Stefan Nemanjić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stefan Nemanja II
Freska iz manastirske crkve u Mileševi,
oko 1234. godine
Lični podaci
Puno imeStefan Nemanja II Nemanjić
Datum rođenjaoko 1166.
Mesto rođenjaRaška
Datum smrti24. septembar 1227.(1227-09-24) (60/61 god.)
Mesto smrtiKraljevina Srbija u srednjem veku
Grobmanastir Studenica
zatim Žiča
(danas Studenica)
Religijapravoslavlje
Porodica
SupružnikEvdokija Anđeo, Ana Dandolo
PotomstvoStefan Radoslav, Stefan Vladislav, Sveti Sava II, Stefan Uroš I, Komnina Nemanjić
RoditeljiStefan Nemanja I
Ana
DinastijaNemanjići
Veliki župan
Period11961217. (sa prekidom od 1202. do 1204)
PrethodnikStefan Nemanja I
NaslednikVukan Nemanjić (od 1202. do 1204)
Kralj Srbije
Period12171227.
NaslednikStefan Radoslav

Stefan Nemanja II Nemanjić (Stefan Nemanjić; oko 116624. septembar 1227), poznatiji kao Stefan Prvovenčani (crsl. Стѣфань Первовѣнчанный), bio je srpski srednjovekovni vladar (1196–1227) i prvi krunisani (ovenčani) kralj među Nemanjićima, zbog toga je dobio svoj opšteprihvaćeni nadimak Prvovenčani. Oko njegovog ličnog imena nema potpunog slaganja među srpskim istoričarima. Veći broj istoričara piše da je posle rođenja dobio ime Stefan,[a] ali prema pisanju drugih istoričara prvo je na krštenju dobio očevo ime Nemanja (II).[2][3][1]

Prvovenčani je bio drugi sin velikog župana Stefana Nemanje I, rodonačelnika dinastije Nemanjića, i Ane. Bio je mlađi brat Vukana Nemanjića, koji je postao knez i upravnik Zete, a stariji je brat Rastka Nemanjića, osnivača autokefalne Srpske arhiepiskopije.

Postao je veliki župan i vladar Srbije kada je nasledio presto na državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu verovatno 25. marta 1196. godine, a po želji svog oca,[4] koji se tada odrekao vlasi i zamonašio uzevši ime Simeon († 13.2.1200),[5][6] Presto je nasleđen mimo prava primogeniture i posle smrti oca Simeona, veliki župan Stefan Prvovenčani morao je braniti oružjem svoja vladarska prava od starijeg brata - Vukana koji je bio knez i samozvani kralj u Zeti. Knez Vukan je mislio da ima više prava na presto i titulu velikog župana, a njega je podržavao i ugarski kralj Emerik.[7] Tako je počeo građanski rat između braće koji je trajao od 1202. godine do 1204. godine, ili do 1205.[8] Privremeno poražen od udruženih snaga brata Vukana i kralja Ugarske, Prvovenčani se sklonio verovatno u Bugarsku 1202. ili 1203. godine. Nakon prve propasti Vizantijskog carstva koje su razorili krstaši Četvrtog pohoda (u aprilu 1204). Uz pomoć Bugara, Prvovenčani se vratio na presto, ali je održao nezavisnost svoje zemlje.

Sahrana kraljice Ane Dandolo, supruge Stefana Prvovenčanog (freska iz sredine 13. veka u manastiru Sopoćani)

Nezavisnost Srbije odlučio je da prizna i rimski papa nadajući se da će slanjem kraljevske krune ojačati svoj ugled u Srbiji. Poslanik pape Honorija III verovatno je doneo kraljevski venac (krunu) u tadašnju Rašku, ali je nejasno ko je izvršio krunisanje, on ili arhiepiskop Sava Prvi. Prema preovlađujućem mišljenju istoričara Prvovenčani je krunisan za kralja Srbije 1217. godine. Manji deo istoričara misli da je bilo i drugo krunisanje u maju 1221. godine,[9][10], ali postoji i treće mišljenje da je krunisanje Prvovenčanog za kralja bilo najranije na Božić 1219. godine.[11] Tako su Srbi posle kraljevina u Zahumlju i Zeti, dobili novi kraljevinu u svojoj istoriji.

Iguman manastira Studenice Sava I Nemanjić (posle Sveti Sava) verovatno je predložio bratu i vladaru Prvovenčanom da su okolnosti povoljne da se Srbija pokuša i crkveno osamostaliti. U dogovoru sa bratom Sava I je otišao u Nikeju i iz nje doneo 1219. godine saglasnost za samostalnost srpske crkve i stvaranje autokefalne srpske arhiepiskopije.[12]

Prvovenčani je i jedan od prvih značajnih pisaca originalnih žitija vladara-svetitelja u srpskoj književnosti, a njegov stil postao je uzor za druge pisce. Njegovo najznačajnije delo je „Žitije Svetog Simeona“ u kojem je opisao život i čuda svoga oca.[13]

Stefan Prvovenčani je pred kraj života bolovao i arhiepiskop Sava I zamonašio je bolesnog brata pred smrt,[14] koja se dogodila verovatno 24. septembra 1227. godine,[15][16] a zbog toga njega Srpska pravoslavna crkva danas slavi kao svetog Simona.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođenje i mladost[uredi | uredi izvor]

