Srpski odbrambeni pas

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Srpski odbrambeni pas
Alternativno ime
Srpski Odbrambeni Pas (SOP)

Sebian Defensive Dog (SDD)

Serbiae Defensio Canis (SDC)

Zemlja porekla
Planina Romanija, Srbija
Klasifikacija
Carostvo: Animalia

Domen: Eukaryota Tip: Chordata Klasa: Mammalia Red: Carnivora Porodica: Canidae Rod: Canis Vrsta: Canis Lupus Podvrsta: Serbiae Defensivo Canis

Trinomijalno Ime
Serbiae defensio canis

Srpski odbrambeni pas (skrać. SOP) je rasa psa nastala 1991. godine na planini Romaniji. Rasu „srpski odbrambeni pas“ je odgajio ukrštanjem Nenad Gavrilović, travar sa Romanije.[1] Nenad Gavrilović smatra da je ovu rasu psa odgajio po ugledu na izumrlu rasu „srpski mastif“. Ovaj pas sada se ubraja u svetski spisak pasmina pasa.


Istorija rase[uredi | uredi izvor]

Nenad Gavrilović, travar i odgajivač pasa je od 1981. godine do 1991. godine radio na formiranju pasmine Srpskog odbrambenog psa (SOP-a). Nenad Gavrilović, je tvorac i osnivač rase Srpski odbrambeni pas, koji je svoju rasu i zakonski zaštitio. Nenad Gavrilović je započeo stvaranje rase ukrštanjem vuka sa pastirskim psima tornjacima, koji su prisutni na celom balkanskom poluostrvu. Ti mešanci vuka i tornjaka kasnije su pareni sa rotvajlerom. Druga linija ovog odgajanja išla je tako što su vukovi pareni sa napuljskim mastifom. Ti mešanci su kasnije pareni sa mešancima iz kombinacije „vuk-tornjak-rotvajler“. Psi iz kombinacije „vuk-napuljski mastif“ bili su veoma oštri i veoma agresivni kako za životinje tako i za ljude. Važno je napomenuti da su uvek rađene duple kombinacije: otac vuk, majka tornjak, ali i otac tornjak, majka vuk. Kasnije je u odgajanje ubačen američki staford terijer, i te četiri rase pasa (tornjak, rotvajler, napuljski mastif i američki staford terijer), sa vukom, su genetička osnova za ovu rasu. Nenad Gavrilović za svoju rasu SOP izdaje svoj privatni rodovnik - pedigre.

Srpski mastif[uredi | uredi izvor]

