Staroslovenski jezik

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Skoči na: navigacija, pretraga
Ne poistovećivati sa praslovenskim jezikom.
staroslovenski jezik
словѣньскыи ѩзыкъ
Države Slovenske države i oblasti srednjeg veka
Regija istočna Evropa
Izumro koristi se kao liturgijski jezik
Porodica indoevropski
Pismo glagoljica i ćirilica
Status
Službeni Pravoslavne i istočne katoličke crkve
Reguliše niko
Jezički kodovi
ISO 639-1 cu
ISO 639-2 chunema
ISO 639-3

Staroslovenski jezik (stsl. словѣньскъ ѩзъıкъ; nazivan i crkvenoslovenski, starocrkvenoslovenski) je prvi pisani slovenski jezik, kodifikovan na osnovu govora makedonskih Slovena iz okoline Soluna, u IX veku.[1] Staroslovenska pisma bila su glagoljica i ćirilica.[2]

Kodifikovali su ga hrišćanski misionari, braća Ćirilo i Metodije, za prevod Biblije i drugih spisa s grčkog jezika. Staroslovenski je tokom srednjeg veka postao književni jezik većine slovenskih naroda (Južnih Slovena od IX do XVIII veka, Istočnih Slovena od H do XVIII veka, Moravskih Slovena i Čeha od IX do XI veka) i uticao je na formiranje mnogih mlađih slovenskih književnih jezika. Danas je u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slovenskih zemalja.[3]

Geneološki, staroslovenski jezik pripada grupi južnoslovenskih jezika, i ne sme se mešati s praslovenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode poreklo svi slovenski jezici.[2] Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se crkvenoslovenizmi.

Naziv[uredi]

Sinajski molitvenik, kanonski crkvenoslovenski spis pisan glagoljicom iz 11. veka

U starim se spisima ovaj jezik nazivao jednostavno slovenskim (slovѣnьskъ).[4] U 5. glavi Žitija Metodijeva vizantijski car Mihajlo III govori Ćirilu i Metodiju da su oni iz Soluna, a da Solunjani vьsi čisto slovѣnьskы besѣduюtъ. U 15. glavi piše da je Metodije preveo knjige otъ grьčьska яzыka vъ slovѣnьskъ, a u 17. da Metodijevi učenici posle njegove smrti latinьskы i grьčьskы i slovѣnьskы sъtrѣbišя, a isti naziv koristi i vizantijski pisac Jovan Egzarh.

Staroslovenski je nastao kao liturgijski jezik, a prve knjige napisane na njemu bile su bogoslužbene. Bio je usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika, što se ogleda u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grcizmima. U toj funkciji staroslovenski jezik se upotrebljava i danas, zbog čega se naziva i crkvenoslovenskim ili starocrkvenoslovenskim. Neki razlikuju ova dva termina pa starocrkvenoslovenskim nazivaju prvi zabeleženi period staroslovenskog jezika (10. i 11. vek), a crkvenoslovenskim jezik od 12. veka nadalje, kad se počinju javljati prve nacionalne redakcije.

Naziva se još i staromakedonskim[5], jer se razvio na osnovu govora makedonskih Slovena. Terminom starobugarski naglašava se njegova pripadnost bugarskom jeziku.[6] Međutim, u većini savremenih slovenskih jezika, ovaj jezik se naziva staroslovenskim:

Poreklo[uredi]

Vatroslav Jagić, poznati zastupnik makedonske teorije

Postoji više teorija o poreklu staroslovenskog jezika, od kojih je u savremenoj nauci najprihvaćenija makedonska teorija.

Panonska teorija[uredi]

Prema panonskoj teoriji staroslovenski jezik se razvio na osnovu jezika panonskih Slovena, tj. predaka današnjih Slovenaca.[7] Ovu teoriju su posebno zastupali Jernej Kopitar (1780—1844) i Franc Miklošič (1813—1891). Oni su tvrdili da se nemačka, latinska i mađarska obeležja staroslovenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslovenskom bio panonski govor. No, susreli su se i sa problemima kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslovenskih *t’ i *d’). To su riješili tako što su pronašli mađarske pozajmljenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino pozajmljivanjem od panonskih Slovena.