Pretpostavlja se da je rođen neposredno posle očevog preuzimanja velikožupanskog prestola u Raškoj, to jest oko 1166. godine.[17][18] Prvi pouzdani zapisi o Prvovenčanom vezani su za izmirenje Srbije i Vizantije posle bitke na Moravi 1190.[19] Posle srpskog poraza u sukobu na Moravi 1190. Vizantija nije imala snage da pobedu iskoristi za nametanje svoje vrhovne vlasti Srbiji. Naprotiv, velikom županu Stefanu Nemanji I car Isak II Anđel priznao je oslobađanje od vazalnih obaveza i prepustio veliki deo teritorija koje je osvojio od Vizantije u prethodnoj deceniji.[20] Da bi se stvorio savez između dotadašnjih neprijatelja ugovoren je brak između srpskog prestolonaslednika Prvovenčanog i Evdokije, sinovice vizantijskog cara Isaka II Anđela.[21]

Veliki župan (od 1196. do 1227)[uredi | uredi izvor]

Stefan Nemanja I predaje vlast svom sinu Prvovenčanom.

Nekoliko godina kasnije kada je u aprilu 1195. godine Evdokijin otac Aleksije III Anđel (1195—1203) postao car, ostareli Stefan Nemanja I je odlučio da je vreme da formalno preda vladarski presto carevom zetu a svom srednjem sinu. To se verovatno dogodilo 25. marta 1196. godine na državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu.[4] Opis tog događaja ostavio je Sveti Sava I Nemanjić u “Studeničkom tipiku”.

„... izabra plemenitog i dragog sina Stefana Nemanju, zeta Bogom venčanoga kir-Aleksija, cara grčkoga, …“

Sveti Sava I Nemanjić, [22]

Stariji Vukan je nastavio da upravlja kao knez, i samozvani kralj, udeonom oblašću Zetom (Dukljom).[23] Vukan je sebe proglasio za kralja Duklje (tu titulu su nosili stari dukljanski vladari najkasnije od 1077), Dalmacije, Trebinja, Toplice i Hvosna (Metohije). Koliko je poznato Prvovenčani je od oko 1200. tražio od tadašnjeg pape Inoćentija III kraljevski venac (to jest, krunu) kako bi on postao kralj, a Srbija kraljevina.[24] Tome se protivio Vukan Nemanjić koji je u Zeti nosio staru krunu dukljanskih kraljeva i želeo je da on bude jedini srpski kralj. Ovaj sukob oko višeg vladarskog zvanja bio je jedan od prvih pokazatelja da među braćom nema sloge i poverenja koji su bili neophodni za jaku državu. Istovremeno to je ukazivalo na želju obojice da imaju više vladarsko zvanje, to jest vrhovnu vlast u Srbiji a to je bio pravi uzrok oružanog sukoba koji je usledio oko 1202.

Brak sa Evdokijom koji je Prvovenčanom možda presudno pomogao da nasledi presto okončao se ubrzo posle smrti monaha Simeona Nemanje, a još dok je u Vizantiji vladao Evdokijin otac car Aleksije III Anđel. Oko 1201. Prvovenčani je optužio Evdokiju za preljubu i oterao je. Bivša supruga je srpskog vladara opisala kao preljubnika i pijanicu. Izgleda da je Vukan taj razlaz iskoristio da pokaže otvoreno neslaganje sa bratom, prekorio ga zbog grubosti, a Evdokiji dao pratnju do Drača. To je možda ukazalo na početak otvorenog razlaza među braćom.[25]

U sukobu sa bratom Vukan je dobio značajnu pomoć od ugarskog kralja Emerika. Ugarska vojska napala je Srbiju 1202. i tako je Vukan zbacio Prvovenčanog sa vlasti.[7][13] Izgleda da je Vukan vladao Srbijom između 1202. i 1204/05. Ugarski kralj je sebe video kao vrhovnog vladara Vukanove Srbije, a od 1202. u tituli kraljeva Ugarske se javlja i i ime Srbije (Seruiaeque Rex).[26] Poraženi Prvovenčani je bio privremeno proteran iz Srbije,[13] a podršku je našao u Bugarskoj. Početkom XIII veka Vizantija je ubrzano slabila, a u julu 1203. godine krstaši iz Četvrtog krstaškog rata prvi put su osvojili Carigrad, ali formalno za vizantijskog pretendenta. Konačno krstaški napad u aprilu 1204. godine doveo je do pada Carigrada u ruke krstaša i Venecije, a carstvo se raspadalo.[27] Propast Vizantije, je omogućila Bugarskoj da stekne veći značaj i slobodnije deluje prema Ugarima.

U leto 1203. Bugari su porazili Ugarsku i osvojili oblasti od Niša do Braničeva. To je uticalo da i Vukanu oslabi ugled i vlast u Srbiji, ali sudeći po papskim pismima on je i u jednom delu 1204. bio na vlasti u Srbiji, kao i ranije u martu 1203.[28] Kao štićenik bugarskog vladara Kalojana (1197—1207), Prvovenčani se mogao vratiti u Srbiju 1204. ili 1205. i izmiriti sa Vukanom.[29] Rat među braćom je prestao, a prema sporazumu Prvovenčani je ostao veliki župan i vrhovni vladar države. Vukan je posle bio udeoni knez „jugozapadne Srbije“.

