Semitski jezici

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
semitski
Geografska rasprostranjenostjugozapadna Azija, severna Afrika,
severoistočna Afrika, Malta
Jezička klasifikacijaafroazijski
  • semitski
Prajezikprasemitski
Podpodela
ISO 639-2 / 5sem
Glotologsemi1276[1]
{{{mapalt}}}
Približna istorijska distribucija semitskih jezika

Hronološko mapiranje semitskih jezika
Afroazijski jezici – rasprostranjenost semitskih jezika je označena narandžastom bojom

Semitski jezici, ranije takođe poznati kao siro-arabijski jezici, grupa su srodnih jezika koji vode poreklo iz zapadne Azije.[2][3] Ove jezike govori preko 470 miliona ljudi u zapadnoj Aziji, severnoj Africi, Somaliji, Džibutiju, Eritreji i Etiopiji,[4] kao i u često velikim imigrantskim zajednicama u Severnoj Americi, Evropi i Australaziji.[5][6] Oni pripadaju afroazijskoj jezičkoj porodici. Najzastupljeniji semitski jezik jeste arapski, kojim govori oko 300 miliona ljudi,[7] potom amharski sa 22 miliona govornika,[8] zatim hebrejski kojim govori oko 7 miliona ljudi,[9] tigrinja jezik sa 6,5 miliona govornika[10], aramejski koji broji približno 575.000 do jednog miliona govornika,[11][12][13] i malteški (483.000 govornika).[14]

Semitski jezici se pojavljuju u pisanom obliku od vrlo ranog istorijskog datuma, a istočnosemitski akadski i eblajski tekstovi (pisani alfabetom prilagođenim iz sumerskog klinopisa) javljaju se od 30. veka p. n. e. i 25. veka p. n. e. u Mesopotamiji, u severnom Levantu, respektivno. Jedini ranije atestirani jezici su sumerski, elamitski (2800. p. n. e. do 550 godine pne) (oba su jezički izolati), egipatski i nerazvrstani lulubi iz 30. veka p. n. e.

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Diplomatsko pismo iz 14. veka p. n. e. na akadskom jeziku, pronađeno u Tel Amarni.

Semitski jezici su se u pisanoj formi pojavili veoma rano, u 3. veku pre nove ere, u Mesopotamiji i severnom Levantu sa akadskim i eblaitskim tekstovima. Naziv semitski po prvi put su upotrebili nemački orijentalisti Avgust Ludvig fon Šlecer i Johan Gotfrid Ajnhorn, krajem 18. veka kako bi označili arapski, aramejski i hebrejski jezik.

Ludvig fon Šlecer je ovaj termin izveo iz imena Sem, jednog od tri Nojeva sina. Pre Šlecera, ovi jezici su u evropskoj literaturi bili poznati kao orijentalni jezici. U 19. veku, termin semitski postaje konvencionalan, ali su poneki pisci koristili naziv sirsko-arabljanski.

Semitski jezici su korenski jezici, što znači da se u korenu svake reči nalaze tri konsonanta, a ponekad i četiri, koji su i nosioci značenja, odnosno smisla reči. Pojmovi se ređe grade dodavanjem sufiksa i prefiksa, a češće ubacivanjem kratkih i dugih vokala između korenskih konsonanata. Na primer, u arapskom jeziku koren k-t-b nosi značenje „pisati“. Od ovog korena reči se grade dodavanjem vokala, na primer: kitāb „knjiga“, kutub „knjige“, kātib „pisac“, yaktubu „on piše“, kataba „on je pisao“, itd.

Reči u semitskim jezicima dele se na glagole, imena i čestice. Semitski jezici su veoma bliski, bliži nego indoevropski jedan drugom, s obzirom na to da u nekim grupama semitskih jezika postoje ukrštanja raznih osobina, zato njihovu podelu vršimo na osnovu njihovog geografskog položaja. Zato, unutar semitskih jezika pronalazimo tri velike grupe:

  • Severoistočnosemitski jezici
  • Severozapadnosemitski jezici
  • Jugozapadnosemitski jezici

Severoističnosemitski jezici[uredi | uredi izvor]

Jedni od najstarijih pisanih tragova u istoriji čovečanstva sačuvani su upravo na akadskom jeziku kojim su tada govorili Asirci i Vavilonci, odnosno stanovnici drevne Mesopotamije. Oko drugog milenijuma pre nove ere, akadski jezik se razdvojio u dve grane, jezaka ili dijalekta: asirski i vavilonski.