Makedonska teorija[uredi]

Nekada preovladavajuću panonsku teoriju je opovrgnuo Miklošićev naslednik na univerzitetu Vatroslav Jagić (1838—1923) objasnivši da su Mađari primili slovenske posuđenice u doba seobe, kad su se preci Bugara i Makedonaca selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organizujući dijalektološku ekspediciju u okolini Soluna. 1896. godine svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslovenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Bugarska teorija[uredi]

Prema teoriji koju je zastupao Pavel Jozef Šafarik (1795—1861), a kasnije razvio Leskin, staroslovenski je, u stvari, starobugarski jezik, iz kojeg se kasnije razvio savremeni bugarski jezik (slično odnosu starogrčkog i grčkog). Ovu teoriju podržava velika većina bugarskih lingvista.

Slovensko pismo[uredi]

Prehrišćansko slovensko pismo[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Prehrišćansko slovensko pismo

Crnorizac Hrabar u spisu O pismenima prenosi da Stari Sloveni nisu imali knjiga, već su se koristili crtama i rezama. Nakon primanja hrišćanstva, upotrebljavali su grčka i rimska slova „bez ustrojenja“, sve dok im Ćirilo i Metodije nisu sastavili azbuku[8]:

Прѣждє оубѡ словѣнє нє имѣхѫ книгъ, нѫ чрътами и рѣзами чьтѣхѫ и гатаахѫ, погани сѫщє. кръстившє жє ся, римъсками и гръчьскыми писмєны нѫждаахѫ ся (писати) словѣнску рѣчь бєз оустроєниа ... ащє ли въпросиши словѣнскыя букаря глаголя кто вы писмєна створилъ єсть или книгы прѣложилъ, то вьси вѣдять. и отвѣщавшє рєкѫть. святыи костантинъ философъ, нарицаємыи кирълъ. тъ намь писмєна створи и книгы прѣложи. и мєѳодиє братъ єго.

Чръноризьць Храбръ, О писмєньхъ

Prije Slaveni ne imahu knjiga, nego crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pagani. Krstivši se, rimskim i grčkim pismenima prinuđahu se (pisati) slovensku riječ bez ustrojenja ... A ako zapitaš pismene slovenske govoreći ko vam je slova načinio ili knjige preveo, to svi znaju. I odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova načini i knjige prevede. I Metodije, brat njegov.

Crnorizac Hrabar, O pismenima

Ibn Fadlan, arapski izaslanik u Volšku Bugarsku (na teritoriji današnje Rusije) 922. godine, piše o naravi i običajima Rusa. Posle obrednog spaljivalja pokojnika, saplemenici bi na drvetu bele topole ili breze „napisali ime (umrlog) muža i ime cara Rusa i udaljili se“.[9] Drugi srednjovekovni izvor, Titmar Merzeburški, opisujući slovenski paganski hram na ostrvu Rujan, primećuje da su na kipovima urezana njihova imena ("singulis nominibus insculptis").[10]

Srednjovekovno panonsko žitije Konstantina Filozofa beleži da su Sloveni već bili pismeni u vreme njegove misije: „tokom misije na Krimu 860. njemu pokazaše jevanđelje i psalme napisane ruskim pismenima [...] Konstantin saopštava da ih nikada ranije nije video, ali da ih je naučio iznenađujuće brzo“.[11]

Nastanak glagoljice i ćirilice[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija videti Moravska misija, Glagoljica i Ćirilica
Pravoslavna freska prikazuje sv. Ćirila s ćirilicom jer se dugo verovalo da ju je on stvorio. Danas se uglavnom smatra da je stvorio glagoljicu.