Pošto su opljačkali Konstantinopolj 1204. godine, Venecijanci i krstaške vođe podelili su između sebe veliki deo teritorije Vizantije, a za cara su proglasili Balduina Flandrijskog. Grci su održali svoju vlast u dve novostvorene države Epirskoj despotovini, na zapadu, i na području Nikejske države, na istoku. Latinski car je pokušao pokoriti i Bugare, ali 1205. godine u boju kod Jedrena Balduin je potpuno poražen od strane Kalojana. Sukobi Bugara i Latina su se nastavili i uskoro, posle smrti Kalojana 1207. Prvovenčanom se ukazala prilika da proširi svoju vlast. U Bugarskoj je došlo do sukoba, a vlast je osvojio Borilo (1207—1218). Prvovenčani je koristio neprilike Bugara i pomogao Borilovom srodniku Strezu da se odmetne u oblasti Proseka. Ugari su takođe koristili priliku i zavladali dolinom Velike Morave, a Prvovenčani je pripojio Srbiji oblasti Niša, Vranja, Binačke Morave, Prizrena i Lipljana. Kasnije oko 1214. Bugari i Latini su zajedno napali Srbiju, ali su bili poraženi kod Niša. Strez koji se tada našao na strani protivnika srpskog velikog župana bio je ubijen, a Stefan Prvovenčani je i to ubistvo opisao kao čudo Svetog Simeona, koji je tako štitio Srbiju od neprijatelja.[13]

Verovatno na početku nereda u Bugarskoj, a pre nego što ih je potpuno iskoristio Prvovenčani se konačno izmirio sa bratom Vukanom i tako učvrstio jedinstvo države. Verovatno u februaru 1208. godine Sava I Nemanjić je došao u Srbiju i doneo očevo telo, kako bi bilo sahranjeno u Studenici. U Studeničkom tipiku Sava je zapisao da je osam godina posle smrti Simeona došao „sa časnim moštima u Hvosno. I saznavši vladajući sin njegov Stefan Nemanja, i brat mu knez Vukan, sakupiše svetitelje, i jereje, i igumane sa mnogim crncima i sa boljarima svim, ... sa velikom čašću uzeše mošti gospodina Simeona.”[5][30]

Oko 1214. godine na Srbiju je sa juga napao epirski vladar Mihajlo I Anđel. Srbija je privremeno izgubila Skadar, ali je Mihajla ubrzo ubio sluga.[31] Sam Stefan Prvovenčani je u žitiju svoga oca i taj događaj opisao kao čudo koje je izvršio Sveti Simeon.[13] Sa novim vladarem u Epirskoj despotovini Teodorom I Anđelom (od oko 1214. do 1230) Prvovenčani se izmirio, a izmirenje je ojačano rodbinskim vezama. Izgleda da je prvo oko 1216. godine sestra velikog župana bila udata za Manojla, brata Teodora I Anđela, a nekoliko godina kasnije je, i kćerka Teodora I Anđela Ana udata za srpskog naslednika prestola Stefana Radoslava.[32]

U vreme približavanja zapadu, posle pada Carigrada 1204. godine, ali pre krunisanja kraljevskom krunom, Stefan Prvovenčani se oženio treći put izgleda 1216/1217. a žena mu je postala Ana Dandolo, unuka mletačkog dužda Enrika Dandola (koji je bio idejni tvorac napada na Carigrad u Četvrtom krstaškom ratu).[33]

Krunisanje za kralja i crkveno osamostaljenje[uredi | uredi izvor]

Krunisanje Prvovenčanog za kralja.

Posle višegodišnjeg iščekivanja kraljevske krune, konačno Prvovenčani je poslao predstavnika koji je ubedio papu Honorija III da pošalje kraljevsku krunu. Svi pisani izvori iz srednjeg veka opisuju jedno krunisanje Stefana Nemanje II Prvovenčanog, ali u njihovom opisu postoje značajne razlike. Zapadni (latinski) pisani izvori (Toma Arhiđakon i Andrija Dandolo) opisuju krunisanje koje je izvršio poslanik pape Honorija III,[34][35] domaći srpski izvori (Domentija Hilandarac i Teodosije Hilandarac) opisuju da je krunisanje izvršio arhiepiskop Sava Prvi.Stefan je prema freskopisanim izvorima bio krunisan krunom tipa stematogirion - tip krunskog venca. Kasniji Nemanjići su krunisani krunama tipa stema.[36]

Iz opisa arhiđakona Tome Splićanina[37] većina srpskih istoričara zamislila je da se krunisanje dogodilo 1217. godine, ali nije potpuno jasno kako su oni iz pisanja Tome Splićanina uspostavili direktnu vezu krunisanja Prvovenčanog i 1217. godine.[b] Ipak, to je zvanično mišljenje većine srpskih istoričara. Prvovenčani je takođe naredio da svi budući srpski kraljevi budu krunisani u Žiči.[40]

