Stogodišnji rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stogodišnji rat
Vreme13371453. (116 godina)
Mesto
Na teritoriji današnje Francuske
Ishod Francuska pobeda
Dinastija Valoa obezbeđuje presto
Sukobljene strane

Dinastija Valoa

Dinastija Plantagenet

Stogodišnji rat (13371453) predstavlja seriju konflikata između Engleske i Francuske, a u kasnijoj fazi i Burgundije.

Rat se uglavnom vodio u Francuskoj i imao je karakter i francuskog građanskog rata i međunarodnog rata.

Rat je istorijski značajan po uvođenju novih oružja i novih taktika. Pokazalo se da treba napustiti stari sistem feudalnih armija u kojima je dominirala teška konjica.[1]

Prvi put u srednjem veku pojavljuju se prve stajaće vojske u Zapadnoj Evropi. Menjaju se uloge plemića i seljaka. Taj rat se smatra jednim od najznačajnijih u srednjovekovnoj istoriji.[2]

Rani povodi (911—1314)[uredi | uredi izvor]

Izabela Francuska
Jovanka Orleanka tokom opsade Orleana
Evropa tokom Stogodišnjeg rata, 1430.

Karolinški vladar Karlo III Prosti dopušta Vikinzima 911. da se nasele u Normandiji. Vikinzi poznati kao Normani predvođeni Vilijamom Osvajačem (vojvoda normandijski) osvajaju Englesku 1066. Vilijam Osvajač postaje kralj Engleske.

Anglo-Normani su vladali Normandijom i Engleskom preko 150 godina. Oni 1216. gube većinu teritorija u Francuskoj.

Engleski plemići XIV veka su uglavnom bili potomci Anglo-Normana, još uvek su govorili verziju francuskog jezika i pamtili su da su njihovi dedovi vladali Normandijom. Međutim sanjali su da opet vladaju njihovom domovinom Normandijom. To je bila bogata zemlja, pa bi njenim osvajanjem i Engleska postala bogatija.

Pred rat (1314—1337)[uredi | uredi izvor]

Dinastija Kapet je vladala Francuskom 320 godina. To je bila najduža kontinuirana dinastija u srednjovekovnoj Evropi. Kada je umro 1314. Filip IV Lepi ostala su mu tri muška naslednika: Luj X, Filip V Visoki i Karlo IV Lepi.

Najstariji sin Luj X relativno rano umire 1316. i ostavlja sina, koji umire iste godine, te ćerku Jovanu II od Navare. Srednji sin Filip V Visoki pušta glasine da Jovana od Navare nije ćerka od Luja X, nego je posledica majčine nevere. Filip V Visoki umire 1322, pa na vlast dolazi najmlađi sin Karlo IV Lepi.[3]

Karlo IV Lepi vodi kratki rat 1324. sa engleskim kraljem Edvardom II. Najveći događaj toga rata je bila engleska opsada tvrđave La Reole na reci Garonji. Engleska vojska se predala, a posle rata Engleska ostaje u posedu samo Bordoa i malog pojasa uz obalu. Engleska diplomatija je bila zauzeta pitanjem kako povratiti izgubljene teritorije.

Zbog poraza u ratu stvara se jaka opozicija engleskom kralju.[4]

Dinastija Kapet ostaje bez muških naslednika[uredi | uredi izvor]

Kralj Francuske i Navare Karlo IV Lepi umire 1328, bez muškog naslednika i time stvara veliku krizu. Dinastija Kapeta je izložena opasnosti potpunog gašenja i nestajanja.

