osporavane od strane Ptolemejskog Egipta — rivalske helenističke države. Na istoku, sukob sa indijskim vladarom Čandraguptom iz carstva Maurija 305. pne doveo je do ustupanja ogromne teritorije zapadno od Inda i političkog saveza.

U ranom drugom veku pre nove ere, Antioh III Veliki je pokušao da projektuje moć i vlast Seleukida u helenističku Grčku, ali je njegove pokušaje osujetila Rimska republika i njeni grčki saveznici. Seleucidi su bili primorani da plate skupu ratnu odštetu i morali su da se odreknu teritorijalnih pretenzija zapadno od planina Taurus u južnoj Anadoliji, što je označilo postepeni pad njihovog carstva. Mitridat I iz Partije je sredinom drugog veka pre nove ere osvojio veći deo preostalih istočnih zemalja Seleukidskog carstva, uključujući Asiriju i ono što je nekada predstavljalo Vavilon, dok je nezavisno Grčko-baktrijsko kraljevstvo nastavilo da cveta na severoistoku. Seleukidski kraljevi su nakon toga svedeni na krnju državu u Siriji, sve do njihovog osvajanja od strane Tigrana Velikog iz Jermenije 83. pne i konačnog svrgavanja od strane rimskog generala Pompeja 63. pne.

Podela carstva 323. p. n. e. - 281. p. n. e.[uredi | uredi izvor]

Aleksandar Makedonski je zauzeo Persiju i umire mlad, ostavljajući ogromno carstvo bez pravog naslednika. Njegovi generali dijadosi ("naslednici") vodili su nekoliko ratova za dominaciju delovima ili celim Aleksandrovim carstvom.

Jedan od dijadoha Seleuk počinje vladati Vavilonom i čitavim istočnim područjima od 312. p. n. e. To se smatra datumom formiranja Seleukidskog carstva. Posle bitke kod Ipsa 301. p. n. e. i pobede nad Antigonom, počinje vladati istočnom Anadolijom i severnom Sirijom. Tu formira novi grad Antiohiju. Seleukidsko carstvo postaje najveće posle pobede Seleuka nad Lizimahom u bici kod Korupedija 281. p. n. e. Dolazi u posed i zapadne Anadolije. Želio je da osvoji Trakiju i Makedoniju, ali Ptolemej Keraun ga ubija.

Njegov sin Antioh I Soter nije bio toliko sposoban, da bi osvajao evropske delove. Glavni neprijatelji su mu bili Antigon II Gonata i Ptolemej II. Posedovao je ogromne teritorije u Aziji od Egejskog mora do Avganistana sa velikim brojem naroda, pa je bilo nužno voditi politiku nacionalne ravnopravnosti.

Širenje helenističkih ideja[uredi | uredi izvor]

Već do 313. p. n. e. počinje se intenzivnim širenjem helenističkih ideja u svim delovima carstva. Makedonska armija je raširila filozofe, istoričare, oficire po velikim delovima svog carstva. Helenističke ideje su započele ekspanziju koja je trajala 250 godina. Širile su se u područja bliskoistočnih, srednjoistočnih i centralno-azijskih kultura. Gradi se stotine novih gradova, od kojih mnogi postaju trgovačka središta. Mnogi postojeći gradovi prihvataju helenistička učenja, religiju i politiku. Sretanje različitih kultura je negde doprinelo blagostanju i opštem i trgovačkom i prosvetnom napretku. Na drugim mestima izbijaju pobune.

Preglomazno carstvo[uredi | uredi izvor]

Seleukov srebrenjak. Na grčkom piše ΒΑΣΙΛΕΩΣ ΣΕΛΕΥΚΟΥ ("kralja Seleuka“ - misli se da novac pripada kralju, tj. da je Seleukov).

Čak i pre Seleukida pokazalo se da je vrlo teško upravljati jednim tako velikim carstvom. Seleuk je 304. p. n. e. izvršio invaziju Indije, tačnije današnjeg Pandžaba i Pakistana. Time je Seleuk došao u sukob sa moćnim Maurja carstvom sa kraljem Čandaguptom Maurijom. Čandragupta je skupio armiju od 100.000 ljudi i 9.000 slonova i prisilio Seleuka na savez. Dao je Seleuku ćerku za ženu i najmanje 500 slonova i dosta vojske, što je igralo bitnu ulogu u bici kod Ipsa.