Moravska misija predstavlja početak slovenske pismenosti i prekretnicu u pokrštavanju Slovena. Velikomoravski knez Rastislav je zatražio od cara Mihajla III da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je poslao braću misionare Konstantina i Metodija, jer su oni iz Soluna, a svi Solunjani dobro govore slovenskim jezikom. Oko 863. godine Konstantin Filozof stvara slovensko pismo[12] i odlazi u Moravsku s bratom Metodijem i drugim misionarima (Kliment, Naum, Angelar, Sava) sa zadatkom da ondašnje Slovene opismene za bogosluženje na slovenskom jeziku. Hrišćanske knjige su prevedene sa grčkog na dijalekat Južnih Slovena koji su živeli u okolini Soluna, a koji je bio razumljiv i ostalim Slovenima. Nakon Velikomoravske odlaze i u Panonsku kneževinu, gde su preveli s grčkoga jezika velik broj liturgijskih dela, stvorili prvi slovenski zakonski kodeks, Zakon sudnый lюdem i prevod Nomkanona.

Misija se samog početka suočavala sa žestokim otporom germanskog sveštenstva koje je te prostore smatralo svojim, šireći hrišćanstvo na latinskom jeziku, pa su solunska braća već 867. godine morali da putuju u Rim da opravdaju svoje delovanje Papi. U to vreme je u hrišćanskoj crkvi preovlađivala tzv. trojezična dogma (ili trojezična jeres), prema kojoj su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. Konstantin je tada u raspravi s latinskim svešticima izrekao čuvene reči:[13]

Cquote2.png
Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, takođe, na sve? Ne udišemo li svi isti vazduh? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slepi i gluhi!
Cquote1.png
 
— Žitije Ćirilovo
Glagoljica, najstarije sačuvano slovensko pismo.

Solunska braća su u Rimu uspela da dobiju dozvolu pape Hadrijana II (867872) za bogosluženje na slovenskom jeziku, ali se tokom boravka Konstantin razboleo, zamonašio uzevši ime Ćirilo (grč. Κύριλλος - Господњи) i umro 14. februara. Metodije se 870. godine vratio prvo u Panoniju, a zatim i u Moravsku, sa titulom moravskopanonskog arhiepiskopa, ponovo naišavši na jak otpor germanskog sveštenstva podržanog novim velikomoravskim knezom Svatoplukom I (870894). Na velikom saboru germanskog sveštenstva Metodije je optužen za jeres i zatočen u Regenzburgu. Iako je 873. godine oslobeđen na insistiranje pape Jovana VIII (872882), već je 880. godine morao ponovo putovati u Rim da opravda svoje delovanje. Nakon toga je posetio Carigrad 882. godine. 6. aprila 885. godine je preminuo u svojoj arhiepiskopiji. Posle njegove smrti germansko sveštenstvo uz podršku pape Stefana V (885891) i Svatopluka uništava slovensku crkvenu organizaciju u srednjoj Evropi proterivanjem, zarobljavanjem i ubijanjem učenika i saradnika Solunske braće. Tada je ubijen i Metodijev nesuđeni naslednik Gorazd. Međutim, deo njihovih učenika, među kojima su najistaknutiji Kliment i Naum Ohridski, uspeo je da pobegne na Balkansko poluostrvo, nastavljajući rad na slovenskoj pismenosti.

Ćirilica, slovensko pismo nastalo na osnovu grčkog.

Danas se uglavnom smatra da je glagoljica najstarije slovensko pismo, koje je stvorio Konstantin Filozof, a da je ćirilica potom nastala na osnovu grčkog alfabeta.[2] Jezička analiza najstarijih slovenskih spomenika pokazala je „da u spomenicima pisanim glagoljicom ima mnogo više arhaizama (u morfologiji i leksici), nego u spomenicima pisanim ćirilicom“.[14] Glagoljicom je pisana većina ranih staroslovenskih tekstova (misal, četiri jevanđelja, izbori iz jevanđelja, psaltir, molitvenik, propovedi i biografije svetaca).[15] Glagoljicom su napisani i Život Konstantina i Život Metodija, koji su kasnije prepisani ćirilicom. Konstantin je glagoljicom napisao i svoj Proglas, kojim brani slovensko pismo i slovenske prevode Biblije.[15]