Severozapadnosemitski jezici[uredi | uredi izvor]

Hebrejska biblija iz 12. veka

U ovu grupu spadaju jezici današnje Palestine i Sirije, a čine je:

Kanaanski jezici nastali su krajem 2. milenijuma pre nove ere, a dele se na:

Hebrejski jezik je jezik Jevreja, uobličio se iz starojevrejskih plemenskih dijalekata krajem 2. milenijuma pre nove ere. Klasičnim hebrejskim jezikom napisan je najveći deo Starog Zaveta, a Deborina pesma jeste najstariji spomenik na hebrejskom jeziku. U 19. veku nastao je novohebrejski jezik, i on postaje službeni jezik države Izrael nakon njenog formiranja 1948. godine.

Aramejske jezike delimo na tri grupe:

Aramejski jezik grubo možemo podeliti na tri vremenske etape: staroaramejski (10–8. vek pre nove ere), klasični ili carski aramejski (7–5. veka p. n. e.) i biblijsko-aramejski (5–2. vek p. n. e.), na kojem je napisan i deo Starog Zaveta. Godine 500. nove ere, persijski imperator Darije proglašava aramejski jezik službenim jezikom zapadnog dela svog carstva. Od tada pa do 7. veka n. e., aramejski jezik će suvereno vladati Levantom i Mesopotamijom.

Zapadnoaramejski jezik delimo na:

  • Nabatejski jezik (1. vek pre nove ere – 3. vek nove ere)
  • Palmirski (1. vek p. n. e. – 3. vek n. e.)
  • Judeopalestinski jezik (1. vek n. e.)
  • Samarićanski jezik (4. vek n. e.)
  • Hrišćanskopalestinski jezik (5–8. vek n. e.)

Istočnoaramejski jezik delimo na:

Jugozapadnosemitski jezici[uredi | uredi izvor]

Područje nastanka jugozapadnih semitskih jezika je Arabljansko poluostrvo i oni se dele na:

Arapske jezike delimo na južne arapske jezike (sabejski, minejski, hadramautski i asuanski jezik) i severnoarapski jezik, odnosno arapski jezik. Etiopski jezici se dele na jezik geez, koji je bio u upotrebi oko prvog veka nove ere i moderne semitske jezike Etiopije, a to su jezik harari, jezik tigrinja i amharski jezik.

Živi semitski jezici i broj njihovih govornika[uredi | uredi izvor]

jezik govornici
Arapski 206,000,000 [15]
Amharski 27.000.000
Tigrinja 6.700.000
Hebrejski 5.000.000 [16]
Novoaramejski 2.105.000
Silte 830.000
Tigre 800.000
Sebat bet gurage 440.000
Malteški 371.900 [17]
Savremeni južno arabljanski 360.000
Inor 280.000
Sodo 250.000
Harari 21.283

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. (2016). „Semitic”. Glottolog 2.7. Jena: Max Planck Institute for the Science of Human History. 
  2. ^ Bennett 1998. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFBennett1998 (help)
  3. ^ Hetzron 1997.
  4. ^ Bennett, Patrick R. (1998). Comparative Semitic Linguistics: A Manual. Winona Lake, Indiana: Eisenbrauns. ISBN 9781575060217. 
  5. ^ „2016 Census Quickstats”. Australian Bureau of Statistics. Arhivirano iz originala 30. 10. 2018. g. Pristupljeno 26. 8. 2018. 
  6. ^ Australian Bureau of Statistics (25. 10. 2007). „Sydney (Urban Centre/Locality)”. 2006 Census QuickStats. Pristupljeno 23. 11. 2011.  Map
  7. ^ Jonathan, Owens (2013). The Oxford Handbook of Arabic Linguistics. Oxford University Press. str. 2. ISBN 978-0199344093. Pristupljeno 18. 2. 2014. 
  8. ^ Amharic na sajtu Ethnologue (18. izd., 2015)
  9. ^ Modern Hebrew na sajtu Ethnologue (18. izd., 2015)
  10. ^ Tigrinya na sajtu Ethnologue (18. izd., 2015)
  11. ^ Assyrian Neo-Aramaic at Ethnologue (18th ed., 2015)
  12. ^ Chaldean Neo-Aramaic at Ethnologue (14th ed., 2000).
  13. ^ ^ Turoyo at Ethnologue (18th ed., 2015)
  14. ^ Ethnologue Entry for Maltese, 21st ed., 2018
  15. ^ Ethnologue: "206,000,000 L1 speakers of all Arabic varieties"
  16. ^ Gordon, Raymond G., Jr. (ed.), 2005. Ethnologue: Languages of the World, Fifteenth edition. Dallas, Tex.: SIL International. Online version: http://www.ethnologue.com/. (Hebrew->Population total all countries, [1])
  17. ^ Ethnologue report for Maltese, retrieved 2008-10-28

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]