Pre smrti Seleuk je izgubio Gedroziju na jugoistoku iranske ploče i gubi Arahoziju na zapadnoj obali Inda. Antioh I (vladao 281. p. n. e. -261. p. n. e. ) i njegov naslednik Antioh II (vladao 261. p. n. e. -246. p. n. e. ) imali su probleme na zapadu. Stalno su ratovali sa Ptolemejem II, a bili su suočeni i sa keltskom invazijom Male Azije. Problemi na zapadu skrenuli su im pažnju sa istočnih provincija carstva. Pri kraju vladavine Antioha II Baktrija i Partija proglašavaju nezavisnost.

Grčko-baktrijsko otcepljenje[uredi | uredi izvor]

U Baktriji se 250. p. n. e. formira Grčko-baktrijsko kraljevstvo. To kraljevstvo je karakterizovano bogatom helenističkom kulturom. Traje do oko 125. p. n. e., kada je pregaženo od strane severnih nomada. Jedan od kraljeva Grčko-baktrijskog kraljevstva Demetrije I Baktrijski napada Indiju oko 180. p. n. e. i formira Grčko-indijsko kraljevstvo, koje traje do 1. p. n. e.

Otcepljenje Partije[uredi | uredi izvor]

Parćanski poglavica Arsak stavlja 250. p. n. e. pod svoju vlast parćansku teritoriju i formira Arsakidsku dinastiju, što će kasnije biti moćno Parćansko carstvo.

Pad i uspon Seleukidskog carstva[uredi | uredi izvor]

Seleukidsko carstvo za vreme Antioha III pre rimsko-sirijskog rata

Kraj vladavine Antioha II i vladavina njegova sina Seleuka II (246. p. n. e.-225. p. n. e.) predstavljaju razdoblje pada Seleukidskog carstva. Baktrija i Partija se odvajaju. Seleuk II je poražen od strane Ptolemeja III u Trećem sirijskom ratu. Posle toga Seleuk II je morao ratovati protiv svog brata. Izgubio je kontrolu i u Maloj Aziji. Gali su se nastanili u Galatiji. Pojavljuju se polunezavisna poluhelenistička kraljevstva u Bitiniji, Pontu i Kapadokiji. Pergam isto proglašava nezavisnost pod Atalidskom dinastijom.

Obnova počinje dolaskom na vlast 223. p. n. e. Antioha III Velikog. U početku je bio neuspešan u Četvrtom sirijskom ratu posle poraza od Ptolemeja IV u bici kod Rafije. Međutim ubrzo se Antioh III Veliki pokazuje kao jedan od najvećih seleukidskih vladara nakon Seleuka. Uspeva da pobunjene vazale Baktriju i Part vrati u stanje poslušnosti. Čak je pokušao i osvajanje Indije.

Kada je sredio istočne provincije, vratio se na zapad 205. p. n. e. Na zapadu je situacija mnogo bolja posle smrti Ptolemeja IV. Antioh III i Filip V Makedonski odlučuju da podele Ptolemejeve posede van Egipta. U Petom sirijskom ratu Seleukidi izbacuju Ptolemeja V iz Sirije. U bici kod Panija 198. p. n. e. Ptolemejidi gube Siriju. Antioh III je time povratio bar nakratko nekadašnji sjaj Seleukidskog carstva.

Poraz od Rima i ponovna dezintegracija[uredi | uredi izvor]

Njegov bivši saveznik Filip V Makedonski poražen je od Rimljana 197. p. n. e., pa je Antioh III to vidio kao veliku šansu da osvoji Grčku. Kartaginjanski general Hanibal ga je ohrabrivao u nameri. Napravio je savez sa Etolskim savezom i izvršio je invaziju Grčke. Rimljani pobeđuju Antioha III u bici kod Termopila 191. p. n. e. i bici kod Magnezije 190. p. n. e. Prisiljen je da sklopi mirovni sporazum sa Rimljanima 188. p. n. e. Po odredbama Apamejskog mira, Antioh Veliki je morao da napusti Evropu, preda celu Malu Aziju severno od planina Taurus sve do Pergama i da plati veliku ratnu odštetu.

Antioh III kreće 187. p. n. e. u novu ekspediciju na istok, da bi skupio novaca da plati ratnu štetu. Tu je i umro.