Pretpostavlja se da je ćirilica nastala negde u 10. veku, zahvaljujući Klimentu Ohridskom,[16] zbog čega se naziva i klimentovica. Prema drugoj teoriji, ćirilica je nastala u Bugarskoj, 30-40 godina nakon glagoljice, zaslugom cara Simeona i bugarskih duhovnika Konstantina Preslavskog i Jovana Egzarha.[15] Od 38 slova staroslovenske ćirilice, 24 je nastalo prema grčkom ustavnom pismu[2], od čega su mnoga mehanički preuzeta iz grčkog alfabeta (npr. G, D, T, P i I),[15] dok su ostala slova osmišljena za svojstvene slovenske glasove. Ćirilicom su izvorno napisana tri veća staroslovenska spomenika: Savina knjiga, Ostromirovo jevanđelje, Suprasaljski zbornik.[15] U X veku, slovenska književnost pisana na ćirilici, proširila se iz Bugarske u Kijevsku Rusiju.[15] Kod Zapadnih Slovena je od XI veka bilo u upotrebi latinsko pismo. Njime su napisani i staroslovensko-slovenački Frizinski odlomci (slovenačke molitve i propovedi), koje Slovenci nazivaju Brižinski spomeniki.[15] Tako su Sloveni od početaka svoje pismenosti upotrebljavali nekoliko različitih pisama.

Slovenska azbuka[uredi]

glagoljica ćirilica naziv izgovor
GlagolitsaAz.gif Early Cyrillic letter Azu.png az' /ɑ/
GlagolitsaBuki.gif Early Cyrillic letter Buky.png buky /b/
GlagolitsaVedi.gif Early Cyrillic letter Viedi.png vede /ʋ/
GlagolitsaGlagol.gif Early Cyrillic letter Glagoli.png glagolji /g/
GlagolitsaDobro.gif Early Cyrillic letter Dobro.png dobro /d/
GlagolitsaJest.gif Early Cyrillic letter Yesti.png jest' /ɛ/
GlagolitsaZhivete.gif Early Cyrillic letter Zhiviete.png zhivete /ʒ/
GlagolitsaDzelo.gif Early Cyrillic letter Dzelo.png dzelo /dz/
GlagolitsaZemlja.gif Early Cyrillic letter Zemlia.png zemlja /z/
GlagolitsaI.gif Early Cyrillic letter I.png i /i, j/
GlagolitsaIzhe.gif Early Cyrillic letter Izhe.png izhe /i, j/
GlagolitsaDzherv.gif Early Cyrillic letter Dierv.png [djerv'] /dʑ/
GlagolitsaKako.gif Early Cyrillic letter Kako.png kako /k/
GlagolitsaLjudi.gif Early Cyrillic letter Liudiye.png ljudije /l, ʎ/
GlagolitsaMislete.gif Early Cyrillic letter Myslite.png mislete /m/
GlagolitsaNash.gif Early Cyrillic letter Nashi.png nash' /n, ɲ/
GlagolitsaOn.gif Early Cyrillic letter Onu.png on' /ɔ/
GlagolitsaPokoj.gif Early Cyrillic letter Pokoi.png pokoji /p/
GlagolitsaRtsi.gif Early Cyrillic letter Ritsi.png rtsi /r/
GlagolitsaSlovo.gif Early Cyrillic letter Slovo.png slovo /s/
GlagolitsaTverdo.gif Early Cyrillic letter Tvrido.png tvrdo /t/
GlagolitsaUk.gif Early Cyrillic letter Uku.png uk' /u/
GlagolitsaFert.gif Early Cyrillic letter Fritu.png frt' /f/
GlagolitsaKher.gif Early Cyrillic letter Khieru.png kher /x/
GlagolitsaOht.gif Early Cyrillic letter Otu.png oht' /ɔ/
GlagolitsaShta.gif Early Cyrillic letter Shta.png shta /tʲ, ʃt/
GlagolitsaTsi.gif Early Cyrillic letter Tsi.png tsi /ts/
GlagolitsaCherv.gif Early Cyrillic letter Chrivi.png chrv' /tʃ/
GlagolitsaSha.gif Early Cyrillic letter Sha.png sha /ʃ/
GlagolitsaJer.gif Early Cyrillic letter Yeru.png yer' /ɯ/
GlagolitsaJery.gif Early Cyrillic letter Yery.png yery /ɨ/
GlagolitsaJerj.gif Early Cyrillic letter Yeri.png yerj' /ɘ/
GlagolitsaJat.gif Early Cyrillic letter Yati.png yat' /æ, jɑ/
GlagolitsaJo.gif */jo/
GlagolitsaJu.gif Early Cyrillic letter Yu.png yu /ju/
Early Cyrillic letter Ye.png ѥ /je/ ili /ʲe/
GlagolitsaJusE.gif Early Cyrillic letter Yusu Maliy.png [ens'] /ɛ̃/
GlagolitsaJusJe.gif Early Cyrillic letter Yusu Maliy Yotirovaniy.png [yens'] /jɛ̃/
GlagolitsaJusO.gif Early Cyrillic letter Yusu Bolshiy.png [ons'] /ɔ̃/
GlagolitsaJusJo.gif Early Cyrillic letter Yusu Bolshiy Yotirovaniy.png [yons'] /jɔ̃/
Early Cyrillic letter Ksi.png ѯі /ks/
Early Cyrillic letter Psi.png ѱі /ps/
GlagolitsaThita.gif Early Cyrillic letter Fita.png [thita] /θ/
GlagolitsaIzhitsa.gif Early Cyrillic letter Izhitsa.png izhitsa /ʏ, i/

