Socijalistički realizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Socrealistička umetnost

Socijalistički realizam ili socrealizam je teleološki orijetnisan realistički stil u umetnosti sa zadatkom ojačavanja i širenja ideja komunizma i socijalizma.[1] Socijalistički realizam ne treba mešati sa socijalnim realizmom, stilom koji na realističan način portretira socijalnu realnost različitih društava.[2] Odobren je 1932. godine od strane Komunističke partije SSSR kao zvanični pravac i smernica za literaturu, likovnu umetnost i muziku.[3] Posle Drugog svetskog rata proširio se i na ostale istočnoevropske zemlje komunističkog sveta i upoređivan je sa nacističkom linijom u umetnosti.[4] Idejno polazi od slavljenja vladajućeg režima. Uprkos svom imenu, figure u ovom stilu su vrlo često visoko idealizovane, posebno u skulpturi, gde se često u velikoj meri stil oslanja na konvencije klasične skulpture. Iako je povezan, ne treba ga mešati sa socijalnim realizmom, tipom umetnosti koja realistično prikazuje subjekte od društvenog interesa,[5] ili drugim oblicima „realizma“ u vizuelnim umetnostima. Socijalistički realizam je napravljen sa izuzetno doslovnim i očiglednim značenjem, obično prikazujući idealizovani SSSR. Socijalistički realizam je obično bio lišen kompleksnog umetničkog značenja ili interpretacije.[6][7]

Socijalistički realizam je bio dominantan oblik odobrene umetnosti u Sovjetskom Savezu od njegovog razvoja tokom ranih 1920-ih do njegovog konačnog pada sa zvaničnog statusa počevši od kasnih 1960-ih do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.[8][9] Dok su druge zemlje koristile propisani kanon umetnosti, socijalistički realizam u Sovjetskom Savezu je opstao duže i bio je restriktivniji nego drugde u Evropi.[4]

Socijalistički realizam u SSSR[uredi | uredi izvor]

Socijalistički realizam je bio zvanični pravac u SSSR više od 60 godina.[10][11] Vladajuća partija je odbijala nove pravce kao degeneriranu umetnost buržoaske klase i tu su spadali i kubizam i impresionizam. Glavnom temom su bili Lenjin i Staljin, modernizacija sela i industrijalizacija zemlje.

Socijalistički realizam izvan Sovjetskog Saveza[uredi | uredi izvor]

Nakon Drugog svetskog rata Socijalistički realizam se raširio po zemljama istočne Evrope, koje su potpale pod sovjetsku sferu uticaja: Istočna Nemačka, Čehoslovačka, Poljska, Mađarska, Jugoslavija, Bugarska, Rumunija, Albanija, ali i Kina i Mongolija u Aziji.

Izvan tog kruga, gotovo nigde, osim nekih tendencija po Italiji, Francuskoj i Grčkoj koje su tad imale snažne komunističke partije (italijanski neorealizam u filmu).

Socijalistički realizam u Jugoslaviji[uredi | uredi izvor]

Neposredno nakon Drugog svetskog rata Socijalistički realizam bio je stil koji se raširio po svim republikama, po svim institucijama i medijima. Celokupni dizajn nove države Federativne Narodne Republike Jugoslavije, i svih njenih republika, napravljen je u tom duhu. Protagonisti tog novog stila bili su Božidar Jakac, Antun Augustinčić, Đorđe Andrejević Kun, Radovan Zogović,... gotovo svi koji su stvarali u tom periodu, stvarali su u tom maniru.

Nakon 1948. i formalnog razlaza sa zemljama Informbiroa počelo je i formalno udaljavanje od tog pravca koje je kulminisalo Krležinim referatom O slobodi kulture, na Kongresu pisaca Jugoslavije 1952. godine.

Pisci[uredi | uredi izvor]

Arhitektonski objekti[uredi | uredi izvor]

Popularno je mišljenje da u bivšoj Jugoslaviji postoje mnogi primeri arhitekture u stilu socijalističkog realizma, najviše na Novom Beogradu, no oni u pravilu predstavljaju primere različitih pravaca i faza moderne u arhitekturi.

Primeri arhitekture socijalističkog realizma[uredi | uredi izvor]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Detalj, dela Put crvene zastave, Palata kulture Dresden, Nemačka
Prva statua Lenjina koju su izgradili radnici u Noginsku

Socijalistički realizam su razvijale hiljade umetnika, širom raznolikog društva, tokom nekoliko decenija.[12] Rani primeri realizma u ruskoj umetnosti uključuju radove Peredvižnika i Ilje Jefimoviča Repina. Iako ovi radovi nemaju istu političku konotaciju, oni pokazuju tehnike koje su koristili njihovi naslednici. Nakon što su boljševici 25. oktobra 1917. preuzeli kontrolu nad Rusijom, došlo je do značajne promene u umetničkim stilovima. Postojao je kratak period umetničkog istraživanja u vremenu između pada cara i uspona boljševika.