Ipak, izgleda da arhiđakon Toma Splićanin nije napisao da je krunisanje bilo 1217. godine, nego samo da je u avgustu 1217. kroz Split prošlo poslanstvo koje je u Rim poslao veliki župan Srbije da traži kraljevsku krunu[41] Drugačije krunisanje opisuju domaći pisci monasi Domentijan i Teodosije. Oni opisuju da je lično Sava I Srpski kao arhiepiskop na saboru u Žiči izvršio krunisanje svoga brata.[42][43] Teško je odbaciti opis koji je ostavio Savin učenik Domentijan. Domentijan je skoro sigurno poznavao jednog od prisutnih na krunisanju, svog učitelja, Savu I Nemanjića, a postoji i mišljenje da je Domentijan Hilandarac mogao prisustvovati krunisanju, to jest da je najpouzdaniji i osnovni izvor o krunisanju Prvovenčanog njegovo pisanje.[44] Izgleda da je Domentijan Hilandarac ne samo vremenski i prostorno bio bliži opisanom krunisanju, nego i verodostojniji kao istoričar od Tome Splićanina.[45] Domentijan Hilandarac je opisao da je krunisanje izvršio njegov učitelj Sava I Nemanjić kada je bio arhiepiskop, a to nije moglo biti pre 1219.

Ranije, neki istraživači su zamislili (Dragutin Anastasijević i drugi) da je posle osamostaljenja srpske arhiepiskopije izvršeno ponovno krunisanje Stefana Prvovenčanog po pravoslavnom obredu. Prema toj zamisli održan je i drugi krunidbeni državno-crkveni sabor 1221. godine,[9][10] u manastiru Žiči, podignutom kao sedište nove arhiepiskopije. Prema toj zamisli na saboru Sava I Nemanjić, papinom krunom (vencom) ponovo je krunisao (ovenčao) svog brata Prvovenčanog za kralja.[46] Opis krunisanja sličan Domentijanovom ostavio je i Teodosije Hilandarac.

Dva izvora nastala među Srbima bliži su po vremenu nastanka krunisanju Prvovenčanog od latinskih. Jedan od njih je najstariji pisani izvor u kome se Prvovenčani pojavljuje kao „krunisani kralj“ a to je njegovo pismo iz marta 1220. godine. Drugi po značaju domaći pisani izvor je detaljni opis koji je sredinom 13. veka napisao Domentijan Hilandarac u ’’Žitiju Svetog Save’’ i iz njih je nastalo novije mišljenje da je bilo samo jedno krunisanje Prvovenčanog, verovatno, na Božić 1219. godine, ili najkasnije početkom 1220. godine u Žiči, a da ga je izvršio arhiepiskop Sava I Nemanjić sa kraljevskom krunom poslatom iz Rima.[47]

Žitije Svetog Save

„ ... izabravši od svojih učenika … episkopa Metodija i posla ga u Rim … I napisavši poslanicu … papi ... molio je da mu pošalje ... blagosloveni venac, da venča svog brata na kraljevstvo po prvom otačastvu kraljevstva njihovog, u kome se i otac njihov rodi … u mestu zvanom Dioklitija, koje se zove veliko kraljevstvo od početka ... prenesen bi blagosloveni venac u otačastvo njegovo ... Prizvavši blagovernog brata svoga, prevelikog župana kir Stefana, u veliku arhiepiskopiju zvanu Ži(t)ču … preosvećeni kir Sava satvori po običaju svenoćno stojanje … i posle ... ishoda svete liturgije, uzevši sveti venac u velikom svetilištu, venča blagovernog brata svoga, i pomaza ga Duhom svetim na kraljevstvo da se zove samodržavni gospodin kir Stefan kralj svih srpskih i pomorskih zemalja.“

Domentijan Hilandarac, [48]

Od pape poslata kraljevska kruna podizala je ugled srpskog vladara Stefana Prvovenčanog i predstavljala je međunarodno pravno priznanje Srbije kao nezavisne države. Istovremeno, priznanje krune iz Rima u Srbiji je podizalo ugled rimskog pape. Pre krunisanja u povelji koju je izdao Hilandaru on se potpisao kao „veliki župan Stefan namesnik gospodin sve Srpske Zemlje”. Posle krunisanja on je u poveljama manastirima (Žiči i Svete Bogorodice na Mljetu) potpisan kao „Stefan, po Božijoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja” i „Stefan, po milosti Božjoj venčani kralj i samodržac sve Srpske Zemlje i Pomorja”. Kao prvi od Nemanjića koji je dobio kraljevski venac, nazvan je „prvovenčani kralj” i iz tog srednjovekovnog opisa je izvedeno ime pod kojim je danas poznat Prvovenčani.[49]

Pored istoričara, neki misle da su značajna mišljenja Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića koji kažu da se krunisanje krunom pape Honorija III nije desilo.[50]