Englezi smatraju da je njihov kralj naslednik francuske krune preko Izabele Francuske[uredi | uredi izvor]

U Engleskoj je živela Izabela Francuska, sestra francuskog kralja Karla IV Lepog i supruga engleskog kralja Edvarda II. Ona je kontrolisala englesko kraljevstvo. Prisilila je svog slabog supruga kralja Edvarda II da abdicira u korist sina Edvarda III. Time je mladi Edvard III faktički bio jedini muški naslednik dinastije Kapeta. Po engleskoj interpretaciji feudalnih zakona Edvard III treba postati engleski kralj.[5]

Francusko plemstvo ima drugi princip za izbor kralja[uredi | uredi izvor]

Filip VI Valoa

Francusko plemstvo ne želi da im vlada stranac, a posebno ne engleski kralj. Francusko plemstvo je tvrdilo da nasledstvo ko će biti kralj može da ide samo kroz neprekinutu mušku liniju, a Edvard III je bio naslednik preko majke Izabele Francuske, dakle prekidala se muška linija. Taj princip je poznat kao Salijski zakon, jer potiče od Salijskih Franaka. Mlađi brat Filipa IV je bio Karl Valoa, a on je imao sina Filipa Valoa (Filip VI Valoa).

Francusko plemstvo po pravilu muške linije smatra da Filip Valoa (Filip VI Valoa) treba biti kralj.

Edvard III odustaje od pretenzija na presto u zamenu za Gaskonju[uredi | uredi izvor]

Edvard III

Englezi su kontrolisali Gaskonju, a to je danas jugozapad Francuske. Te teritorije su bile ostatak nekad velikih teritorija u Francuskoj. Gaskonja je proizvodila so i vino i bila je profitabilna za englesko plemstvo. Gaskonja je bila poseban feud od francuske krune, koji nije bio teritorija Engleske. Filip VI Valoa zato traži da bude priznat kao suveren u Gaskonji, a Edvard III želi s druge strane da povrati izgubljene teritorije.[6]

Kompromis iz 1329. godine nije zadovoljavao nijednu stranu. Međutim Edvard se suočavao sa problemima kod kuće, pa 1331. prihvata Filipa VI kao kralja Francuske i odustaje od polaganja prava na francuski tron. Tačnije Edvard III dobija Gaskonju u zamenu za priznanje da je Filip VI legitimni kralj Francuske.

Filip VI Valoa zahteva Gaskonju i time počinje rat[uredi | uredi izvor]

Edvard III kreće 1333. u rat protiv škotskog kralja Davida II i time počinje Drugi rat za nezavisnost Škotske. Filip VI Valoa to smatra dobrom prilikom da ponovo zahteva Gaskonju. Škotski kralj David II je poražen i pobegao je 1333. u Francusku. Filip VI pravi planove da zauzme Gaskonju i da povrati Davida II na škotski presto. Otvorena neprijateljstva nastaju kada francuski brodovi počinju napade na naselja na Lamanšu. Filip VI zahteva Gaskonju citirajući feudalni zakon, a Edvard III odgovara da je on legitimni kralj Francuske. Na dan svih svetih 1337. proglašava se rat.

Početak rata (1337—1370)[uredi | uredi izvor]

Rat se može podeliti u 4 faze:

  • faza engleskog uspeha pod Edvardom III 13371360.
  • Francuzi su uspešni i skoro izbacuju Engleze 1360—1400.
  • velike engleske pobede pod Henrijem V 1400—1429.
  • ujedinjena Francuska pod Valoa kraljevima 1429—1453.

Kad je počeo rat Francuza je bilo 14 miliona, a Engleza 2 miliona. Osim toga Francuska je imala najviše vitezova u Evropi, a bili su i najbolje obučeni.

U početku je Edvard III imao saveznike iz Flandrije i Holandije, ali nakon neuspeha, ta koalicija se raspada 1340. Veliki troškovi održanja vojske van teritorija Engleske i plaćanja stranih vitezova dovode Englesku do bankrotstva.

Bitka kod Slija

Na moru Francuska je bila neko vreme superiornija, tako da su razorili nekoliko gradova na engleskoj obali. Međutim jedan pokušaj da spreči iskrcavanje Engleza pretvara se u bitku. Francuska flota je uništena 1340. u bici kod Slija, pa od tada Englezi dominiraju Lamanšom i sprečavaju francuske invazije.

Tokom 1341. konflikt oko nasledstva vojvodstva Bretanje pretvara se u Rat za bretonsko nasleđe. U tom ratu Engleska i Francuska podržavaju suprotstavljene pretendente, a rat se tu odvija nekoliko godina, pri čemu gradovi nekoliko puta prelaze iz ruke u ruku. Rat u Gaskonji isto tako se vodi promenljivom srećom za obe strane.