Čovek je razvoj psa usmerio u pravcu njegove osnovne primene od kojih je glavna odbrambena. Odbrambeni psi se koriste za čuvanje objekata ali takođe i kao poslovni psi mogu naći svoju primenu u zaštiti svojine i objekata i kao pomoć pri službi carine, vojske ili policije. Kada je reč o Srpskom odbrambenom psu, legenda kaže da se u staroj srpskoj državi, bolje reći Carevini koju je osnovao Car Dušan (25. decembra 1345), koja je zahvatala dobar deo jugoistočne Evrope, od Beograda na severu, Bosne na zapadu do Svete gore na jugu, da je upravo u toj državi stvoren predak SOP-a, tačnije „srpskog mastifa“. . Njegovo poreklo je usko vezano za razvoj srpske države, jer je njenim širenjem i ekonomskim jačanjem stvarana i veoma jaka vojska, koja je za svoje potrebe razvila posebnu vrsta psa, ukrštanjem napuljskog mastifa sa različitim pasminama. Car Dušan je negovao višestruke veze sa zapadnim carstvima, što zbog potencijalnih ratova za „oslobađanje“ Svete zemlje i krstaških pohoda koje je Rim u to vreme planirao, što zbog širenja i jačanja samog srpskog carstva. Međutim, kako od novih krstaških pohoda nije bilo ništa, niti su se prethodni proslavili sem što su razorili Istočno rimsko carstvo i opljačkali Carigrad, Dušanova želja ostala je neispunjena. Dušan je znao šta njegovu zemlju uskoro čeka i težio je da je što više ojača, kako ekonomski stvarajući moćne saveze, tako i vojno formirajući jaku vojsku čija se snaga pre svega ogledala u opremljenosti, mudroj taktici i disciplini, a ne toliko u broju vojnika. Ono što je još karakteristično za Cara Dušana, zbog čega se i vezuje poreklo SOP-a za njegovo ime, jeste njegova lična carska garda koja se sastojala uglavnom od stranih plaćenika. Tu gardu su činili mahom ratnici iz zapadnih zemalja koji su doveli sa sobom napuljskog mastifa i objasnili njegove prednosti i primenu u borbi, nakon čega se pristupilo ukrštanju postojeće pasmine sa napuljskim mastifom. Zbog malog broja jedinki mastif je u Srbiji razmnožen i ukršten za potrebe formiranja posebnih jedinica za borbu sa pešadijom i konjicom. Poznato je da su u srednjem veku određene pasmine korišćene upravo u pomenute svrhe, kao dodatne jedinice koje su se odlikovale velikom pokretljivošću i mogućnošću iznenadnog napada. Bili su „strah i trepet“ za pešadiju, a omiljena meta su im bili strelci, koji nisu bili u mogućnosti da ih pogode, jer su imali niske, višestruke, pokretne mete. Postoje izvori koji tvrde da su psi obarali i konjanike, što je malo verovatno ako se misli na tešku konjicu i potpuno zaštićenog oklopnika. Tako je srpska carska vojska u tom periodu dobila svoje kereće jurišne jedinice za koje se veruje da su predstavljale upravo prethodnicu Dušanove jurišne konjice. Njihov jedini zadatak se sastojao u tome da u što kraćem vremenskom periodu onesposobe neprijateljske strelce kako bi se gubici sveli na minimum i istovremeno otvorio prostor za prodor konjanika. Neprijateljski strelci su korišćeni pre početka same bitke i nisu bili opremljeni za direktnu borbu pa bi se njihovim razbijanjem i prodorom konjice unela opšta pometnja u neprijateljskoj vojsci i umnogome olakšao put ka brzoj pobedi, po čemu je ondašnja srpska vojska bila prepoznatljiva. Međutim, ove jedinice nisu dugo zadržane zbog brzog raspada carstva i vojske nakon Dušanove smrti. Nikada više srpska vojska nije bila tako jaka čija se snaga pre svega ogledala u jedinstvu i disciplini. Ipak, rasa je nastavila da živi kako kod srpskih kneževa tako i u narodu, još dugo vremena nakon raspada carstva. Po narodnom predanju njegova upotreba pominje se tokom Kosovskog boja, kada je odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju turske konjice. U narodnim epskim pesmama u odlučujućoj bici na Kosovu spominju se pod nazivom „ljuti lavovi“. Pretpostavlja se da je srpski pas upotrebljavan i znatno nakon Kosovske bitke, ali kao čuvar, tako da je njegova vojna uloga svedena na personalnu, pre svega odbrambenu funkciju.

Po nekim izvorima, poslednji primerak ove rase psa uginuo je 1960. godine na Radan planini, a njegovo „oživljavanje“ pokrenuo je travar sa Romanije Nenad Gavrilović.

Srbija je već imala svoju pasminu pre Dušanovog carstva koja bi se mogla opisati kao mešavina pastirskog psa tornjaka i vuka, koji je za Dušanova carstva dodatno ukršten sa napuljskim mastifom, a znatno kasnije je uvedena još jedna krvna linija američkog staford terijera. Postoji predanje da se razvila posebna pasmina koja je bila veoma cenjena i posebno negovana od strane ondašnje vlastele, gde je dugo vremena bio poznat kao „Srpski mastif“ ili „Dušanov mastif“. Taj pas je nažalost nepovratno izgubljen u istorijskim spisima i ne postoji konkretan pisani dokaz o njegovom postojanju nakon Kosovskog boja. Takođe je vrlo bitno napomenuti da je u početku to bio jurišnik a da se kasnijim ukrštanjima i životom sa srpskim narodom, prateći seobe i kretanja, isti dosta pripitomio i odomaćio u narodu, čime je njegova funkcija kao što je već rečeno svedena na odbrambenu. Da li je pomenuti mastif zaista nepovratno izgubljen ili ne, to ostavljamo istoriji da sudi. Srpska država je opstala tokom vekova i veoma burne istorije za koju je ovaj pas neraskidivo vezan.

Njegov povratak možemo pripisati pre svega entuzijastima koju su brižljivo prateći njegovu istoriju i razvoj uspeli da ga otmu od zaborava i vrate u život kakvim ga mi danas poznajemo, od kojih pominjemo njegovog osnivača Nenada Gavrilovića koji je radio na formiranju pasmina od 1981. godine do 1991. godine. Danas „legenda“ ponovo oživljava u odgajivačnicama širom Srbije. Ipak, pokušaj današnjih odgajivača da u život vrate pomenutu vrstu „srpskog mastifa“, mora se ograničiti na već razvijene i ukrštene jedinke i već postojeći genetički materijal, da ne bi dolazilo do velikih odstupanja i varijacija.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Boja[uredi | uredi izvor]

SOP se javlja u više boja: crni, crno tigrasti, sivi, sivo tigrasti, žuti, medeni, tigrasti. Beline su dozvoljene do 30%. Plašt psa ne sme biti sa belinama, najpoželjnije je da bude jednobojan.