Samostalnost Srbije nije mogla biti potpuna dok su njeni stanovnici priznavali versku vlast starešina koji su bili u drugim državama. Većina, pravoslavni Srbi su bili pod verskom vlašću Ohridske arhiepiskopije. Zato je uz dogovor sa starijim bratom i vladarom Srbije, Sava I Nemanjić, iguman manastira Studenice, otputovao u Nikeju. Tu su bili proterani vizantijski car Teodor I Laskaris i vaseljenski patrijarh Manojlo Haritopul i Sava je od njih tražio samostalnost za Srpsku pravoslavnu crkvu. Prilike za takav zahtev su bile povoljne. Između Grka u Nikeji i Epiru postojao je sukob oko toga ko je zakoniti naslednik carstva Romeja. Za cara i patrijarha u Nikeji molba Save I Nemanjića bila je prilika da se istakne značaj Nikeje kao središta istočnog hrišćanstva. Car Teodor Laskaris i patrijarh Manojlo odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa 1219. godine, a ispunili su i njegovu drugu molbu da se budući srpski arhiepiskopi biraju u Srbiji. Posle povratka u Srbiju 1219. arhiepiskop Sava je uređivao crkveni život novostvorene arhiepiskopije i stvarao nove episkopije. Možda nije sve nove episkopije osnovao 1220. godine, a za sedište arhiepiskopa određen je manastir Žiča.[51][52][53]

Prsten kralja Stefana Prvovenčanog. Sačuvan je uz njegove mošti u Studenici.[54] Prsten je izrađen od zlata i ukrašen je ornamentom od filigranskih pletenica.

Poslednje godine i smrt Prvovenčanog[uredi | uredi izvor]

Kako se za Prvovenčanog beleži da je bolovao pred smrt, a njegov sin Stefan Radoslav se u dve odluke gradskog veća Kotora iz 1221. godine i jednoj iz 1227. godine spominje kao kralj nastala je pretpostavka da je pred kraj vladavine Prvovenčani vlast delio sa najstarijim sinom, ali o tome postoje razčičita mišljenja u istoriografiji. Radoslav je verovatno dobio samo na upravu deo Zahumlja i Zete sa Kotorom i tu je bio kralj, to jest bio je samo upravnik jedne oblasti u Srbiji, slično kao što je to ranije bio i kralj Vukan.[55][56]

Stefan Prvovenčani je umro 24. septembra, ali o kada je reč o godini smrti, u istoriografiji su iznošenja razna mišljenja, od 1223.[57] do 1227.[15] Pred smrt se razboleo i bolovao je na nekom od svojih dvorova. Tu ga je našao arhiepiskop Sava I i neposredno pre smrti zamonašio davši mu ime Simon.[14] Prvo je bio sahranjen u manastiru Studenici, a posle toga u svojoj zadužbini manastiru Žiči. Njegove mošti su prenošene petnaestak puta, od toga tri prenosa su bila u vreme Karađorđa: Prvi je bio u vreme Kočine krajine, drugi prenos bio je u proleće 1806. kad je Studenica popaljena i bila privremeno napuštena, kada su mošti smeštene u manastir Vraćevšnicu. Treći prenos bio je pred sam kraj ustanka 1813. kada su mošti sklonjene u manastir Fenek.[58] Od 1839. godine mošti počivaju u manastiru Studenici, sa izuzetkom Prvog svetskog rata kada su bile prenete u Peć i potom u manastir Ostrog.[59]

Stefana Prvovenčanog na prestolu je nasledio najstariji sin Stefan Radoslav. Stefan Prvovenčani je podigao manastir Žiču, a takođe je napisao „Žitije Svetog Simeona“, to jest biografiju svog oca Stefana Nemanje I i čuda duše Svetog Simeona posle smrti tela.

Imao je četiri sina, među njima buduće kraljeve Radoslava, Vladislava i Uroša I, zatim Predislava, budućeg srpskog arhiepiskopa Savu II i kćerku Komninu[60][61], dok pojedini izvori navode da je imao još jednu ćerku[62], pod imenom Renijera.[63]

Srpska pravoslavna crkva ga proslavlja od vremena vladavine Nemanjića kao prepodobnog svakog 24. septembra tj. 7. oktobra po novom kalendaru. Zato su dan i mesec njegove smrti nesporni, ali je manje izvesno da li je umro baš 1227. godine, ili možda 1228.

„Žitije Svetog Simeona“ od Stefana Prvovenčanog[uredi | uredi izvor]

Stefan Prvovenčani bio je vaspitan u vizantijskom duhu, ljubitelj književnosti i „razuman i vešt pripovedač“, kako ga naziva Teodosije, učenik Domentijana i biograf Svetog Save.

„Život i podvizi Svetog Simeona“ (1216) su prva srpska celovita biografija. Obuhvata sav život Stefana Nemanje I, od rođenja do smrti, obuhvatajući i čudne događaje posle smrti u kojima su se ispoljile njegove natprirodne moći. Delo je napisano panegiričnim stilom. Dominantni postupci su apstrahovanje, idealizacija i spiritualizacija stvarnosti.

Od čoveka iz Savinog spisa, Nemanjin lik doživljava ogromnu promenu - gubi sve ljudske crte i postaje instrument božanske pravde - svetitelj, čudotvorac i božiji izabranik. Takođe, u odnosu na Savin emocionalno obojeni stil, kod Prvovenčanog ne postoje životne i potresne scene. To ne dozvoljava sam način izlaganja Prvovenčanog koji se odvija prema biblijskom modelu.