Težak poraz francuskih vitezova u bici kod Kresija[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Kresija

U julu 1346. Edvard III se iskrcava u Normandiji i odlučuje da krene prema severu i da uništava usput. Smatrao je da ne može držati teritoriju. Filip VI Valoa je krenuo sa velikom vojskom da ga zaustavi. Razvija se velika bitka kod Kresija 1346. Mnogo veća francuska vojska je napadala engleske i velške strelce. Svi francuski napadi su odbijeni sa teškim gubicima na francuskoj strani. Engleski vrlo dugi lukovi pokazali su se kao razarajuće oružje, jer su probijali skoro sve oklope. Engleska vojska je kombinovala strelce vrlo dugih lukova sa drugim profesionalnim oružanim formacijama. Bitka kod Kresija bila je težak poraz za Francuze, a poznata je i zbog toga što predstavlja početak kraja vitezova i početak modernih koncepata ratovanja.[7]

Edvard III je nastavio bez otpora prema severu, gde opseda Kale, koga i zauzima 1347. godine. Iste godine Englezi pobeđuju Škote i zarobljavaju kralja Davida II, pa time smanjuju škotsku opasnost.

Pojava kuge 1348.[uredi | uredi izvor]

Kuga je harala celom Evropom 1348. pa je i Engleska sprečena da finansira ili vodi rat. Kugu su tada zvali Crna Smrt. U Francuskoj umire Filip VI Valoa, a na vlast dolazi kralj Jovan II Dobri.

U Bretanji su se nastavili sporadični sukobi kao viteška Bitka Tridesetorice 1351, u kojoj je 30 francuskih vitezova pobedilo 30 engleskih vitezova. U skladu sa tradicijom Francuzi su tražili otkup za pobeđene protivnike.

Posle Crne smrti (kuge) Engleska je uspela da se finansijski oporavi.

Zarobljen francuski kralj Jovan II Dobri u bici kod Poatjea[uredi | uredi izvor]

Sin Edvarda III Edvard Crni Princ započeo je invaziju iz Gaskonje 1356. i pobeđuje u bici kod Poatjea. Engleski strelci ponavljaju istu taktiku kao u bici kod Kresija. Gaskonjski plemić Kaptal de Buh je predvodio napad sa strane, u kome zarobljava novog francuskog kralja Jovana II Dobrog i mnogo plemića.

Jovan II Dobri potpisuje mir sa Edvardom, a u njegovom odsustvu vlast se raspada. Odredili su da otkup za kralja Jovana II Dobrog bude 2 miliona tadašnjih novčanih jedinica, a Jovan II Dobri smatra da on vredi mnogo više, pa otkupna cena postaje 4 miliona.[8]

Drugi Londonski sporazum 1356.[uredi | uredi izvor]

Sklapa se Drugi Londonski sporazum 1356, po kome članovi kraljevske porodice Valoa treba da budu taoci u Londonu, dok se ne isplati 4 miliona otkupa. Kralj Jovan II Dobri se može vratiti za to vreme da skupi otkup.

Francuska je po sporazumu dobila Akvitaniju, veliko jugozapadno područje Francuske sa gradovima Bordo i Poatje.

Kraljevski taoci su bili slobodni da se kreću okolo, pa su pobegli u Francusku. Jovan II Dobri je bio „dobar“ i viteški kralj pa se sam vraća u Englesku, jer je držao do svoje reči i časti. Jovan Dobri je umro u Engleskoj kao zarobljenik 1364, a Englezi su mu mrtvom ukazali veliku počast viteškom ceremonijom.

Seljačka pobuna u Francuskoj 1358.[uredi | uredi izvor]

U Francuskoj izbija 1358. pobuna seljaka Žakerija. Izbija delom zbog osiromašenja seljaka tokom rata, a delom zbog mržnje prema lokalnom plemstvu. Počeli su u Boveu, severno od Pariza, pa su se raširili. Uništili su mnoge dvorce i pobili su mnogo plemića, ali su sami bili poraženi krajem leta.