Ubrzo nakon što su boljševici preuzeli kontrolu, Anatolij Lunačarski je postavljen za šefa Narkomprosa, Narodnog komesarijata za prosvetiteljstvo.[12] To je Lunačarskog stavilo u poziciju da odlučuje o pravcu umetnosti u novostvorenoj sovjetskoj državi. Iako Lunačarski nije diktirao ni jedan estetski model koji bi sovjetski umetnici trebalo da slede, on je razvio sistem estetike zasnovan na ljudskom telu koji će kasnije pomoći da utiče na socijalistički realizam. On je verovao je da „prizor zdravog tela, inteligentnog lica ili prijateljskog osmeha u suštini poboljšava život.“[13] Zaključio je da umetnost ima direktan uticaj na ljudski organizam i da pod pravim okolnostima taj efekat može biti pozitivan. Prikazujući „savršenu osobu“ (novog sovjetskog čoveka), Lunačarski je verovao da umetnost može da obrazuje građane kako da budu savršeni Sovjeti.[13]

Debata unutar sovjetske umetnosti[uredi | uredi izvor]

Postojale su dve glavne grupe koje su raspravljale o sudbini sovjetske umetnosti: futuristi i tradicionalisti. Ruski futuristi, od kojih su mnogi stvarali apstraktnu ili levičarsku umetnost pre boljševika, verovali su da je komunizam zahtevao potpuni raskid sa prošlosti, a samim tim i sovjetska umetnost.[13] Tradicionalisti su verovali u važnost realističkih prikaza svakodnevnog života. Pod Lenjinovom vladavinom i novom ekonomskom politikom, postojala je određena količina privatnih komercijalnih preduzeća, omogućavajući i futuristima i tradicionalistima da proizvode svoju umetnost za pojedince sa kapitalom.[14] Do 1928. godine, sovjetska vlada je imala dovoljno snage i autoriteta da okonča privatna preduzeća, čime je prekinuta podrška marginalnim grupama kao što su futuristi. U ovom trenutku, iako se termin „socijalistički realizam“ nije koristio, njegove karakteristike postale su norma.[15]

Prema Velikoj ruskoj enciklopediji, ovaj termin je prvi upotrebio u štampi predsednik organizacionog komiteta Saveza sovjetskih pisaca Ivan Gronski u Literaturnoj gazeti 23. maja 1932. godine.[16] Termin je odobren na sastancima koji su uključivali političare najvišeg nivoa, uključujući Josifa Staljina.[17] Maksim Gorki, zagovornik književnog socijalističkog realizma, objavio je čuveni članak pod naslovom „Socijalistički realizam“ 1933. godine.[17] Tokom Kongresa 1934. postavljene su četiri smernice za socijalistički realizam.[18] Rad mora biti:

  • Proleterski: umetnost relevantna za radnike i njima razumljiva.
  • Tipičan: scene iz svakodnevnog života naroda.
  • Realističan: u reprezentativnom smislu.
  • Partijski: podržava ciljeve države i partije.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Korin, Pavel, "Thoughts on Art", Socialist Realism in Literature and Art. Progress Publishers, Moscow, 1971, p. 95.
  2. ^ Todd, James G. "Social Realism". Art Terms. Museum of Modern Art, 2009.
  3. ^ „Socialist Realism | art”. Encyclopedia Britannica. 
  4. ^ a b Valkenier, Elizabeth. Russian Realist Art. Ardis, 1977, p. 3.
  5. ^ Todd, James G. "Social Realism". Art Terms. Museum of Modern Art, 2009.
  6. ^ Morson, Gary Saul (1979). „Socialist Realism and Literary Theory” (PDF). The Journal of Aesthetics and Art Criticism. 38 (2): 121—133. JSTOR 430715. doi:10.1111/1540_6245.jaac38.2.0121. 
  7. ^ Stefan Baghiu (januar 2016). „TRANSLATING NOVELS IN ROMANIA: THE AGE OF SOCIALIST REALISM. FROM AN IDEOLOGICAL CENTER TO GEOGRAPHICAL MARGINS”. 
  8. ^ Encyclopedia Britannica on-line definition of Socialist Realism
  9. ^ Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 20
  10. ^ Encyclopedia Britannica on-line definition of Socialist Realism
  11. ^ Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 20
  12. ^ a b Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 17
  13. ^ a b v Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 21
  14. ^ Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 22
  15. ^ Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 23
  16. ^ Socialističeskiй realizm. In: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя, 2015, pp. 751—753
  17. ^ a b Ellis, Andrew. Socialist Realisms: Soviet Painting 1920–1970. Skira Editore S.p.A., 2012, p. 37
  18. ^ Juraga, Dubravka and Booker, Keith M. Socialist Cultures East and West. Praeger, 2002, p.68

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]