Njegov naslednik Seleuk IV (187. p. n. e. -175. p. n. e. ) bio je zauzet pokušajima da plati veliku ratnu štetu. Posle njega na vlast dolazi Antioh IV, koji pokušava povratiti prestiž Seleukidskog carstva. Vodi uspešan pohod na Egipat. Uspeva odgurnuti egipatsku armiju do Aleksandrije. Međutim pod pretnjom rimskog emisara odustaje od invazije Egipta. Istočne provincije se ponovo izmiču kontroli. Parćani počinju čak otimati persijsku zemlju. Agresivna helenizacija dovodi do pobune Jevreja u Judeji. Antioh IV nije mogao da se nosi sa dve pobune istovremeno. Poginuo je 164. p. n. e. tokom ekspedicije protiv Parćana.

Građanski rat i dalji raspad[uredi | uredi izvor]

Posle smrti Antioha IV Seleukidsko carstvo postaje nestabilno. Izbijaju česti građanski ratovi. Antioha V zbacuje 161. p. n. e. sin Seleuka IV, Demetrije I Soter. Demetrije pokušava uspostaviti vlast u Judeji, ali zbacuje ga 150. p. n. e. lažni kralj uzurpator Aleksandar Balas. Uzurpator Aleksandar Balas vlada do 146. p. n. e., kada ga zbacuje Demetrijev sin Demetrije II Nikator. Demetrije II se pokazuje kao nesposoban da kontroliše carstvo. Dok je vladao ponovo izbija građanski rat sa ostacima pristalica sina uzurpatora.

Do 143. p. n. e., Jevreji uspevaju postići punu nezavisnost. Part se takođe širi. Demetrije II je poražen i zarobljen 139. p. n. e. u bici protiv Parćana. Do tada Part je već zauzeo celu Iransku visoravan. Antioh VII uspeva da povrati jedinstvo unutar ostataka Seleukidskog carstva, ali Part je postao prejak. Ubijen je u bici 129. p. n. e., koja vodi konačnom padu Seleukidskog carstva. Unutar Seleukidskog carstva javljaju se mnogi koji žele da vladaju, ali u praksi to se pretvara u neprekidni građanski rat.

Kolaps Seleukidskog carstva[uredi | uredi izvor]

Seleukidsko carstvo je postojalo i dalje, ali je do 100. p. n. e. bilo svedeno na Antiohiju i neke sirijske gradove. Nastavili su da postoje jer ih još uvek niko nije želio da apsorbuje. Bili su korisna tampon-zona između njihovih suseda. Kada izbija rat u Maloj Aziji između Rima i Mitridata VI, Seleukidi su ostavljeni po strani. Međutim unutar njihovog poseda traju stalni građanski ratovi.

Mitridatov sin Tigran Veliki, kralj Jermenije, osvaja Siriju 83. p. n. e. i postaje vladar Sirije, skoro okončavajući vladavinu Seleukida. Rimljani pobeđuju 69. p. n. e. i Mitridata i Tigrana Velikog, pa Seleukidi obnavljaju carstvo pod Antiohom XII. Opet izbijaju unutrašnji sukobi.

Rimljani osvajaju Pont. Kad je Pompej porazio 63. p. n. e. Mitridata, odlučuje da stvori novi poredak formirajući provincije i vazalna kraljevstva. Jermenija i Judeja dobijaju velik stepen autonomije pod lokalnim kraljevima. Pošto je Seleukidsko područje bilo nemirno i problematično zbog stalnih svađa rivalskih Seleukidskih prinčeva, Pompej pretvara Siriju u rimsku provinciju.