Staroslovenski spisi[uredi]

Kanonski spisi[uredi]

Kanon staroslovenskih spisa predstavlja mali broj prvih sačuvanih spomenika iz 10. i 11. veka, nakon delovanja Ćirila i Metodija, budući da njihova dela nisu sačuvana.

Spomenici pisani glagoljicom:

Spomenici pisani ćirilicom:

Slovenski apokrifi[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Slovenski apokrifi

Slovenski apokrifi su nekanonski (apokrifni) spisi biblijske tematike na staroslovenskom jeziku. Crkveni indeksi zabranjenih knjiga su bili jednodušni u odnosu prema apokrifima, kao lažljivim pisanjima kojima jeretici zabluđuju prost narod.[17] Ali u praksi, zabrana nije nikad mogla biti potpuno sprovedena, jer indeksi nisu stizali do svakog najudaljenijeg manastira i do svakog prepisivača. Pritom, neki apokrifi ne sadrže ništa protivcrkveno (npr: Protojevanđenje Jakovljevo), pa je i sama crkva bila snishodljiva prema njima. U srednjovekovnoj slovenskoj književnosti su najpoznatije sledeće apokrifne knjige:[18]

Legende - novele:

Novozavetni apokrifi:

Gramatika[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Staroslovenska gramatika

Staroslavenski je fleksijski jezik s prilično bogatom gramatikom.

Imenice[uredi]

U staroslovenskom jeziku imenice mogu biti menjane u tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) i sedam padeža (nominativ, vokativ, akuzativ, instrumental, dativ, genitiv i lokativ).