Edvard III napada Francusku, nadajući se da će iskoristiti nezadovoljstvo i domoći se trona. Međutim uprkos slabom francuskom otporu ne uspeva da osvoji ni Pariz ni Rems. Sklapa se sporazum u Bretanji 1360. po kome se Edvard III odriče francuskog trona, ali povećava englesku teritoriju u Akvitaniji, a i Kale postaje engleski. U stvari Edvard se nikad ne odriče francuskog trona, a Šarl V Mudri će mu oduzeti teritorije čim postane kralj.

Pola francuskih vazala postali su engleski saveznici, što je bila očita prednost ujedinjene Engleske protiv razjedinjene Francuske pune vazalnih teritorija.

Francuska pobeda pod Karlom V Mudrim (1370—1400)[uredi | uredi izvor]

Karlo V Mudri

Tokom vladavine Šarla V Mudrog Engleska se konstantno povlači. Iako u Bretanji pobeđuje engleski kandidat za presto Ivan V Bretanjski, Francuska ne trpi štetu jer se Ivan V Bretanjski miri sa Francuzima, a bretanjski komandant Bertran dk Geklen prelazi na stranu Karla Mudrog i postaje jedan od najboljih francuskih generala.

Edvard Crni Princ je zauzet ratom u Španiji od 1366. Enrike II od Kastilje dolazi na vlast 1370. svrgavajući rođake Edvarda Crnog Princa. Osim toga Enrike II Kastiljski proglašava rat Engleskoj i Portugalu.

Crni princ[uredi | uredi izvor]

Edvard Crni Princ

Edvard Crni Princ je bio najbolji komandant toga doba i kao veliki inovator u tehnici ratovanja i kao komandant odbrane Akvitanije. Bolji je bio od svih francuskih komandanata. Međutim, samo posle dve godine rata u Francuskoj, razrešavaju ga dužnosti, delom zbog finansijskih problema, jer je uvukao Englesku u veliki dug, delom zbog brutalnosti, posebno u opsadi Limoža 1370, a delom zahvaljujući starosti.

Bertran di Geklen i uspešna fabijanska taktika francuske vojske[uredi | uredi izvor]

Crni Princ je razrešen dužnosti pa je Francuzima mnogo lakše.

Od 1370. Francuzi uspevaju na mnogo mesta da potisnu Engleze izbegavajući velike odlučne bitke. Francuska je bila isuviše velika da bi je neko lako osvojio i držao. Što bi Englezi više osvojili trebalo im je više vojske za držanje zaposednutog i time bi im se smanjivala udarna moć.

Bertran du Gesklin je do svoje smrti 1380. tako osvajao grad za gradom Akvitanije, uključujući Poatje 1372. i Beržerak 1377. Bertran du Gesklin je savetovao Karla V Mudrog da izbegava bitke sa Englezima, a sam je bio veoma uspešan u fabijanskoj taktici. Borio se samo u dve velike bitke i obe je izgubio i bio zarobljen.

Bertran du Gesklin je imao i sreće jer su engleski komandanti nakon Crnog Princa bili više zainteresovani za svoje poslove van Francuske. Engleski odgovor na fabijansku taktiku bili su razarajući vojni pohodi, ali pošto nisu uspevali da navuku Bertrana du Gesklina u otvorenu bitku, nisu ostvarivali svoje ciljeve.

Engleski pomorski poraz[uredi | uredi izvor]

Kastiljska i francuska flota nanose vrlo težak poraz engleskoj mornarici u bici kod La Rošela 1372.

To utiče na smanjenje engleske trgovine i snabdevanja, pogoršavajući inače tešku finansijsku situaciju Engleske.

Crni Princ umire 1376, a kralj Edvard III 1377, pa maloletni Ričard II postaje kralj.

Engleske pobede pod Henrijem V (1400—1429)[uredi | uredi izvor]

Francuska 1428.

Henrik IV je planirao pohode na Francusku, ali nije uspeo, jer je kratko vladao.