Porodica[uredi | uredi izvor]

Supruge[uredi | uredi izvor]

Muška deca[uredi | uredi izvor]

Ženska deca[uredi | uredi izvor]

Unuci[uredi | uredi izvor]

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Zavida
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Stefan Nemanja I
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Stefan Prvovenčani
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Ana Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Popularna kultura[uredi | uredi izvor]

U srpskoj TV seriji Nemanjići — rađanje kraljevine, Stefana Prvovenčanog tumači Vojin Ćetković.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

U srpskoj javnosti (mediji,[64][65] udžbenici...) o Stefanu Nemanjiću se često pogrešno govori kao o prvom srpskom kralju (prvovenčani-prvokrunisani). Ispravno je tumačiti reč prvovenčani kao prvi krunisani (venac je kruna) iz dinastije Nemanjića, a ne kao prvi srpski kralj, jer je bilo srpskih kraljeva i pre Nemanjića. Tako Andrija Kačić Miošić u Razgovorima ugodnim narodna slovinskoga piše o kraljevima Mihailu i Bodinu: "Na 1077. Kraljevaše u srbskoj zemlji kralj Mihajlo. Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin." [66]. Danijele Farlati u Svetom Iliriku piše o kralju Pavlimiru: "... Dolazak Pavlimira i ostalih Srba... hrvatski duks i srpski kralj sa svojim plemićima i velikašima... Stoga se morao zadovoljiti dalmatinskom Srbijom... obje Srbije su se ujedinile u jedno kraljevstvo..."[67][68]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kao lično ime za Prvovenčanog (Nemanju II) često se piše „Stefan Nemanjić”. Ipak, „Stefan Nemanjić” je i kralj Dragutin (Stefan Dragutin Nemanjić), i kralj Dečanski (Stefan Uroš III Nemanjić) i svi ostali vladari iz te porodice. Izgleda da nije u skladu sa pravopisom za jednog od vladara iz porodice Nemanjića kao lično ime upotrebiti samo „Stefan“, ili samo „Stefan Nemanjić“. „Stefan“ se može ispravno koristi samo zajedno sa ličnim imenom, u ovom slučaju „Stefan Nemanja II“, ili sa nadimkom „Stefan Prvovenčani“. Nemanjići (i njihovi pisari) su koristili oblike kao „Simeon Nemanja I“ i „Uroš III“, ali nikada nisu koristili oblike kao „Stefan II“ i slično. Iz toga se vidi da su za Nemanjiće (i njihove pisare) lična imena vladara iz te porodice Nemanja i Uroš, ali ne i „Stefan“. „Stefan“ je upotrebljavano u značenju funkcije u državi, to jest samo kao „Ovenčani“ (Krunisani). Zbog toga, „Stefan Nemanjić“ je samo uopšteno „Ovenčani Nemanjić“, a lično ime moralo je biti: Nemanja (II), Radoslav i slično.[1]
  2. ^ U Tominom opisu govori se o periodu od 23.08.1217. i početku 1218. godine. On je napisao: „23. avgusta godine …. 1217. dođe kralj Andrija u grad Split.“ Posle toga opisao je svečani doček uz belešku: „pričalo se da je u kraljevoj pratnji tada bilo više od 10.000 konjanika.“ Posle pisanja da je kralj zadržao u Splitu opremajući brod, Toma nastavlja: „U međuvremenu se kralj ukrcao na brodove i krenuo na nameravani put.“ Opis boravka Andrijine vojske na područku Splita Toma je završio rečenicama: „Kralj nije mogao imati toliko brodova da budu dovoljni za prevoz svih krstaša. Zbog toga su neki bili prisiljeni vratiti se kući, a drugi su čekali do sledeće godine.“ Ove reči „sledeće godine“ se odnose na 1218. godinu, a direktno posle njih sledi opis koji je za krunisanje Prvovenčanog značajan. U tom delu neposredno posle 1218. Toma je napisao: „U isto vreme gospodar Srbije, ili Raške Stevan, koji se nazivao velikim županom, pošalje izaslanike do Rimske stolice i isposluje od vrhovnog sveštenika Honorija kraljevsku krunu. On [Honorije III] je bio poslao izaslanika iz svoje najuže pratnje, koji dođe i okruni njega [velikog župana] kao prvog kralja njegove zemlje.