Seleukidski vladari[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jones, Kenneth Raymond (2006). Provincial reactions to Roman imperialism: the aftermath of the Jewish revolt, A.D. 66-70, Parts 66-70. University of California, Berkeley. str. 174. ISBN 978-0-542-82473-9. „... and the Greeks, or at least the Greco-Macedonian Seleucid Empire, replace the Persians as the Easterners. 
  2. ^ Society for the Promotion of Hellenic Studies (London, England) (1993). The Journal of Hellenic studies, Volumes 113-114. Society for the Promotion of Hellenic Studies. str. 211. „The Seleucid kingdom has traditionally been regarded as basically a Greco-Macedonian state and its rulers thought of as successors to Alexander. 
  3. ^ Baskin, Judith R.; Seeskin, Kenneth (2010). The Cambridge Guide to Jewish History, Religion, and Culture. Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-0-521-68974-8. „The wars between the two most prominent Greek dynasties, the Ptolemies of Egypt and the Seleucids of Syria, unalterably change the history of the land of Israel…As a result the land of Israel became part of the empire of the Syrian Greek Seleucids. 
  4. ^ a b Glubb, John Bagot (1967). Syria, Lebanon, Jordan. Thames & Hudson. str. 34. OCLC 585939. „In addition to the court and the army, Syrian cities were full of Greek businessmen, many of them pure Greeks from Greece. The senior posts in the civil service were also held by Greeks. Although the Ptolemies and the Seleucids were perpetual rivals, both dynasties were Greek and ruled by means of Greek officials and Greek soldiers. Both governments made great efforts to attract immigrants from Greece, thereby adding yet another racial element to the population. 
  5. ^ Steven C. Hause; William S. Maltby (2004). Western civilization: a history of European societyNeophodna slobodna registracija. Thomson Wadsworth. str. 76. ISBN 978-0-534-62164-3. „The Greco-Macedonian Elite. The Seleucids respected the cultural and religious sensibilities of their subjects but preferred to rely on Greek or Macedonian soldiers and administrators for the day-to-day business of governing. The Greek population of the cities, reinforced until the second century BC by immigration from Greece, formed a dominant, although not especially cohesive, elite. 
  6. ^ Victor, Royce M. (2010). Colonial education and class formation in early Judaism: a postcolonial reading. Continuum International Publishing Group. str. 55. ISBN 978-0-567-24719-3. „Like other Hellenistic kings, the Seleucids ruled with the help of their "friends" and a Greco-Macedonian elite class separate from the native populations whom they governed. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Baskin, Judith R.; Seeskin, Kenneth (2010). The Cambridge Guide to Jewish History, Religion, and Culture. Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-0-521-68974-8. „The wars between the two most prominent Greek dynasties, the Ptolemies of Egypt and the Seleucids of Syria, unalterably change the history of the land of Israel…As a result the land of Israel became part of the empire of the Syrian Greek Seleucids. 
  • Glubb, John Bagot (1967). Syria, Lebanon, Jordan. Thames & Hudson. str. 34. OCLC 585939. „In addition to the court and the army, Syrian cities were full of Greek businessmen, many of them pure Greeks from Greece. The senior posts in the civil service were also held by Greeks. Although the Ptolemies and the Seleucids were perpetual rivals, both dynasties were Greek and ruled by means of Greek officials and Greek soldiers. Both governments made great efforts to attract immigrants from Greece, thereby adding yet another racial element to the population. 
  • Society for the Promotion of Hellenic Studies (London, England) (1993). The Journal of Hellenic studies, Volumes 113-114. Society for the Promotion of Hellenic Studies. str. 211. „The Seleucid kingdom has traditionally been regarded as basically a Greco-Macedonian state and its rulers thought of as successors to Alexander. 
  • Jones, Kenneth Raymond (2006). Provincial reactions to Roman imperialism: the aftermath of the Jewish revolt, A.D. 66-70, Parts 66-70. University of California, Berkeley. str. 174. ISBN 978-0-542-82473-9. „... and the Greeks, or at least the Greco-Macedonian Seleucid Empire, replace the Persians as the Easterners. 
  • G. G. Aperghis, The Seleukid Royal Economy. The Finances and Financial Administration of the Seleukid Empire, Cambridge, 2004.
  • Laurent Capdetrey, Le pouvoir séleucide. Territoire, administration, finances d'un royaume hellénistique (312-129 avant J.C.). (Collection "Histoire"). Rennes: Presses Universitaires de Rennes, 2007.
  • D. Engels, Benefactors, Kings, Rulers. Studies on the Seleukid Empire between East and West, Leuven, 2017 (Studia Hellenistica 57).
  • A. Houghton, C. Lorber, Seleucid Coins. A Comprehensive Catalogue, Part I, Seleucus I through Antiochus III, With Metrological Tables by B. Kritt, I-II, New York - Lancaster - London, 2002.
  • Paul J. Kosmin, The Land of the Elephant Kings: Space, Territory, and Ideology in the Seleucid Empire (Cambridge, MA: Harvard University Press, 2014).
  • Michael J. Taylor, Antiochus the Great (Barnsley: Pen and Sword, 2013).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]