Građanski rat u Francuskoj[uredi | uredi izvor]

U Francuskoj vlada Šarl VI Ludi, koji jednog momenta poludi, pa je izbio sukob ko će vladati u ime neuračunljivog kralja. Njegov rođak Jovan II od Burgundije i brat Luj Orleanski se bore i u tom sukobu ubijen je Luj Orleanski. Porodica Armanjak dalje se bori protiv Jovana II Burgundijskog. Obe strane u građanskom ratu pozivaju 1410. Engleze da im pomognu.

Porodica Armanjak nudi 1414. engleskom kralju Henriju V da će vratiti Engleskoj granice iz 1369. u zamenu za podršku u građanskom ratu. Međutim Henrik V traži granice iz XIII veka.

Bitka kod Azenkura[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Azenkura

Henrijeva armija se iskrcala 13. avgusta 1415. godine u severnoj Francuskoj i opsela luku Harfler. Opsada je trajala duže nego što je očekivano. Grad se predao 22. septembra, ali ga engleska armija nije napustila do 8. oktobra. Pogodno vreme za pohod se bližilo kraju i engleska armija je pretrpela mnoge gubitke zbog bolesti. Henri V je odlučio da premesti većinu svoje armije (otprilike 9000 vojnika) do luke Kale, jedinog engleskog utvrđenja u severnoj Francuskoj, gde bi ona mogla da se ponovo snabde svim što je potrebno za nastavak pohoda naredne godine.

Dok je trajala opsada Harflera, Francuzi su uspeli da sakupe veliku feudalnu vojsku koju je D'Albre umešno rasporedio između Harflera i Kalea, podražavajući engleske manevre duž reke Some, onemogućavajući im da stignu do Kalea bez upuštanja u veći sukob. Krajnji rezultat je bio taj da je D'Albre naterao Henrija da se upusti u bitku kod Azenkura koju je, s obzirom na stanje njegove armije, trebalo da izbegne.

Englezi su imali 3 do 6 puta manje vojnika, ali opet pobeđuju. Francuzi su pretrpeli katastrofalan poraz izgubivši veliki broj vojnika.

Henrik V osvaja veliki deo Francuske[uredi | uredi izvor]

Posle jedne kopnene i pomorske pobede nad Francuzima tokom 1416, Henrik V zauzima veliki deo Normandije uključujući i Ruan 1419. i time vraćajući Normandiju pod englesku vlast posle 200 godina. Henrik V pravi savez sa Jovanom II od Burgundijem. Jovan II od Burgundije zauzima Pariz 1418. i ubija protivnika Armanjaka. Engleska vojska uništava iz zasede 1420. veliku francusko-škotsku vojsku 30 km od Lamanša.

Henrik V postaje regent Francuske i naslednik francuskog prestola[uredi | uredi izvor]

Francuzi su bili poraženi i morali su da prihvate neminovnost.

Ugovorom u Troju (1420) Henrik V prihvaćen je od strane Francuza kao regent i naslednik francuskog prestola. Ovo je potvrđeno njegovim brakom sa Katarinom Valoa, ćerkom kralja Karla VI Ludog. Istovremeno se Karlo VII Pobednik, sin Karla VI Ludog lišava prestola. Francuska skupština je potvrdila taj ugovor.

Henrik V umire 1422. samo dva meseca pre Karla VI Ludog. Posle smrti Karla VI Ludog, Henrik VI postaje kralj i Francuske i Engleske.

Pobede Engleza[uredi | uredi izvor]

Francuska od 1429. do 1453.

Posle smrti Henrija V Englezi su nastavili sa pobedama. Francusko-škotska vojska je poražena 1423. u bici kod Kravana.

Mnogo veća Francusko-škotska armija od 16.000 vojnika poražena je 1424. od anglo-burgundijske vojske od 9.000 vojnika. Skoro svi Škoti su izginuli u toj bici kod Verneja. I posle te bitke nema više značajnijeg škotskog doprinosa.

Tomas Rempston sa 600 vojnika uspeva 1426. godine da rastera preko 10.000 Francuza, koji su ga opsedali.