Glagoli[uredi]

U staroslovenskom postoje sledeća vremena[19]:

Brojevi[uredi]

D-titlo, označava broj 4

U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima sa posebnom oznakom (titlom) iznad. Brojevi od 1 do 10 su se obeležavali sledećim ćiriličnim slovima[20]:

  • A = 1 edinъ
  • V = 2 dva
  • G = 3 tri
  • D = 4 četыre
  • Є = 5 pѧtь
  • Ѕ = 6 šestь
  • Z = 7 sedьmь
  • I = 8 osmь
  • Ѳ = 9 devѧtь
  • Ї = 10 desѧtь

Brojevi od 11 do 19 su bili sintagme. Dobijani su dodavanjem željenog broja na broj deset (npr. dva na desente - 12) i označavani su sledećim slovima, sa odgovarajućim titlom iznad:

Brojevi od 1 do 20 pisani starom ćirilicom.
  • = 11 edinonadesѧtь(e)
  • = 12 dvanadesѧtь(e)
  • = 13 trinadesѧtь(e)
  • = 14 četыrenadesѧtь(e)
  • ЄЇ = 15 pѧtьnadesѧtь(e)
  • ЅЇ = 16 šestьnadesѧtь(e)
  • = 17 sedьmьnadesѧtь(e)
  • = 18 osmьnadesѧtь(e)
  • ѲЇ = 19 devѧtьnadesѧtь(e)

Od ovih brojeva su redukcijom vokala i vokalizacijom diftonga nastali savremeni srpski oblici.

Staroslovenske redakcije[uredi]

Redakcija je spontatno i nehotično menjanje jezika, zbog uticaja piščevog jezika i njegovog lokalnog idioma. Pošto je u vreme nastajanja prvog slovenskog književnog jezika, a kasnije još i više, slovenski jezički prostor bio dijalekatski izdiferenciran, u staroslovenski jezik su postepeno sve više ulazile neke osobine mesnih narodnih govora, tako da se od XI veka formira više redakcija crkvenoslovenskog jezika: srpska, bugarska, ruska, hrvatska glagoljska, češka i rumunska (kod Rumuna je crkvenoslovenski bio jezik bogosluženja, a od XIV do XVIII veka i književni jezik).

Bugarska redakcija[uredi]

Istočno bugarska redakcija je najstarija redakcija staroslovenskog jezika.[21] Obeležja su joj sledeća:

  1. prednji nazal ѧ iza č, ž, š i j prelazi u stražnji ѫ, a ѧ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ѫ
  2. ѫ katkad prelazi u ъ, a ѣ katkad u ja

Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko jevanđelje, Bojansko jevanđelje, Vračansko jevanđelje, Jovanovo jevanđelje.

Makedonska redakcija[uredi]

  1. ѫ prelazi u ѧ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljѫ > voljѧ)
  2. jerovi se katkad vokalizuju: ъ > o, ь > e
  3. ѧ i ѣ te e i ѣ mešaju se u korišćenju
  4. katkad se ѧ menja sa e, a ѫ sa a, ъ i u
  5. št i žd se čuvaju

Spomenici: Asemanijevo jevanđelje, Ohridski apostol, Dobromirovo jevanđelje

Češko-moravska redakcija[uredi]

  1. umjesto staroslovenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
  2. odrazi praslovenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
  3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umesto nastavka -omь dolazi -ъmь
  4. genitiv zamjenice azъ (ja) umesto staroroslovenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)

Spomenici: Kijevski listići (ili Kijevski misal), Praški listići, Reimsko evanđelje.

Panonsko-slovenska redakcija[uredi]

  1. katkad se stražji nazal ѫ mijenja u o (mѫčenik > močenik)
  2. suglasnička skupina -dl- čuva se u drugom participu preterita, ekvivalenti današnjeg glagolskog prideva radnog (modlila)

Spomenici: Brižinski spomenici (pisani latinicom)

Ruska redakcija[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Staroruski jezik
  1. stražnji i prednji nazali - ѫ i я - mijenjaju se u u i ja
  2. prema staroslovenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
  3. ra- i la- izvedeni od praslovenskog or i ol zamjenjuju se sa ro- i lo- (rabota, lokъtь)
  4. staroslovensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
  5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rѣ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrѣti > umereti)
  6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije я prelazi u ѣ (zemlѣ)
  7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ѣ (tebѣ)

Spomenici: Ostromirovo jevanđelje, Arhangelsko jevanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.

