Srpski rječnik

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Naslovna strana „Srpskog rječnika“
Neke reči iz Rečnika

Srpski rječnik je rječnik čiji je autor Vuk Stefanović Karadžić. Puno ime glasilo je „Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječma“.

Srpski rječnik[uredi]

Prvo izdanje „Rječnika“ izašlo je 1818. godine i sadrži u sebi 26.270 riječi koje je Vuk čuo u narodnom govoru. Vuk je građu za ovaj rječnik počeo da skuplja još 1815. godine na nagovor Jerneja Kopitara. Ne zna se tačno kada se rodila namjera za stvaranjem ovog djela, jer je on sam rekao da je još dok je radio na sudu u Srbiji znao da zapiše poneku riječ koja mu se učinila zanimljivom. „Rječnik“ je bio jedan od najvažnijih koraka u borbi za jezik jer je postavljao za osnovu književnog jezika čisti narodni jezik, a uz njega je dolazilo i drugo izdanje gramatike. U „Rječniku“ su prvi put ispoštovane glasovne promjene, a priključena mu je i „Gramatika srpskoga jezika“ koju je 1824. godine na nemački jezik preveo Jakob Grim.

Reči u rječniku bile su akcentovane, a pravila po kojima su akcentovana nešto se razlikuju od današnjih. Riječi je na latinski i njemački jezik preveo slovenački slavista i lingvista Jernej Kopitar.

Zanimljivo je da je rječnik završen čak dvije godine prije nego što je objavljen. Dva glavna razloga tog kašnjenja su bili nedostatak sredstava kao i mitropolit Stevan Stratimirović. U Vuku je vidio neprijatelja srpske crkve i države koji je imao namjeru da preko reforme pravopisa započne unijaćenje Srba.

Vuk u jednom pismu Mušickom na pitanje kako napreduje izdavanje „Rječnika“ odgovara: „Ne da se. Ali će se dati!“. Vuk u „Rječnik“ uvodi šest slova: J iz latinice (koje se u latinici obilježavalo kao ï), Lj, Nj, Đ, Ć i Dž. U ovom izdanju „Rječnika“ nema slova H. Vuk je bio za to da se ono izbaci iz azbuke jer je tvrdio da se ono i ne pojavljuje u srpskom jeziku. Ali, na insistiranje Mušickog i Solarića unio je H i F, i to kako kaže, samo za tuđe riječi. U Rječniku nema slova H, ali su neke riječi napisane sa H (arhimandrit, arhiđakon, zahvaliti, zahvatiti...)

Predgovor[uredi]

Predgovor „Rječniku“ je, u stvari, završna Vukova riječ koja je upućena Milovanu Vidakoviću i ostalim Slaveno-Srbima sa kojima je bio u polemici dugo vremena. Vuk je predgovor „Rječniku“ napisao u obliku rasprave u kojoj je pisao da se niko prije Dositeja Obradovića nije sjetio da piše po svojim pravilima, već je svako pisao „po svom vkusu“. On u daljem tekstu zagovara zajedništvo srpskog jezika pravoslavaca i katolika govoreći o „braći rimskog zakona koji nam s radošću ruke pružaju“. Razloge koji su ga natjerali da izda „Rječnik“ naveo je u jednom odlomku, kojim se na neki način može protumačiti sav njegov rad.

Vikicitati „Ja sam iz ljubavi k srpskome jeziku i iz želje da bi mu se što brže pomoglo, prije nekolike godine napisao i izdao na svijet „Pismenicu srpskoga jezika po govoru prostoga naroda napisana“ samo kao mali ugled kako Srblji sklanjaju imena i sprežu glagole. Koji su sumnjali da što ne znadu, mogli su se čemu i iz nje poučiti; a koji misle da sve znadu, oni će se poderati onakvi kakvi su, makar im neko napisao sto najboljih gramatika. Iz kojih sam uzroka izdao onu prvu srpsku gramatiku, iz onijeh izdajem i ovaj prvi Srpski rječnik (i drugu gramatiku).”
({{{2}}})

Napadi[uredi]

Dobar povod svojim protivnicima da pojačaju napade na njega dao je tim što je u „Rječnik“ unio veliki broj psovki. To je djelimično uradio po nagovoru Kopitara i Jakoba Grima. Grim se veoma interesovao za psovke u srpskom jeziku i u prepisci sa Vukom je tražio njihov ekvivalent u njemačkom. Napadi na Vukovu reformu nisu prestali ni nakon 1847. koja se računa kao godina Vukove pobjede.

Drugo izdanje[uredi]

Godine 1852. izdato je Karadžićevo kapitalno delo, drugo izdanje "Srpskog rječnika" sa 47.427 reči koje su bile akcentovane. Drugo izdanje, je dopunjeno i prerađeno u odnosu na izdanje iz 1818. Vukov saradnik na drugom izdanju bio je Đura Daničić. [1] Vukov Rječnik nije obično leksikografsko delo, nego nešto mnogo više od toga, enciklopedija srpskog narodnog života, u kojoj su opisana narodna verovanja, običaji, nošnja, uneseni iscrpni podaci o našim krajevima, o društvenim odnosima i nacionalno-političkim prilikama, o flori i fauni, o prosveti i školama, o oružju i oruđu: delo je bogato ilustrovano narodnim umotvorinama: poslovicama, pripovetkama, zagonetkama, predanjima te stihovima iz lirskih i epskih pesama. Rječnik je sinteza celoga Vukovoga rada. U njemu su zastupljene sve grane njegove delatnosti: i filologija i etnologija, i istorija i narodne umotvorine.[2] Ovaj rečnik narodnog jezika, prevod "Novog zavjeta" (1847.), i zbirke narodnih umotorina prestavljali su temelje za savremeni standardni srpski jezik.

Vidi još[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]