“ Pitanje je na šta se podnose reči „u isto vreme“? Neposredno ispred njig je 1218. godina i to se mora prvo pomislit, ali u većem tekstu ispred bio je i opis događaja od 23.8.1217. godine, to jest u celini opis događaja u 1217. i 1218. Dakle postoje samo dva ispravna objašnjenja šta „u isto vreme“ na tom mestu za Tomu znači. Prvo to može značiti 1218. godinu, a drugo može značiti širi vremenski period koji obuhvata najmanje 1217. i 1218, a možda neku godinu više. Toma Splićanin je pisao o događaju posle približno pola veka i „u isto vreme“ nije nužno morao biti kratki period od jedne godine. Upadljivo je da, u Tominom opisu nema direktne veze opisa krunisanja Prvovenčanog sa 1217. godinom, nego postoji direktna veza 1218. i opisa krunisanja Prvovenčanog za kralja, ali je moguće zamisliti da on piše o nizu događaja koji su se desili u dve (1217—1218), ili nekoliko godina oko 1218. Zbog toga nije potpuno jasno kojom logikom većina srpskih istoričara bira 1217. kao godinu kraljevog krunisanja, a ne recimo 1218. To pre liči na proizvoljni, nego logički izbor.[38][39]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Logos 2017, str. 127-133.
  2. ^ Orbini 1999, str. 315-316. Prema Orbinu: „Nemanja II, nasledi od oca tolike države… Htede uzeti naslov kralja Raške, odnosno kralja Srbije… Bi okrunjen kraljem Raške… a pri posvećenju zatraži da mu ime Nemanja bude promenjeno u Stefan. Od toga potiče običaj da svi srpski kraljevi, njegovi naslednici iz kuće Nemanjića, nose ime Stefan.“ Orbin je očigledno imao neku delimično izmenjenu tradiciju o Nemanji II i njegovom krunisanju, ali greši kada piše da je lično ime Nemanja II zamenjeno zajedničkim vladarskim imenom Stefan. Nemanjići su zadržavali svoja lična imena, ali kao vladari u nekim slučajevima isticali su samo zajedničko vladarsko ime Stefan i samo njime potpisivali državne dokumente..
  3. ^ Marjanović-Dušanić 1997, str. 46-47. Sam Sava pripoveda u žitiju svog oca kako je Nemanja izabrao za naslednika „plemenitog i dragog sina Stefana Nemanju“ … Sava naziva brata „Stefanom Nemanjom“. U životopisu Svetog Simeona od Domentijana, Nemanja je nazvan Nemanjom I, što implicitno potvrđuje zaključak, izveden iz Savinih reči, da je budući Stefan Prvovenčani na rođenju dobio ime Nemanja. Sva je prilika da je Nemanja (II)....
  4. ^ a b Logos 2017, str. 143, 148, 154.
  5. ^ a b Pavlović 1970, str. 64-65.
  6. ^ Sveti Sava 2009, str. 12, 76.
  7. ^ a b Ostrogorski & Barišić 1971, str. 166.
  8. ^ Logos 2017, str. 154-156.
  9. ^ a b Danilović 2014, str. 28-29, 157.
  10. ^ a b Marjanović-Dušanić 1997, str. 206.
  11. ^ Logos 2017, str. 160-168 sa napomenom 818.
  12. ^ Bogdanović 1981, str. 315-327.
  13. ^ a b v g d Prvovenčani.
  14. ^ a b Pavlović 1970, str. 236-239.
  15. ^ a b Marković 2009, str. 13-15.
  16. ^ Logos 2017, str. 169 sa napomenom 836.
  17. ^ Novaković 1958, str. 179, 186-187.
  18. ^ Marjanović-Dušanić 1997, str. 104-108. Ona piše da su na izbor naslednika uticale lične sposobnosti Prvovenčanog, njegovo srodstvo sa carskom porodicom, a verovatno i rođenje kada je njegov otac Nemanja I već bio veliki župan, to jest 1166. ili posle pobede kod Pantina 1168.
  19. ^ Ostrogorski & Barišić 1971, str. 154-157.
  20. ^ Logos 2017, str. 139-140.
  21. ^ Ostrogorski & Barišić 1971, str. 164.
  22. ^ Pavlović 1970, str. 51-52. Sava očigledno piše o Stefanu Nemanji II.
  23. ^ Logos 2017, str. 140-142, 154-156 i 158 sa napomenom 784. Iz povelje Splitu izdate 1190-92. i natpisa u Kotoru iz 1195. vidi se da je Vukan bio knez, ali i samozvani kralj u Zeti oko 1191. godine, to jest znatno pre nego je njegov srednji brat postao veliki župan.
  24. ^ Logos 2017, str. 145 sa napomenom 720.
  25. ^ Ostrogorski & Barišić 1971, str. 164-166.
  26. ^ Fejér 1829, str. 395.
  27. ^ Logos 2017, str. 156-157.
  28. ^ Ćirković 1981, str. 269-270.
  29. ^ Logos 2017, str. 155-156.
  30. ^ Sveti Sava 2009, str. 76, 77.
  31. ^ Ferjančić 1981, str. 305.
  32. ^ Ferjančić 1981, str. 305-307.
  33. ^ Komatina 2014, str. 7-22.
  34. ^ Ferjančić 1981, str. 300.
  35. ^ Arhiđakon Toma 2003, str. 93.
  36. ^ https://www.srbijadanas.net/evo-kako-je-krunisan-prvi-srpski-kralj-stefan-prvovencani-u-zici-na-spasovdan-20-maja-1221/
  37. ^ Spis Tome Splićanina, pristupljeno 31. marta 2018.
  38. ^ Arhiđakon Toma 2003, str. 92-94.
  39. ^ Logos 2017, str. 165-167.
  40. ^ Kalić 1998, str. 77-87.