Hrvatska redakcija[uredi]

Hrvatska redakcija staroslovenskog jezika je jedna od najstarijih, i sreće se u spomenicima pisanim uglastom (hrvatskom) glagoljicom. Hrvatski tip staroslovenskog jezika ima sledeća obeležja:

  1. stražnji i prednji nazali - ѫ i я - mijenjaju se u u i e (rѫka > ruka, pяt > pet)
  2. jeri ы se mijenja u i (bыti > biti)
  3. grafem šta щ se menja u ć, šć ili ređe u št
  4. zbog depalatalizacije, poluglasi jer (ь) i jor (ъ) se vokalizuju, u jakom položaju daju a (u kajkavskom e), ali se prije toga izjednačuju (U sledećem primeru ь i ъ daju isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Posle su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.

U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na ostrvima i u primorju staroslovenski se razvio u hrvatsku redakciju koja je korišćena u glagoljaškoj liturgiji rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas.

Srpska redakcija[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Srpskoslovenski jezik

Najstariji sačuvani spis srpske redakcije staroslovenskog jezika je Marijinsko jevanđelje, napisano glagoljicom. Na osnovu jezičkih crta, smatra se da je nastalo početkom XI veka na srpskom štokavskom području.[22] Obeležja srpske redakcije:

  1. stražnji i prednji nazali - ѫ i ѧ - mijenjaju se u u i e
  2. ю daje ju, ali se ѧ katkad mijenja sa e (kъnѧzь > knez)
  3. jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
  4. jeri ы daje i
  5. palatalno r i meko s postaju tvrdima

Spomenici: Marijinsko jevanđelje, Vukanovo jevanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo jevanđelje, Humačka ploča, Grškovićev odlomak, Splitski odlomak misala, Divoševo jevanđelje, Batalovo jevanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.

Crkvenoslovenski jezik[uredi]

Vista-xmag.png Za više informacija pogledajte članak Crkvenoslovenski jezik

Staroslovenski jezik se vremenom razvio u crkvenoslovenski, liturgijski jezik pravoslavnih i istočno katoličkih crkava slovenskih zemalja. Jezici slovenskih naroda čiji je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskim - taj je kontakt ili bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije) ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Uporedo sa postojanjem crkvenoslovenskog, u kulturi nekih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenog i narodnog jezika. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe.

Crkvenoslovenizmi su u različitom stepenu ostali prisutni u pojedinim slovenskim književnim jezicima.

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]

  1. ^ Encyclopedia od Indo-European Culture, J.P. Mallory and D.Q. Adams, page 301., Pristupljeno 25. 4. 2013.
  2. ^ a b v g Predrag Piper, Uvod u slavistiku I, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  3. ^ Slavonic, Old Church: An extinct language of Russia (Europe), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  4. ^ Nandris, Grigore (1959). Old Church Slavonic Grammar, pp. 2 (London: University of London Athlone Press).
  5. ^ R. E. Asher, J. M. Y. Simpson. The Encyclopedia of Language and Linguistics, pp. 429
  6. ^ A. Leskien, Grammatik der altbulgarischen (altkirchenslavischen) Sprache, 2.-3. Aufl., Heidelberg 1919.
  7. ^ Petar Đorđić, Istorija srpske ćirilice (1971, treće izdanje 1990, str. 19-20)
  8. ^ Черноризец Храбр, О писменехь, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  9. ^ Ибн-Фадлан, «Записка» о путешествии на Волгу, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  10. ^ Thietmarus Merseburgensis, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  11. ^ Bernard Comrie and Greville G. Corbett, The Slavonic Languages, Taylor & Francis, 2002, pp. 21. Comrie & Corbett note that Cyril was familiar with Biblical scripts such as Greek, Hebrew, Armenian, and Syriac, so the Gosplel and Psalter he was shown were presumably not written in one of these scripts.
  12. ^ Ranije se smatralo da je Ćirilo stvorio ćirilicu, ali danas se uglavnom smatra da je stvorio glagoljicu. Postoje i svedočanstva da je slovensko pismo već postojalo od ranije.
  13. ^ Cyril and Methodius established the Bulgarian alphabet by removing the 3 language dogma, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  14. ^ Petar Đorđić, Istorija srpske ćirilice (1990:22)
  15. ^ a b v g d đ e Delovi studija iz knjige „Proglas“ Konstantina-Ćirila (Bratislava: Perfekt, 2004), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  16. ^ Crkvenoslovensko pismo, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  17. ^ Д. Петканова, Апокрифната литература в България, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  18. ^ Branko Bjelajac, Srbi i rukopisno sveto pismo, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  19. ^ Gramatika staroslovenskog jezika, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  20. ^ Metodički priručnik za crkvenoslovenski jezik, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  21. ^ Jos. Dobrovský, Institutiones linguae slavicae dialecti veteris quae quum apud Russos, Serbos, aliosque ritus graeci tum apud Dalmatas glagolitas ritus latini Slavos in libris sacris obtinet, Vindobonae 1822. Initium translatorum in linguam slavicam ab eo (i. e. Cyril) et fratre Methodio librorum sacrorum, ad officia Missae celebranda maximae necessariorum, in Bulgaria factum fuisse, testatur biographus Clementis Archiepiscopi Bulgariae.
  22. ^ Aleksandar Milanović, „Kratka istorija srpskog književnog jezika“, Beograd 2004. ISBN 978-86-17-11104-3.