Pobedonosna Francuska 1429—1453.[uredi | uredi izvor]

Jovanka Orleanka[uredi | uredi izvor]

Jovana Orleanka; grafika iz 1485. godine

Englezi ponovo ulaze u rat 1428. i opsedaju Orlean. Nisu imali dovoljno snaga da zauzmu grad, ali i francuske snage su pasivne i ništa ne čine da se reše opsade. Jovanka Orleanka uspeva da nagovori Karla VII Pobednika da je pošalje u Orlean.

Tvrdila je da je dobila božje vizije i da joj božji glas govori da protera Engleze. Ona je uspela da podigne moral francuske vojske u Orleanu, tako da je prisilila Engleze da odustanu od opsade.

Inspirisani Jovankom Orleankom, Francuzi zauzimaju nekoliko jakih engleskih uporišta u Loari. Posle toga 8.000 francuskih vojnika u Pataju pobeđuje 3.000 Engleza. To je bila prva velika francuska kopnena pobeda. To otvara put za Karla VII da ode u Rems na krunisanje za kralja.

Jovanku Orleanku hvataju Burgundinci 1430. i predaju je Englezima, koji je ubijaju. Prestalo je francusko napredovanje i dolazi do pregovora.

Burgundija menja stranu[uredi | uredi izvor]

Filip III od Burgundije menja stranu 1435. i prelazi na stranu Francuza. Potpisuje se sporazum u Arasu i Pariz je vraćen francuskom kralju. Burgundija je želela da se širi u smeru Holandije.

Modernizacija francuske vojske i države[uredi | uredi izvor]

Karlo VII Pobednik počinje sa reorganizacijom vojske i vlasti. Modernizuje francusku vojsku, tako što zamenjuje feudalno regrutovanje profesionalnom stajaćom vojskom. Osim toga centralizuje francusku državu.

Englezi su i dalje bili taktički superiorniji. Džon Talbot, koji se specijalizovao za brze napade, pobedio je u oko 40 bitaka Francuze. Englezi su bili superiorniji u bitkama. Francuzi zato ponavljaju taktiku izbegavanja velikih bitaka, a s druge strane vraćaju grad po grad, jer Englezi nisu mogli da drže pod kontrolom tako veliku zemlju.

Francuzi zauzimaju Ruan 1449, a Šerbur, Bordo i Bajon 1451. Talbot je pokušao da povrati pod englesku kontrolu Gaskonju, ali poražen je topovima u bici kod Kastijona 1453. To je bila poslednja bitka Stogodišnjeg rata i prva bitka u Evropi u kojoj su topovi odlučili ishod bitke.

Značaj[uredi | uredi izvor]

Tokom stogodišnjeg rata način ratovanja i oružja su se bitno izmenila. Posle ovog rata više ne vredi tradicionalni srednjovekovni način ratovanja.

Francuska je imala 4 do 5 puta više stanovnika, tako da je izgledalo čudno zašto se rat toliko odužio.

Engleska je bila ujedinjena zemlja i posedovala je bolji finansijski sistem od Francuske. Englesko vođstvo je zbog velških i škotskih ratova stvorilo dobre koncepte vođenja rata. Edvard III je bitno unapredio sistem regrutovanja, zamenjujući feudalnu armiju armijom plaćenom za pohode van zemlje. Postavili bi se kapetani, koji bi regrutovali vojnike za svoje jedinice za određeni period. Time je Engleska dobila plaćenu profesionalnu armiju za ratove van zemlje. To se pokazalo mnogo boljim od feudalne vojske.

Francusko viteštvo se zasnivalo na primatu viteza, čiji cilj je bio oboriti protivničkog viteza i onda tražiti otkup.

Taktika Edvarda III je bila pobiti što više neprijatelja. Engleski vrlo dugi lukovi sa strelama pokazali su se kao razarajuće oružje, jer su probijali skoro sve oklope. Engleske vojske su kombinovale strelce vrlo dugih lukova sa drugim oružanim formacijama. Ta kombinacija pokazivala se kobna za protivničke francuske, škotske, velške i flamanske vojske. Često se dešavalo da protivnik završi sa hiljadama što mrtvih, što ranjenih, dok bi Englezi završavali sa vrlo malim žrtvama.