  41. ^ Arhiđakon Toma 2003, str. 93. On je opisao da je ugarski kralj Andrija II (1205—1235) otišao preko Splita u krstaški pohod u Svetu zemlju u avgustu 1217. a posle toga piše da su neki vojnici koje je ostavio napustili Split sledeće 1218. Nakon spominjanja početka 1218. Toma dodaje: „U isto vreme gospodar Srbije ili Raške Stevan, koji se nazivao velikim županom, poslao je izaslanike ... i isposlovao od Honorija kraljevsku krunu. On [Honorije III] je poslao izaslanika iz svoje najuže pratnje, koji dođe i okruni ga [velikog župana] kao prvog kralja njegove zemlje.” Iz ovog izgleda da je Tomi Splićaninu važno kada je prošlo poslanstvo koje je poslato iz Srbije u Rim papi, ali ne i kada je bilo krunisanje, ali ako on piše o vremenu krunisanja to može biti pre početak 1218. nego 1217.
  42. ^ Pavlović 1970, str. 226, 227.
  43. ^ Teodosije 2009, str. 71-72.
  44. ^ Logos 2017, str. 167. „Domentijan je dobro poznavao Savu I i opis krunisanja je dobio od njega, ili čak gledao svojim očima taj događaj, kao učenik Save I. Toma Splićanin nije morao poznavati papinog poslanika koji je odneo krunu, a mogao je pisati o krunisanju ono što je zamislio kao uobičajeno, to jest da je donosilac krune izvršio i krunisanje.“.
  45. ^ Basić 2005, str. 12, 14-15. Za Tomu Splićanina postoje ozbiljne sumnje hrvatskih istoričara da je pišući svesno prećutkivao izvore za koje je znao, a upisivao legendarne priče i tako stvarao falsifikate.
  46. ^ Pavlović 1970, str. 227.
  47. ^ Logos 2017, str. 160-168.
  48. ^ Pavlović 1970, str. 226-227.
  49. ^ Logos 2017, str. 127-133, 168-169.
  50. ^ SVETI SAVA – Strana 22 – Svetosavlje
  51. ^ Pavlović 1970, str. 203-204, 216.
  52. ^ Stojanović 1927, str. 182 i 187. Stari srpski letopisi nabrajaju 12 episkopija u Savinoj arhiepiskopiji, ali u tom nabrajanju greškom se pojavljuju Beogradska i Braničevska episkopija. One su bile izvan Srbije u vreme Prvovenčanog. Nije jasno šta je bilo sa starim sedištem episkopije u Lipljanu. Lipljan se nalazio u Srbiji, ali možda nije bio tada sedište episkopa. Ipak, u spiskovima starih srpskih letopisaca se pojavljuje Gračanica kao sedište lipljanskog episkopa. Tako da je bilo 10 episkopija, ili 11 sa Lipljanom..
  53. ^ Logos 2017, str. 161-164.
  54. ^ Prsten kralja Stefana Prvovenčanog
  55. ^ Sindik 1988, str. 23-29.
  56. ^ Bubalo 2009, str. 201-227.
  57. ^ Bubalo 2020, str. 99-118.
  58. ^ Živorad Janković: Smrt Stefana Prvovenčanog („Pravoslavlje“, br. 941, 1. jun 2006)
  59. ^ „Monah Simon, kralj Prvovenčani, brat Svetog Save (SPC, 7. oktobar 2016)”. Arhivirano iz originala 12. 10. 2016. g. Pristupljeno 15. 10. 2016. 
  60. ^ Veselinović, Andrija; Ljušić, Radoš (2001). Srpske dinastije. Novi Sad: Plantoneum. ISBN 86-83639-01-0. 
  61. ^ Spasić, Dušan; Palavestra, Aleksandar; Mrđenović, Dušan (1991). Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele (prema tablicama Alekse Ivića) (na jeziku: srpski) (2. izd.). Beograd: Bata. ISBN 978-86-7685-007-5. Pristupljeno 10. 10. 2023. 
  62. ^ Genealogy.eu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. jun 2008), sajt koji sadrži porodična stabla kraljevskih i plemićkih porodica
  63. ^ Gresi prelepe Evdokije („Večernje novosti“, feljton „Žene srpskih vladara“, 24. januar 2011), Pristupljeno 8. 4. 2013.
  64. ^ Politika, Novi dodatak povodom osam vekova od krunisanja prvog srpskog kralja, br. 37310, 24. septembar. Beograd. 2017. 
  65. ^ Radmila, Mišev (2017). Svetosavsko Zvonce, br.7. Beograd: SPC. 
  66. ^ Kačić Miošić, Andrija (1756). Razgovori ugodni naroda slovinskoga. 
  67. ^ Farlati, Danijele (1817). Illyrici sacri, svezak VII str. 5., desni stubac dolje (napomena: ne rimsko V nego arapski broj 5. br.str.). Mleci. 
  68. ^ Nikčević, Vojislav (2014). Monumenta Montenegrina, str. 699., 700. Podgorica: Matica crnogorska. 

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Primarni izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Veliki župan Raške
(11961217. ili 1219)
Raška/Srbija postaje kraljevina
Raškom/Srbijom vlada veliki župan
Kralj Srbije
(1217. ili 12191227)