Literatura[uredi]

  • Predrag Piper, Uvod u slavistiku I, Beograd, 1998.
  • R. Bošković, Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika. Fonetika. Morfologija. Građenje reči. Beograd. Trebnik, 2000.
  • Petar Đorđić, Staroslovenski jezik. Matica srpska, Novi Sad, 1975.
  • Petar Đorđić, Istorija srpske ćirilice. Beograd, 1971.
  • Svetozar Nikolić, Staroslovenski jezik. knj. I-II. Beograd, 1997.
  • M. Panić, Staroslovenska hrestomatija sa rečnikom. Beograd, 2001.
  • S. Novaković, Primeri književnosti i jezika staroga i srpskoslovenskoga. Beograd, 2002.
  • Đ. Trifunović, Primeri iz stare srpske književnosti. Beograd, 1975.
  • Đ. Trifunović, Ka počecima srpske pismenosti. Beograd, 2001.
  • S. Petković, Rečnik crkvenoslovenskoga jezika. Sremski Karlovci, 1935.
  • S. Petrović, O netačnom čitanju crkvenoslovenskog jezika u našoj crkvi, Sremski Karlovci, 1926.
  • J. Živanović, Gramatika crkvenoslovenskog jezika, Sr. Karlovci, 1935.
  • Milenko Panić, Staroslovenska hrestomatija. Čigoja, Beograd, 2001.
  • Vatroslav Jagić, Gramatika jezika hèrvatskoga: Osnovana na starobugarskoj slověnštini. Zagreb, 1864.
  • Josip Ham, Staroslavenska gramatika
  • Stjepan Damjanović, Staroslavenski jezik. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
  • Stjepan Damjanović, Slovo iskona. Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
  • Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Matica hrvatska, Zagreb, 2006.
  • N. A. Kondrašov, Slavяnskie яzыki. Moskva, 1986.
  • A. E. Suprun, Vvedenie v slavяnskuю filologiю. Minsk, 1989.
  • T. L. Mironova, Cerkovnoslavяnskiй яzыk. Moskva, 1997.
  • M. A. Remneva, V. S. Savelьev, I. I. Filičev, Cerkovnoslavяnskiй яzыk. Moskva, 1999.
  • G. Dьяčenko, Polnый cerkovnoslavяnskiй slovarь. Moskva, 1993.
  • A. Bončev, Cъrkovnoslavяnska gramatika i rečnik na cъrkovnoslavяnskiя ezik. Sofiя, 1990.

Spoljašnje veze[uredi]