Veličina Francuske[uredi | uredi izvor]

Veličina Francuske sprečavala je dugu ili trajnu okupaciju. Englezi su imali nerešiv problem. Što bi više zauzeli teritorije trebalo im je više garnizona. To je umanjivalo udarnu moć engleske vojske. Tokom opsade Orleana engleska vojska oko Orleana imala je samo 5.000 vojnika, što je bilo manje od onih koje je opsedala. Francuzima je samo malo trebalo da povrate samopouzdanje i ishod je postao neminovan.

Dalje je kraj saveza sa Burgundijom značio kraj engleskih napora u Francuskoj, iako su u bitkama bili nepobedivi.

Rat je razorio Francusku, ali je probudio francuski nacionalizam. Stogodišnji rat je ubrzao proces transformacije Francuske iz feudalne monarhije u centralizovanu državu.

Oružja[uredi | uredi izvor]

Dalekolučni strelci ili (eng. longbow man) koji su bili poznati po smrtonosnoj preciznosti

Mnogo novog oružja se pojavilo tokom stogodišnjeg rata. Najpoznatiji je velški (ili engleski) vrlo dugi luk. Dok su Englezi koristili njihov poznati dugi luk koji je imao veliki domet i strelce koji su ga vešto i brzo koristili, Francuzi su koristili samostrele koji su imali manji domet i sporije su se strele ispaljivale ali je moglo da probije tvrđe oklope nego što su mogle strele ispaljene iz dugog luka. Ali smrtonosnost tih oružja nije bila samo određena njenim statistikama već i ljudima koji su rukovali njima. To nisu bila nova oružja ali su činila značajnu ulogu u ovom dugotrajnom i mukotrpnom ratu. Barut, puške i topovi igraju značajnu ulogu od 1375. Poslednja bitka Stogodišnjeg rata, bitka kod Kastijona predstavlja prvi sukob u istoriji Evrope, gde je artiljerija odlučila pobednika.

Rat i društvo[uredi | uredi izvor]

Posledica pojave novih oružja znači da plemstvo više nije odlučujući faktor rata. Seljaci naoružani vrlo dugim lukom ili vatrenim oružjem mogu doći do moći i prestiža, prije rezervisanog samo za vitezove, koji nose oružje.

Stajaće vojske[uredi | uredi izvor]

Sastav vojski se menja. Ranije su to bili feudalci, vazali, koje bi zvali u vojsku njihovi feudalni gospodari, a koji su mogli i da se ne odazovu. Sad to postaju vojske plaćenih vojnika.

Pri kraju rata i Francuska i Engleska su mogle da skupe dovoljno novca oporezivanjem, da su stvorile stajaće vojske. To je bilo prvi put u srednjem veku, da se stvara stajaća vojska. Stajaća vojska, ne samo da je branila kraljevstvo od spoljašnjih napada, nego je i štitila kralja od unutrašnjih pretnji. To je bio veliki korak prema novim oblicima monarhija i nacija i time se razbija srednjovekovni red.

Kraj vitezova[uredi | uredi izvor]

Kod Francuza je bilo bitno da se ratuje i da se umre na najviteškiji mogući način. Viteštvo je bilo pijedestal. Englezi su zagovarali da borba nije viteška, jer protivnika ima više, pa se zato bore neviteški prepuštajući prljavi posao Velšanima. Francuzima je trebalo dugo vremena dok se nisu počeli boriti manje viteški.

Englezi su polagali pravo na Francusku krunu sve do 1801.[uredi | uredi izvor]

Posle stogodišnjeg rata Englezi su stalno polagali pravo na francuski tron, tako da su engleski kraljevi sve do 1801. godine nosili pored ostalog titulu kraljeva Francuske.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Fernand Brudel, Perspektive sveta, treći tom Civilizacija i kapitalizam 1984. (1979. na francuskom).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mediji vezani za članak Stogodišnji rat na Vikimedijinoj ostavi