Karakter[uredi | uredi izvor]

Potpuno je odan vlasniku i ukućanima, zaštitnik porodice, privržen, poslušan i pouzdan, fantastičan za dresuru, nepoverljiv prema strancima i veoma dobar prema deci.

Životni vek i zdravlje[uredi | uredi izvor]

SOP je dugoživeća rasa psa, živi oko 18-20 godina. Takođe je i veoma zdrava rasa, otporna na hladnoću, bolesti i bol. Nema poznatih naslednih bolesti za ovu rasu.

Spoljašnjost[uredi | uredi izvor]

  • Opšti izgled: Srpski odbrambeni pas je snažan pas, ni zdepast ni lak, krupne pojave, snažnih kostiju. To je visoko upotrebljiv pas. Srpski odbrambeni pas je izdržljiv pas kome ne smetaju atmosferske prilike. Veoma su hrabri i inteligentni.
  • Karakter: Srpski odbrambeni pas je nenadmašan čuvar lica i imovine ali i dobar porodični pas. Izuzetno je snažan i veoma inteligentan. Narav mu je stabilna.
  • Glava: Snažna, široka između ušiju, sa solidnim stopom ni previše ni premalo izraženim. Njuška je umereno duga, veoma snažna i jaka i ne sme biti špicasta.

Čeljusti su izuzetno jake. Nosna pečurka je crna sa srazmerno velikim otvorima. Usne mesnate, ali ne previše opuštene.

  • Zubalo: Veoma snažno, jako, sa velikim zdravim zubima. Najpoželjnije je makazasto zubalo.
  • Oči: Srednje velike, tamnije boje, ali i nešto svetlije oko ukoliko je u skladu sa bojom dlake.
  • Uši: Viseće, trouglaste, srednje veličine, dobro priležu uz glavu.
  • Vrat: Umereno dug, veoma mišićav i snažan.
  • Leđa: Ravna, prava, nešto duža od visine psa, veoma snažna i jaka.
  • Grudni koš: Širok i dubok, sa dobro razvijenim predprsjem i dobro zaobljenim rebrima. Grudni koš mora biti prostran.
  • Prednje noge: Prave i nisu usko postavljene, kosti nogu veoma snažne.
  • Šape: Okrugle, umereno velike, dobro zatvorene.
  • Zadnje noge: Gledano otpozadi, zadnje noge su prave i nisu usko postavljene. Butine su veoma snažne i jake.
  • Dlaka: Veoma gusta i štiti psa od svih atmosferskih prilika, umerene dužine, poddlaka ne bi smela da izlazi kroz pokrovnu dlaku.
  • Sapi: Srednje dužine, nisu suviše oborene.
  • Stomak: Stomak se ne ističe, zatvara donju liniju psa. Okrugli i viseći stomaci su znak nepravilne ishrane.
  • Veličina: Veličina grebena mužjaka je od 65cm do 75cm, a ženke od 60cm do 70cm.
  • Lakat: Lakat je slobodan, nije priklješten a ni previše odmaknut. Treba da je pokretan i da omogući izdašan i dug korak.
  • Težina: Mužjaci od 55kg do 70kg, ženke od 50kg do 65kg.
  • Slabine: Slabine su prave, snažne i mišićave.
  • Mane: Hrtasti psi, lagani, bez snage, glava nedovoljno snažna, špicasta njuška, podgrizajuće i predgrizajuće zubalo, očnjaci koji udaraju u desni, uspravne uši, slaba mišićavost, prekratak vrat, uske grudi, ulegnuta leđa, zaperci na nogama, više od 30% bele boje, belina na leđima, preduga i prekratka dlaka, strašljivost, čakaraste oči.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Srpska mreža (13. novembar 2010). „SRPSKI ODBRAMBENI PAS”. Srpska mreža. Arhivirano iz originala 24. 7. 2011. g. Pristupljeno 26. novembar 2010. „Srpski odbrambeni pas (SOP) je rasa nastala na planini Romaniji ukrštanjem vukova, tornjaka, napuljskih mastifa, rotvajlera i američkih stafordskih terijera. Ukrštanja su završena 1991. godine, pa se ta godina uzima kao godina nastanka rase. Tvorac rase je gdin Nenad Gavrilović. Njegova želja i ideja su bile da rekonstruiše veoma staru, izumrlu rasu koja potiče još iz srednjeg veka - „srpskog mastifa“. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]